Preglasavanjem do pakla

Izdvajamo

• Odluči li većina da neke treba istrijebiti, to je po njima, savršeno demokratska odluka! Jedino jadnije od stanja hrvatske socijalne situacije je društvena svijest prosječnog Hrvata. Gdje se u četverodimenzionalnom povijesnom kontinuumu nalaze Hrvatska i ostale krpice nastale raspadom zemlje koja ih je – bila kakva bila – visoko nadilazila svojim ustrojstvom koje se trebalo poboljšavati a ne uništiti? I kuda idu? Kaže se da je put u pakao popločan najboljim namjerama, no iskreno sumnjam da su namjere novoniklih elita (posebno onih desnih) ponajbolje za cjelinu svojih društava. Pa onda, vidimo se, u paklu ili na nekom boljem mjestu - odaklem da to znam? Narod će valjda odlučiti preglasavanjem. Toga se i bojim.

Povezani članci

• Goran Sarić: Bergenski putopis – drugi dio
• Predrag Lucić: Maksi-strah od ”mini-Haaga”
• PAARON VRTI ĐE BURGIJA NEĆE
• NE DAM VIŠE NIKOME, NEKA POLUDE LJUDI
• Desant na Drvar
• Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet

foto: Davor Puklavec

Da su šatoraši demokratska i humana grupa, a ne bojovnici gurnuti u prvi plan za interese drugih, prvo bi zahtijevali nepristrano, brzo i efikasno suđenje svim ratnim zločincima, izjednačenje prava boraca prošlog rata i učesnika NOB (uz ukidanje prava pripadnicima ustaških postrojbi), izjednačavanje prava vojnih i civilnih invalida, ostvarenje prava srpske manjine na ćirilićno pismo i sijaset drugih razlika u kvazidemokratskom društvu. Jeli čudno što se oni druže sa ratnim zločincima i pod svaku cijenu, uz promociju fašističkih tendencija nastoje antifašizam izjednačiti sa realkomunizmom, usto kontinuirano reinterpretirajući povijest?

        Kada se spremao hrvatski dio scenarija razgradnje Jugoslavije nije se štedilo propagande, samo dijelom zasnovane na istini. Takva ponajbolje sjeda u um naroda, koji kljucajući zrna činjenica proguta i brdo laži, na prvi pogled možda i nezamjetnih, ali kad tad izraslih u golemo stablo. Najčešće je tada za bilo što, sem žaljenja zbog vlastite naivnosti plaćene mrtvima – prekasno. Oni boljeg pamćenja sjećaju se plakata što su oblijepili oglasne prostore, zidove i stabla: hrvatski domoljubi pobrojali su sve privilegije i „privilegije“ oficira JNA, zaklinjući se da oni odlaze u rat isključivo i jedino zbog hrvatskog domoljublja, uraslog poput slijepog crijeva u bit hrvatskog naroda. Onda je došlo krvoproliće, pa pobjeda i – stiglo vrijeme na naplatu! Počelo je to natpisima po zidovima napuštenih srpskih kuća: „Ne diraj, ovo je hrvatska kuća“, kao pokušaj izravne naplate domoljublja – u svim ratovima povijesti poznatog kao pljačka – i to od bratije koja se danas kune u nepovredivost privatnog vlasništva. No, što ćemo, u primitivnim umovima pobjednika (ma koji to bili) etički je pobijeđenog oguliti do gole kože, a vrhunac humanizma kad ga ne siluješ i poštediš mu život. Pozadinci pak, koji su dirigirali zbivanjima huškajući narode jedne na druge, istovremeno su ulazili u mnogo veće razbojničke poduhvate, pljačku društvene imovine vlastitog naroda. I sada, dvadeset godina poslije rata, branitelji – već odavno tek svojih privilegija – pokušavaju pritiskom koji samo što ne eskalira u fizički sukob etničkih Hrvata, ugraditi u ustavni zakon ono što su sami, na početku svog domoljubnog puta, deklarirali kao nespojivo sa moralom. U neljudskoj, pobjedničkoj nacionalističkoj (i gubitničkoj ljudskoj) vizuri, valja zakonom – i to ustavnim – zaštiti stečeno!

        Repertoara gnusnih laži, logičkih bravura i inverzija kojima se putem medija obasipa javnost, ne bi se postidio ni paradigma svih lažova – barun Münchhausen. Da bi pridobili policiju na svoju stranu, koja to u osnovi i jeste, umjesto da bespogovorno postupa u skladu sa zakonima države čije institucije bi morala štititi (dokazala je to svojim benevolentnim, manekenskim stavom, prilikom uništavanja ćirilićnih ploča u Vukovaru, svojom pasivnošću braneći kršitelje zakona umjesto sprečavajući nedjelo), „branitelji“-šatoraši pozivaju policajce poslane prekinuti neprijavljenu uzurpaciju gornjogradskog trga, na „bratstvo“ s prve linije fronte, istovremeno iz svih oružja napadajući ministra branitelja – podjednakog im druga s iste linije – tražeći njegovu, uz smjenu još nekih osoba iz ministarstva branitelja, mimo bilo kakve civilizacijske i/ili zakonom propisane procedure. No, to je beznačajniji dio njihovih zahtjeva, glavnina se sastoji u pokušaju šatoraša da se na velika vrata uguraju u ustavni zakon. Kao do vječnosti, od bilo kakvih propitivanja zaštićene „svete krave“. Zašto baš tamo? Zašto im nije dovoljan obični zakon o braniteljima? Nisu oni baš vesla sisali! Za prihvaćanje ili promjenu zakona dovoljna je obična, natpolovična saborska većina, ali za donošenje ili promjenu ustavnog zakona potrebne su dvije trećine glasova zastupnika, kao što piše u Ustavu RH:

Članak 132.

„…Ustavni zakon donosi se po postupku određenom za promjenu Ustava…“

Članak 149.

„O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.“

U hrvatskom višestranačju veća je vjerojatnost da nam se ukaže Gospa, negoli skupiti dvotrećinsku većinu zastupnika za donošenje ustavnog zakona. Stoga, ultimativni zahtjevi upućeni prema vladi, da se pokrene postupak uvođenja branitelja u ustavni zakon, nisu samo iznuda vladajućih – još i više – to je ucjena saborskih zatupnika iznad kojih je samo Bog (po velikohrvatskoj percepciji). Jasno je da bi desnica u Saboru listom glasala za takav prijedlog, jer su jadnici pod šatorom samo instrumentalizirani za obranu interesa jačih igrača. Stoga se vrši indirektni pritisak, izravnom presijom premijera i vlade, na kvazilijeve saborske zastupnike, da usvoje potencijalni vladin prijedlog po mjeri šatoraša, točnije – predstavnika pljačkaške i nacionalističke desnice. HDZ, Crni Marko i „Crkva u Hrvata“, ruku pod ruku sa još ekstremnijim no minornijim trabantima, u tome ih podržavaju, točnije – instrumentaliziraju. Zašto upravo sada, par mjeseci pred izbore, kad oni prijevremeni već postaju besmislenima? Zbog čega se ne strpe još kusur dana do izbornih rezultata, pa onda postave zahtjeve pred nove ili stare pobjednike? Iz jednostavnog razloga; pobjeda stranaka vladajuće koalicije pokazala bi kako je narod podržava, nasuprot nacionalšovinističkoj i djelom fašistoidnoj desnici, što bi samo pojačalo ogorčenje na vanparlamentarne i vaninstitucionalne postupke šatoraša kojima se građane drži kao taoce. S druge strane, teško je povjerovati da bi desnica predvođena svojim harambašom, mogla dobiti dvotrećinsku saborsku većinu kako bi bez problema zadovoljila šatoraške (ustvari svoje vlastite) težnje za petrificiranjem braniteljskih prava u ustavnom zakonu. A i pritisak na sasvim vjerojatnu kvazilijevu opoziciju bez instrumenata vlasti u rukama, je sasvim jalov posao! Stoga se šatorašima i njihovim dirigentima žuri. Dodatni bonus mogućem prihvaćanju njihovih zahtjeva sastojao bi se u činjenici kojom bi dovijeka mahali pred skoro četiri milijuna građana koji nisu dio braniteljske populacije – da ih je eto i ljevica (kako oni ne baš slučajno, u svrhu eliminiranja istinske ljevice, krste kvaziljevičare) prihvatila i ozakonila. Lijep konsenzus, ljevica i desnica, ruku pod ruku usvajaju i ozakonjuju zahtjeve pljačkaške desnice. Tko bi se tome smio javno protiviti?

        Navodno u Hrvatskoj ima oko 500 tisuća takozvanih branitelja – ime korišteno za hrpu boraca s fronte, neposredne logistike, pozadinaca u držanim službama i direktnih pljačkaša i prevaranata koji su se uspjeli ubaciti u skupinu koja bi se htjela zakonski privilegirati, s velikom šansom da bi im tek neki malovjerojatni, hipotetski revolucionarni pokret (a taj je, dakako protudržavni, protuinstitucionalni i protuklasni) mogao ukinuti privilegije. Eto, moji pokojni roditelji, kao dio prisilne pozadinske logistike – sa otetih tridesetak mirovina usmjerenih iz mirovinskog fonda u ratna djelovanja i tuđe džepove – nisu nikakvi branitelji, mada su ovakvom otimačinom nedobrovoljno doprinjeli dolasku bijednika na vlast. Poznajem ženu koja je početkom rata radila u SUP-u (Sekretarijat unutrašnjih poslova) na izdavanju vozačkih dozvola, da bi nakon tri mjeseci bila umirovljena stekavši status branitelja. Doduše, ona se sprda time, ali mislite da bi ga se odrekla? Prije objelodanjenja spiska branitelja govorilo se o oko 100-150 hiljada lažnih – stoga su se u bojazni od demaskiranja oni i toliko borili protiv njegove objave, izgovarajući se strahom od srbijanskog pravosuđa. Nakon objave spiska – prilagođenog tako da sprečava iole značajnije demaskiranje onih lažnih – otkriveno ih je navodno nekoliko stotina, o procesuiranju kojih se više uoće ni ne govori. Cijela priča zauvijek je potonula u najtamnije dubine pravosudnih i medijskih arhiva, te svijesti građana. Na radost „branitelja“, ali i članova obitelji koji uživaju korist od njihove pozicije. I sad, kad su se uspješno riješili ugroze po svoj status, kreću dalje protiv neodlučne, kukavičke vlasti, kojoj se noge tresu od straha i na samu pomisao o istinskoj demokratizaciji društva, umjesto ovog farsičnog falsifikata koji se potura kao original. Dali pravi branitelji, zaista misle da se Glogoški i Klemm – potkoženi onime što im ne pripada – koji lažu čim zinu, zaista bore za njih umjesto za stvar onih u čije ime nastoje mobilizirati cjelokupnu „braniteljsku“ populaciju? Uostalom, ako par stotina šatoraša – nek ih je i par tisuća – mjesecima terorizira javnost svojim nezakonitim ponašanjem koje se tolerira – zašto golema većina šutljivih, navodno moralnih drugova ne progovori? Ili je i njima miris eventalne koristi zagušio osjećaj pravde, ljudskosti, zakonitosti i domoljublja? Zašto li se stavljaju pod vodstvo dvojice probisvjeta, od kojih je jedan pod istragom za lihvarenje (a kakvo mu je uobičajeno društvo ukazuje i njegovo prisutvo na mafijaševu – i vjerojatno ratnozločinčevom – pogrebu), a drugi, dokazani lažov i mentalni vjetropir koji se grli sa osuđenim ratnim zločincima. Zašto svi hrvatski građani trpe zlostavljanje ove dvojice, ne rekavši „bobu – bob, a popu – pop“, namjesto iživljavanja s propustima pokojnog Šuvara? Znaju li, i haju li uopće za izjave iz 1995. – kad „komunjare“ ni blizu vlasti nisu bile – čovjeka koji ih iz invalidskih kolica voza kao ovce, u borbi za vlastite interese:

„Partizani su prema ovom danas bili pravi amateri. Jednako kao što su i komunisti pravi naivčine u odnosu na HDZ. U HSP-u sam od prvog dana i nemam ništa protiv HDZ-a, ali ovo što rade, to je strašno. Ne, ne, ovo nije država koju sam priželjkivao. Kažu neki moji poznanici, trebalo bi ovo stanje riješiti ratnom opcijom. Ja jesam za to, ali to ne vrijedi za državu kakva je ova sad, nego za onu državu za koju smo mi krenuli ’91. Tako misli i većina mojih suboraca i oni koji su još uvijek u Hrvatskoj vojsci. Međutim, sve je više i više onih koji ne žele ići u borbu, a mislim da se zna razlog zašto je to tako. Ova im se država ni malo ne sviđa.“,

ili se mentalni sklop većine građana, prvenstveno Hrvata, podudara s njegovim? To samo oni mogu (po)reći svojom prekinutom šutnjom, maskiranom prekomjernom vikom nemoralnih galamdžija i njihovih kriminalnih mentora. Citirat ću jednog komentatora koji mi, s obzirom na svoju anonimnost, valjda neće zamjeriti:

„Nikakav invaliditet, niti tretiranje “branitelja” kao “svetih krava”, ne bi moglo u uređenoj, demokratskoj državi, abolirati ih od kršenja zakona. Osim u Hrvatskoj! Svaka zemlja koja uzgaja u svojim njedrima nedodirljive osobe, ma kojim imenom ih zvali – a “svete krave” je nekako najpogodnije, s obzirom na to što im se sve dopušta i tolerira – nije negoli na samom pragu totalitarizma i fašizacije. Oni koji “daljinski” upravljaju njihovim umom, što ukazuje ne samo na njihov tjelesni invaliditet, to jako dobro znaju. Koristi se dvostruki sentiment građana, kako bi stali na stranu “jadnika” koji se usude doći na Markov trg protestirati zajedno s radnicima koji ne primaju plaće, nemaju što jesti ili su bačeni na ulicu jer im je firma popljačkana, te potom propala. Prvi je sentiment karakterističan za budale, a lako ga je izazvati s par pjesama i vitlajućom šarenom krpom, a nedjenuto mu je “sveto” ime – domoljublje. Kao što vidimo, Hrvatska je puna svetinja, samo što se ne iskopavaju i izvoze. Drugi je čisto ljudski sentiment prema tjelesno oštećenim osobama, koji građane sprečava u njima vidjeti ono što ispod toga oni jesu – njihovu duhovnu strukturu. Fašist u kolicima i dalje je fašist, s podjednako neprihvatljivim stavovima za zajednicu, kao i da je tjelesno zdrav.“

Dodajmo tome licemjerni moral predsjednika HDZ-a, koji se cijelu političku karijeru trudi obijediti Tita kompromitirajući ga (uz sijaset drugih optužbi) izjavom kako se „ne treba držati zakona kao pijan plota“, kad mrtvo hladan poručuje javnosti: „Nije bitno jeli prekršen zakon, to su branitelji!“. Ovako drsko relativiziranje ne može vrijeđati samo inteligenciju onih koji je ne posjeduju. Čak ga bivša stranačka kolegica i premijerka Kosor, može educirati: „Držimo se hrvatskih zakona i to nam je obveza, a neki očito misle da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Mi mislimo da treba.“. Očito se najgori etički šljam – koji je imao dobre učitelje – uvukao u hrvatsku politiku.

        Ustav bilo koje demokratske zemlje, kao njen najviši pravni akt u skladu s čijim odredbama moraju biti svi zakonski i podzakonski akti, treba garantirati jednakost svojih građana, bez obzira na spolne, rasne, etničke i vjerske različitosti, štiteći pritom iste. Postoje nepovratne civilizacijske vrijednosti, makar samo načelno – stoga ih i treba braniti – u što ne spadaju braniteljska prava koja prejudiciraju vječnu svetost, bezgrešnost i nedodirljivost njihovu. Prava koja se odnose čak i na ratne invalide, moraju biti podložna korekcijama, zavisno od ekonomskih mogućnosti društva. Dočim, spolne, vjerske, rasne i etničke vrijednosti, moraju biti trajne i nezavisne od bilo kakvih promjena, kako u najsiromašnijem tako i najbogatijem demokratskom društvu. Da su šatoraši demokratska i humana grupa, a ne bojovnici gurnuti u prvi plan za interese drugih, prvo bi zahtijevali nepristrano, brzo i efikasno suđenje svim ratnim zločincima, izjednačenje prava boraca prošlog rata i učesnika NOB (uz ukidanje prava pripadnicima ustaških postrojbi), izjednačavanje prava vojnih i civilnih invalida, ostvarenje prava srpske manjine na ćirilićno pismo i sijaset drugih razlika u kvazidemokratskom društvu. Jeli čudno što se oni druže sa ratnim zločincima i pod svaku cijenu, uz promociju fašističkih tendencija nastoje antifašizam izjednačiti sa realkomunizmom, usto kontinuirano reinterpretirajući povijest? Postoji nešto što je i iznad demokracije (čak i one prave, ne samo formalne), obuhvaćajući je kao školjka svoj sadržaj – to je humanizam. Većini ljudi upravo fali realizacija vlastite humanističke komponente, koja se izgubila negdje u labirintima socijalne evolucije, nadvladana nacinalšovinizmima i slijepim služenjem zakonima, bez razumijevanja suštine. Takvi, mrtvo hladno govore kako je – primjerice – odluka o promjeni imena šibenskog trga demokratski donesena (mada je u suštini i protuzakonita!) jer je donijeta većinom glasova. Većina glasova nije i demokracija, i dok mnogobrojni povijesni primjeri to dokazuju, takvi nerazumnici ustrajno brane formalnu, kapitalističku demokraciju. Odluči li većina da neke treba istrijebiti, to je po njima, savršeno demokratska odluka! Jedino jadnije od stanja hrvatske socijalne situacije je društvena svijest prosječnog Hrvata. Gdje se u četverodimenzionalnom povijesnom kontinuumu nalaze Hrvatska i ostale krpice nastale raspadom zemlje koja ih je – bila kakva bila – visoko nadilazila svojim ustrojstvom koje se trebalo poboljšavati a ne uništiti? I kuda idu? Kaže se da je put u pakao popločan najboljim namjerama, no iskreno sumnjam da su namjere novoniklih elita (posebno onih desnih) ponajbolje za cjelinu svojih društava. Pa onda, vidimo se, u paklu ili na nekom boljem mjestu – odaklem da to znam? Narod će valjda odlučiti preglasavanjem. Toga se i bojim.