Osvijestiti ili onesvijestiti se?

Povezani članci

• ISTRAŽIVANJE ACCOUNT-a: Svaki treći korisnik humanitarne pomoći je svjedok zloupotreba
• Prenos nadležnosti
• Brčko vlasništvo RS-a, Stolac, Čapljina i Neum južnohrvatske općine?
• Tanja Mravak u programu “Jutro s autorom” na sajmu “Knjige u nišama”
• Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
• Dvije “prevare” Đoleta Balaševića

Foto: Kerstin Jarnling

Švicarska je konfederalna država, sa četiri međusobno različita službena jezika – njemačkim, farancuskim, talijanskim i retoromanskim. Službeno ime Švicarske Confoederatio Helvetica je na latinskom, kako se ne bi favorizirao ni jedan od spomenutih jezika, što bi možebitno podiglo na stražnje noge govornike ostala tri. Nijemci u praksi međutim koriste drugo ime no ostala tri naroda – Schweizerische Eidgenossenschaft, što ipak ne izaziva nikakva trvenja među njima. Njemačkim jezikom govori 65.6%, francuskim 22.8%, talijanskim 8.4% i retoromanskim svega 0.6% stanovništva. Od 26 švicarskih kantona, njemački je službeni u 20, francuski u 7, talijanski u 2 i retoromanski u 1 kantonu (u nekima je službenih više jezika).

        Bosna i Hercegovina je federalna država, sa tri službene varijante (bosanski, hrvatski, srpski) zajedničkog policentričnog jezika. Službeno ime BiH je Republika Bosna i Hercegovina – i razumiju ga bez problema svi govornici, s obzirom da govore praktički istim jezikom. Prema izjašnjavanju o maternjem jeziku iz popisa stanovništva od 1991. godine, bosanskim jezikom govori 37.3%, srpskim 18.8%, hrvatskim 13.4%, hrvatskosrpskim 1.4%, jugoslavenskim 0.26% i srpskohrvatskim – ime koje je jedino prihvaćeno u međunarodnoj lingvistici – 26.5% stanovništva. Dan danas, poslije izvršene etničke homogenizacije, dobro morate razmisliti želite li se javno izjasniti na poslijednji način.

        Švicarska je već stoljećima, vjerojatno najstabilnija, a spada i u najrazvijenije države svijeta; Bosna i Hercegovina već dva desetljeća baulja na tankoj liniji koja razgraničuje raspad od održanja i spada među dvadeset najsiromašnijih država planete, a narodi – mada jezično perfektno razumiju jedni druge, u političkom smislu su udaljeniji od najdaljih galaksija. Bistrijima je jasno s čega je to – dok se prvi posvećuju razvoju, razvijajući direktnu demokraciju te promovirajući u najnovije vrijeme i socijalističke ideje (o zajamčenom osobnom dohodku), dotle potonji uživaju jedni drugima “razbijati noseve” (do nedavno i sasvim praktično) zbog minornih etničkih i lingvističkih razlika koje ih, po njihovu mišljenju, nepovratno dijele. Doduše, ne može se reći da i oni ne napreduju prema obliku socijalističkog društva – jednakosti u masovnoj neimaštini.

        O BiH se može čuti masa stupidnih zamisli i konstatacija, koje mase prihvaćaju zdravo za gotovo. Jedna od njih je kako su njeni stanovnici taoci svojih nacionalističkih elita. Jedino čega su možebitni taoci, je vlastiti strah popraćen ogromnom glupošću. Moguće se na dva načina riješiti elita koje Bosni ne daju disati. Nasilnim putem, kakvim su uostalom i one sebe ustoličile zamaglivši narodne oči borbom za “više” ciljeve, ili parlamentarnim izborima na koje se slobodno može izaći svake četiri godine. Za razumijeti je zašto je prvi oblik trenutačno odiozan većini stanovništva, no zašto drugim načinom oni već dvadeset godina drže kriminalnu elitu na vlasti, neka priupitaju sami sebe i priznaju: ili vlastiti golemi strah ili podjednako golemu glupost.

        U BiH kolaju ideje o njenoj kantonizaciji ili konfederalizaciji na etničkom principu, koje se apriorno odbacuju (posebno među Bošnjacima) kao nacionalističke. Lično sam pristalica građanske države u kojoj je etnička pripadnost lična stvar pojedinaca. Blizak mi je američki melting pot (lonac za taljenje) u kojem se različite etnije tale u neetničko i državotvorno građanstvo. Ali, i u federalnoj USA njene federalne jedinice imaju svoje specifičnih ovlasti, sem onih koje dogovorno pripadaju federalnoj vladi na cijelom teritoriju zemlje. Jednako je tako i sa švicarskim kantonima. Bio pristalica ovog ili onog uređenja zemlje, prvo se zauzimam za realni pogled na stanje i najmanje bolno a moguće – pragmatičko rješenje. Svatko ima ideale, ali utopije trebaju sazrijeti da bi se transformirale u stvarnost. Put prema idealu moguć je preko niza dugotrajnih kompromisa, ili preko bezbroj leševa koji su – za razliku od preživjelih – savršenstvo možda pronašli na „onom svijetu“. Ako SAD i Švicarska mogu biti korifeji stabilnosti i razvijenosti zapadnog svijeta, ne može li se BiH – po ugledu na neki oblik državnog uređenja koji im one sugeriraju – makar riješiti neprekidnih prijepora oko banalnosti koje su (nažalost) ovladale umovima njenih stanovnika, i posvetiti se pametnijim stvarima? Razvoju, primjerice.

        Tvrdoglave ideje o odbacivanju konfederalizacije ili kantonizacije, pokazuju da političke elite i građani BiH nisu izvukli nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije. Prisjetimo se; Slovenija i Hrvatska nudile su konfederalizaciju zemlje na određeni rok – nakon čega će odlučiti dali to funkcionira ili ne. Na stranu što je to bio tek propagandni potez koji je trebao olakšati njihovo lakše i bezbolnije napuštanje zajedničke države, no – tvrdoglavost Miloševićeva da ne prihvati ponuđeni kompromis, dovela je do krvavog raspada Jugoslavije. Tim prije bi građane BiH trebala brinuti mogućnost raspada što je njihova država na neki način Jugoslavija u malom. Uzdaju li se u zaštitu EU i prvenstveno SAD, vjeruju li u volju i moći visokog predstavnika da umjesto građana rješava njihove probleme, na sasvim su krivom putu (da ne kažem, gluplji su no je zamislivo).

        Slažem se s mišlju Borisa Budena kako je apstraktna ideja nacionalne države zločinačka. Zar to nisu bjelodano svojim (ne)djelima potvrdili svi koji su se na ovim prostorima upravo borili za njeno ostvarenje? Raspad BiH bi vodio upravo ostvarenju tog koncepta, kojim se nisu usrećili stanovnici Hrvatske ili Srbije primjerice, koji tvrdoglavo – gladni, žedni, popljačkani i poniženi, i nadalje jašu nacionalističkog konja. Želite li ponoviti njihovu sudbinu, ili ćete promijeniti – u suvremenom svijetu već odavno izjahanu ragu – za modernije prijevozno sredstvo u bolju budućnost? Tu vam ja ne mogu baš ništa pomoći, kao što sam kao pojedinac bio nemoćan i glede ustrojstva države u kojoj živim. No, znate li onu priču o Sedam prutova? Ako ne, pročitajte je. Možda vam nešto pametno i padne napamet!