Neki novi Velež

Izdvajamo

• Ono što, međutim, Veležu potencijalno može predstavljati problem jeste raslojavanje navijačkog korpusa na one pro i na one contra vladajuće bošnjačke stranke u Mostaru, koja svim silama nastoji prigrliti zasluge za Veležov preporod. Koliki je zaista udio čelnih ljudi SDA u Veležovoj transformaciji, znaju samo ljudi u Upravnom odboru i time se ne bih bavio. No jedno je, ipak, sigurno: politika i kada„pomaže“, „pomaže“ tamo gdje vidi svoj interes, odnosno tamo gdje može dobiti nešto zauzvrat. Ona se koristi svim polugama države i resursima društva kako bi, prije svega, ojačala svoju moć, a obzirom da nam u oktobru dolaze izbori, njena kratkoročna računica, u ovom slučaju, više je nego jasna i mogla bi se definirati maksimom: „jaka SDA – jak Velež“, i obrnuto.

Povezani članci

• 75 godina od formiranja Mostarskog partizanskog bataljona
• Kako sam postao Služba
• ROMANI SU KAO PISMA NEPOZNATIM PRIJATELJIMA
• Završen II. Omladinski forum u Mostaru: Važno je govoriti o feminizmu!
• Ponajviše o nama
• Jesu li lopovluk, kriminal i korupcija bosanskohercegovački usud?

Pokušaj mostarskog ogranka SDA da, na ovaj način, u vlastito političko naslijeđe integrira simbolički kapital antifašizma, dijametralno je suprotan procesima koje je ta stranka započela, naprimjer, u Sarajevu, gdje je već jedno izvjesno vrijeme, u javnom prostoru, prisutan bošnjački historijski revizionizam (slučaj Busuladžić), što se može objasniti političkim, kulturološkim i historijskim specifičnostima Mostara u odnosu na Sarajevo. Osim što time jača svoju ideološku poziciju u odnosu na HDZ, koji se otvoreno i sasvim pogrešno distancira od svega što ima veze s jugoslovenskom prošlošću, mostarska SDA time želi steći simpatije urbanog dijela glasačkog tijela – ruralni dio odavno već kontrolišu – koje sebe, u identitarnom smislu, primarno definira kao građanski, kozmopolitski, a koje je ova stranka dobrano zanemarila i, dobrim dijelom, okrenula protiv sebe.

Ono što se s Veležom događalo u posljednjih dvadeset i kusur godina, moglo bi stati u samo jednu rečenicu: noćna mora. Klub je bio u stalnom iščekivanju nekakvog čuda, preživljavajući, isključivo, zahvaljujući navijačkom entuzijazmu i energiji. Baš kao što se vladajuće političke elite već godinama vode lažnom računicom da je značajan privredni napredak nemoguć u jednoj ovako razorenoj i podijeljenoj zemlji, tako su i sve poslijeratne Veležove uprave frizirale svoje neuspjehe banalnim ponavljanjem fraze o protjerivanju kluba iz jedne polovice grada, odnosno s Gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom.

U zemlji gdje je sve, pa i fudbal, još uvijek u funkciji nacionalnih političkih projekata, ovakvo interpretiranje stanja u i oko kluba prolazilo je uglavnom uz prešutno odobravanje većeg dijela javnosti, koja je manje-više pasivno posmatrala Veležovo unutarnje rastakanje u debeli, bankrotski minus. To stalno insistiranje na poziciji žrtve, kojom se, kako se ispostavilo, samo prikrivao dugogodišnji nerad upravljačkih struktura, dovelo je klub u poziciju kada se dalje jednostavno nije moglo. I onda, kada to niko nije očekivao, to bezbroj puta prizvano čudo s tribina stadiona u Vrapčićima, napokon se, čini mi se, desilo.

Zahvaljujući angažmanu sadašnjeg Veležovog trenera Ibre Rahimića i, prije svega, podršci navijača okupljenih oko navijačkih grupa „Red Army“ i „Mostarski rođeni“, oformljen je novi Nadzorni odbor u koji su ušle igračke legende – Enver Marić, Džemal Hadžiabdić i Duško Bajević – a klub je preuzela grupa lokalnih privrednika na čelu sa Šemsudinom Sudom Hasićem. Za nešto više od godinu dana upravljanja klubom, Hasić i kompanija ne samo da su uspjeli ojačati prvi tim, koji je izborio opstanak u Prvoj ligi Federacije BiH, nego su vlastitim altruizmom, pogotovo u vraćanju nagomilanih dugova, izgradnji infrastrukture i ulaganju u omladinsku školu fudbala, za Velež učinili više nego sve poslijeratne uprave zajedno.

Hasićeva izjava s nedavno održane Crvene noći u Zürichu – „Imamo pravo da se borimo za Velež, da mu dajemo individualno svi svoju snagu, i da on bude dio svih nas“ – često se ovih dana prepričava po gradskim kuloarima, a samog Hasića se već sada poredi s Josipom Jolom Musom, vjerovatno najuspješnijim Veležovim predsjednikom od njegovog osnivanja.

Ono što, međutim, Veležu potencijalno može predstavljati problem jeste raslojavanje navijačkog korpusa na one pro i na one contra vladajuće bošnjačke stranke u Mostaru, koja svim silama nastoji prigrliti zasluge za Veležov preporod. Koliki je zaista udio čelnih ljudi SDA u Veležovoj transformaciji, znaju samo ljudi u Upravnom odboru i time se ne bih bavio. No jedno je, ipak, sigurno: politika i kada„pomaže“, „pomaže“ tamo gdje vidi svoj interes, odnosno tamo gdje može dobiti nešto zauzvrat. Ona se koristi svim polugama države i resursima društva kako bi, prije svega, ojačala svoju moć, a obzirom da nam u oktobru dolaze izbori, njena kratkoročna računica, u ovom slučaju, više je nego jasna i mogla bi se definirati maksimom: „jaka SDA – jak Velež“, i obrnuto.

Međutim, koliko god pojedinci smatrali da se bez politike ne može i da je naklonost političkih vođa ključna za bilo kakav uspjeh u ovoj zemlji, ne tako davno Veležovo iskustvo s bivšim federalnim premijerom i sadašnjim predsjednikom SDP-a, Nerminom Nikšićem, kao predsjednikom Upravnog odbora, pokazuje da to ne mora biti presudno. Svi znamo kako je euforično počela i kako je katastrofalno završila ta priča.

Vladajućoj bošnjačkoj stranci, Velež je zanimljiv iz još jednog razloga. Ogroman simbolički kapital, koji sa sobom nose njegov radnički identitet i antifašistička prošlost – zvijezda petokraka već skoro sto godina krasi Veležov grb – ostao je, u lokalnom političkom ozračju, prilično neiskorišten. Sve češća pojavljivanja rukovodećih kadrova SDA na Partizanskom groblju, koje je, uz Velež, jedini preostali trag jugoslavenskog antifašizma u gradu, kao i sve veći angažman njihovih kadrova na pitanjima njegove obnove, sugeriraju nam da je bit cijele priče, zapravo, smještena u političko-ideološki kontekst.

Pokušaj mostarskog ogranka SDA da, na ovaj način, u vlastito političko naslijeđe integrira simbolički kapital antifašizma, dijametralno je suprotan procesima koje je ta stranka započela, naprimjer, u Sarajevu, gdje je već jedno izvjesno vrijeme, u javnom prostoru, prisutan bošnjački historijski revizionizam (slučaj Busuladžić), što se može objasniti političkim, kulturološkim i historijskim specifičnostima Mostara u odnosu na Sarajevo. Osim što time jača svoju ideološku poziciju u odnosu na HDZ, koji se otvoreno i sasvim pogrešno distancira od svega što ima veze s jugoslovenskom prošlošću, mostarska SDA time želi steći simpatije urbanog dijela glasačkog tijela – ruralni dio odavno već kontrolišu – koje sebe, u identitarnom smislu, primarno definira kao građanski, kozmopolitski, a koje je ova stranka dobrano zanemarila i, dobrim dijelom, okrenula protiv sebe.

No, da se, na kraju, vratim na Velež. Njegova sudbina, čini mi se, nikada nije bila više u njegovim vlastitim rukama, odnosno u rukama ljudi koji trenutno vode klub. Šemsudin Hasić, predsjednik Upravnog odbora, čovjek je starog kova, koji je privredni uspjeh gradio na vlastitom radu, znanju i upornosti. Velike stvari se ne mogu ostvariti bez karizme, a Hasić je, defintivno, ima. U ovom poslu – poslu predsjednika Upravnog odbora FK Velež – ta karizma će mu trebati više nego ikada prije, pogotovo u nakani da od Veleža napravi evropski klub, kao što je njegov plan, ali i da ga odbrani od politike i njenih interesa. Kao Veležov vjerni navijač, ja mu u tome želim svu sreću ovoga svijeta.