Pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“

Izdvajamo

• Čime je to Kolinda Grabar-Kitarović uistinu zaslužila dobiti drugi predsjednički mandat i uvjerljivo pobijediti pod globalno privlačnom mantrom u Bijednoj Našoj „Ne dirajte mi Pantovčak“ protivnike na čelu s Miroslavom Škorom s krajnje tzv. desnice, Zoranom Milanovićem s tzv. ljevice, udružene ili razmrvljene, te sitne buranije između njih? Teško je reći.

Povezani članci

• Mitovi i legende Barbadosa i Grenade
• Razroko domoljublje
• U Dubrovnik dolaze “profesori pobunjeničkog obrazovanja”
• Dežulović: Glas za Keruma je glas za vas!
• Govor mržnje
• Čiji taksisti najviše u Europi varaju?

Unatoč uglavnom predvidljivom rezultatu i, nažalost, slavlju iste „žene iz naroda“ na predsjedničkom brdu Bijedne Naše, koja će sljedećih pet godina redati iste političke gafove i sramotiti Hrvatsku i kod kuće i vani, bit će zanimljivi ti pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“. Stvar će se zalaufati neposredno nakon godišnjih odmora: red lažnog domoljublja, bogoljublja i čovjekoljublja, pa red neinteligentnih frazetina bez sadržaja, red pak neostvarljivih obećanja, red iritantnog narcizma, red lošeg piarovskog glumatanja tipa Plenkovićeva karikaturalnog oponašanja Franje Tuđmana pobješnjelog na „crvene, crne, zelene i žute vragove“, etc. Slijedi, je li, smiješna jesen i početak zime za koje rasprodana i raseljena Hrvatska uopće nije kriva? A tko onda jest? Ova što se ne želi iseliti niti za to ima potrebe? Klingonci? Inuiti? Srbi? Udba…? 

Marijan Vogrinec

Naravno da Bijedna Naša nije Ukrajina i da hrvatsko multinacionalno/multipolitičko biračko tijelo nije ukrajinsko, pa će za petog stanara/ku bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku ustoličiti hrvatsku – makar i ponešto modificiranu  – inačicu komedijanta Volodimira Zelenskija u liku estradnog pjevača Miroslava Škore. I, da, naravno da to ne znači kako za predstojeće predsjedničke izbore ne vrijedi moto „Ne dirajte mi Pantovčak“, parafraza tzv. himne „državotvornih domoljuba“, jamačno najpoznatije Škorine pjesme „Ne dirajte mi ravnicu“. Samo što će, također jamačno, ta Škorina ravnica u prosincu ove ili siječnju sljedeće godine biti brdoviti Pantovčak, zelena oaza ponad Zagreba. To, što mediji uoči tzv. sezone kiselih krastavaca već kandidiraju, propitkuju, špekuliraju ili javno dosađuju „gotovo sigurnim“ kandidatima za novu predsjednicu ili predsjednika RH, a da se još nitko nije službeno kandidirao jer je do izbora još dobrih pola godine, izrodilo je dosta nabrijanu natjecateljsku atmosferu u kojoj je iskrsnuo i poznati pjevač lakih nota Škoro. Samo zato, jer mu navodno neke ankete jamče najmanje 10-postotnu potporu birača, a njemu milo da ne može milije.

 „Hoćete li se kandidirati?“ – zuje novinarske muhe i slažu Rubikovu kocku pjevačko-komičarskih izbora „Ne dirajte mi Pantovčak“. Intimno ili čak javno, tog se slogana ne odriču niti bi se odrekli i svi drugi možebitni kandidati, koji će nuditi svoj lik i djelo kao najbolju opciju u ponudu. A Miroslav Škoro će sugestivnom zagonetnošću: „Nije malo 10 posto potpore među 3,8 milijuna naših ljudi s pravom glasa na hrvatskim izborima, i to već sada, prije službenog početka kampanje“. Pitaju ga novinari je li spreman izaći na izborni megdan, suprotstaviti se aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, koja neće propustiti šansu za reizbor ili možebitno Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću, Toninu Piculi, Anki Mrak-Taritaš, Zoranu Bahtijareviću, Mislavu Kolakušiću, Milanu Bandiću…, i vrag će znato komu još tko će poželjeti ulogu fikusa na drugomu važnom državnom brdu. Dobro, Ivan Vilibor Sinčić – od neki dan živozidni Pale sâm na svomu stranačkom svijetu s potpredsjednicom si kao bračnom družicom – više nikom neće biti konkurencija budući da si je strušio minimalne šanse ne samo za preživanjavanje stranke Živog zida u političkom kokošinjcu RH i vlastitu karijeru u tom poslu već i sve izglede za ostvariti obećanje kako će se kandidirati na predsjedničkim izborima.

Doduše, Miroslav Škoro – vlasnik osječkog doktorata ekonomskih znanosti obranom disertacije „Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima globalizacije“; obrazovaniji od Kolinde Grabar-Kitarović koja se još muči na doktoratu iz politoloških znanosti, a znanstvenom titulom obdaren jednako kao Ivo Josipović u pravnim znanostima – dakle, Škoro bi svojim pjevačkim zaslugama i sinergijom sve tzv. ekstremne desnice izvan HDZ-a već u prvom krugu glatko pomeo Sinčića sa svim njegovim nesuvislim populizmom, ali to sada više nije važno. Ivan Vilibor Sinčić više ne postoji kao političar, kamoli kao iole ozbiljan predsjednički kandidat, a Živi zid više ne postoji ni kao stranka, pogotovo treća-četvrta po snazi u Bijednoj Našoj.

Izborne igre bez granica

Satiričan kakav već znâ biti ili po prirodi jest, Škoro se ne dâ na tanak led i otvoreno najaviti svoju kandidaturu, pa će znakovito novinarki televizije N1 Hrvatska: „Deset posto javne potpore mojoj možebitnoj kandidaturi za predsjednika RH nije mala stvar i svatko bi s takvom potporom morao biti odgovoran prema građanima. Ja iznimno cijenim mišljenje javnosti“. Znači li to da će se Miroslav Škoro upustiti u predsjedničku utrku, pa što bude-bude, ili odgovornost prema građanima – pa i onima što otvoreno tvrde kako bi ga voljeli vidjeti kao lidera svoje države – ovisi o njegovoj procjeni vrijedi li se kandidirati i naivno popušiti, odnosno ipak osvjetlati obraz? Možda ne pobijediti, ali makar se probiti u drugi izborni krug i izgubiti od „svoje predsjednice“ u prvomu mandatu? A to, je li, nije nečasno ni ponižavajuće.

S obzirom na totalni rusvaj u Živom zidu zbog sramotnog javnog grabeža za jednom europarlamentarnom apanažom i apsolutizma u vrhu stranke, što je izazvalo raskol među četvero-petero čelnih likova, bit će i posljedičnih turbulencija na političkoj sceni, što može imati nekog utjecaja i na predsjedničke izbore. Na parlamentarne dogodine svakako. Pogotovo neočekivani euroizborni uspjesi tzv. suverenistice Ruže Tomašić i tzv. nezavisnog (bivšeg suca) Mislava Kolakušića, gubitnički potres u HDZ-u i SDP-ova akcija integriranja tzv. ljevice – ali do tada će se još svašta dogoditi. Izbori za novog prednika/cu Bijedne Naše bit će i novi međustranaški test javnog rejtinga, no manje je važan od parlamentarnog ogleda, gdje se zapravo preraspodjeljuje stvarna vlast, novac i moć te se ne biraju sredstva za svaki saborski mandat. Predsjednički izbori će, kao i dosad, ostati u karikaturalnoj uspomeni općinstva. Oni s pamćenjem što ga Alzheimer još nije načeo, sjetiti će se tradicije aktualne pjevačko-komičarske mantre „Ne dirajte mi Pantovčak“ još za nadmetanja 1992. i 1997. godine, kada je, je li, morao pobjeđivati Franjo Tuđman među osam, odnosno tri bezizgledna, forme radi protukandidata. Godine 2000. se protiv Stjepana Mesića natjecao (devet kandidata) i ratni zločinac Tomislav Merčep, a Mesić je pak 2005. godine, među 13 aspiranata na Pantovčak, pobijedio u drugom krugu HDZ-ovu „Suzanu“ Jadranku Kosor.

Godine pak 2009. bilo je 12 predsjedničkih kandidata. SDP-ov Ivo Josipović potukao je nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića. Kolinda je Grabar-Kitarović je 2014. godine jedva-jedvice, doslovno za prsa – a bez 555-dnevnog „braniteljskog“ derneka na Savskoj 66 u Zagrebu i izravne potpore hrvatske filijale Katoličke crkve ne bi uspjela – u drugom je krugu pretrčala Ivu Josipovića, kojeg je vlastiti SDP (čitaj: Zoran Milanović) u finišu ostavio na cjedilu. Karakteristično, na svim predsjedničkim izborima dosad u Bijednoj Našoj, koju su „državotvorni domoljubi“ preinačili iz lijepe u bijednu, pojavljivali su se i redikulozni, pa i nastrani i krajnje nelogični likovi, tako da ni sada zapravo nije uoće neobično vidjeti u utrci alter ego već viđenih. Ivanu Viliboru Sinčiću vjerojatno nakon svega što se dogodilo i što se još ima dogoditi s njegovom družbom ad hoc okupljenih ljudi oko problema deložacija više ni samom ne pada na pamet nadmetati se za predsjednika RH. Opterećen tako teškim mlinskim kamenom totalne kompromitacije same ideje Živa zida, zadovoljit će se odlaskom u Bruxelles, a supruga Palfi saborskom apanažom na mjestu, koje je ustupila aktualnom disidentu Branimiru Bunjcu. Lova do krova, i koga briga što Mađarska nema more.

Takvim ljudima, stjecajem nenormalnih hrvatskih okolnosti upalih u visoku politiku, poput bračnog para Palfi-Sinčić – bez obzira na to je li bolja polovica Vladimira Palfi apsolutistica iz sjene, koja kao potpredsjednica Zida odlučuje o svemu i predsjednika vrti oko malog prsta kriva za raspad – nije pametno dati dvije ovce na čuvanje, kamoli sudjelovati u kreiranju bilo čega iole važnijeg za državu. Ili, sic transit, zamisliti Ivana Vilibora Sinčića kao predsjednika RH. Makar i još neuglednijeg, osušenog fikusa. S izglednom kandidaturom estradnog pjevača Miroslava Škore sasvim je druga stvar. Neopterećen je tom vrsti živozidne polit-ideološke kompromitacije i imidžem čovjeka koji jedno govori, drugo misli, a treće je spreman činiti, pa može računati na onaj dio biračkog tijela, koji se politički, ideološki, svjetonazorski, vjerski, tradicijski, etc. veže uz sadržaje i atmosferu hrvatstva što ga Škoro promiče svojim pjesmama, nastupima i izjavama, odnosno cjelokupnom svojom pojavnošću zadnjih dvadesetak godina na estradnoj sceni. No, to nije dovoljno za pobijediti na predsjedničkim izborima.

„Škoro je estradni čovjek“, ustvrdila je u „Točki na tjedan“ televizije N1 Hrvatska bivša novinarka Večernjeg lista Mladenka Šarić, „mnogi ga vole pa to može biti razlog dva do tri posto od ovih 10 posto što mu daju neke ankete. Ostatak je potreba desnih grupacija u društvu da imaju svog kandidata. Meni je neprihvatljivo da se netko kandidira za predsjednika države, jer je dobio 10 posto u anketi. Ne zato, jer to želim, jer smatram da sam sposoban pridonijeti, ne zato što imam program, nego zato što me netko stavio u anketu i onda kažem – ako moj narod to traži od mene, ja mu ne smijem okrenuti leđa. To je pogrešan razlog i bacanje prašine biračima u oči.“ No, Iva Boban-Valečić, novinarka Večernjeg lista, drži da Škorin ulazak u predsjedničku utrku može biti itekako „opasan“ i za reizbor Kolinde Grabar-Kitarović i za ostale kandidate, jer su ti izbori personalizirani i cijela je zemlja jedna izborna jedinica, pa… „Imali smo Mesića“, tvrdi Boban-Valečić, „koji je bio autsajder. Kod aktualne predsjednice je presudnu ulogu igrala činjenica da dolazi iz stranke s jakom infrastrukturom. Postoji nezadovoljstvo desnog biračkog tijela HDZ-ovom politikom. Jedna grupacija se želi osvetiti, jer ih je razvlastila. Svatko bira vlastite motive za kandidaturu. Škoro je čovjek koji izaziva snažan sentiment kod dijela ljudi. Obrazovan je, nije imao gafova u karijeri, ima potencijal, a može li ući u drugi krug, ne bih se kladila na to. Kad počne kampanja, vidjet će se što Škoro želi.“

Mladenka Šarić nije jedina, dapače, koja tvrdi da je aktualna predsjednica RH debelo razočarala tzv. desne i desnije od desnih birača, jer je iznevjerila njihova očekivanja o tomu kako će biti „oštrija u zastupanju konzervativnih stajališta“. „Grabar-Kitarović koketira i procjenjuje“, ističe Šarić, „jer je svjesna da samo iz tog bazena glasova ne može pobijediti. Pokušava privući birače koji su rubni… Svjedočimo još jednoj manipulaciji. Razumijem da se kandidati pojavljuju iz stranaka, ispolitiziranih udruga i da je tu prisutan Škoro. Oni nemaju kandidata za kojeg smatraju da može privući dovoljno birača, zato im treba ime. Škoro je tu dobar materijal, međutim, meni kao građanki koja želi da politika bude kvalitetnija, ti razlozi nisu prihvatljivi.“ Je li Škorin ulazak u utrku za Pantovčak plus za Zorana Milanovića? „Ne mora biti“, reći će Iva Boban-Valečić. „Desnica traži kandidata. Ne bude li zajedničkog kandidata desnice, što bi Škoro mogao postati, imat ćemo niz kandidata desnice. Svi će oni iz izrazito desnog rakursa napadati predsjednicu. Nitko joj ne bi mogao zaprijetiti i pomišljati o ulasku u drugi krug, ali ona bi mogla biti dosta oštećena, ući s dosta udaraca u drugi krug. U tom smislu ne vidim koliko bi to pomoglo Milanoviću da se desnica okupi oko finijeg kandidata. Škoro je elokventan, nije sklon ekscesima. Nije netko od koga možeš očekivati udarce svaki dan. To bi za Milanovića mogao biti minus. Prerano je još govoriti o tomu. Pitanje je kako će se čovjek postaviti prema tomu.“

Evo njega i njegovih pajdaša, šaljivo će opservirati kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula Škorine izglede – uz potporu ražalovane/razmrvljene tzv. radikalne desnice – za useliti se jamačno potkraj veljače 2020. godine u bivšu Titovu vilu Zagorje. „I eto dokle je stigao onaj ružni zbjeg s Pantovčaka, ona protjerana infrastruktura HDZ-ova desnog profiterstva, koja s konzervativnim uvjerenjima ima veze koliko i Madonna sa sluhom“, ironizira Đula. „Nakon što su ih odbacili i Kolinda, i Plenković, i 90 posto HDZ-a, valjda i Karamarko i Hasanbegović, došli su dotle da svoga političkog frontmena moraju tražiti preko ‘Shazama’. Lako ćemo se složiti kako je od muzičara s političkim ambicijama Miroslav Škoro možda i ponajbolji u nas, ne računamo li davna vremena Vice Vukova (‘Tvoja zemlja’) i pomirimo li se s time da Josipovićev ‘Drmeš za Pendereckog’ ipak ne ulazi u uho. I tu bismo odmah mogli stati s analizom Škorinih prednosti i osobina jer povod je, realno, mršav: za nečiji sporedni interes popularni pjevač iznebuha je programirano ubačen u TV anketu o popularnosti političara, i to na javnom TV servisu, a on se sam uključio u taj agitprop sa strašću i energijom čovjeka koji će, ajde, ‘odraditi za frendove’.

Postrugana HDZ-ova kaca

Prethodno su ga za vlastite potrebe provukli, također na javnoj televiziji, i kroz pjevački show s velikom gledanošću, gdje je stalno morao ponavljati ‘ja, kao predsjednik žirija’, što je valjda trebao biti posebno suptilan oblik političkog marketinga kakav se smišlja uz puno rizlinga i mineralne, u zadimljenim pajzlovima gdje sjede dokoni obavještajci s ražalovanim piarovcima. I eto dokle je stigao onaj tužni zbjeg s Pantovčaka, ona protjerana infrastruktura HDZ-ova desnog profiterstva, koja s konzervativnim uvjerenjima ima veze otprilike koliko i Madonna sa sluhom. (…) Izgurani zaplotnjaci s dna postrugane HDZ-ove kace više nemaju pravih saveznika u politici, s njima se više ne igra ni Karamarko (vertikala), ni Hasanbegović (brutala), sad je tu Škoro (komercijala).“

Navodno više nije tajna, ali jest predizborni probni balon, tvrdnja iz SDP-a o tomu da su Ivo Josipović (odnedavno povratnik u stranku nakon propalog političkog soliranja) i Tonino Picula spremni podržati kandidaturu svog bivšeg stranačkog šefa Zorana Milanovića, ako pristane kandidirati se za predsjednika RH. Tu možebitnu potporu ne krije ni stanački prvi među jednakioma Davor Bernardić. Milanović, međutim, još šuti, procjenjuje, ne izjašnjava se, ali se zato Radio Mileva ne štedi u senzacionalizmu tipa „iz dobro obaviještenog visokog izvora, koji je želio ostati anoniman“. Jednu od tih ludih vijesti prenosi i kolumnistica Jutarnjeg lista Ivanka Toma: „Davoru Bernardiću je primarni cilj zadržati jedinstvo stranke i on će činiti sve kako ne bi dozvolio raskol stranke – kaže osoba bliska bivšem predsjedniku i tvrdi da je Milanović na neki način ucijenio Bernardića jer mu je navodno rekao da, bude li predizbora, on ide na izbore, ali ne kao kandidat SDP-a. To bi za stranku značilo raskol jer bi se stranka podijelilka između Milanovića i kandidata kojeg bi SDP odredio – nastavlja naš sugovornik i dodaje kako bi bilo najbolje da Bernardić odredi datum, primjerice 1. srpnja, do kojeg bi se trebali javiti svi koji žele u utrku za Pantovčak, pa ako bi ih bilo više, onda bi se u stranci proveli predizbori.“

U HDZ-u pak, stranci roditeljici njezine „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović, ne samo da su dijelom podijeljeni glede i u svezi potpore njezinu reizboru na državnom vrhu, što kriju od javnosti, nego se ne žele ni decidirano izjasniti hoće li tzv. light HDZ službeno stati iza nje, ako se kandidira za drugi mandat. Andrej Plenković se stalno vadi pred novinarima indikativnim diskursom: „Predsjednica se još nije izjasnila hoće li se kandidirati ili neće, a ako se i kada izjasni…“ Budući da predsjednica i premijer nisu u skladnoj tzv. kohabitaciji, iako pripadaju navodno istom polit-ideološkom stadu, da su malo-malo pa u otvorenom nesuglasju, pitanje je kako će se ta priča okončati do jeseni. Tim više, jer su europarlamentarni izbori rezultatom u RH šokirali HDZ-ovo vodstvo, unutar stranke buknuo je tzv. esdepeovski sindrom borbe za prijestolje, pa je teško bilo što pouzdanije predvidjeti… U svakom slučaju, taj tektonski poremećaj u posteuroizbornom HDZ-u plus SDP-ov neočekivani uspjeh te rejtinška ekspanzija – makar privremena, svejedno – tzv. suverenistice Ruže Tomašić i tzv. nezavisnog Mislava Kolakušića ponešto su ne samo zakomplicirali Kolindi Grabar-Kitarović put prema drugom mandatu nego i pretpostavili donekle promijenjenu konfiguraciju snaga i aktera uoči parlamentarnih izbora, koji slijede godinu nakon predsjedničkih.

Iako je Grabar-Kitarović naoko mirna uoči službenog pucnja za početak predizborne utrke, jer se valjda ne osjeća ozbiljno ugroženom od možebitnih protukandidata što ih spominju mediji, ne može biti mirna glede i u svezi sadržaja i smisla kampanje što će ju voditi nakon tog pucnja. Ako ćemo pravo, tu je kampanju počela već drugog dana nakon svečane, inaugurativne prisege 2015. godine pred – „tako joj Bog pomogao“, a nije – Markovom crkvom, no gotovo ništa od obećanog prije pet godina nije ostvarila. I što sada? Priznati da nije i zašto nije, pa se posuti pepelom? Ništa ne priznati, pa kao i Plenković poslije euroizbornog debakla svaliti krivnju na druge? Jednostavno podići tepih i gurnuti podanj, pače silom ugurati sve obilje gafova kod kuće i vani, pa se pred općinstvom praviti grbavom? Izmisliti neke nevjerojatne uspjehe što ih, doduše, nitko nije vidio ni kod kuće niti vani? Recimo, šuplje mantre o „tri mora“, „uspravnici“, „brdu“ ovom ili onom, „partnerima“ i „saveznicima“, etc.? Čime je to Kolinda Grabar-Kitarović uistinu zaslužila dobiti drugi predsjednički mandat i uvjerljivo pobijediti pod globalno privlačnom mantrom u Bijednoj Našoj „Ne dirajte mi Pantovčak“ protivnike na čelu s Miroslavom Škorom s krajnje tzv. desnice, Zoranom Milanovićem s tzv. ljevice, udružene ili razmrvljene, te sitne buranije između njih? Teško je reći.

Kao što je javna medijska kuća HRT zlorabljena za Škorinu predsjedničku nominaciju, politički instalirano (HDZ-ovo) vodstvo na Prisavlju ubacilo je u višu brzinu svoju bez pokrića brbljavu novinarku Kristinu Bojić kako bi u Dnevniku HTV-a neprofesionalno, uliznički lakirala lik i djelo aktualne predsjednice Bijedne Naše. Formalno, u povodu ekonomskog foruma od kojeg hrvatski građani nemaju niti će imati ikakve koristi. I, da ne bi bilo kao što bi profesionalno moralo biti, Bojić se sjetila izvaliti notornu glupost o tomu da je Grabar-Kitarović „u SAD-u popularnija od naših ‘vatrenih’ nogometaša“, a ova joj hinjenom skromnošću i uvježbanim pućenjem usana à la hollywoodski crveni tepih milije ego neprofesionalke: „Ne mislim da sam popularnija, mislim da američka publika prepoznaje mnoge nogometaše. Pitaju me mnogi (pazi „mnogi pitaju“, pa baš nju, nemaju koga drugog, a nogomet je u SAD-u zadnja rupa na sportskoj svirali!? – op. a.) za nogometaše i izbornika Dalića. (…) Ljudi žele da političari pokazuju svoje slabosti, mane, prednosti, da suosjećaju s ljudima, da su među njima, Da se znaju veseliti i rastužiti (a sve to, je li, ona radi!? – op. a.). Hrvatsku moramo modernizirati jer smo se previše ukočili u kultu ličnosti, da tražimo nekog političara ili vođu, koji će tu sada izigravati jaku ličnost, bilo muško ili žensko, temeljem nekakvih odlika koje ljudima sve više smetaju (a njezino manekenstvo i gafovi nikom ne smetaju, to jest prihvatljiva politika!? – op. a.). Udaljenost od ljudi, bahatost, ponižavanje drugih. Ljudima to smeta i traže drukčije.“ Tko to „smeta ljudima“? Ne kaže. Hrabro šuti.

Hoće li se pak kandidirati za drugi mandat, zagonetno kaže da će to javnost saznati na vrijeme – „jednog lijepog dana“. Doslovno: „O tome ćemo kada dođe vrijeme, sve u svoje vrijeme. Ja sam potpuno posvećena svojem poslu. Bez obzira je li to brendiranje Hrvatske, je li to briga o blokiranima, je li to posjet Slavoniji i Baranji gdje ljude treba ohrabriti da ostaju ovdje (dvije najiseljenije pokrajine u RH, gdje vlada HDZ, op. a.), da li je to rad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Dalmaciji… Tu sam do posljednjeg dana mandata, a izbori i kandidature će doći. Sve u svoje vrijeme. Ne smijemo gubiti vrijeme na izbore, propitkujte političare što su napravili do sada“. Ona nije političarka, pa nju ne treba javno propitivati što je napravila za svoju zemlju i sve njezine žitelje u prošlih pet godina mandata? A Škoro? Smatra li ga prijetnjom? „Na svaku osobu koja se kandidira treba gledati kao na ozbiljnog kandidata“, kaže. „Zašto podcjenjivati bilo koga? Mi smo se u Hrvatskoj borili za demokraciju (ma gdje se to, pobogu, Grabar-Kitarović „borila za demokraciju“, osim za vlastitu političku karijeru i pripadajuće masne apanaže, miljama daleko od istinskih boraca, op. a.) te se svatko može kandidirati za predsjednika države.“ Je li ta njezina „borba za demokraciju“ i nevesela zbirka gafova, modne samodopadnosti, beskorisnih turističkih putovanja o trošku poreznih obveznika koja brojem i učestalošću nadmašuju sve prethodnike joj zajedno, etc. to „novo“, „vrijedno“ i „vjerodostojno“ mrkva koju kani ponuditi biračima u želji da joj dignu rampu za drugi mandat na Pantovčaku? Ako jest, jadno je.

Neprolazna ocjena

„Kad izlazite na izbore s pozicije predsjednika države“, pametovala je u leru Kolinda Grabar-Kitarović poniznoj Kristini Bojić, kojoj pak nije padalo na um ni jedno ozbiljno, provokativnije i profesionalno utemeljeno pitanje, „postoje neki elementi koji vam otežavaju cijelu sliku (sic transit: „elementi“, „slika“, etc. – op. a.). Morate objasniti što ste napravili, kako se vaš predizborni program mijenja u odnosu na to što ste naučili. Ove moje četiri i pol godine su bile neprocjenjivo važne kako bih prepoznala prave, istinske probleme. Nemate tu viziju dok ste u oporbi ili negdje vani.“ Da čovjeku stane pamet nad tim neprobavljivo birokratskim/besadržajnim kalamburom ničega! Grabar-Kitarović nema što objašnjavati, osim jednog: zašto u pet godina nije učinila baš ništa korisnog za hrvatske građane, nego je sramotila zemlju i sebe. I to otrošku poreznih obvetnika, koji se trošak vrednuje milijunima kun što ih je bilo uputnije uložiti u više mirovine, socijalu, zdravlje, školstvo, demografiju, otvaranje radnih mjesta, etc., nego u njezina svako malo putovanja u SAD, odnosno među proustašku emigraciju koja je „samo tražila prostor slobode“ nakraj svijeta iza Velike bare, u Kinu, Australiju, Novi Zeland, Afganistan… Nikakvog kruha od tamo nije donijela u Bijednu Našu.

Predsjedničin neusporedivo popularniji prethodnika za svog mandata Ivo Josipović ocjenio je u medijima njezin mandat neprolaznom ocjenom: „Kolinda Grabar-Kitarović se nije pokazala kao predsjednica i na svakom je koraku sramotila državu“. Saborski pak zastupnik Hrasta koji je u parlament došao s koalicijske liste HDZ-a, redikulozan sada tzv. suverenist Hrvoje Zekanović – trenutnu oštar protivnik i HDZ-a i njegove „žene iz naroda“ na Pantovčaku – drži estradnog pjevača i dr. sc. „komercijalističkih znanosti“ Miroslava Škoru najboljim/najizglednijim predsjedničkim adutom udružene tzv. desnice. Ali otom potom, jer će prije na vrbi grožđe izrasti, nego se ujediniti Ruža Tomašić sa Zlatkom Hasanbegovićem i Brunom Esih. Pa makar i na znatno manje važnim od parlamentarnih predsjedničkim izborima i na zajedničkom kandidatu Škori. Da u dogledno vrijeme na tzv. desnici ima ikakvih izgleda za pomiriti liderska ega tih polit-ideoloških marginalaca s ne više od 15 posto ukupnog udjela u biračkom tijelu koje izlazi na izbore – otprilike svaki drugi s pravom glasa – međunarodni si terorist („hrvatski idealist“, sic transit) Zvonko Bušić-Tik ne bu rujna 2013. prosvirao glavu u Rovanjskoj. Nije želio „živjeti u Platonovoj pećini“.

Unatoč uglavnom predvidljivom rezultatu i, nažalost, slavlju iste „žene iz naroda“, koja će sljedećih pet godina redati političke gafove i sramotiti Hrvatsku i kod kuće i vani, bit će zanimljivi ti pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“. Stvar će se zalaufati neposredno nakon godišnjih odmora: red lažnog domoljublja, bogoljublja i čovjekoljublja, pa red neinteligentnih frazetina bez sadržaja, red pak neostvarljivih obećanja, red iritantnog narcizma, red lošeg piarovskog glumatanja tipa Plenkovićeva karikaturalnog oponašanja Franje Tuđmana pobješnjelog na „crvene, crne, zelene i žute vragove“, etc. Slijedi, je li, smiješna jesen i početak zime za koje rasprodana i raseljena Hrvatska uopće nije kriva? A tko onda jest? Ova što se ne želi iseliti niti za to ima potrebe? Klingonci? Inuiti? Srbi? Udba…?