Nemiri & Nesanice: Zakletva na Ćićinom grobu

Povezani članci

• Mašenjka Bačić: Zaboravljeni ročnik Saša
• Koji HDZ? Kakva Europa?
• Gorane dragi, šta nam ovo rade?
• Lipi naš šjor Duje
• Dobro jutro u domovini
• “SJAJNA ZVIJEZDO IZNAD METKOVIĆA POZDRAVI NAM ANTU PAVELIĆA“

Veliko dijete, sanjar, melankolik, plaćipizda, kao i ovaj koji ovo sada piše, dobričina, iznad svega genijalac, Đermano Ćićo Senjanović je vjerovao u bajke, a naročito u bajku pravde, ljudskih prava, antifašizma, mira, bratstva i jedinstva i novinarskih sloboda. S velikim respektom i u stavu mirno, osobito treba pamtiti njegove godine u Feralu kada je kao nigdje drugdje, obranjeno dostojanstvo naše profesije. Međutim, kakav je to usud, što je bilo više demokracije, to je naših sloboda bivalo sve manje, pa su danas mnoge naše kolegice i kolege bačeni na ulicu, jedva da preživljavaju, a ja vjerujem da je i to steglo Ćićino srce.

Senjanović je želio, to je rekao, dobro pamtim, kada je 2008. gostovao u emisiji Nedjeljom u 2, da Republika Hrvatska što prije uđe u Europsku uniju i mislim da mu trebamo priznati da je puno pomogao, kako bi se realizirao taj cilj jer je Ćićo, da ga citiram iz jednoga intervjua koji je dao kolegi Ahmedu Buriću za tjednik BH Dani 2001., ”cilo vrime bija na pravoj strani, na strani demokracije i ljudskosti i onoga svega šta bi čovik uvik triba biti”.

Ćićo je simbol zemlje koja iziskuje novu socijalnu, kulturnu, ljudsku i duhovnu dimenziju. Senjanović je znak i dobroga novinarstva u kojem je uglavljeno bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. Znam, i to bih osobno volio da se pamti o njemu: jako ga je zanimalo kako zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. U spomen na Ćića vas pitam: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Herojizam i humanizam koji je Ćićo, da i to kažemo, prepoznavao u partizanima? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku? Heroizam koji teži bratstvu?

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Ćićin napor da se to društvo ostvari neće biti uzaludan ako se nađemo u tom poslu. Uspomenom na Đermana Ćiće Senjanovića ostajemo u središtu života. Naša novinarska profesija traje zahvaljujući kolegi Senjanoviću i ljudima poput njega. Premda je otišao, za naše ograničene mogućnosti shvaćanja, na apsurdan, nepravedan i bolan način, nada koju je gajio ostaje. Ćićo je duboko vjerovao da su u novinarstvu najvažnija solidarnost i vraćanje digniteta. U tom vraćanju digniteta Senjanović će ostati zapamćen zbog nadasve temeljitoga posla, zbog etičnosti, zbog toga što je kolegicama i kolegama bio uzor i siguran oslonac.

Na komemoraciji u ponedjeljak 22. travnja sam rekao da mi se čini kako jedini razuman način da proslavimo činjenicu da smo bili blagoslovljeni što smo ga poznavali, i s njim surađivali, jest da mu obećamo, svakog trena kada nam dođe u mislima, da ćemo dovesti do kraja ostvarivanje solidarnog društva i vraćanje digniteta svima u našoj profesiji. Jer Ćićo je živio i odista mario za pravdu, za solidarnost i za dostojanstvo. Ne samo nas novinara. Ja sam mu to (a vjerujem da nisam osamljen), od srca obećao. Položio sam zakletvu na Ćićinom grobu. Patetično? Preozbiljno za čovjeka njegova zajebantskog potencijala? Baš me briga!

Ja sam novinar ali i školovani kršćanski teolog, pa ću u ovim kolumnama progovoriti i o zaboravljenom licu religije, onom koje bi trebalo da podrazumijeva mirotvorstvo i nenasilje, borbu za socijalnu pravdu. Ako je čovjek ”slabo biće” koje se teško može staviti u etičke kodekse i koje ih poput nekih okova odbacuje djelujući mimo njih, onda se te slabosti prepoznaju na svim razinama. Ovdje želim upozoriti na ljudske slabosti, neriješene probleme, blijeda politička vodstva diljem svijeta i nedostatak skrbi za opće dobro u korist osobnih interesa. Zanima me i ono što je, mislim, bila i Ćićina briga – veća socijalna pravda, ravnopravnost građana i svakojaka afirmacija ljudskih prava. Osim toga, bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala, niti bi bila u stanju da spriječi manipulaciju ili tiraniju. U svojem najboljem obliku, novinstvo je čuvar institucija; u najgorem, ono je sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju.

Pridružio sam se ovome portalu jer vjerujem da prakticira ono što mi je bio motiv da položim zakletvu, časnu pionirsku, drugu Senjanoviću. Ne tvrdim da je Ćićo bio bez mane (ima onih koji su na njega još ljuti, iako je Ćićo mrtav i ne može više nikoga sekirati, pa bi mu valjalo oprostiti), ali se kladim da je, koliko god je mogao i toga bio svjestan, živio prema ovim meni svetim principima: zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene. U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka. Iznad svega, treba raditi na rehabilitaciji osobe: potpuno i dosljedno poštovanje svake ljudske osobe kao vrhunske vrijednosti, bez obzira na spol, boju kože, naciju, jezik, religiju, svjetonazor, stalež, društveni položaj i politički izbor, prva je pretpostavka svake stvarne demokracije te svake poštene, humanističke i inteligentne politike.

Nisam siguran da je ovo bio dobar početak ali sam vam želio kazati još i ovo, jer sam kod Ćiće ipak naslutio vjeru, čovjekoliku: Pascal se kladio da Bog postoji, ako izgubi, nije izgubio ništa; ako dobije, dobio je vječnost, jer je za vjernika smrt susret s vječnošću. Ne brinite, vi, stoga, koji vjeru u transcendenciju, kao što se dogodilo Senjanoviću, nemate. Okladu možemo sklopiti i na suprotan način: kladiti se možete da Bog ne postoji; ako dobijete, ostvarili ste život sada i ovdje, ako izgubite, ma što da uslijedi, opet ste dobili jer niste ništa očekivali. Ćićo je, hoću reći, pobjednik. Pobjedio je jer se kladio na čovjeka mada nas svakakvih u toj sorti ima. Hajde da i to, pobjednici, budemo sa njime.