ŽIŽAK ZA DJETETOV PUT

 (Kontra zamračitelja Božića)

Među svekolikim stvorenjima, čovjek je valjda jedini, koji je mogao izmisliti neprispodobivo lijepu slavu Božića i potom ustrajno raditi na njenom pomračivanju. Izvan svih mitova i apologetike, taj dan navješćuje dolazak Djeteta Isusa, bića nevina srca, koji će otkupiti grijehe svijeta. Učinit će to preko smrti, ispirući vlastitom krvlju svjetovnu šugu, prljavost, amoralnost i niskost. Okolnosti Djetetova rođenja “na slamici prostoj” u Betlehemu (čije ime pak označava “Kuću kruha”), već dva tisućljeća hrane maštu ubogih i nadu prikraćenih, da će se pravde i hljeba nasititi bez obzira na neznatnost svoga podrijetla ili jad “polazne točke” na životnoj stazi.

Mistika udaljenosti na obodnici poznatog, avantura hoda za Repaticom, pa potom čin Poklonstva u kome se ravnopravno sreću pastiri i kraljevi, daje tom blagdanu još jednu dimenziju iluminacije, prijeko potrebne pri ogreznuću u turobnost i “ozlovoljenu svijest” (Cioran), gdje se čovječanstvo u ovom času nalazi. Doista, Božić! To je vrijeme oprosta, nadrastanja svake niskosti, doba darivanja i žrtvovanja, altruizma, kad krupnja naša ljudskost u klimi veledušja. Zato je Božić divan, stoga je sveopći, i ne slave ga samo gorljivi katolici, već i sva uljuđena građanska većina, odana kućnom odgoju, tradiciji, uspomenskom životu. Zatvorimo oči, i pomislimo ŠTO JE NAMA BOŽIĆ?

Umivenost, toplina, tihozbor; cimet, klinčić, karamel; crvene bobice na tisi pod snijegom; odrazi svjetla na snijegu, zlaćane elipse; čaj i šećerni rub kolača….I jedna lijepo napisana rečenica, u koju je netko stavio cijelo svoje srca, za drugoga, kome je “prosinac najteži mjesec godine”. Da, to su opća zrnca u božićnom mozaiku, i kakvom ih samo ustrajnošću obnavljamo sve ove godine, “kao da nema ni živih, ni mrtvih, nikoga”, kako bi rekao Tadija.

A ipak…ZAŠTO POSTOJI IPAK, riječ koja briše sve ono izrečeno prije nje? Ipak se Djetetu ne raduju mračnjaci širom planete, zakrinkani zlonamjernici, koji će tim bosim nožicama podmetnuti trnje i mine, oštro kamenje i rovove, bodljikavu žicu ili pak ubojitu riječ mržnje, predrasude, odbijanja. Učinit će sve da nam Božić ne dođe, da skladotvorna vibracija iz dubine Kozmosa ne dodirne tužna zemaljska okružja. Opskuranti su svuda, premda vješto zakrinkani: mirni susjedi, župnici, pjevači perolakih nota, osrednji literati, beamteri, doktori i nogoloptači, držači katedri, arivisti s krša i rodne grude, mucavi akademičari, natucatelji materinjeg jezika, profesionalni domoljubi, kapelanski retoričari i obiteljski tirani, dijasporaši, sportaši, kvazipravaši i vješti ulagači u domoljubnu banku, klimakterične moralne reduše i papige, lovci na kapitace, tajkuni, zgrtači kapitala, ljubitelji starina i umjetnina, prodavači demagogije, ambiciozni špicli i poluprijesni političari u usponu.

Ogrezli u oholosti, sibaritskoj usaljenosti, pohlepi za zemaljskim dobrima, željni pozornosti, puni častohleplja i osiljenosti, žive u uvjerenju da mogu misliti u ime drugih, odlučivati u njihovo ime, uskraćujući im pritom osnovna ljudska prava i gurajući ih nasilno u Prokrustovu postelju svoje klajnbirgerske svijesti. Oni grme s govornica, propovjedaonica, stadiona, pozornica, ne pozivajući ljude na umjerenost, trezvenost i potrpljivost, već razjarujući u njima oganj prijepora, svađe, nesnošljivosti i osvete.

To što se zove “javni govor”, danas je jezik krivotvorina, manipulacija, podgrijavanih mitova i zabluda, obrane neobranjivog, zabušavanja i zabašurivanja očitog, prijezira intelektualnog, nepodnošenja drugačijeg. Prevladava larma umjesto ćudoredne pouke, i traje mučna predstava guranja đavoljeg papka u prelatsku cipelu, usred polnoćke, uz grmljavinu orgulja, kad se zbunjeni puk otvara za riječi pomirenja i ljubavi, za Djetetovu nevinost.

Čudne družbe i neprincipijelne sprege, praznoslovlje, laganje, navlačenje neukih na skliske makijavelističke staze, vladaju našim javnim životom. Nemamo mnogo izbora, ako ga uopće i imamo. Odlazimo u svoja skrovišta, tihe sobe, knjižnice, ponekad na groblja ili u zapuštena “rodna gnijezda” i palimo neki mali žižak, svjećicu koja stane u kapicu od žira, ne bismo li ipak posvjetlili Djetetu za dolazak. Mi Ga očekujemo, bilo bi pretužno da nas zaobiđe u sjeti naših poznih godina, kada je nada preostala kao posljednji kapital, a ljubav za istinu kao jedina i najveća strast. Nešto u nama govori da će doći.

Ili netko, malen i čudesan, kakvi smo nekada bili, ne znajući što to znači, ali ponavljajući s dubokim uvjerenjem: HOSANA U VISINI!”

Prosinca, 2013. Božica Jelušić