Rehabilitacija Velike Srbije

Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak 31.3.2016. u 13:16

Izdvajamo

Kako drugačije protumačiti da je pozivanje na deportaciju ljudi kamionima i autobusima Sudsko vijeće ocjenilo kao alternativni politički program, da je Vijeće prihvatilo da propaganda nacionalističke ideologije sama po sebi nije zločin, da je Vijeće utvrdilo da je govore u Vukovaru doista održao Šešelj, ali ti govori nisu mogli biti nešto izrečeno u kontekstu sukoba, da Vijeće većinom drži da Tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno dokaza da se utvrdi počinjenje sljedećih kaznenih djela: ubojstvo nesrpskih stanovnika na brdu kraj Sarajeva, mučenje na Gerinoj klaonici te zločini u Vukovaru, da nije dokazan sustavni napad na nesrpsko civilno stanovništvo u Vukovaru i Mostaru, da slanje dobrovoljaca ne ukazuje na zločinački cilj već može ukazivati na želju odbrane Srba, da je projekt Velike Srbije politički, a ne kriminalni, da nije bilo dovoljno dokaza za ubistva u Sarajevu i Zvorniku, da nema dokaza za bezobzirno uništavanje gradova ili religijskih objekata, da nije van svake sumnje dokazano da je postojao sistemski napad na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH...?

Povezani članci

Foto: AP

Presudom Vojislavu Šešelju, danas u Hagu konačno je rehabilitirana Velika Srbija. Rehabilitirali su je oni koji su je sve vrijeme, dok su Balkanom tekli potoci krvi, podržavali i u obračunu sa fašizmom govorili o “zaraćenim stranama”. Krug se zatvorio. Haški krug revizionizmom.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Dok se antifašistički dio bivše Jugoslavije bori za to da zločinci iz Drugog svjetskog rata, poput Draže Mihailovića, ne budu rehabilitirani dotle haški sud legitimira revizionizam. Čak opasnija je činjenica da su haškom presudom Šešelju – u kojoj je dotični oslobođen svih optužbi – zločini nad civilima postali legitiman dio “političkih” strategija. Osim toga, Tribunal u Hagu je napravio jedan od najstrašnijih povijesnih presedana: stao je otvoreno na stranu zločinačkih projekata proglasivši ih političkim. To jedan međunarodni sud sebi nije smio dozvoliti jer će imati konsekvence koje će sezati puno dalje od bivše Jugoslavije. Tim potezom je koncept međunarodnog prava – kao garanta kakvog-takvog reda na vascijelom svijetu – doveden do konačne smrti. Zato je presuda Šešelju i presuda samom Tribunalu i međunarodnom pravu.

Vojislav Šešelj je, dakle, slobodan čovjek. Umobolno ali istinito. U presudi se može naći niz mjesta koja ne samo da su apsurdna, s obzirom na Šešeljevo djelovanje u BiH i Hrvatskoj, već su i opasan presedan. Sudsko vijeće je presudom Karadžiću i po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore genocid postuliralo kao općinsku stvar jednog sumanutog generala i taj najveći zločin potpuno reduciralo. Sada se to učinilo i sa “običnim” zločinima. Sve ono što se učini s političkom namjerom nije zločin. Reći to u svijetu u kojem cvjeta terorizam je najopasnija stvar. Kako drugačije protumačiti da je pozivanje na deportaciju ljudi kamionima i autobusima Sudsko vijeće ocjenilo kao alternativni politički program, da je Vijeće prihvatilo da propaganda nacionalističke ideologije sama po sebi nije zločin, da je Vijeće utvrdilo da je govore u Vukovaru doista održao Šešelj, ali ti govori nisu mogli biti nešto izrečeno u kontekstu sukoba, da Vijeće većinom drži da Tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno dokaza da se utvrdi počinjenje sljedećih kaznenih djela: ubojstvo nesrpskih stanovnika na brdu kraj Sarajeva, mučenje na Gerinoj klaonici te zločini u Vukovaru, da nije dokazan sustavni napad na nesrpsko civilno stanovništvo u Vukovaru i Mostaru, da slanje dobrovoljaca ne ukazuje na zločinački cilj već može ukazivati na želju odbrane Srba, da je projekt Velike Srbije politički, a ne kriminalni, da nije bilo dovoljno dokaza za ubistva u Sarajevu i Zvorniku, da nema dokaza za bezobzirno uništavanje gradova ili religijskih objekata, da nije van svake sumnje dokazano da je postojao sistemski napad na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH…?

Deportacije civilnog stanovništva su postale legitimna politička alternativa. Kao naprimjer utemeljenje stranke za podršku svemircima: glupo i nepotrebno ali alternativno i dozvoljeno. Zločinački projekti, ako su napravljeni na političkom podtekstu etničkoga čišćenja, postaju sasvim legitimna stvar. Nacionalistički govori pred klanje su ništa do li benigno podizanje morala. Gradovi u BiH i Hrvatskoj nisu uništavani bezobzirno (doduše tu je Sudsko vijeće, koje li ironije, upravu – uništavani su vrlo sistematično i precizno).

Šta smo još mogli naučiti iz presude? Prije svega da za revizionizam nikada nije kasno. Nadalje da je Međunarodna zajednica stajala (kako bi u suprotnom dozvolila čertverogodišnje divljanje rata u tobožnjem srcu tobožnje Europe), stoji i stajat će iza projekta Velike Srbije. I još će taj projekt, kako bi ga legitimirala, predstaviti kao politički. Velika Srbija ispade nešto kao Europska Unija.

Postoji još jedna stvar koja se neprestano od rata provlači kroz javni prostor. A to je nužna deviktimizacija žrtava (najčešće se misli na Bošnjake). No, nakon ovakvih presuda deviktimizacija postaje nemoguća. Zašto? Zato što je izostao njen logički parnjak i ono što bi joj trebalo prethoditi a to je procesuiranje svih zločina, denacificiranje javnog prostora i konsekventno iskorjenjivanje zločinačke ideologije. Osim toga, insistirati na tome da se majke koje prekopavaju zemlju tražeći kosti svoje djece deviktimiziraju, dok su i zločinac i zločinačka ideologija u potpunosti nagrađeni i rehabilitirani, znači učiniti veliki ustupak zlu. I znači natjerati žrtve da okrenu i drugi obraz što je u borbi s (velikosrspkim) fašizmom, ma kako cool teološki zvučalo, pogubno. Zato smo zapali u najapsurdniju poziciju novijega doba. Potpuno pokleknuće bivše Jugoslavije pred velikosrpskim fašizmom (kojeg legitmira Međunarodna zajednica) sprječavaju pleća žrtava. Koje se, dok se zločin nagrađuje i legitimira, nastoje deviktimizirati i to ponajviše pomodarskim frazama.

Iz presude smo mogli naučiti još nešto. A to je da uzeti dio teritorije neke suverene zemlje, deportirati tamošnje stanovništvo i proglasiti autonomnu pokrajinu jeste najobičniji politički cilj. Kao kada hoćete da, recimo, organizirate demomstracije protiv ubijanja pasa. Ovakav stav je i konačno otvaranje vrata secesionističkim mahinacijama Milorada Dodika (sukladna tomu je šutnja međunarodnih institucija na otvorene secesionističke istupe i donošenje raznoraznih deklaracija) i ostavljanje na volju samo paljanskim i banjalučkim doajenima velikosrpske ideologije da odluče o tome hoće li na Balkanu ponovo teći potoci krvi. O otvaranju vrata novom maštarenju o stvaranju granice Karlovac-Karlobag-Virovitica je izlišno i pričati. Jer je i to, danas u Hagu, legimirano kao politički cilj.