Salmedin Mesihović: Od izvora dva putića… jedan vodi u San Paolo

Povezani članci

• VATRENA LJUBAV NA VRHU PIRAMIDE
• Zločin i kazna: povijest (ni)je učiteljica života
• Fred Matić i Europa izuli iz cipela HDZ i Crkvu
• Prst u oko sistemu
• PUT DO PAKLA POPLOČAN JE DOBRIM NAMJERAMA
• Hrvatska uvezla tri japanska majmuna

Za nekih mjesec dana na političkoj sceni Bosne i Hercegovine će se pojaviti nova politička stranka, okupljena oko ličnosti Željka Komšića. Sudeći po stavovima Željka Komšića, i ta bi se partija trebala smjesiti na lijevi politički obzor. Tako će na prostorima Bosne i i Hercegovine postojati četiri političke stranke sa sjedištem u Sarajevu koje na osnovi svojih programa i formalnog predstavljanja gravitiraju prema onome što bi se definiralo kao lijevi građanski, socijalliberalni ili socijaldemokratski obzor. Za sada još uvijek ne postoji relevantnija opcija na području demokratskog socijalizma ili nekih komunističkih pravaca. Jedino se nekada, u vrijeme izbora, zna desiti povremeno posezanje za titoizmom kako bi se dobili bar neki poeni kod nostalgičnih glasača.

Na osnovi dosadašnjeg djelovanja stranaka ljevice sa sjedištem u Sarajevu u političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom životu naše zemlje, sa pravom se može reći da ono ne odgovara ni onim starim (prevaziđenim) ni novonastalnim postavkama koje definiraju ono što se nalazi na lijevoj strani političkog spektruma. One su postale većinski personalizirani politički subjekti, koji se u praksi u potpunosti vode postulatima neoliberalizma. Jedan od glavnih uzroka takvog zastranjivanja je gubljenje sopstvenog idejnog i radnog identiteta, što je opet rezultat politikanskog pragmatizma i trgovanja. Zato je u zadnje vrijeme u trenutno najvećoj i najstarijoj stranci BH ljevice i započela rasprava o pitanju definiranja identiteta.

Naravno kriza identiteta ljevice nije samo specifikum Bosne i Hercegovine, nego je time „zaražena“ i skoro sva europska ljevica. Ta ljevica je izgubila dodir sa vremenom i prilikama, i uglavnom se i dalje slijepo drži „Trećeg puta“, koji je ustvari samo socijalistička šminka na neoliberalnom programu. Zato je i Partija europskih socijalista (poznatija kao PES) postala jedna dosta jalova i elitizirana skupina, čiji predstavnici dobro žive na račun sve siromašnijih stanovnika Europske Unije. Zbog bezidejnosti i okoštale i dosadne suštine, europski neoliberalni socijalisti i socijaldemokrati često dožive trenutke dubokog zanesenjaštva, pa tako su skloni glorifikaciji i očekivanju mesije koji će čarobnim štapiće, šarmom i osmijehom izvjesti zapadni svijet iz krize. Zato se i ne treba čuditi skoro religijskom štovanju ličnosti Baraka Obame na početku njegovog prvog mandata. Sa druge strane, u europskoj ljevici koja nije neoliberalna, još uvijek imaju taj oteževajući uteg prijašnjih dogmi i pokušaja primjenjivanja teza iz XIX. i XX. st. na prilike globalnog informatiziranog svijeta XXI. st.  I zbog bolovanja dogmatizmu, sektašenju i isključivosti ova neoliberalna ljevica se nije i sigurno neće ujediniti. Zato je teško očekivati i da Partija europske ljevice (PEL) i Zeleni i europska slobodna alijansa (The Greens – EFA) mogu postati relevantni politički subjekti u procesu odlučivanja kakva se Europa želi.

Zbog svega navedenog, ne bi trebalo biti pesimista. Europa više nije pokretač historijskih procesa. Ona je u procesu postupnog pada, dok su na dominatnu svjetsku scenu izbili novi igrači, a uvedena su i sasvim druga pravila. Tako se pomjerio i kompas oblikovanja ljevice XXI. st. prema nekim drugim prostorima. Za nas najvažnije područje na kojem se upravo oblikuju novi tipovi ljevice jesu zemlje srednje i posebno južne Amerike.

Zemlje srednje i južne Amerike su skoro pet stoljeća stenjale pod jarmom stranih centara moći i domaćih oligarhija i od njih bile brutalno izrabljivane i pljačkane. Te male oligarhije su bile prilično otuđene od interesa sopstvene zemlje i velike većine siromašnog radnog stanovništva i uglavnom su služile interesima vanjskih faktora koji su uveliko garantirali njihovo održanje na vlasti. Za političko uređenje srednje i južne Amerike su bili karakteristični i skoro kronični vojni udari i prevelika zaduženost. Nimalo zahvalno okruženje za one koji žele definirati identitet nove ljevice.

Međutim, u zadnjih deset – petnaest godina situacija se radikalno mijenja. Ljevica Latinske Amerike je uspjela učiniti ono što europska ljevica nije uspjela, a to je stvoriti novi identitet adekvatan vremenu, prostoru i potrebama. Naravno u medijskom prostoru je najviše eksponiran slučaj Venezuele i bolivarske socijalističke mirne revolucije. Ali Venecuela nije jedina, čak su nekim zemljama promjene još konkretnije a razvitak značajno ubrzaniji. Načelno te procese vode partije koje pripadaju „San Paolo Forumu“ (osnovne informacije v. http://en.wikipedia.org/wiki/Foro_de_S%C3%A3o_Paulo ). Te stranke su vladajuće u čak 11 zemalja srednje i južne Amerike, u Argentini je na vlasti stranka koja ima dobre odnose sa „San Paolo Forumom“, a u 4 zemlje su članice Foruma glavne opozicijske stranke. Ova politička opcija ne ostvaruje svoj program samo u zemljama u kojima je vladajuća, nego i tamo gdje je opozicijska. Uteg nove latinoameričke ljevice je toliko težak, da i stranke centra i desnice moraju pozitivno odgovarati na pitanja interesa većine stanovništva. Zanimljivo je da je glavni čelnik venecuelanske opozicije izjavio da bi u slučaju svoje pobjede na izborima, nastavio provoditi socijalne programe Huge Chaveza. Promjene su nepovratne, a na svjetsku scenu u velikom stilu izlazi životopisni i vitalni potencijal srednje i južne Amerike.

Te moderne partije latinoameričke ljevice pružaju odlične obrazce kojih bi se trebala pridržavati i europska, pa samim tim i bosanskohercegovačka ljevica. Njihovi osnovni ciljevi su što je moguće više reduciranje inače kroničnog siromaštva velike većine stanovništva, prebacivanje što je moguće više ljudi u rang srednje klase i samim tim smanjivanje ponora socijalnih i društvenih razlika. Da bi se to moglo učiniti bilo je potrebno razvlastiti domaće oligarhije, smanjiti utjecaj stranih političkih i ekonomskih interesa i preuzeti pod državnu kontrolu glavne nacionalne resurse. Posebno dobre primjere pružaju Venecuela, a posebno Brazil koji je za vrijeme vladavine Radničke partije u srednji sloj prebacio na desetine miliona svojih sunarodnika. Jednog dana favele će biti samo historijski podatak. U Boliviji se išlo i na ukidanje skoro kastinskog sustava koji je većinske Indijance držao stoljećima na periferiji političkih i ekonomskih odnosa. Često se na ove procese od nedobronamjernih osoba gleda sa omalovažavanjem pa se potežu argumenti u stilu „život u Hrvatskoj, Srbiji i BiH“ je još bolji od života u Venecueli, Peruu, Boliviji, Urugvaju ili Nikaragvi. To je potpuno pogrešna premisa, jer su ove zemlje imale potpuno različitu startnu poziciju u razvitku zadnjih 25 godina. Zemlje ex – YU, pa čak i sve istočnoeuropske zemlje su 1990. god. imale znatno veći standard gledano u prosječnim vrijednostima, u odnosu na zemlje srednje i južne Amerike koje su u XX. st. bile duboko zaglibljene u siromaštvo, obespravljenost, korupciju i iskorištavanje. I tako dok su ex – YU zemlje u zadnjih 25 godina u konstantnom padu, dotle su srednjo i južno američke zemlje u porastu. Znaci nama se događa regresija, dok je tamo progresija. I ako se ovi procesi nastave, vrlo brzo ćemo se naći na istoj liniji.

Partije „San Paolo Foruma“ pružaju i punu afirmaciju načela demokratskog socijalizma, jer u svoju organizacionu i idejnu strukturu uvode sustav pluratiteta. Dosadašnja ljevica, posebna ona na komunističkim pozicijama, je uvijek bolovala od nedostatka unutarnje demokratije i prava na idejno i drugo mišljenje. Posebno je ovaj nedostatak danas izražen u nekim od strankama BH ljevice, kojima se autoritativno rukovodi. Za razliku od ovih promašenih, prevaziđenih i zastarjelih načela kako voditi političku partiju, partije „San Paolo Foruma“ nude čitavu lepezu mogućih rješenja. Ujedinjena socijalistička partija Venecuele (PSUV) je ustvari jedan prilično šaroliki konglomerat niza ljevičarskih usmjerenja od onih umjerenih socijaldemokratskih pa skoro do trockista. Zanimljivo je da je djelovanje ove partije bilo znatno demokratskije, i to za vrijeme jedne takve ljudske veličine kakav je bio Hugo Chavez, nego što je to slučaj kod svih BH političkih stranaka. Zato i ne treba da nas čudi da je jedan sindikalni aktivista i vozač autobusa trenutni v.d. (a nakon izbora i vjerojatni) predsjednik Venecuele. Ni u jednoj od BH političkih stranaka, u kojima se pati od lažnog „elitizma“  i dodvoračkog ulizivanja, to nije moguće. Vladajuća brazilska Partija Rada je još zanimljivija jer u sebi sadržava čak trideset oficijelnih frakcija, i to od dosta umjerenih (koji više naginju centru nego ljevici) pa preko kršćanskih socijalista do radikalnih marksista i trockista. I „Pokret za socijalizam“ iz kojeg je došao bolivijski predsjednik Evo Morales, je isto konglomerat koji okuplja praktično najveći dio ljevičarskih tendencija i pravaca Bolivije.

Latinoamerička ljevica je ponudila i rješenja da se može vladati u punoj demokratskoj atmosferi parlamentarnog ili referendumskog odlučivanja. Tako se pokazalo da je potpora naroda mnogo bitnija za provođenje socijalizma, nego sustav tajnih službi, montiranih procesa, politbirovskog odlučivanja i čistki. Ljevica, i ona na socijaldemokratskim i ona na komunističkim načelima je tavorila sa problemom odnosa prema religiji i vjeri. Često se tu javljao jedan zadrti i nepomirljivi stav i kod ljevičarskih stranaka i kod zvaničnih religijskih struktura. Međutim, u slučaju srednje i južne Amerike se pojavila „teologija oslobođenja“ koja se povezala sa pokretima koji su težili socijalističkoj preobrazbi društva. To je omogućilo ne samo da se razvije tolerancija između, u Europi često suprotstavljenih, strana, nego da dođe do uzajamnog prožimanja. Religija i vjera u svim zemljama srednje i južne Amerike u kojima vladaju partije „San Paolo Foruma“ nije ostrakizirana niti u sukobu sa državom. Zato i ne treba čuditi da je prilikom procesija (koja je imala čisto religijski karakter) tijela Huge Chaveza, ispred išao rimokatolički svećenik koji je na glavi nosio crvenu beretku.

U našem slučaju opredjeljivanje za politiku „San Paolo Forumu“ bi značilo u prvom redu zaštitu državnih i javnih interesa, kao i borbu za očuvanje i povećavanje srednje klase. A da bi se to postiglo potrebno je uspostaviti državnu i društvenu kontrolu nad financijskim sektorom ponovnim uvođenje Zavoda za platni promet, osigurati bar jednu ili više domaćih banaka u javnom vlasništvu preko kojih bi se samo obavljale sve transakcije iz javnog budžeta. Zaštita resursa je bitna, posebno u javnom vlasništvu treba održati elektroprivredni i telekomunikacijski sektor, čijim bi se prihodom finacirali javni projekti zapošljavanja i podizanja privrede. Vodeni i šumski resursi bi se stavili pod strogu javnu kontrolu. Reindustralizacijom Bosne bi se velikom broju građana omogućilo da živi od svoga rada, a ne od državnih i drugih javnih donacija. Socijalizam podrazumijeva ne da postoje stotine hiljada ljudi zavisnih od socijalnih naknada i povlastica, nego da se što je moguće veći broj ljudi usmjeri prema privrednoj aktivnosti. Uvođenjem radničkih institucija  ograničavalo bi se politikanstvo petljanje i kadroviranje. Zaustavljanjem provođenja raznoraznih štetnih „reformi“ bi se zaštitio obrazovni sustav od totalnog kolapsa. Odgovornim odnosom prema penzionom i zdravstvenom fondovima bi se ove ključne socijalne ustanove postavile „na noge“.