Prekvalifikacije neće popraviti nejednakosti ukorijenjene u kapitalizmu

Izdvajamo

• Neke te stvari duboko uznemire. Isprva sam mislio da je stvar u tome što starim. Da čovjek stari najbolje vidi po filmskim glumcima. Gledajući lice Toma Hanksa koje polako postaje lice starca, a kao da je jučer bilo nešto starije od tvog tamo osamdesetih, lice iza pulta pečenjarnice sa skriptom iz koje uči u pauzi, vidio sam lice moje generacije. One preko koje se slomio rat, raspad bivše države i surovi, besćutni svijet kapitalizma u kojem su se zatekli. Moju generaciju nitko nije pripremio na ovaj svijet. Nitko je nije učio u školi za njega.

Povezani članci

• Ljiljana Spasić: jedno lice Druge Srbije
• OBEĆAVAJUĆA BUDUĆNOST
• Was hast du im 1991 gemacht, Sohn?
• Zagrebački sastanak: Povratak SAD na regionalnu scenu
• OPTIRANJE ZA NORMALNOST
• Ovi nisu u stanju ni marendu osigurat

Larry Crowne – Julia Roberts, Tom Hanks

Moju generaciju se učilo da se protiv kapitalizma boriti treba i da se kao ultimativnom borbom protiv njega koristimo našim obrazovanjem i našim znanjem. Današnje generacije se samo pripremaju da ga opslužuju, da budu njegovo roblje ili nomadi u potrazi za boljim životom. Nije li vrijeme da upravo moja generacija nešto poduzme po tom pitanju. Moja generacija koju nazivaju „izgubljenom generacijom.“ Nije li vrijeme da im pokažemo kako se treba boriti protiv kapitalizma? Nas su za tu borbu učili u školi. Za revoluciju!

Neke te stvari duboko uznemire. Isprva sam mislio da je stvar u tome što starim. Da čovjek stari najbolje vidi po filmskim glumcima. Gledajući lice Toma Hanksa koje polako postaje lice starca, a kao da je jučer bilo nešto starije od tvoga, tamo osamdesetih, zanemarujući Juliju Roberts koja se još uvijek sjajno drži, sjetiš se one Kunderine crtice o licima. Kako je naše lice u našem ogledalu konstantno isto jer ga mi takvim vidimo. No kako ga vide drugi? Zapažaju li da se mijenja, da ga presijecaju bore, da stari? No kada mi se jedna djevojka koketno nasmijala shvatio sam da me zapravo uznemirila radnja filma. Radnja koja se odvija otprilike u sadašnjosti, otprilike u svakom identičnom gradu u kapitalizmu i otprilike u svijetu kojim vladaju banke.

Jedna od njih, crvena, žuta ili zelena, svejedno, Larrya Crowna je ovršila i ovaj je pod osobnim bankrotom izgubio posao, izgubio stan, brak i veliki terenac parkiran pred kućom. Da nevolja bude veća, Larry nije suicidalni balkanac koji je naoružan do zuba iz prošlog rata, već mirni i racionalni amerikanac koji će sagledati hladnokrvno situaciju, procijeniti svoje mogućnosti i upisati fakultet kako bi se u budućnosti prekvalificirao na bolji i sigurniji posao, osigurao sebi mirnu starost i povratio poljuljano dostojanstvo. Da bajka bude konačna, u tome će mu pomoći mladica sa faksa koja će mu promijeniti garderobu u nešto suvremeno i “cool”, kao i životom razočarana Julija Roberts koja će shvatiti da je njen vršnjak student, koji za faks zarađuje u obližnjoj pečenjarnici, zapravo čovjek njenog života.

Škola je najbolji put do novih prilika, govorio mi je dan prije prijatelj iz srednje škole koji je završio i studij zajedno sa mnom u socijalizmu. Školovali smo se u strukovnim školama uglavnom za zanimanja vezana za industriju ili brodogradnju, koja je u to vrijeme bila sigurna grana, imala svijetlu budućnost i nosila sa sobom direktno zapošljavanje u struci. Moj prijatelj, slično kao i Larry Crowne, ostao je preko noći bez posla. Firma je otišla u stečaj nakon godina agonije, a za odlazak iz zemlje u njegovim godinama je kasno, djeca ne žele u Irsku. Posao u struci u Hrvatskoj je ravan dobitku na lutriji, a kum mu jebiga nije Božo Petrov. Moj prijatelj se odlučio da svoju skromnu ušteđevinu uloži u sebe i da se prekvalificira. Sva je sila učilišta i sveučilišta koja nude prekvalifikacije postojećih strukovnih zanimanja. I nadogradnje dakako, znanja i vještina koje već posjedujete. Ukratko, u mojoj generaciji koja je zaglavila u Hrvatskoj, zemlji znanja i mogućnosti, generaciji koja se školovala za brodograđevne i strojarske inženjere danas je trend edukacija koja sa sobom donosi razliku, moderan i tražen životopis računalnog stručnjaka koji poznaje sve vještine modernog doba, sve Dreamweavere, Photoshopove, Illustratore, Premiere (nije Premiership) i svaku pizdu materinu što se tako ili slično zove.

Pratimo činjenicu da edukacija čini razliku, da obrazovanje daje nove prilike i život, da prekvalifikacija vodi u svijetlu budućnost, moto je pripadnika upravo moj generacije kojima je valjda Larry Crowne otvorio oči. Ili Julija Roberts, vrag bi ga znao.

Problem sa Larryem Crownom, problem sa mojim prijateljem i u konačnici problem sa sveučilištima koje nude prekvalifikacije i jedinstvene životne prilike jest što niti Larry, niti moj prijatelj, a bogami ni sveučilište ne odgovaraju na pitanje zašto je Larry otpušten sa svog posla u kasnim četrdesetim, zašto je mom prijatelju propalo do jučer strateško radno mjesto Hrvatske, i zašto je moja generacija na kojoj se prelomilo praktički sve, od raspada bivše države i njenog školstva, strateških ciljeva, morala biti generacija koja će i nakon rata imati ovakve životne i egzistencijalne probleme?

Upravo ta priča sa prekvalifikacijom je točka na besramnu transvestiju koja se dogodila mojoj generaciji i ultimativna je i krajnja drskost kojom se ruši i zadnje njeno dostojanstvo, generacije koju su strukture prebrisale gumicom, generacije koja ne bi trebalo da postoji.

Nikakvo obrazovanje, nikakve prekvalifikacije i na koncu nikakve Dreamweaver pizdarije mojoj generaciji neće izbrisati ostarjelo i izborano lice Toma Hanksa, pardon, Larrya Crowna, kao što nikakav prištav poslodavac koji vodi računalnu tvrtku neće zaposliti frajera u godinama koji će se dofurati na vespi ma koliko mu mlada kolegica sa faksa omodernila garderobu i napravila facelifting. Prekvalifikacije, skupe kao sam vrag, ne jamče zapravo ništa, jer politika hrvatske Vlade i politička praksa ne jamči našim građanima, posebno onima blizu pedeset godina nikakvu šansu. Tisuće novih, mladih i stručno školovanih ljudi ulazi svake godine na tržište rada i ogromna većina svoj životni put nalazi u razvijenijim zemljama EU, no tisuće i ostaju u potrazi za kakvom životnom prilikom u zemlji. Mnogi od njih će završiti na umjetnim radnim mjestima, kao što je tamo završio i kum Bože Petrova i mnogi od njih dodatno će pogoršati ionako katastrofalnu situaciju u zemlji, ali pripadnik moje generacije, Larry Crowne koji se bliži pedesetoj, ma koliko simpatičan bio, svoju priliku da se dokaže u ovom čudesnom i multimedijalnom svijetu dobiti neće.

Industrija za koju su se oni školovali u prohujalim desetljećima postala je sve složenija kao i tržišta koja zahtjevaju što konkurentniju proizvodnju, što u pravilu znači da radna snaga mora biti efikasna, visoko educirana i spremna na cijelodnevni rad, bez pauza, bez cigareta, bez odmora, bolovanja ili godišnjeg odmora. Priprema za taj sustav već se godinama primjenjuje u hrvatskim školama. Školske aktivnosti usmjeravaju se da odgovaraju postojećim krugovima društvene hijerarhije i oni sami pripremaju temeljito učenike za njihovu poziciju unutar struktura koju je stvorio kapitalizam, njegova ekonomija, zakonitosti i njegovi opslužioci, hrvatska Vlada. Bolje rečeno hrvatske Vlade od devedesetih naovamo. Škole odavno ne kontroliraju broj radnih mjesta niti njihovu potražnju. Sociološka istraživanja potvrđuju te činjenice. Školstvo ne kompenzira socijalekonomske praznine i niti jedna kurikuralna reforma, reforma školstva ne ide u tom smjeru.

Da prati trendove i nejednakosti u društvu. Da ih pokuša dovesti u koheziju školujući mlade ljude za poslove kojih ima na tržištu i koji nam trebaju. Ako iz tog segmenta sagledamo odljev mladosti iz zemlje, visokoobrazovanih kadrova, nije li vrijeme da se netko upita zašto se dovraga toliko mladosti školuje za zanimanja u kojima na hrvatskom tržištu posla nema niti će ga biti? Ako je naš sustav školstva ispravan, on bi trebao kvartalno kompenzirati socijalekonomske praznine, a ne stvarati deficit u zanimanjima koja se traže, a vrhunske stručnjake godinama osposobljavati da jače industrijske zemlje imaju koristi od njih.

Diploma, prekvalifikacijska diploma, cetifikat o poznavanju određene vještine, trebao bi biti uvjet lakšem dosizanju i povećanju dostupnih pozicija kako u društvu, tako i u poslovnom sektoru. No u Hrvatskoj ništa od toga navedenog nije garancija. Nije čak ni vjerojatnost. Naravno, ako vam kum nije Božo Petrov. Ako želimo da većina mladih ljudi ostane u zemlji, da se konačno pokrene to misteriozno gospodarstvo, ekonomija i školstvo moraju raditi u dubokoj sprezi i raditi za dobrobit društva. Nije važna reforma školstva, niti je toliko važna prekvalifikacija. Važno je da škole reproduciraju ljude koji će ciljano trebati u potrebnim uvjetima u gospodarstvu. Da bi to profunkcioniralo potrebno je temeljito popraviti društvene strukture koje iz godine u godinu generiraju sve više parazita, koje samim tim ruši balans, čini nejednakost i siromaštvo dovode na prvo mjesto u društvu. Kasta od dvjesto obitelji u konačnici će, uz ovoliki broj umirovljenika, kada nam sva mladost i pamet odu iz zemlje ostati na potpuno isisanim resursima, prodaji obiteljskog srebra i zaduživanju koje je već prošlo dugove bivše Jugoslavije.

No ono najstrašnije je u cijeloj toj priči, i ono što me zapravo najviše uznemirilo, jest da škole ne educiraju mlade da izgrade bolje društvo, da sa svojom pameću, znanjem pokušaju promijeniti svijet, već pripremaju te mlade ljude za društvo koje već postoji. Kastovno društvo kojim vlada dvjesto obitelji.

Neke te stvari duboko uznemire. Isprva sam mislio da je stvar u tome što starim. Da čovjek stari najbolje vidi po filmskim glumcima. Gledajući lice Toma Hanksa koje polako postaje lice starca, a kao da je jučer bilo nešto starije od tvog tamo osamdesetih, lice iza pulta pečenjarnice sa skriptom iz koje uči u pauzi, vidio sam lice moje generacije. One preko koje se slomio rat, raspad bivše države i surovi, besćutni svijet kapitalizma u kojem su se zatekli. Moju generaciju nitko nije pripremio na ovaj svijet. Nitko je nije učio u školi za njega.

Moju generaciju se učilo da se protiv kapitalizma boriti treba i da se kao ultimativnom borbom protiv njega koristimo našim obrazovanjem i našim znanjem. Današnje generacije se samo priprema da ga opslužuju, da budu njegovo roblje ili nomadi u potrazi za boljim životom.

Nije li vrijeme da upravo moja generacija nešto poduzme po tom pitanju. Moja generacija koju nazivaju „izgubljenom generacijom.“ Nije li vrijeme da im pokažemo kako se treba boriti protiv kapitalizma?

Nas su za tu borbu učili u školi. Za revoluciju!