Zdravko Mamić über alles?

Izdvajamo

• Bijedna Naša, nažalost, više nije zemlja svojih građana, nego surogat mamićevštine, modrićevštine, klemmovštine, grabr-kitarovićštine, lažnog domoljublja, prijetvorne duhovnosti i nepopravljivo korodirajuće budućnosti. U njoj ništa ne funkcionira kako bi moralo u uljuđenoj državi. Pa makar i kapitalističkoj, ali barem s koliko-toliko ljudskim likom. Skandinavskog tipa? ZNA SE političko-klijentelistička opcija - poznata u komentarima medijskih ovisnika kao KRADEZE - bolje honorira svoje terenske uzdanice, nego Donald Trump menadžere u svom poslovnom carstvu. Tako učinkovito, natprosječno i na opće zadovoljstvo honoriranih da na „poslovni odnos“ daleko od oka javnosti nemaju bitnih primjedaba ni Porezna uprava, ni policija, ni DORH, ni Uskok, ni sudstvo... A kad reda radi ipak imaju, jer se nečim moraju baviti, to nakon nekog vremena ishlapi. Kao slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, Petra Čobankovića, Damira Polančeca... Tko se toga još sjeća? Više nikom nije važno hoće li Sanader na robiju i je li lukavo odnio debele milijune u egzotične oaze, pa će ih ipak uživati.

Povezani članci

• Strahote zabluda
• PRIČA O KLIKERIMA
• Sindikati: Živimo li ponovno u vremenu Franje Tuđmana, u doba kriminala i korupcije?
• Srbija pred vanrednim parlamentarnim izborima 2016
• Andrej Nikolaidis: Nije vrijeme za zajebanciju već za ozbiljan odgovor fašistima
• Žandari jezika

STR/Getty Images

Zašto je kapetan „vatrenih“ Luka Modrić na osječkom Županijskom sudu promijenio iskaz u korist Zdravka Mamića, to znaju samo njih dvojica, a vjerojatno sasvim točno pretpostavlja i najšira društvena javnost. Zajedno s HTV-ovim novinarom Aleksandrom Stankovićem: „Tko bi od vas svjedočio protiv osobe koja ti je pomogla zaraditi desetke milijuna eura?“ Hoće li DORH u dodatnom ispitivanju krunskog svjedoka dokazati da je Modrić lagao pod prisegom i odrezati mu do pet godina zatvora? Neće. Je li DORH-ovo treniranje strogoće poruka Dejanu Lovrenu i njegovom ocu uoči rujanskog svjedočenja u nastavku suđenja? Možda. Tragedija je, međutim, da desetljećima traje nezapamćeni kriminal u sportu, najviše u nogometu, a omogućuje ga upravo sprega politike i manje-više istih kumova tzv. sportske mafije

Marijan Vogrinec

Iznaneda je u Osijeku izbila moralna hrđa – sramotno i neočekivano – ispod neupitnog nogometnog zlata „vatrenog“ Luke Modrića. Krunski svjedok u suđenju Zdravku i Zoranu Mamiću te uvezanoj skupini zbog navodno pokradenih iz GNK Dinama više od 100 milijuna kuna, utaje poreza i kojekakvih još kriminalnih nedjela promijenio je iskaz prethodno dan na ispitivanju u Uskoku. On se sada „ne sjeća“, „pogrešno je razumio“, „bilo je mnogo pitanja“, „mislio je na ovo a ne na ono“, itsl. Tko je god vidio njegovo lice i držanje od samog ulaska u sudbnicu, pa izbezumljen pogled u suca dok je okamenjen sjedio i odgovarao na pitanja, shvatio je da se krunski svjedok našao u neobranom grožđu, da u njemu izbijaju neki dramatični gejziri. DORH je smjesta posumnjao da je Modrić lagao pod prisegom, što – dokaže li se to u upravo pokrenutom dodatnom ispitivanju zašto je u istrazi govorio jedno, a na suđenju drugo – povlači kaznu do pet godina zatvora.

Zašto je Modrić promijenio iskaz u korist Zdravka Mamića, to znaju samo njih dvojica, a vjerojatno sasvim točno pretpostavlja i najšira društvena javnost. Desetljećima traje nezapamćeni kriminal, najviše u nogometu, a omogućuje ga upravo sprega politike i manje-više istih kumova tzv. sportske mafije. Bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović (SDP) gromoglasno je najavio kako kreće u „isušivanje močvare“, a od tog je jalovog pohoda ostala do danas samo ta smrdljiva sintagma. Surogat esencijalne sprdnje sa svakim tko samo pomisli da će maknuti s pozicije odlučivanja i arbitriranja „gazdu hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića, sina Marija i brata Zorana, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) Davora Šukera, izvršnog direktora Damira Vrbanovića, njihove pobočnike u HNS-u te onih 11 hadezeovaca od 17 članova Izvršnog odbora Saveza…, očistiti sudačku piramidu, itsl.

Kaže narod: novac buši gdje burgija neće, a u nogometu je legalnog i crnog novca više, nego što prosječna banka-kćer u Bijednoj Našoj ima obrtnog kapitala. Tom se devizno-kunskom bogu klanjaju i najmoćniji u svim državnim nišama – od političkih i sportskih (koje opet instalira politika, ne struka) do policijskih i pravosudnih (koje pak bitno ovise o politici, a formalno su nevisna, tzv. treća vlast). Pravda i pravičnost baš nemaju nikakvog izgleda u sudaru s tim novčanim tsunamijem svih premija, odšteta, ugovora, aneksa, aneksovih aneksa… i kako li se sve zovu pravničke, robovlasničke, javne i tajne muljaže tipa lijeva ruka, desni džep. Milijarde su na tom ruletu, a samo neki među dobitnicima. Među njima su nedvojbeno i Zdravko Mamić i Luka Modrić.

Postupak protiv Zdravka Mamića i družine prebačen je iz Zagreba u Osijek navodno zbog mogućnosti objektivnijeg pristupa slučaju, izvan sredine u kojoj optuženi žive, te sprječavanja pritisaka/utjecaja na sudstvo po liniji veza i poznanstava. Isto se tako postupilo sa slučajem suđenja skupini pokojnog (umro u zatvoru) HDZ-ovog sisačko-moslavačkog župana Đure Brodarca, okrivljenima za masovne zločine protiv srpskih civila, egzekucije u Sisku i okolici. Sudilo se Mamićima u Zagrebu, Osijeku ili bilo gdje u Bijednoj Našoj, uopće nije problem dokazivati/dokazati je li se što nezakonito zbilo u njegovom „nogometnom poslovanju“ i to odgovarajuće sankcionirati po slovu i duhu pripadajućih paragrafa, nego ima li hrvatsko pravosuđe moralne petlje to učiniti.

Opipljivije od obećanja

Svojedobno se Zdravko Mamić hvalio novinarima pred Županijskim sudom u Zagrebu da su mu svi predsjednici sudova u RH – prijatelji. Što je time želio poručiti: da mu nitko ništa ne može, ma što učinio? Da je volja „gazde hrvatskog nogometa“ zakon po kojem se imaju ravnati svi suci i sudovi u zemlji? Da je on iznad svakog zakona, koji donese bilo tko, bilo kada i bilo gdje? Sudeći po njegovu ponašanju u sudnici – upada u riječ svjedocima, svađa se, glasno komentira, izvodi grimase, oponira sucu, vrijeđa stranke u postupku, dobacuje svjedocima, ne sluša odvjetnike… – teško je reći da grandomanski samo demonstrira primitivizam i neinteligenciju tipa „mučko đubre“.

Bit će da su to performansi zapravo inteligentnog lika, koji redikuloznim ekscesima i  glumatanjem brani svoj privatni materijalni interes. Možda je to poruka bliska istini: nisam kriv što me Bijedna Naša stvorila na svoju sliku i priliku. I zaista nije. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, pa vidimo kakav je, što ljudi čine jedni drugima i kakve su grozote činili u povijesti. Ali čiji je katakter Bog preslikao u čovjeka? Svoj? Pa ga bolesno samoljubiv zato kinji i traži od njega da mu se moli od rođenja do smrti, a zauzvrat ne nudi ništa osim nade?

Mamići – dakle ne samo Zdravko – nude i nadu i štošta opipljivije od pukog obećanja o „Kraljevstvu nebeskom“ sada i ovdje, pa stoga i jest njihovo carstvo egzemplarno u smislu i porijekla imovine i „domoljubne“ samoodrživosti. A tu su pravda i pravičnost male od kužine, jer je monstrum sprege politike i sporta zapravo slika i prilika države. Zdravko Mamić je na razne vidljive i nevidljive načine impozantan donator svih većih HDZ-ovih kampanja, od borbe za održanje/osvajanje vlasti u zemlji do juriša Kolinde Grabar-Kitarović na predsjednički fotelj u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku. Kućni prijatelj Zdravko Mamić organizirao je tek izabranoj predsjednici RH proslavu rođendana u svojoj vili u elitnom dijelu Zagreba zbog čega je ona, kad je SOA ušla u trag i sadržaj njezinih telefonskih razgovora s Mamićem, tražila smjenu šefa te tajne službe Dragana Lozančića. Kao „prekršio je zakon“ (koji? – nije rekla) i „više nema moje povjerenje“ (zašto? – nije kazala). Oktroirani bivši premijer Tihomir Orešković se oglušio. S razlogom.

Foto: Hina

Za račun iritantne nacionalističke 555-dnevne „veteranske“ pobune, kojom je HDZ Tomislava Karamarka provocirao „događanje naroda“ protiv legitimne SDP-ove vlasti baš je Zdravko Mamić – pod jakim medijskim reflektorima – 2015. godine vodio ekipu Dinama na Savsku 66 dati potporu u pobunjeničkoj šatri Đure Glogoškog, Josipa Klemma, Ante Deura i družine. Kao da polupismeni stranci iz brazilskih favela nešto znaju o hrvatskom kvazidomoljubnom desničarenju tipa „dignitet Domovinskog rata“, „dostojanstvo hrvatskih branitelja“, „udbaši i Jugoslaveni koji ne vole Hrvatsku“ i inim ispraznim populističkim glupostima koje su već kritično podijelile građane, posijale neviđenu mržnju, nesnošljivost i suprotstavile Bijednu Našu samoj sebi.

U sportskom pak smislu, Zdravko Mamić je jedna od najomraženijih osoba hrvatskog nogometa ne samo u Splitu i Dalmaciji, gdje je persona non grata i ne mogu ga vidjeti živog (ne žele ni mrtvog) nego i u samom Zagrebu. U hrvatskoj metropoli više nema dovoljno komunalnih redara ni kemijskih sredstava za uklanjanje mora grafita kojima nezadovoljnici prosvjeduju protiv „Mamića Srbina“, „Mamića Cigana“ i vrijeđaju ga na najprostačkije načine. „Mrzim novac Zdravka Mamića“, grafit je na zidu mesnice na tržnici u zagrebačkom naselju Gajnicama, koji već mjesecima nitko ne briše. U Bolu na Braču je nedavno šakom u zatiljak oboren u more, a par dana kasnije Hajdukova je navijačka skupina Torcida upriličila na splitskoj Matejuški performans „Udri mučki“ u kojem se obaralo u more lutku Zdravka Mamića.

„Cilj je što bolje mučki udariti lutku tako da ona s ruba mula što ljepše odleti u more, a za najbolje smo osigurali nagrade“, pojasnio je kulturno-umjetnički performans „Udri mučki“, aluziju na Mamićevo prisilno kupanje u Bolu,  tajnik Kluba navijača Hajduka Torcida Split Toni Baletić. „Prva nagrada je ljetovanje u Bolu na Braču i gratis pizza u pizzeriji, druga nagrada su vitamini za mozak, a treća nagrada je uredno online ispunjena porezna prijava za ovu godinu. Žiri će ocjenjivati udarače pod imenima Mitar Mirić (6 bodova), Pas (9 bodova) i Alzheimer (10 bodova). Vodili smo se mišlju da umjetnost provocira i propitkuje stanje svijesti u državi.“

Kao da je stanje svijesti u državi neka tajna, pa ju treba propitivati. Odavno već vrapci na oluku živ-živkaju o stanju kronične nesvijesti. Jer, da ima svijesti, Zdravko Mamić i njegova hobotnica ne bi bili mogući u pravno i stručno uređenom sportskom sustavu uljuđene države RH niti bi pravosuđe te države bilo na kušnji provlačiti obraz trećeg stupa vlasti kroz kaljužu zbog izmišljanja alibija za vlastiti kukavičluk. Pitanje je za šaku lipa, ne za milijun dolara: hoće li optuženi u slučaju Zdravka Mamića i ostalih dobiti što su zaslužili, ako su zaslužili, a „vatreni“ Luka Modrić biti pospremljen neko vrijeme iza rešetaka, dokaže li se da je kao krunski svjedok lagao u Mamićevu korist?

Ma neće. Pogotovo sada kad se premijeru i HDZ-ovom šefu Andreju Plenkoviću posrećilo presložiti u svoju korist saborsku većinu i vladu u kojoj je vratio pod svoj stranački nadzor ministarstva unutarnjih poslova i pravosuđa. Dok su ih do neki dan vodili mostovci, Dalmatinci i hajdukovci Vlaho Orepić i Ante Šprlje, alfa mužjaci iz nogometne moćvare još su i mogli imati blagog opreza od slučajnog ili kolateralnog odstrela pod providnom izlikom tzv. nacionalnih interesa. Ali sada, kad su na mjesta državne represije zasjeli HDZ-ov Puljanin Davor Božinović i povratnik na tom poslu Vukovarac Dražen Bošnjaković – više nema zime, kako pjeva b-h Slovenac Đuro.

Da uistinu nema zime, pokazao je Zdravko Mamić već prvog vikenda nakon što je izazvao skandal u svom stilu i prekid suđenja do rujna u Župnijskom sudu u Osijeku, gdje je otkazao punomoć zastupanja svojim odvjetnicima Jadranki Sloković i Čedi Prodanoviću. Ali i onemogućio svjedočenje „vatrenom“ Dejanu Lovrenu i njegovom ocu, koji su također dužni govoriti istinu o spoznajama po optužnici za milijunsku pljačku Dinama. Njihovi iskazi u istrazi, pa se očekuje i u nastavku postupka, također su u Mamićevu korist. I sam je to kazao u povodu dramatičnog showa što ga je priredio u sudnici, gdje se derao na odvjetnike neka se „pokupe van“, jer će se „sam braniti“. Zimu je demantirao već u subotu po povratku iz Osijeka, na svadbi Matea Kovačića, kad se gol do pojasa zaletio na pozornicu, oteo mikrofon bendu i zajedno s Lovrenom i nogometašem Tinom Jedvajem otpjevao cajku „Ne može nam ni’ko ništa“. Zaista im nitko ne može ništa!? Ili ne želi? Zdravko Mamić über alles?

Gotovo nema medija koji to nije zabilježio. Neki dan prije, gost je u restoranu na Kvaternikovom trgu snimio mobitelom Lovrena i Zdravkovog sina Marija na ručku, gdje je Mamić junior navodno instruirao nogometaša o tome što će reći u svjedočenju na osječkom sudu. Možda tim još nezrelim nogometašima pred početak karijere i njihovim roditeljima koji su u kriminalu, ako ga ima, jednako supočinitelji, zaista zasad nitko ništa ne može. Ali to ne znači da sutra neće moći i da tada neće platiti ceh s debelom kamatom. Bez obzira na hrvatske himne, postolja, medalje i sličan sportski provijant. Možda je DORH-ov znak iznenadne provale razuma o sumnji na Modrićevo laganje pod prisegom, za što traži objašnjenje, sasvim jasna poruka Dejanu Lovrenu i njegovom ocu? Pokušajte lagati!

„Zašto se zgražate?“

Luka Modrić se promjenom iskaza krunskog svjedoka protiv Zdravka Mamića i ekipe na osječkom Županijskom sudu definitivno moralno kompromitirao u javnosti. Čovjek koji jest svjetska nogometna klasa No. 1, koji je za otprilike četiri milijuna eura u kešu kupio nedavno od legendarne desetke „vatrenih“ Zvonimira Zvone Bobana elitnu vilu u elitnom dijelu Zagreba, pliva u novcu o kojem ne može sanjati ni jedan znanstvenik, umjetnik, inovator, liječnik… u Bijednoj Našoj. Mogu Zdravko Mamić i dva-tri sumnjivo obogaćena ratno-profiterska i pretvorbena tajkuna. I točka. Po cijenama i trgovačkim običajima u nogometnom svijetu, a s obzirom na njegovu klasu, normalno je da Luka ima to što ima. U tome što ima i Mamićev je doprinos, a sad je li ga lihvarski naplatio kao što se govori da mu je robovlasništvo raison d’être „poslovanja“, stvar je odnosa menadžera i igrača, odnosno njegovih roditelja, ako je maloljetan. Kriminal i nemoral bi imali biti isključeni, ali…

Ugledni autor i voditelj kultnog HTV-ovog formata „Nedjeljom u dva (Nu2) Aleksandar Stanković prvi put se, izvanredno i neočekivano, obratio javnosti nakon emisije u kojoj je ugostio Joška Jeličića, bivšeg istaknutog nogometaša Hajduka i Dinama, danas HTV-ovog sportskog komentatora. Ponukan Modrićevom promjenom iskaza na sudu i negativnim odjekom u javnosti, Stanković je ironično pozvao na razum i na neki način stao u obranu kapetana „vatrenih“.

„Zgražate se nad onim što je napravio Luka Modrić“, kazao je Stanković. „Zašto se zgražate? Ajmo na jednostavnije pitanje. Tko bi od vas svjedočio protiv osobe koja ti je pomogla zaraditi desetke milijuna eura? Biste li svjedočili protiv osobe koja ti je pomogla postati milijunaš? Devedeset posto vas ne bi nikad svjedočilo protiv, a osuđujete Luku Modrića. To ne znači da je taj Modrićev potez plemenit ni moralan, to samo znači da je to realitet. Naravno, pitat ćete se, a što je s onom Lukinom izjavom da mu je hrvatska reprezentacija svetinja? Pa, tko vam je kriv što vjerujete u to. Tko vam je kriv što vjerujete u frazu da su hrvatski nogometaši naši najbolji ambasadori? Oni su, kao i svi mi, najbolji ambasadori sami sebi. Nogomet je zabava, a to što vi imate dojam da na travnjaku netko gine za vas… E, pa moguće je da je to vaš problem.“ Problem je to kojem ni sociološka i psihijatrijska znanost zajedno ne mogu doskočiti. Osobito kad je posrijedi nogometna nacija na Balkanu.

Robert Anić/Pixsel

Navijačke mase su i najizdašnije topovsko meso redikuloznim politikama, koje ih rado i gotovo bez prestanka koriste. Najčešće za prekomjerna ideološka, etnička i vjerska granatiranja. Zloporaba navijača, manipulacija masama na ovim je prostorima bila zloslutna najava krvavog raspada SFR Jugoslavije, Domovinskog rata i sveg zla što je iz toga proisteklo. U Maksimiru je 13. svibnja 1990. Na utakmici Dinama i Crvene zvezde iz Beograda je isprovociran sukob navijača dvaju u klubova, BBB-a i Delija, u sveopću makljažu su se uključili gledatelji, tadašnja milicija i igrači (Zvonimir Boban je skočio na milicajca za što ga i danas slave kao nacionalnog junaka, sic), utakmica je prekinuta i više nikad nije odigrana. Ostalo je povijest. Ne u svemu časna i slavna.

Od tada se ni „državna politika“ Franje Tuđmana, bivšeg direktora sportskog sustava JNA „Partizana“ u Beogradu, više ne ostavlja politikantskog vršljanja po nogometu. Tuđman je, smatrajući se valjda najvećim nogometnim stručnjakom na planetu i šire, notornom samovoljom promijenio ime Dinamu, sastavljao reprezentaciju Miroslavu Ćiri Blaževiću i posredstvom Zlatka Canjuge nadimkom Cezar znao je dizati tlak gledateljstvu kada je usred utakmice mijenjao Croatijine (bivši Dinamo) igrače na terenu. Ludost na entu. „Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman“, uglas je BBB skandirao s tribina.

Poslije Tuđmana, u nogomet su Bijedne Naše nagrnuli šleperi novca, šverc igračima, „burza nogometnih robova“, mešetarenje izvan svake pameti, izigravanje zakona, kupoprodaja „poštenog suđenja“ i mafijaška omerta, vidljiva na suđenjima kad svjedoci mijenjaju iskaze. Neke se neugodne/nepoćudne aktere mutnih poslova pedagoški premlaćuje pa i ubija. Recimo, policija još nije otkrila ubojicu nogometnog menadžera iz Zagreba Dine Pokrovca, likvidiranog 11. lipnja 2005. u klasičnoj sačekuši u veži stambene zgrade u Korčulanskoj ulici 3a. To je samo jedan, jamačno ne najveći primjer kako eksplozivna smjesa politike, kriminala i ogromnih količina novca jest – opasna po život.

Tuđmanovska opsjednutost politike vlašću i nad sportom, u čemu prednjači HDZ, ne popušta. Je li normalno da većinu u HNS-u čine članovi HDZ-a (predsjednik, izvršni direktor, 11 od 17 članova Izvršnog odbora, pa i nižerangirani u administraciji…), da je „nezamjenjivi“ šef Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša hadezeovac, da je hadezeovka (deficitarnih komunikacijskih sposobnosti i bez završene srednje škole) Janica Kostelić državna tajnica za sport, da HDZ drma rukometom, košarkom i inim važnijim sportovima? Nije normalno, ali takvo je “stanje sportske nacije“. Školski, pak, sport, sportska rekreacija, atletika, paraolimpijci… nisu zanimljivi, jer tu i nema novca.

HDZ je najveća klijentelistička stranka u Bijednoj Našoj i zato što cijeni zasluge svojih operativaca čak i kad naočigled cijelog svijeta – kradu novac. Ni jedan sud nije pošteno odrapio sportskog lopinu i udaljio ga iz sustava, jer to zbog političke šape ne smije učiniti. Doskora ni neće. To su odreda sve sami sportski ambasadori Bijedne Naše u svijetu, a ne muljatori i grabežni likovi kako misle „neupućeni i zlonamjerani“. Svaka čast i kapa dolje vrhunskim sportašima, odreda „domoljubima“ s rukom na srcu po HDZ-ovoj direktivi, čija su muka, znoj i odricanja nagrađeni i svežnjevima boli glava novca. Javna je tajna da njihovo „domoljublje“ ima sasvim drugu težinu kad taj novac deponiraju u bankama stranih zemalja.

„Sveta, jedina i vječna Hrvatska“ od toga nema lipe koristi niti sportske legende imaju mrvicu povjerenja u njezine banke. U Bijednoj Našoj javno bildaju lažno domoljublje, a novac drže u stranim poreznim oazama. Licemjerje na entu. Janica Kostelić k tome visi na jaslama hrvatskih poreznih obveznika, i to za pozamašnu državničku svotu s pripadajućim bezrazložno velikim povlasticama.

To je ista vrst licemjerja ili unovčenog „domoljublja“ kao u politici, gdje se također duboko i široko zakorovila moralna iskvarenost. Pljačkom preostalog još narodnog dobra, ZNA SE opcija drži vlast i prodaje građanima muda pod bubrege. Ovih dana mediji naveliko obznanjuju kako je Ličko-senjska županija, a u njoj intervencijom glavnog HDZ-ovog Ličanina Darka Milinovića, dodjeljena koncesija (20 godina) na basnoslovno unosno party-divljališe Zrće u Novalji na Pagu konzorciju Cocomo Josipa Klemma i petorice partnera. Klemm je jedan od glavnih šatoraša sa Savske 66 u Zagrebu, koji su 555 dana rušili SDP-ova premijera Zorana Milanovića i predsjednika RH Ivu Josipovića. Vlasnik je zaštitarske tvrtke Klemm Security, koja izvrsno posluje s državom a zaposlenike plaća minimalno, optuženik je za poreznu utaju, izvlačenje 3,2 milijuna kuna iz tvrtke te nedopuštenu participaciju u kupoprodaji Ciboninog košarkaša Darija Šarića.

Nakon što su „oba pala“, a savska šatra što ju je za „veteranski“ performns kupio sam Josip Klemm bačena u kut dvorišta vukovarskog muzeja, Klemmov šatoraški drug  Ante Deur je – izvrsno plaćen ni za kakav rad – postao braniteljski savjetnik Grabar-Kitarović, a šatoraš Tomo Medved ministar branitelja. Klemm je pobrao vrhnje: ne samo dopusnica za milijunsku zaradu na Zrću, nego mu je također sudski preinačena optužnica za kriminal te ona s gradskim „ministrom“ sporta Ivicom Lovrićem za Darija Šarića gurnuta u sudsku ladicu pod debeo sloj parašine. Po svoj će prilici, kad se stvar slegne, ispasti po onoj – pojeo vuk magarca. Tim više, jer je Klemm povukao priznanje nedjela iz istrage (kao Modrić), a iskaze su povukli i još neosuđeni svjedoci.

Je li HDZ nagradio sudskom blagošću i SDP-ovog saborskog zastupnika Tomislava Sauchu, bivšeg šefa Kabineta premijera Zorana Milanovića, optuženog za krađu više od pola milijuna kuna na ime lažnih naloga za putovanja u inozemstvo? Čim je prvi put glasao u korist HDZ-a i svojom rukom omogućio da HDZ-ov Gordan Jandroković zamijeni mostovca Božu Petrova na mjestu predsjednika parlamenta, nekoliko dana poslije zagrebačko tužilaštvo odustaje od najavljenog proširenja optužnice, pa i na Sauchin predmet polako pada prašina.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Da HDZ ne zaboravlja svoje zaslužne jurišnike – ne samo u sportu i samo u politici na nacionalnoj razini – potvrđuje i vukovarski slučaj. Ciljano nahuškani ekstremni radikali „veteranskog“ mainstreama, autobusnim su glasanjem dovezenih Vukovaraca iz nemila i nedraga za prsa preoteli vlast SDP-u i svi se odreda porazmjestili na vodeća i vrlo unosna mjesta – Ivan Penava gradonačelnik, Igor Gavrić predsjednik Gradskog vijeća, Tomislav Josić gradonačelnikov savjetnik za branitelje, hadezeovci na svim mjestima u lokalnoj upravi i komunalnim poduzećima… Sada HDZ-ova družina nema za plaće radnicima Borova, nije u stanju obnoviti raspadajuću Osnovnu školu Nikole Andrića pa će preseliti đake, zaustaviti iseljavanje mladih, suzbiti razbuktlatu mržnju što su je bezglavo jurišajući na vlast produbili među Hrvatima i Srbima…

Vukovarska (ne)sreća

Ali imaju dva milijuna za paradno trčanje Sinjske alke u gradu, više od 30 milijuna za staklenjački vidikovac navrh Vodotornja i tako neke poteze od kojih nema kruha niti će ikom donijeti sreću… Ni samima sebi ne mogu dugoročno osigurati sreću oni što su se pretrgavali čekićanjem ćirilice na državnim zgradama u Gradu Heroju, koji su 18. studenoga 2014., na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, fizičkim nasiljem, primitivno i dvostrukim kolonama te prostačkim vrijeđanjem najviših državnih predstavnika – samo zato što su mahom iz SDP-a – onemogućavali premijeru Milanoviću, predsjedniku Josipoviću, državnom izaslanstvu i diplomatskom zboru položiti cvijeće i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju. Ti ljudi, „domoljubi i hrvatski branitelji“ danas na svoj način vladaju Vukovarom. Loše, neznalački. Pošten svijet bježi od njih.

Bijedna Naša, nažalost, više nije zemlja svojih građana, nego surogat mamićevštine, modrićevštine, klemmovštine, grabr-kitarovićštine, lažnog domoljublja, prijetvorne duhovnosti i nepopravljivo korodirajuće budućnosti. U njoj ništa ne funkcionira kako bi moralo u uljuđenoj državi. Pa makar i kapitalističkoj, ali barem s koliko-toliko ljudskim likom. Skandinavskog tipa?

ZNA SE političko-klijentelistička opcija – poznata u komentarima medijskih ovisnika kao KRADEZE – bolje honorira svoje terenske uzdanice, nego Donald Trump menadžere u svom poslovnom carstvu. Tako učinkovito, natprosječno i na opće zadovoljstvo honoriranih da na „poslovni odnos“ daleko od oka javnosti nemaju bitnih primjedaba ni Porezna uprava, ni policija, ni DORH, ni Uskok, ni sudstvo… A kad reda radi ipak imaju, jer se nečim moraju baviti, to nakon nekog vremena ishlapi. Kao slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, Petra Čobankovića, Damira Polančeca… Tko se toga još sjeća? Više nikom nije važno hoće li Sanader na robiju i je li lukavo odnio debele milijune u egzotične oaze, pa će ih ipak uživati.

Samo mediji – također da nešto rade, pa zarade na „senzaciji“ i „otkriću ekskluzive“ – znaju im sjesti za vrat, ako sjednu i kada sjednu, ali tko šiša medije… Odavno više nisu svijest i savjest općeg interesa javnosti, već repetitori interesnih skupina u čijem su vlasništvu. Pa onda uredništva s te interesne vage na kapaljku doziraju građanima što bi smjeli znati o političko-klijentelističkom rašomonu, čije su verzije uistinu ili samo forme radi predmetom pravosudnog tretmana.

A pravi život i prava lova, simbioza politike i novčanika, usluge i nagrade događa se u konspirativoj strogoći četiriju zidova po navodno Sanaderovom provjerenom patentu: „Vlast se stječe i održava trećinom novca na stolu, a dvije trećine ispod stola“. Je li i hranitelj iz nogometne kuhinje Zdravko Mamić doktorirao istu strategiju u odnosu na sve koje će sutra učiniti milijunašima, a onda i u odnosu na one koji bi mogli, ali neće pitati zašto to/tako radi što/kako radi? Još dugo će to ostati retoričko pitanje. Mamić über alles, do daljnjeg?