Srebro zlatnog sjaja s blatnim tufnama

Izdvajamo

• Te poruke simbolizira pjevač koji ima velikih problema s dijelom domaće i strane javnosti, a nositelji tih poruka, fanovi i vjerna publika - odreda praktični katolici, „domoljubi“ i Hrvati od stoljeća sedmog! - razmišljaju na vlas isto kako se razmišljalo u doba tzv. kristalne noći i paljenja Reichstaga, odnosno u tzv. NDH za strahovlade ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića. Oni bi progonili, ubijali, istjerivali iz RH... Užas. A prva je četvrtina 21. stoljeća, tek! Nikakva bubamara, sportska srebra i zlata, hadezeovski oktroirano partijsko držanje ruke na šupljem organu reprezentativaca za izvođenja državne himne neće dovesti u bratski zagrljaj „Mi, Hrvati“ ove što bi ubijali i progonili ne toliko zbog Thompsona, nego zbog onog što on simbolizira, i one što ne žele ni čuti za Thompsona baš zbog toga što simbolizira. Užas, dakako.

Povezani članci

• U Zagrebu je od 21. do 23. srpnja 1945. godine održan I. kongres Antifašističke fronte žena Hrvatske
• Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET
• PASTIRICA
• Salmedin Mesihović: Od izvora dva putića… jedan vodi u San Paolo
• Snimak koji najviše otkriva šta se dešavalo na stadionu Partizana
• Ko nas bre zavadi, kad nas Milijan Brkić i Milorad Dodik mire

 foto: themiddletown press

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u povodu velikog uspjeha „vatrenih“ na nogometnom SP-u 2018 u Rusiji. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona s trčanjem za bubamarom po travnjaku ili zabijanjem/promašivanjem golova? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici. A Thompsonova krađa slavlja „vatrenih“ već se pokazala kontraproduktivnom i u svijetu i kod kuće. Njemu i njegovim porukama nije bilo mjesto ni u otvorenom autobusu niti na pozornici na Trgu bana Jelačića    

Marijan Vogrinec

Dosad neviđeni spektakl s vjerojatno dva milijuna ekstatičnih ljudi u RH i dijaspori, koji su izravno i posredstvom elektroničkih medija sudjelovali u slavlju, odnosno dočeku „vatrenih“ nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu (SP 2018) u Rusiji povijesni je događaj kakav se vjerojatno neće ponoviti tako skoro. Dokaz je to više od ikojeg drugog pozitivnog događaja – a mogli bi se nabrojiti na prste jedne ruke – koji se posrećio malom balkanskom kifliću u njegovih 28 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, koji ukazuje na nesretnu činjenicu o tome koliko je narod željan bilo kakve pozitive u svojoj domovini. Koliko je sretan kad mu je država u nečem dobra u svijetu, služi za pohvalu i čime se može dičiti i pred velikima i moćnima, pa u vlastitim očima biva velik i (nad)moćan. Makar u nogometu, najvažnijoj nevažnoj stvari u životu.

A osvojeno drugo mjesto u svijetu – ispred globalnih nogoloptačkih divova kakvi su Brazil, Argentina, Španjolska, Belgija, Njemačka, Portugal… – tako je pregolema kvalitativna činjenica da svjetsko nogometno srebro sjaji jače od zlata. To što su baš nogometaši postigli igrajući za svoju državnu zastavu, a postigli su najvećim dijelom vlastitim znojem koji je livanjski Hrvat, izbornik Zlatko Dalić umio kanalizirati u dobru strategiju, čvrsto zajedništvo momčadi, uglavnom europskih zvijezda velikih klubova, polučilo je uspjeh kakav će pamtiti naraštaji. Kakav sva državna politika od 1990-ih do danas zajedno nije bila niti će biti kadra – takva, kakva jest – ikad postići, pa je taj dâr „vatrenih“ svojoj domovini vrjedniji za njezin image u svijetu od svih postignuća tzv. gospodarske i političke diplomacije zajedno. Nikakvi veleposlanici RH, konzuli, predsjednici države, premijeri koje se izabire po političkom pedigreu ni putujuća izaslanstva zajedno, u 28-godišnjem zbiru nisu učinili za Hrvatsku koliko „vatreni“ u samo mjesec dana SP-a 2018 u Rusiji.

I sad, da ne bi bilo baš sve čisto i bez greške kako bi moglo i moralo biti u jednom zrelom demokratskom društvu koje prepoznaje prave civilizacijske vrijednosti i ima igrađen odnos prema značenju sporta, ali i u jednom zrelom, psihološki, moralno i politički izgrađenom sportskom kolektivu, pobrinuli su se – nezreli političari i isto takvi nogometaši. Prvi, ne bi li na tuđi račun liječiti svoje komplekse zbog nesposobnosti i neuspješnosti u upravljanju državom, a drugi ne bi li vlastitu maloumnosti unovčili za glupavu samodopadnost i kilavu popularnost u javnosti. Pa se međunarodna javnost podrugljivo smijala – dobro, neki su simpatizirali i odobravali – kad je hrvatska „žena iz naroda“ na mjestu predsjednice države Kolinda Grabar-Kitarović ulijetala polugolim, znojavim „vatrenima“ u svlačionice, grlila ih i ljubila, stiskala u zagrljaj, slinila im niz obraze i lijevala suze zbog pobjeda. U igri ili nakon razigravanja jedanaestercima, nije bitno. Ona voli naslikavati se pred tv-kamera; neka svijet vidi kako navija.

Sramotni nastavak sramotne storije

Grabar-Kitarović, sva nacionalno ušarenjena od glave do pete, sjedi u Sočiju u VIP loži uz ruskog premijera Dmitrija Anatoljeviča Medvedeva, a on diplomatski korektno odjeven; ona skače sa sjedala, vitla rukama po zraku na dobre poteze i zgoditke „vatrenih“ u utakmici protiv ruske reprezentacije, on miran, korektno joj čestita kad je trenutak, smješka se i plješće pak kad njegovi uspješno pariraju. S njegove strane sve je diplomatski O.K., on predstavlja državu dobrog domaćina, svjetsku velesilu, prostorno najveću na globusu i tako se ponaša; ona predstavlja kiflastu miš-državu, najsiromašniju u EU poslije Bugarske, nevidljivu na karti svijeta i beznačajnu u međunarodnim odnosima velikih i moćnih i ponaša se kao razulareni navijač što vitla bengalkom po zraku. Nedostojno predsjednice ma kako male i beznačajne države.

foto: guardian

Za sramotni nastavak sramotne storije s Kolindom Grabar-Kitarović pobrinuli su se nakon hrvatske pobjede nad ruskom reprezentacijom nogometaš Domagoj Vida te članovi stručnog stožera „vatrenih“ Ognjen Vukojević i Ivica Olić. „Slava Ukrajini!“, čulo se s videa koji je odmah završio na društvenim mrežama. „Ovu pobjedu nad Rusima posvećujemo Ukrajini! Beograd gori! Ajmo Hrvatska!“ Vida i Vukojević su nogometni gastarbajteri u Ukrajini i dobro znaju da se u toj zemlji ratuje, gine se i na ukrajinskoj i na ruskoj strani, da je Moskva anektirala poluotok Krim, da je ruska manjina oko Donjecka i Luganska proglasila svoju autonomnu vlast uz svekoliku potporu Moskve, koja je zbog svoje uloge u Ukrajini pritisnuta teškim zapadnim sankcijama. Njih dvojica znaju i to da je premijer Andrej Plenković svojedobno čak izazvao međunarodni diplomatski skandal kad je za posjeta prijateljima u Kijevu nudio tzv. hrvatsku mirnu reintegraciju (podunavski recept s kraja Domovinskog rata) kao rješenje za rusko-ukrajinski spor, mimo sporazuma iz Minska.

Napokon, Vida i Vukojević, pa i Olić koji im se pridružio u razularenim provokacijama iz svlačionice, vjerojatno znaju da se u Ukrajini, na strani prozapadnog režima Petra Porošenka, bore i hrvatski plaćenici u brigadi „Azov“ oko Mariupolja na obali Crnog mora, pod nacistički preuređenim hrvatskim nacionalnim znakovljem, u kojoj su se skupili i pronacistički plaćenici iz više zapadnoeuropskih zemalja. Na ruskoj su strani isto takve plaćeničke postrojbe u kojima se srpski ekstremisti s četničkim kokardama na šubarama bore za „rusku stvar“ protiv „ustaša“ i regularne ukrajinske vojske. Vida i Vukojević se maloumno, usred Ruske Federacije, koja je više nego srdačno i iznad svega domaćinski ugostila hrvatske nogometaše i pratnju, baš zajebavaju s pokličem „Slava Ukrajini“ (hrv. dalje prste od Ukrajine), pokličem ukrajinskih nacista iz Drugog svjetskog rata, koji otprilike znači isto što i ustaški „Za dom spremni“ u tzv. NDH. Taj poklič bio je krilatica najkrvoločnijih nacističkih stražara, Ukrajinaca, u logorima smrti širom Njemačke i Poljske u Trećem Reichu, a danas je i službena krilatica ukrajinske vojske na bojišnicama. Hrvatsku nogometnu pobjedu u Sočiju „posvetiti Ukrajini“ ne samo da je uvredljiva glupost prema domaćinu SP-a 2018, Rusiji, nego kretenizam par excellence koji nekom pri zdravoj pameti ne može pasti na um. Pa još u Rusiji!?

U taj red šovinističkih kretenizama ide i urlanje, s bocom piva u Vidinoj ruci: „Beograd gori!“ Zašto bi Beograd gorio!? Pa, što se podmaliganjeni Vida, Vukojević i Olić ne upute s upaljačima preko Bajakova na onu stranu i – potpale ga? Kukavički je lupati praznu slamu iz nepregledne daljine. Lavovi na riječima, miševi na djelu. Nogomet se ne računa. Ta šaka moralnog jada i krajnje problematičnog karaktera osramotila je Hrvatsku, uvrijedila domaćina i susjednu Srbiju i teško ukaljala zlatan sjaj srebrnih medalja, što su im obješene oko vrata. To nije sportsko ponašanje, ali jest kvarno i zazorno „domoljublje“ kakvo ne treba nikom normalnom u Hrvatskoj. Izbornik Dalić nije imao druge – pritisnut prijetećom kaznom Fife i oštrim reagiranjem Moskve – već odglumiti strogoću: Vukojeviću je oduzeo akreditacije kao članu stručnog stožera reprezentacije, a Vidi i Oliću se progledalo kroz prste. Kao, u nacionalnom interesu, jer bez njih dvojice valjda bi „sve propalo“. Sic transit.

Novi skandal s „vatrenima“ u glavnoj ulozi uslijedio je neposredno po slijetanju A-319 Croatia Airlinesa na hrvatsko tlo, što je gotovo istodobno raspalilo društvene mreže i prelilo se u svjetske medije. Odnekud se pojavio Marko Perković Thompson i show je mogao početi. Jednima na bezgraničnu radost, drugima kao žeravica na jetra. Što taj lik u crnom ima tražiti u strogo kontroliranoj zoni, pitali su se i nazočni u Zračnoj luci i oni pred malim ekranima. Pa, nikakav koncert nije zakazan.

„Vatreni“ imaju pravo, privatno, družiti se s kim ih je volja, bez obzira pobjeđuju li na velikim nogometnim natjecanjima ili ne, ali kao najmarkantniji sportski ambasadori svoje zemlje imaju obvezu u javnom prostoru čuvati njezin ugled i čast, grb koji nose na prsima i zastavu pod kojom se bore na travnjaku. Javno intimiziranje s političko-ideološki kontroverznim estradnim pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom u okolnostima dosad neviđene, praktično općenarodne slavljeničke histerije na dočeku zbog osvojenog drugog mjesta na SP-u 2018 u Rusiji izrazito je negativna politička poruka o Hrvatskoj. I, u Hrvatskoj. Svjetski mediji (ugledni britanski The Guardian…) zabilježili su to domovini srebrnih nogometaša kao veliki minus, ludu kontaminaciju zasluženog kvadratičastog slavlja sjenom pobijeđene ideologije u Drugom svjetskom ratu. Toliko nahvaljenom prošlih mjesec dana jedinstvu i zajedništvu Hrvata iz cijelog svijeta i svih žitelja RH subverzivno je, pak, ubačen debeli klip pod kotače. Thompson od same svoje pojave na tzv. domoljubnoj estradnoj sceni nije ujedinjavao. Dapače.

Maloumni sukobi partizani-ustaše, Srbi-Hrvati, lijevi-desni, Jugoslavenčine/udbaši-hrvatski „domoljubi“, komunjare/ateisti-vjernici i tako ta vrst glupih diferencijacija su beznadno rastočili/podijelili Hrvatsku, posvađali i sukobili njezine građane, ukaljali ugled i dignitet zemlje u međunarodnoj zajednici kao zemlje nezrele demokracije i po ključnim razvojnim parametrima – male, neuspješne države. Eto, dogodilo se, osim u nogometu, i još nekim sportovima. Spektakularan doček „vatrenih“ inspirirao je neke medijske izvjestitelje i na kvalifikativ – ludi narod, luda zemlja.

Thompsonovo crno „domoljublje“

U tim oporbama, koje su za SP-a u Rusiji samo uzele predah među dvama mentalno i fizički samoistrebljujućim poluvremenima, čije glavne aktere bubamara neće privesti pameti, upravo je Thompson ikona netrpeljive desne, tzv. domoljubne („gdje si bio 1941./1991. godine?“) svjetonazorske i političko-ideološke opcije. „Jedinstvo ljudi“, kako premijer Andrej Plenković i njegovi u državnoj politici vide opću opsjednutost ludog naroda „zlatnim“ nogometnim srebrom nespojivo je s razlikom kakvu čini baš pjevač Thompson, kao prepoznatljiva ikona dijela društva samo jedne, netrpeljive, isključive i militantne opcije „gena kamenih“, inspirirane stoljećem sedmim, ognjištem, guslama, izmišljenim nacionalnim mitovima „Božjeg naroda“, pobjedničkim bitkama, izdajama i žrtvovanjima…  Marko Perković Thompson je bez dvojbe vrlo popularan estradni pjevač na desnici, kadar napuniti i najveći stadion i najveću arenu u RH, ali je baš zbog imidža koji ga bije – dijelom i nezasluženo – zadnji koji se od svih estradnjaka treba pojaviti s „vatrenima“ u tako osobitoj povijesnoj prigodi, kakva je bila u ponedjeljak na dočeku „vatrenih“. Od Zračne luke do Trga bana Jelačića.

foto: Screenshot/Luka Modrić i Marko Perković

Na stranu to što nije jedini, čak ni najbolji domaći „domoljubni“ estradnjak ili što o kakvoći njegova glasa, stihova i glazbe postoje oprečna stručna stajališta, što javnost različito sudi o rejtingu njegova financijski iznimno unosnog domoljublja – uključujući svojedobno pravosudno propitivanje navodno HDZ-ovih 515.000 eura za nepjevanje u predizbornoj kampanji – Thompsonu nije bilo mjesto čak cijeli dan naslikavati se s nogometašima koje je pola Hrvatske slavilo na ulicama i trgovima. Od Zagreba do valjda zadnjeg sela bogu iza nogu. Jer samo njegovo ime, da se i ne govori o pojavi i kontekstu pojavljivanja – isključivo je negativna politička poruka. To nisu zaslužili ni nogometaši s izbornikom i stručnim stožerom ma koliko ga intimno simpatizirali ili mu bili fanatični fanovi (što Luka Modrić nije ni krio), ni oduševljeni građani u masama ludog naroda niti država RH. Thompson je iskakanjem u prvi plan – već u Zračnoj luci u autobus bez krova među „vatrene“ i na pozornicu na zagrebačkom središnjem trgu – uneredio masovan, nepolitički, slavljenički ugođaj. Je li nekom stalo pretvoriti slavlje u nacionalistički dernek tipa Croatia über alles, kojem upravo Thompsonova pojava i estradne poruke trebaju doliti koju kantu kerozina više?

Kojem je pametnjakoviću iz organizacije dočeka „vatrenih“ u zagrebačkoj Zračnoj luci i popratnog osiguranja pala na um ludost pustiti estradnog pjevača Marka Perkovića Thompsona u otvoreni autobus voziti se na Trg bana Jelačića s reprezentativcima i izbornikom Zlatkom Dalićem? Jesu li oni znali tko je taj pjevač i što će urbi et orbi značiti njegova pojava kao – 23. „vatrenog“? Ako je Luka Modrić, kako se šuška, uveo Thompsona u autobus, je li izbornik Zlatko Dalić trebao biti dovoljno priseban, pa upozoriti kapetana reprezentacije na političke konotacije/posljedice tog neozbiljnog čina? Je li sam Thompson trebao biti dovoljno politički savjestan domoljub, pa se kloniti i najmanje mogućnosti da svojim postupkom izazove negativne ideološke konotacije/posljedice i izravne političke štete Hrvatskoj u svijetu i kod kuće?

Je li HNS imao nekog važnog u blizini, osim indiferentnog Davora Šukera, koji bi uljudno uzeo Thompsona pod ruku i izveo ustranu: „Gospodine Thompson, ovo je fešta naših nogometnih junaka i cijele Hrvatske, vama nikako nije mjesto s njima u autobusu“? I sve bi bilo u najboljem redu. Ovako, nije. Ispalo je loše. U autobusu, njegovim naslikavanjem s igračima i izbornikom Dalićem, selfijima koji su istog trena završavali na društvenim mrežama, naočigled cijelom svijetu. Ispalo je loše i na pozornici, gdje se ugurao u sredinu među slavljenike i pozirao medijima, kao onomad neprirodno u teatru predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović među baletane nakon premijere „Labuđeg jezara“ Petra I. Čajkovskog na pozornici zagrebačkog HNK. Bilo je loše i nakon pjesme „Lijepa li si“, koja Thompsonova izvedba navodno nije bila predviđena scenarijem i za koju nije znao ni sveznajući Milan Bandić, a hvalio se novinarima da se njega sve pitalo.

„Neka nam Marko otpjeva još jednu“, poderanim se glasom Modrić unio u gladne uši raspomamljenog mnoštva na Trgu. A onda su u općoj kakofoniji naprasno prekinuti „Geni kameni“ bez matrice, jer je HRT-ov voditelj Mirko Fodor prišao Thompsonu, nešto mu šaptao na uho i ovaj je nestao sa scene. Nitko od medijskih izvjestitelja nije objasnio što se zapravo zbilo, a u tv-izvješćima kasnije Marko Perković Thompson je jednostavno izostavljen. Kao da nije ni pjevao. Jer nije ni trebao pjevati. Ako ga Luka Modrić želi slušati – zbog zavičajne srodnosti kamenih gena? – nema frke. Neka si ga pozove u svoju raskošnu, bivšu vilu legendarnog „vatrenog“ Zvone Bobana u elitnom, sjevernom dijelu Zagreba, pa ga na obroncima Medvednice sluša do mile volje. Sâm ili s društvom. Dan i noć. A ima i čime platiti, ako baš „domoljublje“ i prijateljstvo drže neku šuškavu cijenu. Ma koliko da je od neki dan vlasnik kipića najbolji nogometaš na svijetu, Modrić – o kojem su pak na fasadama ispisane svakojake prostote otkad ga pravosuđe sumnjiči za lažno svjedočenje u korist Zdravka Mamića – nema pravo svojim glazbenim afinitetima i prijateljima opsjedati javnost.

Ni Thompsonom, koji je dijelu građana RH političko-ideološki ili glazbeno zazoran. Treba imati i ukusa i mjere. O političkom ehu da se i ne govori. Ni sam estradnjak nije pazio na mjeru kad je na svom službenom FB zidu odmah objavio video iz autobusa s „vatrenima“, uz provokativan komentar: „’Vatreni’ još jednom odgovorili političarima na pitanje žele li da im Thompson pjeva…“ O Plenkovićevom „ostvarenom jedinstvu i zajedništvu“, koje mu Thompson prokazuje kad mu se sprdne, svjedoče i komentari na društvenim mrežama nakon što se Mirko Fodor došaptavao s pjevačem prekinutih „Gena kamenih“. Zbori izvjesni Zdenko Selman iza ustaškog grba umjesto svoje fotke  da mu „nitko nemre taj dan pokvarit ni kopilad kao dolenčić i fodor i ina udbaška gamad koja se na kraju nije niti pozdravila s igračima već ih podmuklo otjerala s pozornice. Doći će dan kada će i oni biti otjerani s nogom u dupe jer ta gamad ne zaslužuje ništa bolje“. Vladimir Biondić: „Kad mu UDBAŠI brane nastup trebalo bi takvima zabraniti da hodaju po Hrvatskoj. Tko ne dopušta Thompsonu da pjeva taj ne mora niti živjeti u Hrvatskoj. Jure Bacelj: „vaše neukusne komentare ostavite za sebe! Svi patrioti za vas su ekstremi!“

Užas, dakako

Te poruke simbolizira pjevač koji ima velikih problema s dijelom domaće i strane javnosti, a nositelji tih poruka, fanovi i vjerna publika – odreda praktični katolici, „domoljubi“ i Hrvati od stoljeća sedmog! – razmišljaju na vlas isto kako se razmišljalo u doba tzv. kristalne noći i paljenja Reichstaga, odnosno u tzv. NDH za strahovlade ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića. Oni bi progonili, ubijali, istjerivali iz RH… Užas. A prva je četvrtina 21. stoljeća, tek! Nikakva bubamara, sportska srebra i zlata, hadezeovski oktroirano partijsko držanje ruke na šupljem organu reprezentativaca za izvođenja državne himne neće dovesti u bratski zagrljaj „Mi, Hrvati“ ove što bi ubijali i progonili ne toliko zbog Thompsona, nego zbog onog što on simbolizira, i one što ne žele ni čuti za Thompsona baš zbog toga što simbolizira. Užas, dakako.

„Kako mu netko može zabraniti pjevati kad on ne pjeva nego njače!“ – istjerivačima pak odgovara izvjesni Ivan Brlić. „Obersnel je jedan od tih koji mu brane da pjeva, ali obersnel zajedno s tobom više voli one koji pjevaju srbijanske narikače“, tolerantno do boli, jelte, odvraća neki Ivanan Ivanić, a Ivan Anić će: „Da, došel je sa crnim šalom i na krajevima u s kockicama. Hvala bogu nije bilo nijednog političara!!!“ Jedinstvo i zajedništvo, ljubav koju su nam donijeli nogometaši i te frazetine bez imalo mesa – za vola ubit’. To s društvenih mreža, gdje svakojaki pametnjakovići i notorni glupani otvaraju dušu, realnost je ove zemlje. Kad se pospreme crveno-bijeli kvadratići za neku drugu prigodu općenarodnog raspamećivanja, navijački šalovi i šeširi, a maheri u nogometnoj vlasti podijele „zarađenih“ na SP-u 28 milijuna eura, ljudi će odjednom shvatiti da je počelo drugo poluvrijeme slobodnog pada države. Na svim razinama.

Hoće li netko odgovarati za narušen ugled RH u svijetu zato što se kontroverzan pjevač Thompson muvao među novim nacionalnim ikonama i svojom pojavom na mjestu kojem ne pripada „ukrao“ dio srebrne svjetske slave? Je li redatelj slavljeničkog spektakla Krešimir Dolenčić, koji je profesionalno bez zamjerke odradio posao po primjerno poslaganom sadržaju na pozornici bez političara, čak i bez neizbježnog Bandića – nije vrag da su ga svezali negdje na Kamenitim vratima? – prisiljen otrpjeti upravo Marka Perkovića Thompsona da mu onim što simbolizira „iskoči“ ili izmijeni poruku što ju je Zagreb s „vatrenima“ želio prenijeti građanima RH i svijetu? Nećemo znati. Estradnjak radikalo desnih nazora ničim nije zaslužan za drugo mjesto na SP-u 2018 u Rusiji. Sada se srebro, drugo mjesto sve službenije počinje nazivati mjestom svjetskog nogometnog doprvaka/viceprvaka, jer ljepše zvuči i valjda zlatnije sjaji.

foto: Business Breaking News

Pjevač kojem je zbog estradne ikonografije, koketiranja s ustaštvom i „specifične“ za dom (ne)spremne publike zabranjeno nastupati u pola Europe – uključujući zemlje prvo i trećeplasirane nogometne reprezentacije na ovogodišnjem SP-u – ili u njima izaziva velika sporenja o svojim nastupima, naslikava se pred tv-kamerama sad s Lukom Modrićem, sad sa Zlatkom Dalićem, sad… Vidljiv navrh autobusa. Ide od jednog do drugog, prijateljski komuniciraju kao da su intimni od djetinjstva. Navijači u kilometarskim kostimiranim špalirima frenetično pozdravljaju/zahvaljuju „vatrenima“ za neočekivani užitak što su im priuštili svojim nezaboravnim igrama. Pa, dobro, ne zanima ih Thompson, žele vidjeti svoje junake s ruskih stadiona, s kojima su mjesec dana strepili, plakali od sreće i tuge… U toj sreći i tuzi nije bilo ideologije, domaćih prijepora, mržnje i životnog beznađa, pa se to nije smjelo ni provocirati puštanjem Thompsona u autobus i na pozornicu Banovom konju gotovo pod repom.

Ali netko jako ideološki nastran/zadrt iz prvog ešalona krivotvoritelja novije hrvatske povijesti, onih što se povijesno prepoznaju u tzv. hrvatskom jalu ili gnomi o tri Hrvata – pet stranaka, našao se zlorabiti opću političku, pa onda i širu društvenu zbunjolu oko endehazijskih sentimenata. Na raznim mjestima slavlja subverzivno podvaljujući tv-oku zastave ustaškog designa šahovnice ili međunarodno zabranjene paradržave u BiH, tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (ukinuta Washingtonskim sporazumom, 1994.). Na čija prkosno upriličena svakog kolovoza obljetnička slavlja vlada RH šalje izaslanike. Te zastave – možda ne toliko i jedna ukrajinska kako bi, kaže vrli HTV-ov izvjestitelj, „Domagoj Vida bio zadovoljan“ – te Marko Perković Thompson s reprezentativcima poruka su civiliziranoj Europi i svijetu, koju su oni odmah razumjeli. Mala zemlja za veliki, svjetski pače nogomet, ali i ideološke blesavoće najniže vrsti.

Počelo je drugo poluvrijeme svakojakog hrvatskog ludila. S kvadratičastih tribina još odjekuje navijačka neumjerenost: „Croatia über alles!“ Političari najradije slušaju taj huk, koji će zloporabiti u svojim besmislenim filipikama o tome kako, eto, država baš njihovom zaslugom napreduje i cvjeta. U Bijednoj je Našoj sve baš naopako, a narod misli kako ih je nogomet vinuo u nebesa. Samom Svevišnjem uz desnu nogu, pa zato u stotinama tisuća izlaze na ulice i trgove pozdraviti „vatrene“. Kako masama malo treba da budu prevarene, izigrane i omlovažene, a osjećaju se sretno. Hrvatska se mainstream politika od samog tzv. državnog osamostaljenja na sva usta diči time da su naši sportaši najbolji ambasadori države i najstarijeg naroda u Europi, hrvatskog, što je licemjerje par excellence. Ne vjeruju ljudi, jer osjećaju kako žive lošije nego bi smjeli, ali – godi uhu. A političare larpurlartistika ništa ne stoji, pa..

Država u slijepom crijevu

Hlebincima itekako godi i nova himna „vatrenih“ milijunaša „Nije u šoldima sve“. Misle da je to istina. Uistinu nije u šoldima sve, ali danas se nogomet više ne igra iz ljubavi, entuzijazma i radi zdravlja, nego upravo zbog love, velike da se jedva može pojmiti, pa nogoloptačima jest „u šoldima sve“. Da nije, ne bi igrali. Recimo, Modrić je lani u proljeće iskeširao lijepih četiri milijuna eura Zvonimiru Bobanu za superluksuznu vilu na elitnom zagrebačkom Pantovčaku, gotovo pokraj čuvene Vile Weiss, površine 286 četvornih metara s 4370 kvadrata okućnice, izgrađenu 2010. godine, a vlada će mu, kao i ostatku vatrenih“, isplatiti ovih dana 10.000 eura nagrade za uspjeh na SP-u te slijedi respektabilna svotica nagrade od zarađenih 28 milijuna eura za plasman na drugo mjesto u svijetu. Narodu kruha i igara, nogometašima i prišipetljama lova, a muljatorima s vlasti – političke lovorike, selfiji s nacionalnim junacima, medijski poeni i koješta drugo što se dade upotrijebiti u predizbornim kampanjama. Bijednoj Našoj i dalje tavorenje u slijepom crijevu smislene državne skrbi. Tek, medalje i postolja ne daju se jesti, platiti njima račune za režije, školovati djecu, dobiti pristojan posao, plaću ili mirovinu… Kad sport zataji, pa izostane uspjeh, što je prirodno u toj vještini, sportisti više nisu ni ambasadori svoje zemlje niti su politici na radaru.

foto: BBC

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala u tv-kamere Kolinda Grabar-Kitarović. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona kao predsjednica RH s trčanjem za bubamarom po travnjaku, zabijanjem/promašivanjem golova? S raspucavačkim ruskim ruletom nakon produžetaka? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici.

U nogometu će i dalje zaudarati močvara, s istim krivcima i žrtvama, a „velikani“ Luka Modrić i Dejan Lovren – bez obzira na predvidljiv ishod – morat će dokazati na sudu da nisu lagali u korist odbjeglog, prvostupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora tzv. gazde hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, da nisu s njim dijelili mutni novac te da mu nisu služili kao bankomat. Samo je HRT-ovom komentatoru Jošku Jeličiću, valjda mu je u pobjedničkoj euforiji zatajio osjećaj za građanske obveze prema državi, do toga da se toj dvojici uistinu zaslužnih „vatrenih“ skine „teret pod kojim moraju igrati“. Ma nemoj! Po toj se naopakoj logici ne mora odgovarati ni za ratni zločin, za pljačku državne blagajne ili obiteljsko nasilje, jer je netko „zaslužan“ za nešto državi (!?) jako važno? Ako su krali, varali i lagali pred zakonom, imaju biti primjerno kažnjeni. To nema nikakve veze sa zabijanjem golova za hrvatsku reprezentaciju. Kruške i šljive se ne zbrajaju. No, Bijedna je Naša i u tome egzemplar. Dakako, kad nisu posrijedi tzv. mali ljudi, koji vrijede državi samo kao – porezni obveznici, jeftina radna snaga i, kad zatreba, topovsko meso.

Naličje velikog nogometnog i postnogometnog spektakla, kad se stišaju strasti i ohlade glave, nešto je što će se morati podnijeti. Ma kako gorko bilo.