Olujni klišeji, paterika i povijesni revizionizam

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 14.8.2023. u 10:18

Izdvajamo

U režimskim proslavama tzv. ponosa i slave nema srpskih žrtava, nema isprike, nema odgovarajućeg sudskog pravorijeka, ali ima dosta i previše zluradosti, cinizma i opakosti tipa Tuđmanovih „prljavih srpskih gaća“ što je nedostojno pobjednika koji drži do svoje časti, ratnog kodeksa i koji, je li, očekuje da ga drugi vide časnim i čovječnim. I što u svemu tomu ima uporno kočiti uzbrdo jedan Marko hitlerbrčić Skejo? Jest da se HOS, stranačka paravojska HSP-a, borio protiv istog neprijatelja kao i ZNG, pa HV i policija - pobunjenih hrvatskih Srba, JNA, četničkih paravojski iz Srbije i BiH - i jest da su hosovci nerijetko na bojišnicama od Vukovara i Slavonije do dalmatinskog zaleđa nerijetko bili hrabriji/požrtvovniji od pripadnika HV-a, imali više žrtava i držali najopasnije položaje, ali, brate, jest činjenica da su sami sebe nazivali ustašama, da su koristili ustašku vojnu terminologiju i znakovlje i u oslobođenoj Hrvatskoj vidjeli tzv. NDH-2. Jest činjenica da su politika i ideologija tzv. NDH duboko prodrli u vojsku i da se - neformalno, ali vrlo izrazito - pravila razlika između ljudi koji su došli braniti Hrvatsku iz (pro)ustaške emigracije ili npr. francuske Legije stranaca i ljudi/časnika Hrvata što su napustili JNA.

Povezani članci

Svečano obilježavanje 28. obljetnice Oluje u Kninu – neki od sudionika nose majce s oznakama HOS-a. Photo: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Danas se Boško Buha samo drukčije zove. Tko ne vjeruje, neka sluša što govore Tomo Medved i HDZ-Hvidrin „besmrtnik“ Josip Đakić-Jopa s istomišljenicima, je li, natovarenima kao brod braniteljskim boli glava mirovinama/invalidninama, činovima, pozicijama u/pri vlasti… I taj, je li, „domovinsko-domoljubni“, a drukčije imenovani Boško Buha danas više nema crvenu zvijezdu petokraku na vojničkoj kapi titovci niti na usnama „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, nego hrvatski službeni ili ustaški grb (kao, neslužbeni i zabranjeni, s bijelim početnim poljem šahovnice, sic transit) te na usnama nerijetko, nekažnjeno, jer je policija gluha i slijepa: „Za dom spremni“. Da nije nesretnoga Marka Skeje, lani i lakonotnog pjevača Miroslava Škore, a prošlih godina napadno i otvorenih, je li, proustaških, ZDS-provokacija „Bojnom Čavoglave“ (a „Jasenovac i Gradiška Stara“!?) uzdanice tzv. ekstremne desnice prepukla glasa Marka Perkovića-Thompsona, neki bi politički hlebinac uistinu pomislio da HDZ nema nikakve veze s raširenim u Bijednoj Našoj proustašlukom i trovanjem mladih šovinizmom, rasizmom, ksenofobijom, katolibanizmom i inim bezvrjednostima najtragičnijeg razdoblja u ljudskoj povijesti

Marijan Vogrinec

Povodanj klimatski munjenih razmjera nad vojničkim i političkim glavama državno-svečarske nedjelje u Kninu. I ono malo građanskih koje samo smrt može spriječiti da 5. kolovoza ne dođu u stolni grad najpoznatijega hrvatskog kralja kojega su sami Hrvati mučki ubili. Kralj Zvonimir ih je na samrti prokleo na tisuću godina pod tuđinskom čizmom u vlastitoj zemlji, koji ih usud prati i dan-danas kada privid vlastite države čine tek zastava. grb i himna. Sve ostalo, suverenistički ključno, tzv. obiteljsko zlato/srebro i nakon tisuću je godina još u vlasti istih onih kojima je Kralj prokleo svoj narod. No, dobro, svatko ima pravo slaviti što mu drago i misliti o sebi što drugi ne misle, jer možda nije cijela ili uopće nije istina… A kad je riječ o državnim proslavama, komemoracijama, obljetnicama tzv. ponosa i slave, kao da baš nikako ne ide bez neograničenih količina patetike, laži, prenemaganja i preuveličavanja, izmišljenih junaštava, nezaslužene časti i tako tih lakiranja istine, pa toga nije bila lišena ni ovogodišnja proslava 28. obljetnice VRA Oluje iliti Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja. Događaja koji doista jesu najvažnija hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu, pa joj baš zato najmanje treba interpretacija koju ne zaslužuje i koja joj ruinira objektivnu vjerodostojnost.

Ove se godine ta interpretacija opet svela na oluju klišeja i „domoljubne“ patetike povlaštenika koji su debelo materijalno i polit-karijerno profitirali na Domovinskom ratu, tuđoj tragediji i „svjedočenju ratne istine“, ali opet nije izostala ni dimenzije povijesnog revizionizma čak u govoru izvjesnog pukovnika (to je bio rat protiv „crvene zvijezde petokrake i kokarde“, sic transit) s kulminacijom u performansima ZDS-„crnaca“ Marka hitlerbrčić Skeje iz HOS-ove Devete bojne „Rafael vitez Boban“. Dan-dva prije Knina, veliki je „povijesni znalac“ – pače, sa zvučnom titulom dr. sc., za koju se u javnosti, vrag znâ zašto, malo znâ – Davor Božinović ustvrdio tv-oku da je „srbočetnička agresija izvedena na RH“, iako RH u to doba (konac 1990. i početak 1991. godine) formalno nije postojao budući da je međunarodno priznanje uslijedilo tek 1992. godine. Amerikanci su, koje HDZ nekritički glorificira do gadljivosti, u doba „srbočetničke agresije“ (koju general Ivo Jelić, suosnivač i prvi zapovjednik legendarne Četvrte gardijske brigade, „bogohulno“ naziva građanskim ratom) držali svoga jugoslavenskog veleposlanika u Beogradu, a RH priznali tek polovicom svibnja 1992. godine. No, kad je bal, pa pogotovo u Kninu, nek’ je bal!?

Sumrak tzv. ponosa i slave

Međutim, kao da se i Onaj u kojega – sudeći po napadnu ponizničkom križanju i mrmljanju Očenaša – navodno vjeruju gotovo svi što su se okupili pod šatrom i protokolarnom/vojničkom zapovijedi izvan nje bio urotio protiv toga da HDZ i 28. put odigra „domoljubnu“ predstavu pod krivotvornim naslovom „HDZ je Hrvatska, Republika Hrvatska je HDZ“, s jednako krivotvornim podnaslovom „HDZ je u Domovinskom ratu donio pobjedu hrvatskom narodu“, je li, u režiji duha pokojnog Luja XIV. I zato bi hrvatski narod imao biti vječno zahvalan HDZ-u i svaki put, kako je na sumrak tzv. ponosa i slave pokušano i za kninskog povodnja 5. kolovoza 2023., gromoglasno zviždati, hukati i prostačiti već na samo spomen predsjednika RH Zorana Milanovića. Kojemu, ruku na srce, svi zajedno ti zviždači, hukači i prostaci intelektualno, politički i svjetonazorski nisu ni do gležnja unatoč činjenici da ni „Zoki“ nije cvijet iz rajskog vrta. Dapače, koliko se moglo vidjeti, mnogi su ovnovi s njegovog brvna već popadali u vodu, pa… „Domoljubno“ režirana i dozlaboga klišeizirana predstava u Kninu, višom silom lišena „spektakla“ brzoletećih tzv. Krila Oluje, imala je jednako profesionalno nedarovit, neinventivan i dosadan copy and paste odraz u izravnom prijenosu i popratnim formatima režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a. Teško gledljivo i slušljivo.

Svake godine u isto doba i na istomu mjestu iste politički provjerene, je li, novinarske „zvijezde“ ekstrapatetična izričaja i neprirodno ozbiljnih lica napumpanih tajanstvenim strahopoštovanjem (Branko Nađvinski, Petar Vlahov i, npr. puno bolji lokalni dopisnici), isti „stručni čuvari domovinske istine“ („neizostavni“ Ante Nazor, sic transit, pored toliko znanstveno objektivnijih, potkovanijih i međunarodno priznatijih povjesničara, npr. Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, etc.) te svaki put istih sudionika Domovinskog rata (zapovjednika, vojnika, članova obitelji, bivših uznika srpskih logora, djece, unuka…) pomno izabranih iz udruga HDZ-ovoga polit-interesnog tabora. Ispod dobrano natopljene trobojnice na sljemenu Zvonimirove gradine opet oluja klišeja, patetike i povijesnog revizionizma kojima se napadno, nekritički, hiperbolistički, svjetonazorski i politički jednomišljenički prodaje „istina“ o Domovinskom ratu kakva ona dobrim dijelom nije bila budući da su iz nje kirurški precizno, ali piarovski ciljano i programirano, odstranjeni svi dijelovi, elementi i sastavnice, koji bacaju ikakvu sjenu na tzv. ponos i slavu, vojničku čast i kršćanski valjan osjećaj za (ne)dopušteno kojima se kite „vlasnici zasluga“ VRA Oluje.

Među poginulima i ranjenima na hrvatskoj strani „borbe za Knin“, recimo, dvojica se vode nestalima do dana-današnjeg, a na srpskoj strani je cca 700 nestalih civila kojima je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman javno poručivao neka „ostanu u svojim domovima, jer im Hrvatska vojska i civilna vlast jamče životnu i materijalnu sigurnost“. Poznato je urbi et orbi – čak i Haaškom sudu u slučaju međunarodnoga kaznenog progona većeg broja hrvatskih generala (HV-a i HVO-a) i političara – kakvu je i zašto žestoku lekciju čitao general Ante Gotovina vojnim zapovjednicima dan nakon ulaska u – prazan Knin. Vojska SAO Krajine ga je zajedno s najvećim brojem srpskog stanovništva bila napustila dan ranije, valjda namjerno ostavljenim koridorom prema bosanskohercegovačkoj granici. To pak što je i kako Gotovina grmio podčinjenoj vojsci, nazivajući je čak „razulareni kokošarima“, o čemu postoji sijaset originalnih video zapisa, nema blage veze s tim što se u Kninu svakoga 5. kolovoza gromoglasno slavi kao tzv. ponos i slava blistave hrvatske vojne pobjede, a onda se pita „nezamjenjivoga“ Plenkovićeva ministra Tomu Medveda i jednoga režimski vjerodostojnog nadstručnjaka za Domovinski rat Antu Nazora za potvrdu iste službene „istine“, koju je HDZ-Plenkovićeva vlast povjerila vrlo pomno probranim članovima prohadezeovskih među cca 1300 tzv. braniteljskih udruga predavati djeci po školama. Herojstvo, čast i ponos iz prve ruke!? Notorni plagijat – drugog, čak sasvim suprotnog sadržaja – prakse koju se ismijavalo uspostavom tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, jer da je jugoslavenski režim posjetima partizanskih boraca školama „indoktrinirao mlade naraštaje komunističkom ideologijom i lažima o NOB-u“.

Gluha i slijepa policija

Svečano obilježavanje 28. obljetnice Oluje u Kninu – Photo: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Službena interpretacija hrvatskoga olujskog tzv. ponosa i slave, recimo, prolazi bez srpskih političkih predstavnika iz SDSS-a, koji je HDZ-ov ne samo dugogodišnji partner u vlasti nego i premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj stranci drži glavu iznad vode. Bez troje SDSS-ovih Srba, već bi drugi dan pala vlada i sutra bi bili izvanredni parlamentarni izbori. Lani je, da ne griješimo dušu, prvi put – na opću senzaciju – bio na proslavi vladin potpredsjednik Boris Milošević, kojemu je otac, Srbin, bio hrvatski branitelj, ali su kokošari u hrvatskim vojnim odorama što ih je spominjao general Gotovina da sramote hrvatsku čast i oružje mučki ubili majku Daru, iako već tjednima nije bilo rata niti je starica imala ikakve veze s pobunjenim sunarodnjacima iz svoga kraja. Doduše, premijer Plenković je imao pravo kad je u kninskom javnom diskursu opandrčio po srpskoj komemoraciji nedaleko od Prijedora dan uoči 28. obljetnice VRA Oluje, u nazočnosti predsjednika Srbije i Republike Srpske u BiH Aleksandra Vučića i Milorada Dodika te patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija. Na tom je mjestu srpska vojska 1992. godine masakrirala više stotina bošnjačkih i hrvatskih civila te etnički očistila taj prostor.

Istodobno, ni premijer, ni šef tzv. Visokog doma Gordan Jandroković, koji se također oborio na „srpsku provokaciju nedaleko od Prijedora“, niti pak predsjednik RH Zoran Milanović nisu jednom riječju pokušali objasniti to kako su i zašto olujni tzv. ponos i slava – istine radi, ne zatvaranja očiju – kontaminirani vlastitim političkim, vojnim i civilnim nečovještvom. Sâm je Tuđman, ljudski i vojnički (sâm je sebe oslovljavao generalom, ali je tajio JNA-krvnu grupu, te doktorom znanosti, sic transit), posprdno rekao prvih postolujnih dana kako su „Srbi tako brzo pobjegli iz Knina da nisu stigli pokupiti ni svoje prljave gaće“. Što opet proturječi nekim svjedocima ili „svjedocima“ koji tvrde da „smo se žestoko borili dok napokon nismo slomili srpsku obranu hrvatskog Kraljevskoga grada“, pa… Dakle, nitko od službenih govornika o tzv. ponosu i slavi olujnog poraza paradržave SAO Krajine na okupiranoj trećini RH, pa nevjerojatnom uspjehu RH u godinama do nedavno ulaska u eurozonu i Schengen, za što su, je li, zaslužni isključivo premijer Plenković i HDZ, nije spomenuo 26. kolovoza 1995. kada su policijski specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom da nas suverenističkoga saborskog zastupnika Željka Sačića masakrirali šestero srpskih civila pozne dobi u zaseoku Gruborima između nedaleko od Plaškog. Za taj zločin nitko nije odgovarao kako bi bilo po ljudskoj i božjoj pravdi. Optuženom je Željku Sačiću zapovjedna odgovornost za masakr i prikrivanje zločina prekvalificirana u blaže nedjelo za koje je nastupila zastara, pa mu je država imala isplatiti 75.000 kuna odštete zbog – sic transit! – nezakonitog uhićenja.

„Sve za Hrvatsku…“

Grubori su spaljeni do temelja, zarasli u šikaru i do danas se u njih nitko od preživjelih ili rodbine nije vratio. Taj je zaselak ostao na savjesti HDZ-ove državne vlasti i samoga Franje Tuđmana, koji je obećao sigurnost svima nedužnim. Obećanje nije ispoštovao niti je išta poduzeo za kazniti zločince. To je debela crna mrlja na (post)olujnom hrvatskom tzv. ponosu i slavi, koju su mrlju znatno proširili postolujni masakri srpske starčadi u Varivodama, Gošiću, Golubiću, Mokrom Polju, Plavnu, Uzdolju, Kijanima, Žagroviću, Srmici, Ličkom Tiškovcu, Kosovu, Oćestovu, Ivoševcima, Zrmanji, etc., etc. U kolovozu i rujnu 1995. godine, kada SAO Krajina više nije imala nikakvu vlast na oslobođenom području, gdje je red i mir vojska prepuštala nadležnosti civilne uprave i policije vladali su totalni nered i nemir: neviđena pljačka srpske imovine i masovna ubojstva, je li, neželjenih svjedoka. Javna je tajna gdje su u Zagrebu i većim gradovima u unutrašnjosti bila odredišta konvoja i konvoja kamiona s opljačkanom bijelom tehnikom, poljoprivrednim strojevima, svakovrsnim alatima, elektrouređajima, raznim materijalima, živom stokom krupnog i sitnog zuba, peradi… srpskih vlasnika.

Na boljim su, novijim srpskim kućama krupnim verzalom osvanuli natpisi „Zauzeto, Hrvat“, pa u nekima „otkupljenima“ za kikiriki ili naprosto otetim i danas neuznemiravani žive HDZ-ovi i „partnerski“ lokalni šerifi i „slavni hrvatski branitelji“ s petero djece. Nije malo ni prekonoćnih „domoljuba“ kojima je Domovinski rat bio najrođeniji brat, jer ih je na brzaka pretvorio u hrvatske šeike, tajkune, poduzetnike, vlasnike hotela, tvornica, lanaca apartmana, nepreglednih njiva, turističkih nekretnina vrtoglave vrijednosti ili prijevozničkih ergela te basnoslovnih računa u poreznim oazama tipa kojekakvih egzotičnih otoka… Kada je Tuđman škrgutao zubima i vitlao čvrsto stisnutom šakom kolovoza 1995. na Zvonimirovu kamenu: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“ – nije imao pojma da bi 28. ljeta od ulaska „njegove“ vojske u kraljevski grad Knin između užadi s, je li, „srpskim prljavim gaćama“, sic transit, mogao samo gorko zavapiti u slavu svojih „doktorskih“ zabluda u bespuću povijesne zbiljnosti: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku budzašto!“ eda bi se postzvonimirovski san o „svojima napokon na svojemu“ razotkrio povijesnom ironijom o „svojima i dalje na tuđem“. Zastava, grb i himna samo su fatamorgana „svojih napokon na svojemu“.

Pa kad HDZ-državna interpretacija državotvornoga, olujnog tzv. ponosa i slave – podboltana medijskom neprofesionalnošću, neinventivnošću i dosadom svaki put istih novinara/sugovornika/komentatora – pretopi taj jedan povijesno signifikantan događaj u javnu paradu kvazidomoljubnih klišeja, spomenarske paterika (čak i u tekstovima „domoljubnih“ pjesama dviju uvijek istih vojno-policijskih „klapa“) i povijesni revizionizam koji budi mučninu u želudcu, netko bi se s makar dva zrna soli u vladajućoj glavi morao već itekako zamisliti koliko slobodoumni mladi naraštaji uopće još uzimaju k srcu takav tretman ne samo VRA Oluje već i Domovinskog rata, hrvatstva i tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u kojoj, je li, ni tzv. običan/mali Hrvat – kamoli manjinac – nije ni samostalan, ni neovisan niti suveren, već obespravljeni, siromašan najamnik što „proeuropskom“ HDZ-Plenkovićevom politikom prisiljen jedva životari kao tuđi na svomu. Nije zlato sve što sija, kaže mudar pûk, pa ni olujni tzv. ponos i slava što ih HDZ-HRT-ova interpretacija posreduje urbi et orbi iz Zvonimirovoga grada nije nezasjenjen sjaj kakvoće nacionalne dogme. Dapače.

U redu je slaviti i ponositi se uspjehom, ako se ta (po)čas napaja punom istinom. Ali, brate, zanosno letjeti na hiperbolično-ekstatičnim krilima ne samo što je smiješno već i završava ikarovski tragično. Nije sporno to da su VRA Oluja, kao i prije nje VRA Bljesak, odnosno oslobodilačke akcije što su prethodile ugradnje tih dvaju dragulja u krunu Domovinskog rata, itekako bile opravdane i neophodne, da su pobjedničke, da se na njih treba obljetnički osvrtati i da se ne smiju zaboraviti jer su to važne lekcije u cjeloživotnoj povijesnoj školi naroda. Ali jest sporno kada se iz njih vadi samo ono što odgovara aktualnom režimu eda bi i dalje udobno živio na lovorikama tuđeg znoja, patnje i krvi i zlorabio Domovinski rat za politike koje nemaju blage veze s nacionalnom oslobodilačkom žrtvom. I žrtve su u svakom ratu neizbježne, vojne i civilne, ali ratni i postradni zločini iz osvete ili pljačkaških nagona moraju se progoniti do kraja svijeta. Nema zastare, nema iznimke, nema opravdanja.

Lice u ogledalu

U režimskim proslavama tzv. ponosa i slave nema srpskih žrtava, nema isprike, nema odgovarajućeg sudskog pravorijeka, ali ima dosta i previše zluradosti, cinizma i opakosti tipa Tuđmanovih „prljavih srpskih gaća“ što je nedostojno pobjednika koji drži do svoje časti, ratnog kodeksa i koji, je li, očekuje da ga drugi vide časnim i čovječnim. I što u svemu tomu ima uporno kočiti uzbrdo jedan Marko hitlerbrčić Skejo? Jest da se HOS, stranačka paravojska HSP-a, borio protiv istog neprijatelja kao i ZNG, pa HV i policija – pobunjenih hrvatskih Srba, JNA, četničkih paravojski iz Srbije i BiH – i jest da su hosovci nerijetko na bojišnicama od Vukovara i Slavonije do dalmatinskog zaleđa nerijetko bili hrabriji/požrtvovniji od pripadnika HV-a, imali više žrtava i držali najopasnije položaje, ali, brate, jest činjenica da su sami sebe nazivali ustašama, da su koristili ustašku vojnu terminologiju i znakovlje i u oslobođenoj Hrvatskoj vidjeli tzv. NDH-2. Jest činjenica da su politika i ideologija tzv. NDH duboko prodrli u vojsku i da se – neformalno, ali vrlo izrazito – pravila razlika između ljudi koji su došli braniti Hrvatsku iz (pro)ustaške emigracije ili npr. francuske Legije stranaca i ljudi/časnika Hrvata što su napustili JNA.

To su teške sjene na hrvatskom tzv. ponosu i slavi i grijeh Tuđmanovih struktura za koji nema opravdanja. Recimo, HDZ-Plenkovićev režim se krajnje nedostojno i nezahvalno ponio i u trenutku smrti i posmrtno se tako odnosi prema vrhunskom vojnom zapovjedniku Petru Stipetiću (nije jedini, nažalost), kojemu ni po vojničkoj časti nije bilo ravna, pogotovo u VRA Oluji, i bez čijih vojnih znanja/sposobnosti ratna pobjeda ne bi bila kakva je bila, čista i besprijekorna, npr. u Sektoru sjever. Ako ikada dođe vrijeme, pa o pobjedama i suštini Domovinskog rata ne budu solirali ti koji su već dugo politički i medijski „pretplaćeni“ na obljetničarske izlete, hrvatski će tzv. ponos i slava napokon imati ljudsko lice koje će se moći bez srama svako jutro pogledati u ogledalo. Ovako…