ENG
Raul Kevrić: Ubiti ili ljubiti, pitanje je sad!
Autor/ica
Povezani članci
Postoje trenuci kad promatram reakciju hrvatskog društva na nešto, i pomislim da sam se probudio u zoni sumraka. Divljanje na gay prideu u Splitu je jedan od takvih trenutaka, tim više što imam dojam da se većina društvenih komentatora, uključujući i one koji osuđuju homofobiju fokusira na potpuno pogrešne stvari. Analitičari se uglavnom bave generalnom osudom nasilja, i recitiranjem članka Ustava koji jamči slobodu javnog okupljanja, a nitko se ne bavi najintrigantnijim pitanjem vezanim za fenomen. Ne želim pritom reći da pitanje slobode okupljanja nije društveno važno, ali čini mi se da ne pogađa u srž ovog problema. Rekao bih da centralno pitanje glasi zašto je u Hrvatskoj lakše biti lopov, ubojica, ratni zločinac ili ratni profiter, nego homoseksualac, ili “seksualna manjina” u bilo kojem smislu te riječi. Ili ako postavimo ovu priču izvan strogo definiranog konteksta gay parade, lako ćemo zapaziti da se često bilo kakav otvoreniji javni razgovor o seksualnosti i tjelesnosti tretira kao nešto provokativnije, šokantnije, i u svakom smislu spornije od spoznaje da je netko nekog ubio, ili nešto ukrao. U društvu se rade ankete o tome koliko ljudi bi htjelo imati homoseksualca za susjeda, dok ratni zločinci u tom smislu predstavljaju problem samo ako su srpski. Ako su naši, obično imaju rezervirano ne samo mjesto u elitnim kvartovima naših gradova, već i u parlamentu i vladi. Na prvi pogled djeluje zbilja nevjerojatno da se ljudi više boje vlastitog tijela nego oružja i nasilja. Probat ću iskoristiti ovaj prostor da objasnim zašto je to tako.
Čini mi se da problem spada u sferu psihologije, jer kad ga se gleda isključivo u društvenom kontekstu neke stvari ostaju neobjašnjene. Primjerice, kad prosječni hrvatski roditelj uhvati svog petnaestogodišnjaka u gledanju pornografije, to će izazvati u najmanju ruku dilemu oko toga na koji način pristupiti razgovoru o seksu, te da li uopće razgovarati, ili to naprosto prešutjeti. U konzervativnijim obiteljima može doći i do težih pedagoških i inih posljedica, moralnih propovjedi i sl. Ako se slučajno radi o gay porniću, doći će i do pitanja “Ajme, što da radim ako mi dijete nije normalno???”. A zapravo, objektivno gledano, znatiželja prema seksualnosti je normalan, i uglavnom bezopasan dio karaktera svakog čovjeka, a pogotovo tinejdžera koji se s tim dijelom sebe prvi put susreće. S druge strane, kad prosječan roditelj uhvati svog petnaestogodišnjaka kako ispisuje grafit “Ubij Srbina! Ubij pedera!” ili na Thompsonovom koncertu pleše s ustaškom kapom na glavi, to će biti tretirano ili kao normalan odraz mladenačkog bunta, ili kao dokaz domoljublja, te ispravne vjerske i seksualne orjentacije. A objektivno gledano, riječ je o tipu aktivnosti iz kojeg može proizaći realna društvena šteta.
Uzrok ovog apsurda vidim u nečemu što ću za potrebe teksta nazvati “konzervativnom etikom”, a radi se o rigidnom sustavu principa koji su u povijesti nastali kao izravna posljedica ljudskog nepoznavanja vlastitog tijela i vlastite psihe, a danas se u društvu podvaljuju kao “tradicionalne vrijednosti” iako se zapravo izravno kose s ljudskom prirodom. Konzervativna etika se temelji na umjetnoj proizvodnji straha od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Ovdje namjerno koristim pojmove koji su inače tipični za političko-ideološke rasprave, zato što mislim da tu postoji paralela. Naime, po logici konzervativne etike, čovjek svoju pripadnost zajednici dokazuje tako što će javno ispoljavati samo jedan tip stavova, i samo jednu dimenziju svog karaktera. Na političkoj razini to znači glasanje samo za jednu stranku (u našem slučaju HDZ), i netrpeljivost prema drugim strankama, nacijama i kulturama. Na psihoseksualnoj razini to znači svođenje intime isključivo na seks s jednom osobom (suprotnog spola) u mraku, u braku, i uvijek uz veću ili manju dozu srama, te istodobno nasilno potiskivanje svih težnji koje su šire od zadanog okvira. Takve težnje koje u sebi osjeća konzervativac tretira kao “unutarnjeg neprijatelja”, dok su “vanjski neprijatelji” svi oni ljudi koji su sposobni izraziti one dijelove karaktera koje konzervativac potiskuje (u splitskom slučaju sudionici gay parade).
Ovdje se ne mislim zaustaviti samo na relativno plitkoj tezi da su homofobi zapravo prikriveni homoseksualci, jer mislim da to ne vrijedi samo za homoseksualnost, odnosno postavka je puno šira. Čovjek koji je sposoban poticati predrasude i nasilje prema seksualnim sklonostima drugih u sebi vjerojatno ima seksualne težnje koje potiskuje, a koje ne moraju nužno biti homoseksualne. Dovoljno je da se ne uklapaju u okvir koji je konzervativna etika predvidjela za ljudsku seksualnost. Naime, ne vjerujem da postoji “seksualno normalan čovjek” u onom konzervativnom smislu te riječi. Svi ljudi s kojima sam u životu imalo detaljnije pričao o seksu su mi na kraju otkrili da imaju neke želje i fantazije koje rijetko izražavaju jer ih ne smatraju društveno prihvatljivima. Čovjek koji mašta isključivo o seksu s jednom osobom, isključivo na jedan način je u našoj kulturi zapravo nešto poput Božanskog ideala. Nitko ga nikad nije vidio, a svi iz nekog razloga vjeruju da postoji, i da tome trebaju težiti, ako žele biti “moralno ispravni”. Pritom naravno nitko ne zna objasniti što je to točno “moralno neispravno” u potrebi da svoju seksualnost shvatimo i ispoljimo kao višedimenzionalnu pojavu, a da se pritom ne osjećamo kao kriminalci, grešnici i bolesnici tako dugo dok sve to radimo uz poštovanje prema sebi i drugima.
Iz ovog jasno proizlazi da je nasilje nad homoseksualcima u Splitu (ali i neizravno zgražanje miroljubivih konzervativaca) zapravo izravna posljedica nasilja koje prosječni konzervativac mora izvršiti nad samim sobom da bi svoje seksualne težnje sveo u konzervativne okvire. Da bi konzervativac pripadao zajednici, mora se istim žarom boriti i protiv vanjskog i protiv unutarnjeg neprijatelja. Tu je negdje i objašnjenje za činjenicu da se na općedruštvenom nivou, stvarno ili potencijalno nasilje nad drugim društvenim skupinama tretira kao normalan odraz bunta, dok se slobodniji i širi pristup seksualnosti automatski problematizira kao nemoralan. Tinejdžer koji sluša Thompsona se na taj način uči boriti protiv vanjskog neprijatelja. Taj tinejdžer u životu ne mora nikog ni istući ni ubiti (samo manji dio tih klinaca će zaista i pribjeći nekom realnom nasilju), ali će mu u glavi ostati podjela “MI protiv NJIH” koja će se manifestirati na suptilnije načine. Tako formiranog tinejdžera je onda lakše natjerati da potisne “unutarnjeg neprijatelja” na isti način kao vanjskog. S druge strane, tinejdžeru koji bez srama istražuje vlastitu seksualnost, prijeti realna opasnost da prihvaćanjem “unutarnjeg neprijatelja” automatski prihvati i vanjskog. Naprosto, čovjeka koji je upravo doživio orgazam ostvarujući seksualnu fantaziju je puno teže natjerati da nekog mrzi, i da u to ime ratuje. Zbog toga se društvo puno više brine kad se mladi ljudi jebu, nego kad se ubijaju i tuku. Seks zaista razara temelje konzervativnog društva, ali ne “razaranjem braka i obitelji” kako nas često straše, nego time što konzervativne političke elite puno teže mogu manipulirati seksualno zadovoljnim ljudima.
Što se tiče obitelji kao takve, usuđujem se reći da je puno više obitelji propalo zbog seksualnog nezadovoljstva partnera, ili agresije izazvane seksualnim frustracijama, nego zato što je netko homoseksualac, ili ima živopisne seksualne fantazije. Drugim riječima, mislim da nezdravi brakovi, a time i nezdrave obitelji nastaju tako što ljudi ulaze u “tradicionalne brakove” da bi na taj način dokazali vlastitu normalnost, a da prethodno nisu provjerili koja vrsta ljubavnog i seksualnog odnosa im paše. Tu onda dolazi do nasilnog potiskivanja, frustracija, te agresije ili preljuba. Ono što me u osnovi sprečava da budem konzervativac je upravo spoznaja da ne postoji samo jedan normalni i poželjni tip društvenog, ljubavnog, obiteljskog i seksualnog odnosa, a poštujem sam sebe previše da bih išao kontra vlastite prirode, a u korist jedne nametnute forme. Ljudski odnosi su jednako raznovrsni kao i ljudski karakteri, a “abnormalni” su samo oni koji proizvode izravnu štetu po sudionike, na način da rezultiraju zlostavljanjem ili kočenjem individualnog rasta i razvoja. Mislim ukratko da su odnosi koji prirodno proizlaze iz karaktera i senzibiliteta sudionika puno zdraviji od onih koji se temelje na nametnutim “tradicionalnim vrijednostima”.
Zbog svega ovog bih rekao da konzervativna društva imaju dublji problem od pitanja je li gay OK. Konzervativcima ni ljudska priroda nije OK, a homoseksualci su samo trenutno najuočljivije kolateralne žrtve tog nametnutog kompleksa.
Autor/ica
