Srce „Liepe Plavke“ kuca za Goli otok, ako već ne javno i za konc-Jasenovac?

Povezani članci

• Ponesi zastavu, Mile Dodiku
• Latinka, latinica, enter
• Tihana i Tijana
• Marinko Čulić: Simulacija genocida
• Frljićeva Medeja najbolja na 32. Gavellinim večerima: žena zvijer, a ne žena žrtva!
• ANALIZA: Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Haagu bila dobra za Hrvatsku?

foto: Twitter

Hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac, bivši predsjednik RH Ivo Josipović digli tlak „nacionalno osviještenim domoljubima“ za državnim kormilom RH tvrdnjama o tomu kako je u Bijednoj Našoj (pro)ustašizacija izmakla kontroli i zazorno kontaminira javni prostor, ruši tzv. ugled države u svijetu i izaziva kobne razdore u društvu. „Laže tko to kaže“, bučno skače na zadnje noge politički mainstream, globalno znan upravo po „Za dom spremnoj“ blagonaklonosti i (pro)ustaškom glaukomu, kojega ili nije svjestan ili ga se uopće ne tiče, pa pušta zemlju kotrljati se nizbrdicom

Piše: Marijan Vogrinec

Sikće li (pro)ustaška zmija Hrvatskom, kako je to bivši predsjednik RH Ivo Josipović kazao za posjeta Izraelu, a neki dan ga zbog opetovane te tvrdnje na Radiju Slobodna Europa radi potpore izjavi hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića u New Yorku žestoko oplela tzv. suverenistica i europarlamentarka u drugom mandatu Ruža Tomašić ili je riječ o subverzivnom djelovanju tzv. pete kolone, koja podmeće ustaška strašila i aveti uljuđenoj europskoj zemlji s velikim svjetskim ugledom? Koja nije mala ni globalno nevažna, kako reče „slabovidna“ predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u podrumu Matice hrvatske u objavi svoje kandidature za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Naime, Komšić – kojeg službeni Zagreb, HDZ i njegove dvoglave filijale u Mostaru (HDZ BiH i HDZ 1990) ne priznaju zbog „bošnjačkog preglasavanja“ 7. listopada 2018., po izbornim pravilima po kojima je prethodni mandat pripao predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, da bi ga Komšić lani deklasirao s 49,47 prema 38,66 posto glasova – izazvao je konsternaciju u Banskim dvorima te na Pantovčaku i na radikalnijoj tzv. desnoj političkoj sceni. Na sastanku s UN-ovim dužnosnikom u New Yorku je izjavio da pojedinci u RH niječu ustaški genocid u tzv. NDH nad Srbima, Židovima i Romima, što je već opće mjesto medijskih, oporbenih i kritika dijela javnosti. Unatoč stalnim negiranjima s HDZ-ovog državnog vrha.

I što je u Komšićevoj, Josipovićevoj, etc. tvrdnji netočno, sablažnjivo, klevetničko i neistinito? Da kvislinški režim nije počinio organizirani genocid nad Srbima, Židovima i Romima, ali i jezive ratne i zločine protiv čovječnosti nad Hrvatima koji nisu podržavali ustašku nacionalnu veleizdaju, pa su bezazlene i društveno prihvatljive proustaške pojave na koje vlast ne reagira, koje eskaliraju protumanjinskom mržnjom i fizičkim napadima na Srbe u RH, njihovu imovinu, ljudska i građanska prava…? Ustaše nisu u tzv. NDH – i duboko u poraću (npr. 19 ubačenih terorista tzv. bugojanske skupine braće Ambrozija i Adolfa Andrića, 1972. godine) – počinili teške zločine nad partizanima i njihovim obiteljima, pripadnicima i simpatizerima masovnog, najorganiziranijeg narodnooslobodilačkog pokreta otpora nacifašizmu u okupiranoj Europi? Koji su vodili komunisti i Josip Broz Tito, jedan od najsposobnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu i potom jedan od najutjecajnijih svjetskih lidera. Kojem su zbog tzv. politike miroljubive koegzistencije i iznimnog utjecaja u Svjetskom pokretu nesvrstanih, čiji je osnivač, dolazili na noge i vođe obaju hladnoratovski suprotstavljenih blokova i okrunjene glave. Samo je na Brijunima ugostio trećinu svjetskih državnika. Nikakva (pro)ustašizacija to neće promijeniti.

Povijest je o hrvatskoj ratnoj i poratnoj povijesti davno rekla svoje i ta se istina ne dâ prepraviti u komunističko/partizansko protuhrvatstvo ni Tita, Hrvata iz Kumrovca, u nacionalnog veleizdajnika i zločinca, što se u RH čini ne samo blagoslovom vlasti već i sufinanciranjem javnim novcem. I to ne valja i kad netko kaže da ne valja, da (pro)ustašluk eskalira i vuče zemlju u razdore i propast, postaje „državni neprijatelj No. 1“. Povijesna se istina ne može preinačiti ma koliko bilo dopušteno krivotvoriteljskih filmova snimiti, ma koliko „novih istraživanja“ ukoričiti, „domoljubnih“ filipika izgovoriti čak za govornicom tzv. Visokog doma i s oltara, iz dijela medija, etc. Ma koliko ljutitih oponiranja Komšiću i lideru hrvatskih Srba Miloradu Pupovcu, HDZ-ovu partneru u vlasti, zbog „uvrede Hrvata i RH“ tvrdnjama o ustašizaciji zemlje, jer da je to „fatamorgana i protuhrvatska zloba“. Nema ustašluka u RH, reći će Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, čak i veteranska udruga Hvidra, katolički klerički militanti, pa i Ruža Tomašić, novohrvatska tzv. suverenistička zvijezda.

„Krasnoslovlje“ s proslava obljetnice tzv. NDH

Inače – o tome je podrobno pisao tjednik Novosti, ali i drugi mediji – Ruža Tomašić, koja se svojedobno proslavila u predizbornoj izjavi u Slatini skandaloznom proustaškom izjavom o tomu kako je RH država Hrvata, a svi ostali su u njoj gosti, znana je iz 1980-ih godina u Kanadi kao „Liepa Plavka“, koja je pod djevojačkim prezimenom Budimir pisala u ustaškom listu Nezavisna Država Hrvatska stihovane (poetska vrsta: auto trubi/ mi smo domoljubi ili sunce sija/ k’o tepsija) panegirike ustaškom krvniku Anti Paveliću. Na opće oduševljenje ustaške emigracije, „krasnoslovila“ ih je u ganc novoj crnoj odori Ženske ustaške loze i Ženske ustaške mladeži na kojekakvim skupovima i proslavama tzv. NDH članova i simpatizera ustaške organizacije Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, koji je osnovao sâm Pavelić, a vodio i izdavao rečeni list njegov šogor Srećko Pšeničnik. Sredinom devedesetih mu je, pisali su mediji, tajnik za „promidžbu“ bio „notorni Velimir Bujanec“, koji je pomagao Tomašićki dobiti drugi mandat u Europarlamentu. I taj se šogor Pšeničnik ukazao 1990-ih u RH, kao i cijela legija metuzalema crnog režima (ustaški ideolog Vinko Nikolić, zapovjednik konc-logora Jasenovca Dinko Šakić sa suprugom Nadom, etc.), njihovih potomaka i apologeta.

Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu emigrantska ruka iz Kanade Gojko Šušak su im za dom spremno – financirali su ili na drugi način aktivno sudjelovali u pripremanju Domovinskog rata – visoko 1990-ih podigli graničnu rampu (nekima i bez osobnih dokumenata, kao Pavelićevom osobnom čuvaru u Argentini i obiteljskom prijatelju, inače ocu novinara/publicista Drage Pilsla, o čemu je sâm pisao). Došli su na balkanski kiflić, je li, zidati demokraciju, tzv. pomirbu, međunacionalnu snošljivost, osobito prema hrvatskim i Srbima ma gdje bili, vjersku širinu (ekumenizam), etc., a ne nastaviti rabotu u kojoj su ustaše bili spriječeni 1945.? Pa se samo od sebe, je li, srušilo više od 3000 tzv. partizanskih spomenika, knjižnice i galerije očišćene od umjetnosti nacionalno i ideološki nepoćudnih srpskih/jugoslavenskih autora, od kojih su mnogi „jači“ od ijednog hrvatskog živućeg Salijerija… Čak je „Ježeva kućica“ Branka Ćopića, neraskidiva sastavnica djetinjstva tisuća naraštaja, dugo bila zabranjeno „srpsko“ štivo eda bi se, je li, djeci guralo pod nos stihove časne sestre Marije Petković Propetoga ili generala Ivana Tolja, čija pak „umjetnost“ u usporedbi s Ćopićevom nije vrijedna spomena.

Srbi su se, je li, sami, dragovoljno tih olovnih 1990-ih upisivali na liste tzv. tehnološkog viška radi eliminacije s radnih mjesta po nacionalnoj osnovi „remetilačkog čimbenika“, sami su se pod dugim cijevima izbacivali iz tzv. društvenih i vojnih, nerijetko i privatnih stanova jer su bili „četnici“? Obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca je sama pozvala Merčepov eskadron smrti da ih pobije i osobito, zvjerski, s krunicama oko vrata na Sljemenu ustrijeli 12-godišnju Aleksandru Zec, pa je, je li, normalno da nitko nije odgovarao za zločin, iako su ubojice nedjelo, a jednog od njih je Tuđman poslije odlikovao? Sic transit. Manjinski su hrvatski Srbi sami osnivali i bezrazložno se kao „četnici“ zatvarali u konc-logore u Pakračkoj Poljani, Marinom Selu, Lori, Kerestincu, na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22, kontejner…), jer kako reče onaj redikulozni sudac Vrhovnog suda RH – „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin“. Budući da „ne mogu“ i „nisu“, jer se na prste jedne ruke mogu nabrojiti – ako? – ozbiljnije sankcionirani hrvatski ratni i zločinci protiv čovječnosti (ne računajući one iz političkog i vojnog vrha HVO-a u BiH i tzv. HZ/HR Herceg-Bosne), razumjeti je zašto su neki dan oslobođena odgovornosti i posljednja dvojica specijalaca Mladena Markača i Željka Sačića, koji su 5. kolovoza 1995. masakrirali šestero srpskih civila (žena i muškaraca u dobi od 45 do 95 godina) u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina.

HOS je valjda iz antinacifašističkih, protuustaških razloga stavio ustaški „Za dom spremni“ na svoju crnu zastavu, na spomen-ploče bojovnicima koji su sami sebe nazivali ustašama, pjevali ustaške pjesme i postrojbe nazivali imenima ustaških koljača („Rafael vitez Boban“ u Splitu, etc.)? I Tuđmanov se režim, dok premijerom nije postao tzv. prvi Europejac Ivo Sanader – glede i u svezi (pro)ustaških strašila i endehazijskih sablasti neusporedivo mudriji i odlučniji od Andreja Plenkovića – „proslavio“ time što nije sprječavao javno slavljenje i najkrvavijih ustaških zločinaca, npr. spomenikom u Slunju zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću, pločom u Lovincu na Velebitu i dodjelom ulica ministru tzv. NDH Mili Budaku, itsl. Tada je u RH posijano otrovno sjeme uvezeno iz (pro)ustaške emigracije koje se lijepo uhvatilo u dijelu političke, braniteljske, šire društvene, ali i katoličke kleričke populacije, pa će i sama Ruža Tomašić u napadu na Ivu Josipovića priznati da nam „vani govore da smo fašisti“, jer to „i sami govorimo“. Ne govorimo svi, jer tako ne osjećamo i jer bi to bilo ispod ljudskog dostojanstva. Na toj liniji nema nikakve tzv. pomirbe. Ne idemo svi ni svake godine – pa tako četvrt stoljeća unazad, je li – na ustaške mise zadušnice u Zagrebu i Splitu Anti Paveliću, ratnom i oberzločincu protiv čovječnosti. Ne idemo svi ni drčno kostimirani ustašovati na Bleiburg, a ustašofili idu, Crkva također, HDZ-ova vlast s njima, darujući pola milijuna javnog novca za nešto čega se treba sramiti. Ne da se to zatajiti onima „vani“, ma što se govorilo „kod kuće“..

Ruža Budimir-Tomašić, ikona tzv. suverenističke, radikalne desnice – drčno je kazala Novostima – nije i ne želi se odreći ustaškog pokreta, ali ima obraza okomiti se na Josipovića, koji se isto tako ne odriče tvrdnje o tomu da ustaška zmija u RH i dalje sikće. Dnevnih je primjera za iks kilometara debelih tomova prema kojima su Komšićeve, Josipovićeve, oporbene, medijske i ine kritike o bujajućem (pro)ustašluku u RH mlaka voda. „Liepa Plavka“, autorica stihova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – „Poglavniče! Plemeniti vođo, Obećanje čvrsto ti dajemo,/ Među nama svagdje će prestati,/ Za slobodu složno umireno./ Krenut ćemo složno tvojim putem,/ Do života tebi ostat vjerni,/ A kad život budemo davali,/ Zadnje riječi, bit će, ZA DOM SPREMNI! (R.B.)“ – odazvala se zamolbi jednog istomišljeničkog medija komentirati Josipovićevu potporu Komšiću u intervjuu Radiju Slobodnoj Europi. Kazao je: „Komšićeva izjava o pojedincima stoji, ali ustašofilija ima podršku i u dijelu politike, medija i javnog prostora, pa pogotovo vrijedi ono što sam rekao u Jeruzalemu – da ustaška zmija i dalje sikće“.

Drž’te lopova ili tko o čemu…!? „Sama činjenica da Josipović hoda okolo i govori takvo što i pritom ne završi u zatvoru je znak da je ovo slobodna država i da svatko može govoriti što god želi“, kaže Tomašić, a odmah joj zatvorski preodgoj na umu kakav, je li, „slučajno“, posredstvom tužbe DORH-u i ucjenom vlade traži Hvidra za Milorada Pupovca zbog „uvrede RH“ usporedbom s tzv. NDH u medijima u BiH i Sloveniji, gdje je opalio po rastućoj (pro)ustašizaciji, širenju protusrpske mržnje i batinaškom pohodu na gledatelje nogometne utakmice u kafiću u Uzdolju nedaleko od Knina. „S time on samog sebe pobija jer da u Hrvatskoj ustaška zmija i dalje sikće i da to politika podržava, on takve stvari ne bi smio govoriti. (…) Da je Vlada reagirala onda (nakon Jeruzalema, op. a.), da su oni reagirali, kada je on to rekao i da su tražili da on to objasni možda ne bi tako nešto govorio, a mi se bojimo što će nam netko drugi reći i pravimo se ludi kao da nitko ništa nije rekao, a kad idemo van i kad nam govore da smo fašisti onda nam kažu da mi sami to govorimo. Moramo se konačno osvijestiti i vidjeti kakvu sliku o nama produciraju oni koji idu van i koji tako govore. Njih treba pozvati na odgovornost.“

Tko su ti koji lažu?

Kako? Otvaranjem Golog otoka ili, učinkovitije, kao što su idoli „Liepe Plavke“ već od svibnja 1941. genocidno prakticirali za Srbe, Židove, Rome, Hrvate i ine Jadovnim na Velebitu, Koprivnicom, Jasenovcem, Starom Gradiškom, Siskom, Jastrebarskim i četrdesetak drugih konc-lokacija? „To su teške optužbe i neka ih objasni“, žesti se autorica ode ustaškom tzv. poglavniku u listu (pro)ustaške emigracije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u Pavelićev se i Pšeničnikov Hrvatski oslobodilački pokret upisala 1976. godine i bila više no aktivna, čak se hvalila kako su ju „pripremali da ga preuzme voditi). „Ako ne može objasniti, znači da je to kleveta protiv države. Predsjednica i premijer su trebali reagirati. Oni su predstavnici ove države, odnosno vlasti, a kad netko pljuje po državi, onda pljuje i njih. I oni su time prozvani. (…) Problem je u tome što mi imamo tu neku prokletu krivnju koju su nam nametnuli od 1945. godine i ne daj bože, da nešto kažemo jer bi onda još više govorili. Trebamo im reći da lažu i da su sve toliko uvećali od ’45. godine i da bi im bilo bolje da se pokriju preko ušiju. Imamo sada znanstvenike koji dokazuju da se u Jasenovcu nije događalo sve ono što se tvrdilo. Ima hrpa knjiga koje govore da nije bilo tako. Zašto se ne tuže oni koji lažu?“ A zašto nitko ne tuži izvjesnog Marka Skeju, lika s Hitler-brčićima, koji na proslavi 24. obljetnice VRA Oluje usred Knin postroji vod crnokošuljaša i svi uglas halabuče formalno zabranjenu ustašku krilaticu „Za dom spremni“. I nikom ništa. Policija šuti, kao i sudstvo na isto Thompsonovo „junaštvo“ na početku svakog tzv. čavoglavog koncerta? Pa, daju šlagvort ovima „vani“.

Tko su ti koji lažu, pa ih treba tužiti i progoniti? Zatvarati na reorganizirani Goli otok ili nedajbože konc-Jasenovac? Jesu li to ugledni povjesničari s uglednog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić koji znanstveno istražuju, pišu i govore o jezivom ustaškom genocidu nad Srbima, Židovima, Romima, Hrvatima i inima nepoćudnim kvislinškom pararežimu Ante Pavelića 1941.-1945.? Ili je to buljuk autora iz (pro)ustaške emigracije i novohrvatskih prekonoćnih „znanstvenika“ što po izmišljenim „nacionalnim“ tzv. studijima, centrima, institutima, etc. uz obilan javni novac krivotvore povijesnu istinu, tvrdeći da nije bilo kako je uistinu bilo? Treba li tužiti Danu Budisavljević zbog genijalno filmovanog „Dnevnika Diane Budisavljević“ – vrijednog biti temeljnim kurikulom nastave novije hrvatske povijesti u školama, koji je film uvjerljivo u Puli deklasirao stoput skupljeg i globalno reklamiranog „Generala“ Antuna Vrdoljaka – ili pak Nadu Prkačin zbog dokumentarca „Dječje prihvatilište Sisak“ u kojem se poriče istina o sudbini 6500 srpske djece s Kozare 1942. godine od koje je 2000 umrlo/umoreno i zakopano na Dječjem groblju u Sisku?

O (ne)postojanju Josipovićeve ustaške zmije koja i danas sikće ponešto govori i činjenica da je istog dana i u isti sat sa zagrebačkom premijerom „Dnevnika Diane Budisavljević“, koji dramatično razobličuje nečovječnu narav ustaškog režima, skupina oko Laudato TV-a Katoličke crkve u RH premijerno prikazala „Dječje prihvatilište Sisak“ u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, gdje se ustaški režim prikazuje u svjetlu evanđeoskog čovjekoljublja i osobito pažljiv prema djeci, pa i srpskoj. I tu su, kao na sličnim skupovima, gdje se partizane, komuniste, Tita i SFR Jugoslaviju prikazuje crnim bojama kao notorne protuhrvatske zločince i srbofile, a ustaše kuje u zvijezde kao borce za slobodu i hrvatsku državu, glavnu riječ vodili upravo Tomašićkini „znalci“, znanstveni i ini „autoriteti“. Kontroverzni sisački političar u biskupskoj haljini Vlado Košić (deklarirani prijatelj „Božjeg čovjeka“ Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca na 25 godina robije u haaškoj prdekani), neizbježan u RH slovenski „istraživač zločina komunističkog režima“ Roman Leljak (navodno porijeklom Hrvat iz obližnjeg Zagorja, s kriminalnim dosjeom, zatvorski sankcioniran zbog krađe i prijevara, obavještajac u JNA, bonvivanski sklon poročnim mjestima, etc.), istomišljenički mu „istraživač“ Igor Vukić (autor nedavno objavljene revizionističke knjige „Radni logor Jasenovac“ i sličnih radova, kojima se rehabilitira ustaška veleizdaja i negira genocid, a dobivaju javni novac), predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo (prijatelj i kanadski emigrantski suradnik Gojka Šuška i Ruže Tomašić, visoko pozicioniran u Tuđmanovom režimu) te niz drugih marginalaca iz kruga samoukih prepravljača povijesti Drugog svjetskog rata i poraća, ulogâ njegovih aktera i posljedica.

Treba pročitati knjigu „Nisam zavijao s vukovima“ Tomislava Jakića, koji je rujna 1990. kao službeni izvjestitelj HRT-a (uz Krešimira Fijačka iz Vjesnika) pratio tzv. državno izaslanstvo (sic transit, državno te godine) s Franjom Tuđmanom i vodičem mu Gojkom Šuškom tzv. hrvatskoj dijaspori u Kanadi i SAD-u te iz prve ruke svjedočio o kakvoj je družbi, kakvim likovima i kakvoj ideologiji bila riječ u kreiranju tzv. državotvorne politike, odnosno participaciji „domoljubnih Hrvata od povjerenja“ u vlasti, politici, medijima, ekonomiji, školstvu, znanosti, kulturi, sportu i društvu u najširem smislu zemlje, koja je već bila na ratnoj stazi. Još za boravka u tom krugu gdje se, svjedoči Jakić, otvoreno ustašovalo pred Tuđmanom – partizanom, uvjerenim jugokomunistom, kadrovikom JNA i čak Titovim generalom – dojavljeno mu je o početku balvan-revolucije i prvom sukobu sa srpskim pobunjenicima. Ruža Tomašić je pozvana čuvati ga i u RH, gdje je ostala živjeti i politički se angažirala na radikalnoj tzv. desnici, na istom emigrantskom (pro)ustaškom i protusrpskom kanadskom projektu o kojem će nedavno reći Novostima:

„Ne sramim se, tako je bilo tamo dok sam rasla. Niti sam ikoga orobila, niti sam ikoga ubila. Puno toga se u međuvremenu promijenilo i iza nekih stvari danas ne stojim. Gledajući s političke pozicije, naučila sam dosta novoga i shvaćam da nije sve bilo onako kako su mi tada govorili. Nešto nije, a nešto jest“. Visokopozicionirani danas u državnoj politici RH izravno su od unuka ustaškog pukovnika Crne legije, 13. s liste traženih 1946. godine ratnih zločinaca izbjeglih tzv. štakorskom stazom vlč. Kunoslava Draganovića u Argentinu i intimusa zapovjednika konc-logora Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića do sestre „hrvatskog idealista“, koji je zbog terorizma (otmica civilnog aviona na liniji New York – Chicago i ubojstva policajca podmetnutim eksplozivom) odgulio 32 godine robije u SAD-u. Bijela kuća nije udovoljila nijednoj Tuđmanovoj molbi da ga oslobodi ili pusti odležati ostatak kazne u RH. Kad je odgulio svoje, osvanuo je u RH i bezuspješno pokušao ujediniti radikalnu tzv. desnicu pod svojom „karizmom“, a kad se razočarao životom u „Platonovoj pećini“, prosvirao si je glavu u svojoj kući u Rovanjskoj. Udovica, Amerikanka, ima izdašnu apanažu hrvatskih poreznih obveznika i objavljuje nezanimljive knjige, koje više ne zanimaju ni (pro)ustašku emigraciju. Čak ni Ružu Tomašić.

„Ustaše i četnici koji su bili sluge Hitlera i Mussolinija i njihovi saveznici“ – kazao je Ivo Josipović televiziji N1 Hrvatska, ustvrdivši da je u RH i Srbiji na vlasti tvrda tzv. desnica „uz sufliranje još tvrđe“, pa je i objema izrazito naglašen povijesni revizionizam – „odjednom se danas pretvaraju u dobre momke, patriote i plemenite ratnike. Zapravo, za Hrvatsku i Srbiju, zemlje koje su dale tako veliki doprinos europskom antifašizmu, riječ je o tragičnoj društvenoj regresiji. Korupcija je izrazita, a utjecaj Crkve na politiku potpuno neprimjeren zapadnim demokracijama. Posljedica je društvena stagnacija i odlazak velikog broja, posebno obrazovanih i mladih ljudi, u inozemstvo.“

Domaći i strani mediji gotovo dnevno izvješćuju o kompromitirajućim pojavama i društvenim/političkim prijeporima u vezi sa stadionskim, uličnim, lakonotno-koncertnim, medijskim, kleričkim, veteranskim, etc. (pro)ustašlukom. Je li Željko Komšić oklevetao RH kad je UN-ovom diplomatu u New Yorku kazao ono, što premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (po)znaju i bolje od njega, svjesni su da je istina, ali se prave grbavi pred stranim sugovornicima i ideološki promiskuitetni pred ovima što im kod kuće – „sufliraju“ s „još tvrđe desnice“?Nisu ni Komšić, ni Pupovac, ni Josipović, ni bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić niti… krivi što su (pro)ustašluk i „dooljubna“ impotencija Lijepoj Našoj grubo uskratili aureolu možebitne uljuđene i demokratski uređene zemlje i nataknuli joj trnovu krunu Bijedne Naše. Nisu ni mladi naraštaji u tzv. školi za život (!?) krivi što ne znaju niti će znati povijesnu istinu o Drugom svjetskom ratu na Balkanu i što će bubati oktroirane lekcije o Domovinskom ratu, a kamoli kritički misliti u školskoj klupi uz koju se međusobno isključuju vjerska dogma i znanstveni pravorijek.

Stilizirano ušato U

I, tim više, vjeroučitelj pred đacima VIII. razreda zagrebačke pučke škole otvoreno ustašuje, čak „nabija na kolac“ glave Vesne Pusić, Milorada Pupovca, Stjepana Mesića, „četnika“ i „komunjara“, a nezbrojena HDZ-ova političarka u Rijeci Ivona Milinović (pače, predsjednica, sic transit, Odbora Gradskog vijeća za nacionalne manjine) prebrojava „Srbe i vrbe“ u svom gradu i poziva Torcidu na podcastu Projekt Velebit ekstremnog desničara Marka Juriča (prije tri godine izbačen s televizije Z1 zbog govora protusrpske mržnje, pa je Agencija za elektroničke medije na tri dana ugasila taj medij) da to učini u Dalmaciji, osobito u mjestima „gdje živi 30-40 posto Srba“. Ruža Tomašić o tome šuti, ni glasa s Pantovčaka ili iz Banskih dvora, iz Hvidre, s Prvostolnog kaptola, iz tzv. kloaka medija (pro)ustaške vokacije… Treba zvati na odgovornost i sankcionirati sve te, je li, petokolonaše, koji vide (pro)ustašluk i bune se protiv milozvučne – à la „Za dom spremni“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, etc. – Torcidine krvožedne pastorale: „Šugava Rijeko, smrdljivi grade/ Pobit ću pola tvoje Armade,/ Šugava Rijeko, puna si Srba,/ Ne brini, Rijeko, ima još vrba“.

Ivona Milinović, bivša asistentica u Europarlamentu spomenutog unuka rečenog ustaškog pukovnika izbjeglog u Argentinu, valjda je iz HDZ-ove Središnjice dobila odmah po zubima, pa se drugi dan posipala pepelom, ispričavala se javnosti (ne i Srbima u RH), kao – nije tako mislila, omaklo joj se u bijesu prema Torcidi koja takvom pjesmom nanosi ogromnu štetu Hrvatskoj, etc. A svastika na Poljudu, čije crtače policija više ni ne traži? A razbijanje ćirilice na javnim ustanovama u Vukovaru, za čijeg razbijača po naputku sada Hvidra traži sudsko oslobođenje krivnje? A stilizirano ušato U tzv. hrvatskim pleterom na grbovima dijela veteranskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata? A nekažnjeno vrijeđanje vlastite države šahovnicom bijelog početnog polja i bez tzv. krune hrvatskih povijesnih pokrajina na trobojnicama dijela političkih tzv. suverenističkih stranaka? To je, kaže Ruža Tomašić, demokracija, a ne (pro)ustašluk. Pa zašto u tu demokraciju spada zborni pokušaj kriminaliziranja javnog govora i slobode izražavanja vlastitog mišljenja pojedinca, što sve bezobraznije zahtijeva tzv. suverenistička desnica?

E sad, država koju je zabranjeno uspoređivati s tzv. NDH, iako su u njoj već desetljećima prisutni svi ključni simptomi protusrpske mržnje kakvi su 1933. protužidovski i protukomunistički kontaminirali Njemačku dolaskom Hitlera i nacista na vlast – na ruševinama tzv. Weimarske Republike – pa dolaskom ona dva unajmljena u okupatora kamiona ustaša od Karlovca eda bi im Führer dopustio 10. travnja 1941. proglasiti na zagrebačkom krugovalu svoju paravlast, ta država jest ono kakvom ju njezini samozvani „vlasnici“ prikazuju, a tko tvrdi suprotno – mora sudski odgovarati. Ili pak na psihijatrijski tretman, jer mu se pričinjaju (pro)ustaška strašila i aveti. Neće ići. Ljudi nisu blesavi niti su tabula rasa na kojoj će zdravorazumski deficitarna tzv. desnica (pro)ustašluk opasnih namjera ispisivati kao poželjan ideološki format, neovisan o najmračnijem/najsramotnijem dijelu novije hrvatske prošlosti. Nikakvi „pametni ljudi“ Ruže Tomašić, ideološki impregnirani time što je 1980-ih u Kanadi simbolizirala „Liepa Plavka“, nisu u stanju presvući povijesni poraz, nacionalnu veleizdaju u – blistavu kvislinšku pobjedu. Nacifašistički podrepaši nemaju zaslugu za RH, već oni što su ih „državotvorni domoljubi“ prognali iz škola i javnog života, ali srećom ne mogu i iz povijesnog pamćenja naroda.

Ustaše ostaju ustaše. Srbi su im bili i ostali balvan u oku, pa komunisti, etc., baš kao što su im se „arijevski“ uzori najprije krvavo obračunali s komunistima, pa se potom prihvatili „konačnog rješenja“ za sve europske Židove. Znâ se kako je to završilo. Nije Ruža Tomašić danas jedina – puna šaka brade da jest – koja traži odgovornost za neistomišljenike ideološkog/svjetonazorskog tipa Ive Josipovića i Milorada Pupovca, pa Stjepana Mesića i takvih, što podsjeća na huda vremena ne ponovilo se. Tu su i Hvidra sa zahtjevom za sudskim progonom, ekstremisti koji traže zabranu srpske stranke SDSS-a, ali i neki nebrojeni političari ustaškog obiteljskog pedigrea koji predizborno skupljaju Judine bodove zahtjevom da se zakonom zabrani političko djelovanje hrvatskim Srbima. Neki je dan, je li, neuspješan političar kompromitirane karijere još od tzv. sabora HSP-a u Kutini (gdje je eliminiran dotadašnji šef Dobroslav Paraga) i šurovanjem s Tuđmanovim HDZ-om u praskozorje višestranačja Anto Đapić objavio u Vukovaru (!?) svoju kandidaturu za predsjednika RH baš protućiriličnim diskursom u kojem je magnet za (pro)ustaške glasače baš – zabrana političkog djelovanja hrvatskim Srbima u Gradu heroju. I šire. Je li moguće da je Bijedna Naša toliko potonula da nekima – a navodno se groze usporedbe RH s tzv. NDH i tvrdnji o rastućoj ustašofiliji – pada na um isključiti dio hrvatskih građana iz političkog života vlastite zemlje?

Komu tu i što nije jasno? Prvi potezi kvislinškog ustaškog pararežima tzv. NDH već travnja 1941. bilo je zakonsko uskraćivanje ne samo građanskih već i temeljnih ljudskih prava, zabrana „Srbima, Židovima i psima“ ulaziti u javne prostore i slobodno participirati u društvenom životu, izbačeni su s radnih mjesta, iz stanova, iz škola i fakulteta… Zašto je uvreda „naroda i države“ (sic transit) danas javno osuditi to zlo, koje Josipović imenuje ustaškom zmijom koja i dalje sikće? Ako uopće nešto jest nejasno u tom smislu – jest: zašto vladajući s punim ustima antinacifašističke Europe dopuštaju da se macabre strašila/vampira najsramnijeg, veleizdajničkog dijela nacionalne prošlosti? Samo zbog o(p)stanka na vlasti, pa makar i dopusnicom crnog vraga? Iako taj crni vrag Hrvatskoj radi o glavi i blati joj tzv. ugled u svijetu? Nema logike, ali ima osobne i sektaške koristi. Isti što su maloumno pustili klijati, pa prihranjivali, zalijevali, pustili granati se crne cvjetove zla, odbijajući javno priznati svoju rabotu jer se ta moda već 74 godine ne nosi u civiliziranom svijetu antinacifašističke potke, sad prizivaju kazneni progon, strogoću, zatvorske rešetke, izopćenje, smjenu s radnih mjesta, etc. za sve koji se usude javno kazati da država trokira upravo na povijesnim te osnovnim pitanjima ljudskih prava i sloboda.

(Pro)ustaško glavinjanje Bijedne Naše – uz HDZ-ovu tzv. light ili štoviše radikalno tvrdu vlast za državnim kormilom budući da tzv. ljevica nema većih izgleda izborno nadjačati – jamačno će se nastaviti, pa će i Ruža Tomašić, ohrabrena najvećim brojem preferencijalnih izbornih glasova za Europarlament, drčno kazati tjedniku Novosti: „Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine. Zašto bih ih se odrekla? Ustaše treba odvojiti od onoga što se događalo u NDH. Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo. Nakon puno pročitanih knjiga i razgovora s ljudima poput Vinka Nikolića, shvatila sam da je ustaški pokret bio odgovor na Šestojanuarsku diktaturu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata događalo se puno zločin. Tijekom te četiri godine, NDH se odvajala od onoga što je predstavljao ustaški pokret. Apsolutno treba osuditi one koji su činili zločine na svim stranama, ali ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za svoj dom. Ante Pavelić je bio narcisoidan i puno stvari je mogao napraviti drugačije. Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda tada je bio rat. Trebalo je živjeti u ono vrijeme“.

Ustaška „većina“ od 0,83 posto

Dakako, trebalo je živjeti u ono vrijeme, ali živjeti časno, pošteno, ne činiti zločine i boriti se za pravu stvar. Ustaški pokret je neodvojiv od tzv. NDH, veleizdaje Hrvata i hrvatstva, krčmljenja hrvatskih teritorija, koje su Titovi partizani morali krvlju vraćati matici zemlji. Ustaški pokret je zločin sâm po sebi, ideologija mržnje i terora, koju je hrvatski narod prezreo već 11. travnja 1941., odbacio s gađenjem i masovno se priključio Titovom narodnooslobodilačkom pokretu, koji su predvodili komunisti. Kojima su se pridružili i nacionalno osviješteni radićevci, više od polovice članova HSS-a. Internetski profil „Ustaše su najveća sramota Hrvata“ činjenično opovrgava ustašofilske tvrdnje o „velikoj privrženosti Hrvata“ tzv. NDH-u i ustaškom pokretu, time i krivotvoriteljske laži ustašofila danas. Travnja 1941. je bilo svega 200-400 ustaša, koncem godine 12.000, a polovicom 1942. godine 28.000 ustaša u 25 bojnâ i 10 pripremnih bojnâ (oko 30 posto ili 8500 ljudi Ustaške vojnice su bosanskohercegovački muslimani, dragovoljci nakon prosinca 1941. kada su istočnobosanski četnici proveli genocid nad tim življem). „Ustaška vojnica dostiže svoj maksimum krajem 1943. i početkom 1944. – 76.000 ljudi“, navodi rečeni profil. „Od čega je polovica od toga broja prisilno mobilizirano u vojnicu ili prebačeno iz domobranstva. Sve u svemu govorimo o cca 30-40.000 ustaša dobrovoljaca. Tzv. NDH tada broji oko 4.800.000 Hrvata. Govorimo o većini od 0,83 % u vrijeme kada je ustaški pokret najbrojniji.“ Tito je tada – među 800.000 partizana početkom 1945. godine – imao više od 150.000 (oko 7000 na početku rata) vojnika iz Hrvatske, a hrvatski su partizani bili ključni za Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije. Hrvatska je – s 24 posto jugoslavenskog stanovništva – do kraja 1943. godine imala u partizanima više boraca od Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije zajedno. Među njima je bilo 60,4 posto Hrvata, 28,6 posto Srba, 2,8 posto muslimana, etc. i bili su jedina vojska u Europi, koja je imala židovsku, njemačku, češku, talijansku, mađarsku, romsku… postrojbu, pod svojim nacionalnim oznakama i na svomu zapovjednom jeziku… Ta se povijesna slava danas prešućuje i ne unosi u školski kurikul novije nacionalne povijesti. Ustaštvo se rehabilitira javnim novcem i državnim blagoslovom.

Preslikano na aktualno stanje u RH tri četvrtine stoljeća kasnije i nakon dramatičnih iskustava luzera i pobjednika u Drugom svjetskom ratu te na području danas tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, (pro)ustaška se ideologija solidno ugnijezdila među 10-15 posto politički zainteresiranog biračkog tijela. I točka. Doduše, nešto mimikrirana radi protoka vremena i sasvim nove političke/geostrateške konfiguracije ovog dijela Europe, ta je ideologija zla neusporedivo glasnija od značenja kakvo uistinu ima u javnosti, pa je otuda i nerazumljivija nesklonost države da ju definitivno otpremi u povijesni naftalin. Predostrožnosti radi. Što vrijedi i za vlasti u europskim zemljama tzv. prve i druge brzine, gdje nacifašistička zmija u šarenoj koži populizma također sve glasnije sikće. U okolnostima daljnje nestabilnosti EU-a i porasta nezadovoljstva masa može opet biti itekakav detonator globalnog zla.

„Antinacifašizam nije ideologija, nego civilizacijski doseg koji moramo poštivati“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić neki dan na komemoraciji 24-orici borca Prvog splitskog i Prvog solinskog partizanskog odreda, koje su ustaše strijeljali 26. Kolovoza 1941. U Raduši. „Nažalost, pred našim se očima događa nešto, što neki neće priznati, a to je jedan val nacifašizacije u Europi, ali i nacifašizacije i ustašizacije u Hrvatskoj.“ Bjež’te, Mesiću, Ruža Tomašić, Hvidra, Đapić, Kolinda Grabar-Kitarović i buljuk (pro)ustaša su vam za petama! Željku Komšiću, doduše, mogu staviti soli na rep, ali „svojima na svomu“…