Pandorina kutija političkog nemorala i debelog obraza

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 10.7.2019. u 17:28

Izdvajamo

U Bijednoj se Našoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke političari na visokoj dužnosti - u 28 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, četvero predsjednika RH, devet saziva Hrvatskog sabora i 14 vlada - koji su podnijeli ostavke iz moralnih razloga. Osobno nisu počinili grijeh za tu samosankciju
razumjeli su civilizacijski standard odgovornosti prema biračima koji su ih doveli na vlast. I očekivali da ih ne iznevjere, a tim su se političarima dogodile stvari zbog kojih se odlazi s dužnosti. I otišli su, bez velike javne b(r)uke i bez premijerskih farbanja tunela frazetiunama, koje ne drže vodu. Pače, izazivaju i podsmijeh i građanje. Pa, je li, sad ispada da je premijer Plenković državni problem No. 1, vlada skupina slučajnih/zalutalih likova problematičnih CV-a ili pod istražnim okom, a ministri Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Gabrijela Žalac, bivša vladina potpredsjednica Marina Dalić i ini iz „jubilarne desetorke“ paradigma „Hrvatske kakvu želimo“. Sic transit. I onda iz svake saborske paštete programirano pred tv-kamere ili u tematske HRT-ove formate (a čije bi druge?) iskače šef HDZ-ova kluba Branko Bačić, koji će bodulski suflirati hlebincima zašto ni jedna oporbena prozivka ili investigativan medij ne razumiju kako „vlada premijera Plenkovića čini sve“ i ima „nultu toleranciju“ prema zloporabi političke moći i utjecaja.

Povezani članci

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Dojam je da premijera RH i šefa HDZ-a zanima europska birokratska kartografija neusporedivo više od stanja zdravlja zemlje za koju je – sic transit – „preuzeo odgovornost“. Odlučuje nevjerodostojno i sporo, a kakvoća odluka je poblematična te izaziva razdore u zemlji. Nije dobro da dirigirana HDZ-ova interesna većina u Hrvatskom saboru glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana, jer ama baš ni jedan „nije dobar“. Neće biti da nije. Više ljudi više znâ, a u tzv. Visokom domu – bez obzira na svu glupost, primitivizam, kočopernost, prostakluk, etc. – ipak ne sjede „narodni izabranici“ koji žele zlo svojoj domovini. Vladajuća, skrpana s ko’ca i konopca većina može što god hoće, ali ne može dokle hoće. I, to je nekakvo žmirkavo svjetlo na kraju tunela. Povrh svega, Plenković je državni problem No. 1 i zato, možda najviše zato, što nije proveo niti će u izbornoj godini 2020. provesti ni jednu tzv. strukturnu reformu ni zaustavio ijedan negativan trend: od iseljavanja do ideoloških razdora i nereda u državnoj upravi, pravosuđu, dravstvu, školstvu…

Marijan Vogrinec

„Ministar Lovro Kuščević i ja razgovarali smo, dao je svoj mandat na raspolaganje kao ministar uprave i kao politički tajnik HDZ-a; ja sam kao predsjednik vlade i predsjednik stranke tu ostavku prihvatio“, izvijestio je u ponedjeljak Andrej Plenković javnost i time formalno stavio točku na i mučne afere u kojoj je njegov osobni izabranik za obje dužnosti odigrao ulogu glavnog negativca, kojeg je premijer – po već iskompromitiranoj si navadi – bezuspješno branio i brani, do zadnje kapi demagoške krvi. „On će napustiti obje dužnosti i vratiti se u Hrvatski sabor s obzirom na sve okolnosti u medijima. Ocijenili smo da to nema nikakvog daljnjeg smisla. Ono što slijedi jest da ministar Kuščević riješi sve te nedoumice koje se pojavljuju u javnosti.“ Ne radi se ni o kakvim „nedoumicama u javnosti“, nego o optužbama za najprljavije privatno bogaćenje vrlo vidljivog HDZ-ovog političara, koji je u tome navodno iskoristio stranačku moć i utjecaj.

„Ja sam odgovoran političar“, posipao se pepelom Kuščević na odlasku, „imam iza sebe tri mandata općinskog načelnika, triput sam imenovan za ministra. Ova negativna medijska percepcija utječe na stranku i na vladu. Ne želim biti uteg. Ponosan sam na sve što sam napravio u svojim mandatima.“ E sad, bolji znalci – pa i unutar samog HDZ-a – koji se kuže u to čime se Kuščević diči, tvrde kako bi i boljim mikroskopom bilo teško među amebama i bičašima uočiti što je narodu i državi korisnoga namro „u svojim mandatima“. No, kako bilo, HNS-u i dijelu rogobornih partnera u Plenkovićevoj koaliciji teški je mlinski kamen pao sa srca tim „moralnim činom“ Lovre hvaljenisusimarija Kuščevića, pa si mogu pripisivati u neku zaslugu svoje inzistiranje na Kuščevićevu odlasku iz vlade. Premijeru baš i nije trebalo dva tjedna osobnog sramoćenja u javnosti, zatezanja konopca s koalicijskim partnerima, inaćenja medijima i javnosti kad je od prvog pucanja Kuščevićeve nekretninske afere bilo jasno da takav lik s takvim polit-imovinskim provijantom ne može biti dio vjerodostojne vlasti. A Plenković je isplivao na vlast upravo na krijesti tzv. vjerodostojnosti.

Najpopularniji političar „Nitko“

Saborski zastupnik i SDP-ov disident Mirando Mrsić te SDP-ov politički tajnik Nikša Vukas ne smatraju tu zakašnjelu Plenković-Kuščevićevu nagodbu indikativnim rješenjem šireg političkog značenja. „Kad bi Kuščević bio jedini!?“ – kaže Mrsić. „Ostavku trebaju dati i Žalac, Pavić, Tolušić, Goran Marić. Ova nekretninska vlada mora otići. Vrijeme je da Plenković podnese ostavku i da najnesposobnija vlada u povijesti RH nestane. Dosta je bilo! Izbori su jedina opcija za Hrvatsku. Odlazite i prestanite mučiti Hrvatsku!“ Vukas pak upozorava na pogubnu činjenicu da u cijeloj aferi, ali i aferama inih ministara, izostaju reakcije institucija: „Važnu ulogu odigrali su mediji koji rade svoj posao i ukazuju na ovakve anomalije na dužnosničkim pozicijama. Potrebna je reforma sustava, jer micanje jedne osobe ne rješava problem“. Je li, sudeći po svemu, ali i općem, zabrinjavajućem stanju zdravlja države i društva državni problem No. 1 upravo premijer Andrej Plenković? Zbog toga što i kako (ne) čini. Nedostatak pravne sigurnosti rađa nepovjerenje građana i ulagača u pravni sustav. Tko je glavni krivac, što je najpopularniji političar „Nitko“, koji se, eto, kandidira i za predsjednika RH u idućemu mandatu?

Danas pokoran do poniznosti tzv. glasu javnosti, premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković neki se dan narugao istoj javnosti ironijom kako, eto, mediji nemilosrdno deru po njegovom ministru uprave Lovri Kuščeviću zbog, je li, možebitnih predministarskih grijeha u Nerežišću na Braču. Gdje je svojedobno imao neuspješno poduzetništvo (salon namještaja) i nekretninski dvojbeno obnašanje dužnosti općinskog načelnika. Kaže premijer, „to je bilo prije“ i to je „deseti, jubilarni ministar“ u njegovoj vladi, kojem se traži dlaka u jajetu i ostavka ili smjena. A on ga – ako treba i iz inata oporbi i nesklonim mu medijima – ne dâ, pa ne dâ. Kuščević, koji se ničim osobito nije proslavio ni na ministarskoj dužnosti niti kao politički tajnik HDZ-a. No, „odlično obavlja svoj posao“, tvrdi Plenković. Obavljao je i Pavo Barišić u resoru znanosti, obrazovanja i sporta, i Martina Dalić kao vladina potpredsjednica i ministrica gospodarstva dok nabubrela afera tzv. lex Agrokor, mediji i javnost nisu prisilili premijera da ih makne s radara. Iako nije promijenio uvjerenje o „odličnom obavljanju svog posla“. Trojica Mostovih brzopotezno najurenih ministara travnja 2017. nisu baš znakoviti za „odlično obavljanje posla“, jer je riječ o koalicijskim rogovima u vreći, a ne zazornim imovinskim muljažama, zloporabama političke moći radi velike materijalne koristi. Sebi i drugima.

U pravno uređenim i demokratski/civilizacijski uljuđenim zemljama – što Bijedna Naša nije niti će biti s redaljkom istih političkih metuzalema na vlasti – dosta je i jedna 99,99 posto blaža afera od najblaže među premijerovih „deset jubilarnih“, pa leti perje na sve strane, ministar sâm daje neopozivu ostavku ili se ruši cijela vlada kao kula babilonska. Ako ni zbog čega, iz moralnih razloga na koje se u zrelim političkim sustavima itekako pazi. Moralne se grješnike ne cijeni ni kao ljude. Doduše, nitko nije nepogrešiv, bez slabosti i mane, neotpornosti na kušnju, ali moralan bi i politički validan čovjek – osobito na javnoj dužnosti, gdje je i svojim CV-om odgovoran za opće dobro – morao znati granicu (ne)dopuštenog. Nema vrdanja i glumatanja: „to je bilo prije“, jer je političar cjelovita osoba koja se na javnoj dužnosti (ali i u životu) vrjednuje sa svojim i „prije“ i „sada“. Zašto premijer Plenković to ne želi priznati i držati se reda?

U Bijednoj se Našoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke političari na visokoj dužnosti – u 28 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, četvero predsjednika RH, devet saziva Hrvatskog sabora i 14 vlada – koji su podnijeli ostavke iz moralnih razloga. Osobno nisu počinili grijeh za tu samosankciju; razumjeli su civilizacijski standard odgovornosti prema biračima koji su ih doveli na vlast. I očekivali da ih ne iznevjere, a tim su se političarima dogodile stvari zbog kojih se odlazi s dužnosti. I otišli su, bez velike javne b(r)uke i bez premijerskih farbanja tunela frazetiunama, koje ne drže vodu. Pače, izazivaju i podsmijeh i građanje. Pa, je li, sad ispada da je premijer Plenković državni problem No. 1, vlada skupina slučajnih/zalutalih likova problematičnih CV-a ili pod istražnim okom, a ministri Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Gabrijela Žalac, bivša vladina potpredsjednica Marina Dalić i ini iz „jubilarne desetorke“ paradigma „Hrvatske kakvu želimo“. Sic transit. I onda iz svake saborske paštete programirano pred tv-kamere ili u tematske HRT-ove formate (a čije bi druge?) iskače šef HDZ-ova kluba Branko Bačić, koji će bodulski suflirati hlebincima zašto ni jedna oporbena prozivka ili investigativan medij ne razumiju kako „vlada premijera Plenkovića čini sve“ i ima „nultu toleranciju“ prema zloporabi političke moći i utjecaja. Dakako, „moramo poštovati princip presumpcije nevinosti“ (valjda nedužnosti, je li, nevinost je nešto drugo) i „pustimo institucije da rade svoj posao“.

Politički obraz i ljudski moral

Mainstream Pažanin, podoban/uporabljiv svim gazdama ZNA SE opcije, navodno i akter svojedobnih afera sa Sanaderovim tzv. crnim torbama – na koja se podbadanja u sabornici bučno ljuti – i nekom debelom crnom lovom u stranačkom sefu po naprasnom odlasku „dragog Ive“, jedan je od najdoslovnijih premijerovih alter egaa. I kad je riječ o neformlnoj HDZ-ovoj suspenziji saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u „predmetu Plenković“ i kad se radi o „besramnom lovu“ na Kuščevića, koji (ne)sretnik, priznao je, ni sâm ne zna kolikom imovinom raspolaže. „Hvala Bogu“, kaže. Uključivo krupan ustaški grb u nerežišćanskomu dnevnom boravku. Od Bačića je čuti isti demagoški CD kad je posrijdi „lov“ na ine HDZ-ove nekretninske kapitalce prije ministra Lovre, koji su trenutno pali u sjenu: Tolušića, Žalac, Marića… Ipak, bit će da – unatoč zvizdanu, klimatskom i političkom – institucije rade svoj posao? Ako ne, nazdravlje. Javnosti je zazorno, navodno, kupiti komadić kamenjara za 60.000 kuna i prepraviti ga u 2,5 milijuna. Ili roštiljati na 120 m², pecati lignje s privatne jahte vrijedne 500.000 eura, dilati businesse s Crkvom u kojima fratri – ili možebitno Duh Sveti osobno? – prenose 515.000 eura za ostati kod kuće kad estradnjaci dižu lovu na predizbornim pozornicama, izvoditi s ministrima milijunske transakcije pod humanitarnom egidom… E, to je već za Guinnessa. Nema ni u Zanzibaru? Ima u RH i većih čuda.

Politički obraz i običan ljudski moral na vladajućim pozicijama, gdje se, je li, preuzima odgovornost za narod i državu . kako se zborilo u ondašnjem „komunističkomu mraku“, a nije ta besadržajna popudbina mrska ni ovima što su „upalili svjetlo“, endemske su biljke na bespućima hrvatske zbiljnosti. Bio je u pravu umirovljen ćelavi general, pače ušao u legendu, u povijest ratnoprofiterske, krimpretvorbene i koruptivne države svojim besmrtnim zaključkom: „Tko je jamio, jamio je“. A besmrtna je i – još itekako aktualna – koruptivna krilatica: „A đe sam ja tute?“ Ergo, ovih se dana cijela zemlja i susjedstvo grohotom smiju zemlji, koja je osudila svog bivšeg premijera za pljačku vlastitog naroda (prvostupanjski i HDZ, jedinu među 150 političkih stranaka u RH) i još protiv njega vodi nekoliko drugih procesa zbog navodne milijunske krađe javnog novca, a sada nije u stanju provesti ovrhu Ive Sanadera. Iznimno vrijdna imovina jednog od najbogatijih političkih Hrvata u regiji mu je – blokirana. Zbog inih suđenja u tijeku, a sva zajedno otegnulo se do besvijesti.Prema zastari? I vidi sad: obogatiš se na nezakonit način, pun si kao brod i fasuješ pet godina prdekane, ali država si – po vlastitom smiješnom zakonu, kojeg se drži kao pijana plota – ne može vratiti ukradeno i naplatiti sudske troškove. Osuđenikovu imovinu drži pod blokadom! Sic transit.

Nema toga ni u Zanzibaru. Baš kao ni toga da isti RH, kojim premijer Plenković kormilari već gotovo tri godine – on tvrdi, više no uspješno; samo što to žitelji na osjete, pa masovno traže alterntivnu domovinu u svijetu – na pravdi boga gubi milijardu kuna godišnje, jer ne uspijeva (ili ne želi, ZNA SE zašto?) naplatiti milijardu kuna za korištenje, gle vraga, državne imovine. I onda ljudi o političkom poštenju i moralu? Sic transit.

Ako se još’ko sjeća tih moralnih prstiju jedne ruke, što bi se pogrešno reklo da iznimke potvrđuju pravilo, svojedobna je uspješna ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina (SDP) otišla je zbog smrti pacijenata na dijalizi u aferi Baxter, iako nije bila odgovorna za kupnju loših filtara. Niko Bulić (HDZ), ministar turizma, dao je ostavku nakon što se saznalo da je na državnom natječaju pobijedila njegova supruga sloganom „Mala zemlja za veliki odmor“. Ministrica okoliša Mirela Holy (SDP) ostavila se dužnosti nakon bezvezne afere tzv. lobiranja za zapošljavanje nekog lika po stranačkoj preporuci. Već 28 godina je to raširena praksa od mjesnog odbora do Banskih dvora i Pantovčaka. I nikom ništa. Dolaskom na vlast, navodno, svaka politička opcija zaposli u mandatu oko 20.000 uhljeba. Nitko ne daje ostavku niti ju itko zahtijeva. Na trknutomu balkanskom kifliću se to drži normalnim. Bivšeg HDZ-ovog ministra policije Ivicu Kirina raspojasana su uhvatili mediji u lovištu s tada haaškim uznikom u „kućnom pritvoru“, generalom u miru Mladenom Markačem, za kojeg je vlada jamčila Haagu da neće nikud iz kuće. Obećanje ludom radovanje?

I ode Yubitubi Kiro. Sad je nezamjenjiv gradonačelnik Virovitice na muci kako objasniti nestanak 17 milijuna gradskih kuna nakon, kažu, suicida financijske mu desne ruke od posebnog povjerenja. Virovitica bruji, ljudi se pitaju zašto nije obavljena obdukcija. HDZ šuti. I lokalni i „savezni“, a Kirin je neki dan u gradskoj vlasti dobio veće ovlasti glede i u svezi toga, pa… Ni njemu nije palo na um podnijeti ostavku zbog valjda najvećeg skandala u najsiromašnijoj, Virovitičko-podravskoj županiji, gdje HDZ žari i pali od 1990-ih godina (Đuro Dečak, Josip Đakić, Tomislav Tolušić…).

Bilo je i nekih drugih ostavki, ali ne zbog osobnog osjećaja moralne odgovornosti griješnika na državnim pozicijama – kao što ni Kuščevićeva nije plod osobnog moralnog grizodušja, već Plenkovićeve dozlaboga zakašnjele direktive u četiri oka – nego zbog pritiska javnosti na njihove šefove i težine grijeha. Onomad je mladi policajac (kasnije je dobio nogu s posla, pa vraćen zbog lošeg odjeka u javnosti) uhitio u gluho doba noći pijanog Milana Bandića (SDP) za volanom bijesnog džipa. Bandić je podnio ostavku na gradonačelničku dužnost u Zagrebu, ali ubrzo se opet na nju uspeo. I više ne silazi unatoč milijun afera i boravka u istražnom apartmanu u Remetincu. Pa tako, je li – šesti put. Jednotjedni ministar hrvatskih branitelja Mijo Crnoja (HDZ) također je građanskom/političkom prisilom odstupio s dužnosti zbog nekretninske komedije s prebivalištem u daščari 85 G (10 m²) u Samoboru, a nasilu su podebljali broj prisilnih ostavki HDZ-ov premijer Ivo Sanader i vladin potpredsjednik Damir Polančec (HDZ). Osobit je slučaj HNS-ova ministra Radimira Čačića, koji je u prometnoj nesreći u Mađarskoj usmrtio stariji bračni par, dopao luksuzne kazne od godine dana u kaznionici otvorenog tipa u Valturi nedaleko od Pule iz koje se vratio u politički mainstream.

Uhljebi, Plenkovićeva peta kolona

Eto ga danas, šef je stranke HNS – Reformisti, varaždinski župan i HDZ-ov/Plenkovićev koalicijski partner. Tadašnji premijer Zoran Milanović branio ga je – da ti pamet stane – znatno nebuloznijim „argumentima“ od Plenkovićevih u obrani svoje „jubilarne desetorke“. I na Čačića se odnosi dio premijerova pepela kakvoće „to je bilo prije“. Premijer tom porukom unosi nered u politički život Bijedne Naše. Izravno joj postaje državni problem No. 1. Premijer je u svakom smislu najodgovorniji za stanje zdravlja u zemlji za koju je, kaže, preuzeo odgovornost. Ako Plenković nije državni problem No. 1, tko jest? Portir, ili spremačica, ili kuharica u Banskim dvorima koji, je li, imaju viši položaj, utjecaj i veću političku moć te su najodgovorniji za erupciju svekolikog nereda u Bijednoj Našoj? Oni uđuture ili pojedinačno su bili pozvani sada presjeći gordijski čvor: najuriti ili ne Lovru Kuščevića s ministarskog fotelja, jer je prevelik teret vladi, uz utege gotovo svih ostalih ministara, osobito aferaša (tko je sljedeći na redu), ali i ukloniti ga s mjesta političkog tajnika HDZ-a. Bilo bi smiješno da Kuščević ne može biti ministar, a može biti politički tajnik HDZ-a.

Najuriti pak kompromitirani HNS Ivana Vrdoljaka iz HDZ-ove koalicije, što od prihvaćanja ministrove ostavke više nije aktualno, ne bi Plenkoviću bio problem budući da četiri promiskuitetne ruke u saborskoj većini glatko anulira sâm Milan Bandić s 13 ruku svog kluba, plus SDP-ovi „neovisni“ disidenti, plus kompromitirani manjinci s tri SDSS-ove ruke također iskompromitiranog Milorada Pupovca, plus… I zato ne samo što neće biti frke s izglasavanjem državnog proračuna za 2020. godinu – to je premijeru jedino važno od svih zadaća u RH – nego ni s prosvjednim izlaskom HNS-a iz koalicije da premijer nije uklonio Kuščevića. „Najviše što mrzim u životu su ucjene“, poručio je Plenković HNS-u, još opsjednut bruxelleskim personalnim preslagivanjima na unosnim mjestima u europskoj birokraciji. (Elem, novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić, koje Vijeće nije isto što i Europsko vijeće ili Vijeće EU-a, godišnje će inkasirati oko 300.000 eura, ili 25.000 eura na mjesec, što je 185.000 kuna, pa ti vidi čija mati crnu vunu prede!) HNS ne bi nikamo iz HDZ-ovog obora i nije neinformiran o dramatičnoj caki s vladine sjednice travnja 2017. kada se premijer obratio vladinoj tajnici: „Molim vas, odmah napišete razrješnice Mostovim ministrima“. Premijer je i sada vrlo hrabar prema nejakima, arogantan i sve arogantniji prema novinarima, jer računa na potporu tih što egzistencijalno ovise o njemu: uhljebi su mu itekako uporabljiva – peta kolona. U degeneričnom političkom sustavu.

A kamo bi sada – budući da Plenković „mrzi ucjene“, pa bi to lake ruke pokazao na djelu – vjerojatno detronizirani Vrdoljakovi ostatci ostataka višekratno raspadnute nekad ugledne građanske/narodne stranke HNS-a? „Nestranačka“ Blaženka Divjak bi se vratila na Sveučilište. A Predrag Štromar? Da nije bilo sramotnog deala s HDZ.ovom relativnom većinom, pa time debelo plaćenog potpredsjedničkog/ministarskog posla u vladi, morao bi na burzu rada nakon izbornog gubitka županijske apanaže u Varaždinu, s koje ga je glatko eliminirao bivši vlasnik tog fotelja Radimir Čačić. Kamo bi izvjesne Bernarda Topolko i Božica Makar, pa Milorad Batinić i Stjepan Čuraj, ali i mali ešalon HNS-ovih uzdanica na državnim apanažama? Koji će najvjerojatnije svi odreda zbog „izdaje“ u korist HDZ-a biti na sljedećim parlamentarnim izborima zbrisani s političke scene. Njihove hranarine sada ovise isključivo o milosti šefa HDZ-a. Nije Kuščević jezičac na vagi moralne vjerodostojnosti Ivana Vrdoljaka, Predraga Štromara i sljedbenika niti je Plenkoviću jasno kakve će biti posljedice Kuščevićeva srozavanja na saborsku klupu.

Rekonstrukcija vlade je neizbježna i zbog odlaska ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović-Burić na europsku dužnost, a sada još više zbog Lovre Kuščevića. Zašto ne iskoristiti priliku i za odbacivanje nekoliko drugih utega i vladi i stranci: Tolušića, Žalac, Gorana Marića, Milana Kujundžića, Marka Pavića, Nade Murganić…? Je li to previše u okolnostima kad je do kraja mandata otprilike godina dana, a taj bi radikalan potez značio formiranje – nove vlade? Jest previše, pa se i neće dogoditi. I kako bi funkcionirala i nova vlada sa starim premijerom? Koji zapravo jest državni problem No. 1 i koji je izabrao kvarne ministre? Nikako. Bez obzira na to što nikakve reforme u predizbornoj godini ne dolaze u obzir. Ni s aktualnim ministrima što ih je sâm izabrao. Većinu iz provincijske anonimnosti, pa su mu odaniji no što je normalno, osim što mu je – „mora(m) biti u vladi“ – navodno s Pantovčaka nametnut Goran Marić. Budući da Marić nije pristao biti ministrom bez portfelja, bivši je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) Mladena Pejnovića preimenovan u ministarstvo, a Marić instaliran za jednog među 20 ministrara Plenkovićeve vlade.

HDZ-ov političar, zadužen za više od 300 milijardâ kuna vrijedne državne imovine, odjednom se našao do grla u kompromitirajućoj nekretninskoj gabuli u kojoj itekako imaju prste – fratri. E sad, je li mu podmeću aferu neki što ih je uzeo na zub zbog uzurpiranja državne imovine, kako tvrdi, ili je uistinu zatečen s prstima duboko u pekmezu, trebaju reći „institucije koje rade svoj posao“. Bez obzira na to, premijer će uistinu ostaviti dojam državnog problema No. 1 bude li do institucionalnog pravorijeka – jednog lijepog dana, ako ne prije – glumio pred tv-okom naizmjence ili odjednom onu trojicu pametnjakovića – Mizaru, Kikazaru i Iwazaru se zvaše. Neka njih u Japanu, pa i četvrtog u Kini, na zapadnobalkanskom kifliću drugi igrači igraju druge igre, pa…

„Plenković je debelo zakasnio reagiranjem na zahtjev oporbe za Kuščevićevom smjenom“, kazao je reporter televizije N1 Hrvatska Hrvoje Krešić u „Točki na tjedan“ svoje medijske kuće, gdje je u nedjelju kod urednice Nataše Božić gostovao s novinarom Nove TV Mislavom Bagom, dan prije no što je presječen gordijski čvor ostavka, smjena ili pojeo vuk magarca. „Doveo se u situaciju da mu drugi udaraju ritam i govore da Kuščević mora otići. A on pred HDZ-om da ga mora braniti, a HNS da mu drži prodike. Očito je da se Andrej Plenković bavi nekim drugim stvarima, a ne Republikom Hrvatskom. U Bruxellesu je, na Vijeću, bio spreman komentirati svaku situaciju, sve smo mogli rastrančirati na najsitnije dijelove. Tu se vidjelo da taj čovjek cvrkuće kao slavuj na ta pitanja. Dođe pitanje o Kuščeviću, klapna pada i on odlazi. Jedini proplamsaj hrabrosti koji smo mogli vidjeti kod Plenkovića bio je kad je zamolio tajnicu da napiše razrješnice Mostovim ministrima. To nije bio spontani potez. Andrej Plenković je smiješan kad kaže da ne voli ultimatume, jer Goran Marić mu ga je uputio prije nego je vlada uopće sastavljena. Mislim da će tu biti jako puno spleta okolnosti, gdje će se trebati snalaziti i da će biti jako puno onih, koji će se morati snalaziti u priči. Ima u Saboru dosta ljudi, čiji se osobni interes poklapa s intersom Andreja Plenkovića.“

Izostale tzv. strukturne reforme

Bago podsjeća da je Plenković došao na vlast porukom vjerodostojno, a u trećoj godini mandata ima dva ministra pod Uskokovom istragom, potencijalno i trećeg (Gabrijelu Žalac) te Lovru Kuščevića i Gorana Marića: „Da ne govorimo o ostalim ministrima, koji imaju problema s imovinskim karticama. Zbog svog donošenja odluka, koje su užasno spore, dok čeka da to provrije, prijeti mu mogućnost da će biti proglašen za sukob interesa. Nije to baš vjerodostojno. Kad bi izbacio Kuščevića i HNS, bio bi odvažno hrabar predsjednik vlade. Ne bi zapravo dobio ništa. Važno mu je da se usvoji proračun u studenom, nakon toga mogu raditi što hoće. Kuščević mu je problem, jer ga je osobno stavio na mjesto političkog tajnika HDZ-a. Da izađe HNS iz koalicije, falio bi mu jedan ili dva zastupnika. Bio bi na knap, ali gore u Saboru nema nikoga tko će dignuti ruku za prijevremeno raspuštanje“.

Okreni, obrni – ostaje premijer Plenković kao državni problem No. 1. I dojam da ga europska birokratska kartografija zanima neusporedivo više od stanja zdravlja zemlje za koju je – sic transit – „preuzeo odgovornost“. Odlučuje nevjerodostojno i sporo, a kakvoća odluka je poblematična te izaziva razdore u zemlji. Nije dobro da dirigirana HDZ-ova interesna većina u Saboru glatko odbija svih 138 oporbenih amandmana, jer ama baš ni jedan „nije dobar“. Neće biti da nije. Više ljudi više znâ, a u tzv. Visokom domu – bez obzira na svu glupost, primitivizam, kočopernost, prostakluk, etc. – ipak ne sjede „narodni izabranici“ koji žele zlo svojoj domovini. Vladajuća, skrpana s ko’ca i konopca većina može što god hoće, ali ne može dokle hoće. I, to je nekakvo žmirkavo svjetlo na kraju tunela. Povrh svega, Plenković nije proveo niti će u izbornoj godini 2020. provesti ni jednu tzv. strukturnu reformu – porezna je u tri nastavka samo podebljala novčanike bogatima, uključivo apanaže najplaćenijima na državnim dužnostima (po 2500-3000 kuna mjesečno) – pa vrišti nered u zdravstvu, školstvu, socijali, upravi, osobito u totalno kompromitiranom pravosuđu kao uzroku svih državnih zála, raspiruju se ideološki sukobi, dramatizira „migrantska invazija“ (osobito sramotno, lažno i bezobrazno predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović neki dan s tzv. zelene granice u Karlovačkoj županiji), tzv. bijela kuga hara rodilištima, a vojske iseljenika iz RH sve su duže i masovnije. Više nema tko raditi u nizu deficitarnih struka i zanimanja, pa se u turizam uvoze Filipinci, Indijci, Ukrajinci, Albanci, Sirijci, etc. U graditeljstvo također. Zdravstvo je u komi.

Na 65.000 radnih mjesta nema radnika; po UN-ovoj statistici, Bijedna će Naša 2050. godine imati manje od 3,5 milijuna žitelja. Tužna slika tužne zemlje, koja nije zaslužila biti fenjerašicom u Uniji niti polit-ekonomskom sprdnjom u svijetu. Krivnjom je vlastitih neodgovornih političara gurnuta, je li, na bespuća povijesne zbiljnosti, koja je zbiljnost – skliska nizbrdica. Nestanak? „Biće skoro propast sveta/ nek’ propadne nije šteta“, dao je 1968. godine daroviti Aleksandar Petrović pjevati romskim glazbenicima u istoimenom genijalnom filmu (Brončana arena u Puli, nominacija za Zlatnu palmu u Cannesu). Svaka paralela/sličnost propadajućeg svijeta i hrvatske zbilje je slučajna. Sic transit. U Bijednoj je Našoj otvorena Pandorina kutija političkog nemorala i debelog obraza tih što su, diče se, „preuzeli odgovornost“ za narod i državu.