Nepodnošljiva težina postojanja

Povezani članci

• Pobačaj države
• NOVOGODIŠNJI DERNEK: Zvizdić i „osobe“ sa službenim vozačem privatno guštali u slovenskim Termama
• nesreće: “Schumacheru je bolje, počeo je prepoznavati članove obitelji”
• Real dovodi Begovića kao zamjenu za Casillasa?
• Upad u stan novinarke i urednika Žurnala je pokušaj zastrašivanja
• Tomislav Jakić: Pandemija nas nije naučila pameti

Euforija koja je zahvatila trideset tisuća mojih sugrađana kada je mlađahni Ante Erceg zabio Brondbyu gol i tako spasio Hajduk i njegove navijače od muka koje su trajale cijelo prvo poluvrijeme, bila bi dirljiva da u širem kontekstu nije tako prokleto tragikomična. Kada nisi na stadionu “zagrijan” s nekoliko piva i ponesen Grdovićem i tisućama tebi sličnih glupana oko sebe i kada hladno gledaš utakmicu kao i igru svojih bijelih, a pripadnik si generacije koja je klepala daleko jače momčadi i ozbiljnije, prvo što ti se izdajnički otme je onaj ironični osmijeh u kutu usana.

A kada još vidiš te igrače kako se vesele i slave kao da su osvojili Ligu prvaka, a ne dobili jednu sasvim prosječnu momčad i za HNL prilike uhvati te smijeh, pa bijes pa tuga.

Pripadnik sam generacije osamdesetih. Hajduk pratim dobrih četrdeset godina, a nogomet kao igru volim i kao takav ovisnik ispratio sam generacije „bijelih“, gledao sam onu slavnu istina na zalasku pa osamdesetih jednu nevjerojatnu koja na žalost nije dala ono što se od nje očekivalo, no jedno je sigurno i jedno je činjenica, kroz moj život nogometni klub Hajduk iz Splita izgradio je ime, izgradio je status i izgradio je respekt.

Na Poljud nitko, ama baš nitko bez obzira na nogometnu rang ili Euro ljestvicu nije dolazio potpuno siguran i potpuno miran.

Moje najbolje godine života gledao sam same završnice tih i takvih Euro kupova i vjerujem da znate o čemu govorim, takvu euforiju radi prolaska prvog pretkola držao sam jučer jednostavno – debilizmom. No još jedna stvar me smetala jučer, smetala me činjenica koju su moji sugrađani jednostavno zaboravili. Hajduk će i ove godine biti osam bodova iza Rijeke, šest iza Osijeka, a sedam iza Dinama i to sve prije prvih ozbiljnijih kiša. Da će Hajduk izbaciti Everton potpuno je nemoguća misija, osim naravno, ako Evertonu ta liga nije prioritert već nepotrebna glavobolja, no i takvom Evertonu Hajduk iz Splita parirati ne može i to je svim navijačima splitskog „Majstora sa mora“ savršeno jasno. Onim pametnijim, naravno.

Hajduk je pred rasprodajom okosnice momčadi, Hajduk je nemoćan u HNL -u kojim dominira još uvijek jedna razbojnička organizacija kojoj se ne vidi neprijatelj. Hajduk tradicionalno igra protiv cijele hrvatske lige dok Dinamo praktički igra sparing utakmice i Hajduk nikada nije bio bliže ispadanju iz svih relevantnih natjecanja i to oko Velike Gospe što je zadnjih godina nepisano pravilo. No ono što boli je Hajdukova nemoć, neiskusna i neuigrana momčad sa egoističnim stranim trenerom koji ne želi primati savjete od starijih i iskusnijih i koji svojim napuhanim egom ide tipično za stopera, glavom kroz zid, zelen i nabrijan, bez stručnog znanja i iskustva koje bi ulijevalo povjerenje kao i respekt struke, igrača, navijača kao i neprijatelja kojih je poprilično.

Kako to u Splitu već biva prvo što smo jutros komentirali, ja i moji prijatelji, bio je Hajduk.

Hajduk tradicionalno kada igra bilo gdje, pa i na HNL pašnjacima budi uspomene, onu tihu euforiju koja je samo eho one nekadašnje. Moje hladno seciranje igre, taktičke greške kod izmjena, nedostatak snage i zatvaranje utakmice pola sata prije završetka, puku sreću i refleks vratara koja je spasila Hajduk od salve negodovanja i destrukcije njegovih navijača moje starije kolege dočekale su hladno uz komentar koji me duboko dirnuo i natjerao na razmišljanje.

“Ivo, pusti nas da budemo sretni barem jedan dan.”

Zaista što je nama danas pojam sreće kao takve, one apsurdne sreće kada čovjek zaboravi sve brige i nedaće, sve plaće koje kasne i sav jad u koji je duboko uronjena ova zemlja? Koliko su nas doveli na dno da tako očajnički trebamo momente euforije koji su istina iracionalni i nemaju konkretne temelje ali su trenutni i jedinstveni, ljekoviti za naše duše tako zatrovane iz dana u dan svim lošim što nam servira život u jednoj kaotičnoj i potpuno nesređenoj državi? Koliko smo postali žrtve vlastitog života da na sat vremena zavaravajući sebe uživamo u jednoj po svemu nebitnoj i smiješnoj pobjedi?

Koliko smo postali imuni na činjenicu da se sport kao i politika u jednom kontinuitetu i spletu okolnosti, kompetentnosti i krvavog rada dugoročno manifestiraju ne kao bljesak sreće od jednog dana ili događaja, već u kontinuiranu sreću koja traje jedan životni vijek pojedinca u njegovoj sretnoj i uspješnoj zemlji kao što i u sportu sreća ima kontinuitet iza mukotrpnog rada, mudrog ulaganja u klub i igrače, sreća koja se manifestira kao dugoročna sreća igranja jedne Lige prvaka, jedne Lige UEFA, dakle kroz desetke utakmica godišnje ili prevedeno na jezik Hajdukova navijača desetke sretnih i euforičnih dana u godini?

Koliko smo izgubili vjeru u ljude koji vode naše klubove, državu ili naše firme? Koliko smo postali apatični i pomireni sa sudbinom da nas ti pojedinačni bljeskovi sreće neizmjerno vesele jer znamo da su izolirani i rijetki, a istovremeno smatramo da je kontinuirana sreća, dakle proizvod mudrosti, pametnog ulaganja i strateških interesa u ovoj zemlji predmet fikcije i naučna fantastika?

Gdje je ta prijelomna točka kada ljudi u sebi zaborave na nadu i vjeru u nešto bolje, nešto trajno i nešto kao što je recimo uspješno i dugo igranje u Kupu UEFA do recimo četvrtfinala ili kao što je siguran posao, plaća koja ne kasni, ugovorena proizvodnja za narednih deset godina, dvadeset brodova u knjigama nabave i prodaje, Tudor koji će Fiorentini kazati hvala vam lijepa, ali ja igram u Hajduku, moćnom klubu fanatičnih navijača u kojem mi je dobro, u kojem sam na Europskoj sceni u kojem me ljudi vole i cijene bez obzira na moju nacionalnost, vjeru ili životni izbor, zdravi bili, ali ja živim u Hrvatskoj, najljepšoj zemlji na planetu, oženjen sam Hrvaticom, kraljicom među ženama, živim u normalnoj, uređenoj zemlji ugodnoj za život koju godišnje posjeti do trideset milijuna turista da joj se divi. Mene vaša Italija ne zanima, ovdje imam sve što mi treba.

Ja nemam lijek ni za vas ni za sebe, kao što nemam odgovore na ovaj jad kojem smo izloženi i činjenicu da smo od ponosnih i poštenih ljudi postali tako indoktrinirano roblje i životinje na lancu koje se vesele kada im gazda dobaci kost ili malo sreće jedan dan u kojem zaboravite brige, kartice i račune, te otvorite pivo i gledate Hajduka protiv Evertona. Ja nemam odgovore niti znam izlaz, put ili način da savladamo tu nepodnošljivu težinu postojanja ali znam mehanizme koje praktično upražnjavam iz dana u dan.

Ja znam da je dugoročna sreća pomoći prijatelju u nevolji i da se dobro osjećam kada onom jadnijem i nesretnijem od mene izmamim osmijeh na lice, znam da sam dugoročno sretan kada pokušam razveseliti sve usamljene i tužne ponekim stihom, lijepom riječju ili gestom, i znam da dugoročna sreća nije na Facebooku, na društvenim mrežama, instagramima, ni u svim našim otklonima od stvarnosti već u zajedničkim kavama, smijehu pravih prijatelja, šetnjama sa svojim najmilijima kroz ovaj nevjerojatan i prekrasan grad; kao i spoznaja da volim i da me vole, spoznaja da nisam sam u nevolji i da postoje ljudi meni slični, osjetljivi na tuđe suze i na nepravdu, ljudi koji vole istinu i koji ne dopuštaju da im se besramno revidira povijest njihovih djedova.

Jednostavan i pošten, a opet poseban svijet na ovoj našoj sunčanoj oazi u svemiru.

Na samom kraju utakmice kamera je nehotično među svom silom “poznatih” i “priznatih” ljudi zahvatila jedno lice čovjeka koji je nešto zapisivao u notes, nešto što je naučio od velikog Tomislava Ivića. Način na koji se analiziraju utakmice Ivićev je, geste, „moti“ rekli bi mi u Splitu, filozofija „baluna“ i baš na tom licu ja sam vidio ono što vam pokušavam ispričati ovim tekstom. Mukotrpni rad i učenje od najvećih, kontinuitet i iskustvo, znanje i stručnost.

Taj čovjek svoje znanje i iskustvo  nudio je isto tako jednom sličnom i bahatom izborniku koji je prošao kako će proći i aktualni trener Hajduka jer kontinuitet ne prati aroganciju kao što dugoročna sreća ne prati bahati autizam i aroganciju.

Dugoročna sreća prati samo one koji su odavno naučili ta životna pravila kao i one koji su nas jednom i doveli tamo gdje dugoročna sreća obitava i postoji, u vremenu kada smo živjeli kao ljudi, radili kao ljudi i imali dugoročnu sreću kako u sportu, tako i u kulturi, umjetnosti, muzici.

Za prosječnog navijača Hajduka dugoročna sreća je polufinale kupa UEFA koje je ovaj čovjek ako ste zaboravili već davno igrao.

Ja to znam, ja to pamtim, ja sam bio na toj utakmici protiv Waregema. I sve utakmice prije i sve utakmice poslije kada smo živjeli dugoročnu sreću i kao navijači, ali prije svega kao ljudi.