Šutnja kao odobravanje

Izdvajamo

• Dominantna većina građana Hrvatske naprosto je posve ravnodušna prema činjenici da je u njeno ime počinjen stravičan zločin, da se osuđeni ratni zločinac na te iste građane u svom patetično-mitomanskom govoru poziva i da ga se ujedno, i to uz značajnu podršku jedne od najmoćnijih društvenih institucija, dočekuje sa crvenim tepihom.

Povezani članci

• HERCEG-BOSNA U HAAGU (29) – Praljak Mladiću: Neka muslimani dobiju kanton, da imaju kamo odseliti
• NJEMAČKI IZBORI – I ŠTO SADA?
• ASIM MUJKIĆ: Okretanje „nezapadnim“ partnerima kao pucanj u vlastitu nogu
• Tri muzeja pod istim krovom?
• Balkanizacija Španjolske
• Pih!

Dominantna većina građana Hrvatske naprosto je posve ravnodušna prema činjenici da je u njeno ime počinjen stravičan zločin, da se osuđeni ratni zločinac na te iste građane u svom patetično-mitomanskom govoru poziva i da ga se ujedno, i to uz značajnu podršku jedne od najmoćnijih društvenih institucija, dočekuje sa crvenim tepihom.

Piše: Dragan Markovina

Da se u Hrvatskoj sve stvari odvijaju po unaprijed predviđenom scenariju koji ni u jednom trenutku ne može omanut, već odavno je jasno svakome tko je svjestan da će okretanjem špine na crvenu stranu iz nje poteći topla voda. Da istovremeno ta predvidivost u tolikoj mjeri umara i tjera na rezignaciju koja može dovest isključivo do bojkota konzumiranja medijskih sadržaja i svjesne isključenosti iz bilo kakve participacije u javnom životu zemlje, nije potrebno posebno napominjati. Jednostavno govoreći, kada bi neki pojedinac napustio ovu zemlju i potpuno se isključio od bilo kakvih vijesti koje ovo društvo producira te ustrajao u toj odluci kroz nekoliko desetljeća, mogao bi biti posve siguran da će se već pri povratku susresti s izvježbanim domobranskim refleksom ogromne društvene većine. Temeljna obilježja tog refleksa mogu se sažeti u četiri točke: ne čujem, ne vidim, ne pamtim i nije me briga. Iz nekog krajnje neobjašnjivog razloga osoba kojoj se dijagnosticiraju ova četiri nosiva stupa ličnosti obično bude proglašena dementnom i infantilnom, dočim kada je riječ o društvu ove karakteristike naglo dobiju na cijeni, pa tako postaju izraz modernizma, zagledanosti u budućnost, znaci zrelosti kojima se očituje činjenica prevaziđenosti podjele na ustaše i partizane i obrasci poželjnog ponašanja.

Sve navedeno vidjeli smo posljednjih dana po izlasku iz zatvora notornog ratnog zločinca, Darija Kordića. Na dočeku dobrodošlice, točni kao švicarski satovi, ukazali su se svi teoretičari zavjere, heroji bulevarske desnice, pretenciozni intelektualci u pokušaju, revizionistički sisački biskup, inače predsjednik neke od klerikalnih ideoloških komisija, ekstatični domoljubni mediji i nešto izmanipulirane raje. Ukazao se ujedno i Zoran Ivančić, čovjek-hrabrost koji je uzviknuo jedinu istinu te večeri. Već sutra, ratni zločinac domaćinski je ugošćen u zagrebačkoj katedrali, da bi na sve to reagirali poznati građanski aktivisti, organiziravši prosvjed ispred te iste katedrale, a koji dan kasnije i uputivši otvoreno pismo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na tu temu.

No ono što nas ovdje zanima je pitanje da li je to sve skupa imalo ikakvog efekta na širu javnost? Odgovor na to pitanje je naravno već odavno poznat. Dominantna većina građana Hrvatske naprosto je posve ravnodušna prema činjenici da je u njeno ime počinjen stravičan zločin, da se osuđeni ratni zločinac na te iste građane u svom patetično-mitomanskom govoru poziva i da ga se ujedno, i to uz značajnu podršku jedne od najmoćnijih društvenih institucija, dočekuje sa crvenim tepihom. To isto društvo je naravno još i ravnodušnije prema činjenici da mu obraz spašava uvijek isti krug moralnih ljudi, pri čemu nije neopravdano posumnjati kako ih njihova aktivnost čak pomalo i nervira. Kada se toj široj javnosti pridruži i hrvatsko sudstvo, na način da donese oslobođajuću presudu za zločin na civilima u Gruborima, uz bizarno obrazloženje kako se zna koja jedinica je u ubojstvima sudjelovala, ali se nikako ne može utvrditi o kome je konkretno bilo riječi, dobijemo jednu posve zaokruženu sliku društva koje svim snagama šalje signala kako svijet zapravo počinje iz nule, i to od sutra, a sve ovo što je do sad bilo i što je danas, niti je ikad postojalo, niti postoji.

Mala nezgoda s takvim shvaćanjem stvari leži u činjenici da je u potpunosti posvađano sa stvarnošću, ali i, što je još važnije, da se nečista savjest zna probuditi, kad joj se čovjek najmanje nada. Stoga Dariju Kordiću ničim neće pomoći sva ta maškarada i nepodnošljivi kič u vizualnom i verbalnom izričaju, kad jednom ostane napušten i sam sa sobom, što će se desiti puno brže no što misli, a još manje će mu biti od koristi, ukoliko doista vjeruje u boga i život vječni.

A što se hrvatskog društva tiče, nikakve deklaracije, sudovi, memorijalni centri i raznorazni državni instituti, neće prebrisati činjenicu da na savjesti ovog društva leže Mostar, Ahmići i civilne žrtve nakon Oluje. Koji će se jednog dana, sljedećoj generaciji vratiti kao bumerang. Ma koliko mi šutjeli o tome, tj. upravo zbog toga.