Mržnja pogonsko gorivo za polit-ideološku impotenciju

Izdvajamo

• Mržnja, ma kakva i protiv koga bila, pogonsko je gorivo za polit-ideološku impotenciju u javnom prostoru Bijedne Naše. Možda ima recepata za to kako ju maknuti, ali zasad ih ne traže oni koji su najpozvaniji za taj čin, a oni koji bi svim srcem i dušom - nemaju alate vlasti. Pa...

Povezani članci

• Mesić: Svijet duguje Siriji globalni plan obnove
• Senja Perunović: TO BAJNO TRŽIŠTE
• Antifašistički ključ
• Hodajući novčanici mimo turističke pameti
• Piše se Zorana, čita se Juda
• Ministarstvo kulture prvi put neće podržati zagrebačku Povorku ponosa

Prkačin – foto: Patrik Macek/PIXSELL

Tragično je što govor mržnje i feminofobija u tzv. Visokom domu, kao odraz toga već tri desetljeća izrazito toksičnog stanja društva, nisu ni počeli niti će završiti proustaškim redikulizmom i prostaklukom jednog Ante Prkačina. „Saborski zastupnik Domovinskog pokreta na najgori je mogući način izvrijeđao gradonačelnicu Siska, referirajući se na njezin izgled“, poručili su iz SDP-a na Twitteru. „Potkapacitirani ustaša Prkačin može kmečati koliko god želi, ali jedna je Hrvatska – demokratska i antinacifašistička.“ Ivana Kekin je u jednom intervjuu Al Jazeeri Balkans kazala da su se pristojna društva odavno dogovorila da nema nikakvog opravdanja za nacizam i fašizam, pogotovo ne za njihovu revitalizaciju. „Mi se u Hrvatskoj još nismo uspjeli to dogovoriti“, tvrdi. „Prije svega iz razloga što desnici na vlasti, a još više onoj desnici koja stremi k vlasti, izuzetno odgovara konstantno podgrijavanje mržnje, neprijateljstva i sukoba. Kao što im odgovara manipuliranje povijesnim istinama. Sve su to igre u svrhu ostvarivanja moći“ 

Marijan Vogrinec

Tko o čemu, neprirodno samodopadni – ili, kako su ga kvalificirali u SDP-u, „potkapacitirani ustaša“ – Ante Prkačin rafalnom mržnjom bez pokrića o „partizanskim zločincima“ s Titom na čelu, komunistima i Srbima, što mu je zapravo ista nepodnošljiva svjetonazorsko-političko ideološka meta koju si uzima za pravo rešetati kada mu se god sprdne, gdje mu se sprdne i kojim povodom mu se sprdne. I to nije nikakva novost vrijedna iole veće javne pozornosti. Baš kao ni to da se bivši pomoćni jurišnik MASPOK-a, vječni polit-ideološki trećepozivac s krajnje tzv. desnice i navodno umirovljeni general HVO-a sad na poziciji saborskog zastupnika Domovinskog pokreta zapjenjeno „junači“ na duhovima davno minule slavne prošlosti u kojoj, da parafraziramo angažiranoga Milu Kekina, „njegovi nisu pobijedili 1945.“ No, taj i takav Prkačin – kojemu u sva tri desetljeća nedosanjane tzv. NDH-2 „Hrvata napokon svojih na svomu“ (sic transit) nije pošlo za ambicijom zapaženije unijeti svoj tzv. hrvatski domoljubni angažman/idealizam (sic transit) u državni upravljački ustroj – ovih je dana ipak skrenuo na sebe medijsku pozornost dijarejom uvreda, prostakluka i elementarnoga kućnog neodgoja, zloporabom saborskog mikrofona za feminofobnu agresiju na žene, političarke zeleno-liberalno lijevih uvjerenja.

Saborski zastupnik marginalne oporbene stranke Ante Prkačin jamačno je propustio pogledati se u zrcalo prije no što se tako neumjesno odvažio izvrijeđati na osnovi fizičkog izgleda žene, koje zbog njihovoga političkog i ideološkog opredjeljenja i angažmana ne može smisliti ni nacrtane. Da je barem stavio naočale oštrije dioptrije, možda bi mu došlo iz debeloga mesa u glavu da to što govori ne da nije dostojno ni najprimitivnijega od tih što su izborno pripušteni zastupati demokratski interes i uljuđenost u tzv. Visokom domu nego ni visokosjedećihpodrepgledećih konjoregiraca iz najzabitije pripizdine što su već 10. travnja 1941. razvaljenih usta od neobjašnjivog ponosa odijevali crne ustaške odore i pripasivali kame o pojas. Za dom i poglavnika spremni! Sic transit. A pjeva Mile, slavni muž izvrijeđane saborske zastupnice i predsjednice Nove ljevice Ivane Kekin, frontmen Hladnog piva, na Prkačinov i istomišljenika mu užas: „Ja nisam vaš/ nisam vaš od glave do pete/ ja nisam vaš/ moji su dobili ’45.“

Neće biti da amaterski pjevač, kontroverzni poduzetnik, vlasnik diskoteke i nekih ugostiteljskih poslova povezanih s nasiljem u Slavonskom Brodu, sukobima klanova i čak trostrukim ubojstvom 2004. godine i naglašeno samodopadni ultranacionalist – jamačno uvjeren da pripada maloj skupini državotvornih svjetionika o kojima nacionalna povijest još nije ispisala sva zlatna slova (a dosad nije nijedno zlatno, sic transit) – ne znâ zašto zastupničin slavni suprug utjecajno poručuje: „…vrijeme je da se ljudi sjete/ da je crno crno, a bijelo bijelo“, odnosno „nisam vaš/ nisam vaš od glave do pete/ i serem vam se na nijanse/ znam tko je pred zid vodio đake/ nisu sotone punili vagone/ već nečiji djede i bake“ te „tako ću učit svoje dijete/ da se takvom ološu ne miče/ ja nisam vaš/ nisam vaš od glave do pete/ ja nisam vaš/ i tako ću učiti i svoje dijete“. Tko će i što učiti svoje dijete i hoće li ga uopće što naučiti pokazat će vrijeme, no činjenica je da nijedno dijete ne bi smjelo ništa (na)učiti od „domoljuba“ tipa Ante Prkačina i istomišljenika mu, jer to nedvojbeno mora završiti novim, je li, jasenovcima i novim bleiburzima. Nema trećega.

Neupitan privatni feud

Tim više, jer kao što tzv. pravna država RH i institucije koje rade svoj posao (sic transit) nisu u stanju (vidi izvješće Nacionalovih novinara s poprišta klanovskog krvoprolića 2004. godine u Slavonskom Brodu) držati na uzdi tzv. ljude nahvao (dum Marin) nakićene „braniteljskim zaslugama“, činovima i odličjima što se ponašaju kao da je Hrvatska sa svim njezinim žiteljima njihov neupitan privatni feud, tako i HDZ-ova ekspozitura na čelu saborske tzv. stabilne većine drži da Prkačina čak ne treba ni opomenuti, kamoli oštro sankcionirati, zbog feminofobne agresije na žene drukčijega polit-ideološkog uvjerenja. Drukčije i kulture, i kućnog odgoja, i političke inteligencije i…

Prkačinu takvom kakav jest i koji uopće ne krije da jest kakvim se doimlje da jest jednostavno je prekipjelo to da antinacifašisti, pa još pod vladinim pokroviteljstvom zadnje dvije godine, 22. lipnja, pa još na državni praznik Dan antinacifašističke borbe, slave u šumi Brezovici nedaleko od Siska osnivanja Prvoga partizanskog odreda. Prve, je li, gotovo stopostotno hrvatske oružane postrojbe koja je pod vodstvom Komunističke partije i njezinog vođe Josipa Broza Tita prva u tada okupiranoj Europi ustala srušiti tzv. NDH, ustašku veleizdajničku paratvorevinu nacifašističkih podrepaša, te istjerati iz Hrvatske i cijele tadašnje Kraljevine Jugoslavije njemačke naciste, talijanske fašiste i njihove domaće i strane sluge. Pa kad mu je prekipjelo što bivši partizani i njihovi naraštajima simpatizeri – baš u nazočnosti predsjednika Republike, uz državne počasti i izravan prijenos režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a – ponosno slave prvi sudbonosan događaj u pobjedničkoj partizanskoj, narodnooslobodilačkoj epopeji od prije tri četvrtine stoljeća bez koje danas RH ne bi bilo, nije odolio ne iskoristiti saborski mikrofon za kompleksaški izrigati sav svoj polit-ideološki otrov ne samo na „vampire koji organiziraju taj party“ no i na sisačku gradonačelnicu Kristinu Ikić-Baniček (SDP).

Nazvao ju je „debeljuškastom“ i „masnom“, što je ne samo feminofobna prostota i krajnji primitivizam nekoga tko drži do svog, je li, pa i muškog dostojanstva, već i primjer katolibanske svijesti neprimjerene demokraciji u kojoj je rodna ravnopravnost jedna od temeljnih sastavnica, a prljavo vrijeđanje žena na osnovi fizičkog izgleda eksces par excellence baš u svakomu iole inteligentnom društvu. HDZ-ov potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, od svibnja 2017. godine „vitez Viteškog Reda Svetoga Groba Jeruzalemskog“ (sic transit), ni trc niti mrc na svu tu Prkačinovu dijareju mrzilačkoga povijesnog revizionizma, koju pas s maslom ne bi progutao, odnosno prljavo vrijeđanje jedne gradonačelnice koja poštuje partizansku žrtvu i pobjedu, povijesnu istinu, ali i znâ koje su to vrijednosti na kojima je 1991.-1995. godine bilo omogućeno najprije ustavno utemeljenje te ubrzo i međunarodno priznanje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Na stranu to što Prkačin i kojekakvi još prkačini, naravno da bivši maspokovac u tomu nije usamljen, ne misli o ustašama i partizanima, Titu i hrvatskoj pobjedi u Drugomu svjetskom ratu isto što i Kristina Ikić-Baniček i da ima pravo ne samo misliti kako misli i govoriti o tomu kako misli čak i u tzv. Visokom domu, ali nema pravo nigdje, baš nigdje u civiliziranom društvu, pogotovo ne u najvišem u Bijednoj Našoj zakonodavno-predstavničkom tijelu prostački vrijeđati žene na osnovi njihovoga fizičkog izgleda.

„Vitez“ Reiner – foto: Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Ni jedan „vitez“ – pa bio „Jeruzalemski“, HDZ-ov, HAZU-ov, saborski ili čiji mu drago – nema pravo abolirati prostaka i prostotu, a sankcionirati žene koje su u zaštiti svoga ženskog roda prosvjedno/oštro ustale u saborskim klupama protiv prostaka i prostačenja. Postupak potpredsjednika Sabora Željka Reinera za svaku je osudu, nedostojan nekog s titulom akademika i predsjedavajućeg u sabornici tko se prsi „viteškom časti“ (sic transit) branitelja, ni manje niti više, već „Groba Jeruzalemskog“. A taj „Grob“, koliko se još sjećamo vjeronauka od prije pola stoljeća u pakračkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije iz tzv. komunističkog/socijalističkog mraka – kada se, tvrde današnji hrvatski „domoljubi“ sa zatajenim tzv. crvenim knjižicama, „nije smjelo ići u crkvu“ (sic transit) – pretpostavlja duhovne vrijednosti pet Gospodinovih rana simboliziranih križem što ga i „vitez“ Reiner nosi na svom plaštu. Istina i pravednost su među njima, ali ne polit-ideološka pristranost ili, nedajbože, rodno ponižavanje žene koja je bila i Gospodinova majka. Puno toga tu ne ide jedno s drugim, ljudska ili pravovjerna čast koja bi u „viteza“ Reinera morala biti kompatibilna, ako već ne s političkom korektnošću (koju je pak iks puta svjesno izigrao: „gleda te u oči i laže“), a ono sa smislom „viteške“ prisege papinskom redu pod krilaticom „Deus Io vult“ (Bog to želi).

Ili je obrazovani Reiner ipak „viteški“ ispravno pojmio to što „Bog želi“ u skandalu Ante Prkačin protiv polit-ideološki nepodnošljivih žena, pa je napadača amnestirao, a žene sankcionirao. Baš kao što je i papa Urban II. na crkvenom saboru u Clermontu 1095. godine dao zlorabiti biblijsku izreku navodno apostola Pavla – Prva poslanica Timoteju (2,4): „Deus vult omnes salvos fieri“ (Bog želi da se svi ljudi spase) – za viteški ratni poklič u Prvomu križarskom ratu (1096.), jer je Bog baš „poželio“ napuniti papinu raskalašenošću bankrotiranu blagajnu dotad neviđenom pljačkom i genocidom nad islamskim „nevjernicima“ u Svetoj zemlji, a kasnije je isti bog „poželio“ križarskom krilaticom rasističko divljaštvo tzv. alternativne desnice u SAD-u, bjelačko-nacionalističko-ksenofobna ubojstva, histeriju islamofobije ne samo u Americi… „Bog to želi!?“ „Deus Io vult!?“ Bog je, je li, želio i to da najistaknutiji među Hrvatima papin „vitez Reda Svetoga Groba Jeruzalemskog“ bude kontroverzni – dovraga, nikako santo subito! – bl. Alojzije Stepinac. No, kako bilo, tek bogobojazan i pravovjerni „vitez“ Željko Reiner, „pravovjeran“ i Onomu koji uistinu povijesno svašta „želi“ i još uvjerljivije denver plavoj ZNA SE opciji, drži da je ispravno postupio u saborskoj arbitraži s mjesta predsjedavajućeg, jer tko će od onih koji vjeruju da Bog postoji bolje od njega znati što je On u tom slučaju „želio“.

Notorna proustaška zloća

„Koji je to jad i koji je to čemer hrvatske države“, čudno iskrivljene face i sjevajući očima siktao je Prkačin za saborskim mikrofonom, „da slavimo ili samo obilježavamo ili toleriramo da netko slavi rođendan onih koji su kroz hrvatsku povijest, puno jada i problema, najveće zlo nanijeli hrvatskom narodu. Tvrdim vam, jer povijest znam, da je u 180 godina boravka Turaka u Slavoniji i 400 godina u BiH, da su Turci manje ljudi ubili u ta stoljeća nego Brozovi partizani u 15 dana petog mjeseca ’45.“ Mogu Prkačin i prkačini misliti i govoriti u demokratskom društvu što im je volja, „znati povijest“ koja im je najdraža srcu i duši, smatrati partizane „ubojicama i razbojnicima“, „nacionalnim izdajnicima“, državni praznik Dan antinacifašističke borbe „čudotvornim“, ali ustašku veleizdaju nikad neće pretvoriti u međunarodno priznatu pobjedu – kao što partizanska jest – niti će ratni i zločinac protiv čovječnosti Ante Pavelić, tzv. poglavnik nacifašistički porepaške marionete tzv. NDH biti to što je bio i zauvijek ostao komunistički partizanski vođa, dvostruki narodni heroj i doživotni predsjednik SFR Jugoslavije maršal Josip Broz Tito.

Hrvat iz Kumrovca koji je u Drugomu svjetskom ratu porazio i teško na bojnom polju osramotio najsposobnije Hitlerove generale ne samo na Neretvi i Sutjesci, otjerao Mussolinijeve kokošare u vražju mater, ustaše i četnike vojno i moralno deklasirao kao zadnje ratnozločinačko i ljudsko smeće, etc., jer je iza njega stala većina hrvatskoga, ali i inih naroda ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Taj je Josip Broz, Hrvat i partizan – uz kojega su od prvih dana Narodnooslobodilačke borbe stali i budući tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s cijelom obitelji i skorašnjom suprugom Ankicom te 1990-ih godina svi ključni utemeljitelji današnje Republike Hrvatske (od Janka Bobetka i inih generala bivše JNA do niza hrvatskih političara mlađeg naraštaja – napravio državu koja je imala međunarodnu poziciju neusporedivo respektabilniju no što je RH danas i potpuno neusporedivu s međunarodno nepriznatim tzv. NDH. Tita su itekako respektirali svi vođe i Istoka, i Zapada i tzv. Trećeg svijeta te ga primali s najvišim državnim počastima, na noge su mu dolazile čak i okrunjene glave (ne samo britanska kraljica Elizabeta II.), što će reći Prkačinove polit-ideološko-revizionističke, je li, fatamorgane iz derutne košare „poznavanja hrvatske povijesti“ uopće ne drže vodu.

Zar bi mu se cijeli svijet došao pokloniti na pogrebu u beogradskoj Kući cvijeća da je bio vođa „partizanskih ubojica i razbojnika“, „nacionalnih izdajnika“, da je „hrvatski narod“ (većina Hrvata uz Tita i partizane, a ne uz Pavelića, tzv. NDH i ustaše – nisu Hrvati!? – sic transit) držao protiv njihove volje u „jugoslavenskoj komunističkoj tamnici“? Kako to da je Titova Socijalistička Republika Hrvatska bila industrijski (treća među srednjerazvijenim europskim zemljama, uz Sloveniju prva u SFRJ) i poljoprivredno, izvozno, društveno, etc. naprednija od tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u svih tridesetak godina od tzv. međunarodnog priznanja? Nema logike. Tada su vladali (pro)jugoslavsnski komunisti, a danas – „napoon svoji na svomu!“ – vladaju nacionalno osviješteni hrvatski „domoljubi“. Tzv. hrvatski branitelji – koji su „ginuli i krvarili za slobodu što je danas uživamo“ (sic transit) – neprirodno su povlašteni kišobran svakog pedlja hrvatske tzv. državnosti, Katolička crkva i vlast su kao prst i nokat na svim javnim razinama sve do državnog i lokalnih proračuna, pa se svejedno „hrvatski narod“ (sic transit) hrpimice iseljava iz vlastite domovine i traži kruha u tuđini.

Smiješno je da pukneš kad se polit-ideološke, svjetonazorske konzerve, čim ujutro progledaju i dok ih ne svlada prvi san, bez prestanka pozivaju na taj nesretni „hrvatski narod“, a taj ih isti „narod“ uporno ignorira na biralištima, „nacionalno najosvještenije“ sramotno drži na rejtingu duboko ispod izbornog praga od pet posto: na jedva jedan posto i niže. Koga to, zapravo, i taj Ante Prkačin i sva proustaški, nacionalističko-šovinistički impregnirana svijest smatraju „hrvatskim narodom“ na hrvatskoj livadi prepunoj šarenoga hrvatskog cvijeća; u narodnomu mnoštvu svakovrsnih razlika, opredjeljenja, želja, očekivanja, ali i prijepora i sukoba!? Pa što ćemo onda sa sisačkom gradonačelnicom Kristinom  Ikić-Baniček iz SDP-a, sa saborskim zastupnicama Ivanom Kekin (Nova ljevica), Katarinom Peović (Radnička fronta), Uršom Raukar-Gamulin (Možemo!), Sandrom Benčić (Možemo!), Marijanom Puljak (Centar), Mirelom Ahmetović (SDP), etc., s Vilijem Matulom (Možemo!), koji je jedini među muževnom šutljivom saborskom većinom hrabro ustao braniti ženski rod od rodno, polit-ideološki i kako već netolerantnih dijareja feminofobije!?

Naravno da zastupnice Kekin, Benčić, Peović…, pozivajući se na članak 238. saborskog poslovnika nisu ostale dužne zapjenjenom Prkačinu, ali ni predsjedavajućem „vitezu“ Reineru na tomu što je mrtav-hladan pustio domovinskopokretnog Prkačina da bez racionalnih kočnica vozi crnom strminom povijesnog revizionizma. „Molila bih vas da kao potpredsjednik Sabora reagirate kad se druge javne osobe, i to žene, naziva masnima i debelima za saborskom govornicom“, kazala je Kekin „vitezu“. „Ako vi mislite da je to primjereno, onda je to uistinu problematično.“ Itekako jest problematično što predsjedavajući „vitez“ Reiner nije našao ništa sporno u Prkačinovim anatemama, nije njegove povijesne revizije i uvrede žena ocijenio povredom saborskog poslovnika u članku 238. i što je saborskim zastupnicama opalio kazne. „Kolegice“, pametovao je, „vi znate da se svašta kaže u iznošenju stajališta. Ljudi kažu mnoge stvari s kojima se ja osobno ne slažem i ne reagiram na to. To je kao u Londonu svojevrsni Hyde Park Corner, gdje se može slobodno govoriti, pa i stvari koje se drugima ne sviđaju, uključujući ni meni. Možda mi se neke stvari ne sviđaju, ali ovdje na to nikad nisam reagirao, ako se izravno ne vrijeđa nekoga po članku na koji ste se pozvali. Prema tome, ovo (Prkačinova proljev povijesnog revizionizma i uvreda žena, op. a.) nije bila povreda poslovnika i moram vam dati opomenu.“

Reinera brani procedura?

Skandal u sabornici time nije okončan. Prelio se u medije i na društvene mreže, gdje se javnost podijelila na većinu onih što podržavaju ženski rod i angažirane saborske zastupnice i prostačku manjinu tih što daju za pravo „vitezovom“ ponašanju i još većom mržnjom nadograđuju „znanje povijesti“ à la Ante Prkačin. Partizani, Tito, komunisti, Jugoslavija, Srbi… – fuuuuj! Ustaše, Pavelić, NDH, Hrvati – huuuura!? Da ti pamet stane od tolike provale neznanja, provincijalne svjetonazorske zatucanosti, žuči i netrpeljivosti, a 21. stoljeće je pri kraju prve četvrtine! Ni u sabornici taj skandal nije okončan Reinerovim opomenama oporbenim aktivistkinjama jer se već na sljedećoj plenarnoj sjednici još jače rasplamsao. Počelo je osudama „vitezovih“ postupaka, pa se ovaj put i predsjednik tzv. Visokog doma Gordan Jandroković (HDZ) dao u nemoguću misiju obrane svoga potpredsjednika: „Dobio sam pismo zastupnice Benčić u vezi s onim što se ovdje dogodilo prije dva dana i govorom kolege Prkačina. Ja ću to najoštrije osuditi. Smatram da je govor bio neprimjeren i pozivam vas sve da ne činimo takve stvari. Isto tako, stao bih u zaštitu kolege Reinera jer je postupio u skladu s poslovnikom. Gledao sam videosnimku, on je dao opomenu i kolegici Raukar i kolegi Prkačinu, istodobno jasno kazavši da ta dva slučaja nisu na istoj razini te je jasno osudio ono što je rekao kolega Prkačin. Ne mogu sankcionirati kolegu Reinera, što zahtijevaju zastupnici Zeleno-lijeve koalicije, jer to proceduralno ne postoji u saborskom poslovniku“.

Ivana Kekin i Sandra Benčić. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Sandru Benčić nije zadovoljilo Jandrokovićevo „posipanje pepelom“, pa mu je odgovorila bez dlake na jeziku: „Smatram i dalje da kolega Reiner nije primijenio poslovnik Hrvatskog sabora na način na koji je trebao, jer je zaista jednaku kaznu, opomenu, dao i Prkačinu i kolegici Raukar kad je bilo jasno da je zapravo trebao odmah oduzeti riječ Prkačinu. Takvo je Reinerovo postupanje isto kao kada je policija nekad izdavala prekršajni nalog i nasilniku i žrtvi. Njoj zato što je vikala, njemu zato što ju je tukao“. „Shvatite poziciju predsjedavajućeg“, nije se dao Jandroković. „Postupio je u skladu s poslovnikom. Reinerove riječi su jasno pokazale što misli o Prkačinovim riječima. Onda ćemo morati mijenjati poslovnik – i ja se s tim slažem – da možemo automatizmom, kad se dogodi takva stvar, nekomu oduzeti riječ ili ga zamoliti da napusti sabornicu.“ Kontrirala mu je Ivana Kekin: „Vaša osuda stiže nakon što je prije tjedan dana isti kolega rekao za sisačku gradonačelnicu da je masna i debela. A na reagiranja s ove strane smo kolegica Peović i ja dobile po dvije opomene, kolegica Marić jednu, a kolega Prkačin nijednu od strane također gospodina Reinera. Toliko o tomu da primjenjujete iste modele. Ne kažnjavate čak jednako ni žrtvu i nasilnika, nego one koji brane žrtvu. Njih kažnjavate, a nasilnika uopće ne“. Vili Matula je dodao, je li, da „Prkačin redovito i bez posljedica vrijeđa i kolege srpske nacionalne manjine“.

Ni saborski zastupnik HSS-a nije zadovoljan time kako „vitez“ Reiner tumači poslovnik o radu i kako vodi sjednice. „Iz razgovora s kolegama svih političkih opcija“, tvrdi, „ni na jednog potpredsjednika Sabora, niti na vas kao predsjednika, nema toliko primjedaba kao na ponašanje kolege Reinera. Meni je tri puta dao opomenu u 20 sekundi, oduzeo mi riječ, a da uopće nisam znao o čemu se radi. Očito on nije dorastao toj dužnosti. Ako mu je do pozicije, dajte mu bijelog konja pa neka paradira ispred Sabora.“ Javnost se, naime, zgrozila Prkačinovim krajnje prostačkim napadom na istaknutu kazališnu, filmsku i tv.glumicu, društveno-političku aktivistkinju i saborsku zastupnicu Uršu Raukar-Gamulin: „Slušaj, nakazo jedna, koliko te Bog unakazio tjelesno, toliko ti je i glavu!“ Tko je jedan Ante Prkačin i što je on (u)činio za „hrvatski narod“ (sic transit) na koji se poziva, a ostat će za budućnost RH vrjednije od umjetničkog djela, ugleda i društvenog aktivizma jedne Urše Raukar-Gamulin!? Usporedba je bez osnove: Prkačinova pozitivnog doprinosa budućnosti „hrvatskog naroda“ (sic transit), nečega što će ostati zapisano krupnijim slovima nije naći ni elektronskim sitnozorom, pa… Ta svijet pripada dalekoj prošlosti za koju svaka ozbiljna povjesnica ima indikativan izraz: ne ponovilo se!

„Ja tog Prkačina uopće ne bih komentirala“, kazala je Raukar-Gamulin novinarima. „O je sam o sebi rekao najviše i to je njegova legitimacija. Ono što trebamo komentirati svi zajedno i osuditi jest predsjedavajućeg sjednice, akademika viteza Reinera, koji je u dva navrata ostavio bez ikakvih sankcija vrijeđanje žena. U ovom drugom slučaju je dao jednaku sankciju i nasilniku i žrtvi. Propustio je iskoristiti točke poslovnika koje mu daju ovlasti i obavezu da takve govore mržnje i vrijeđanja, takvo mizogino ponašanje, sankcionira oduzimanjem riječi i micanjem iz sabornice. U tom smislu, Klub Zeleno-lijevog bloka je predao predstavku saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjedniku Sabora gospodinu Jandrokoviću.“

I dogodi se „vitez jeruzalemski“

Tragično je, međutim, što govor mržnje i feminofobija u tzv. Visokom domu, kao odraz toga već tri desetljeća izrazito toksičnog stanja društva, nisu ni počeli niti će završiti proustaškim redikulizmom i prostaklukom jednog Prkačina. „Saborski zastupnik Domovinskog pokreta na najgori je mogući način izvrijeđao gradonačelnicu Siska, referirajući se na njezin izgled“, poručili su iz SDP-a na Twitteru. „Potkapacitirani ustaša Prkačin može kmečati koliko god želi, ali jedna je Hrvatska – demokratska i antinacifašistička.“ Ivana Kekin je u jednom intervjuu Al Jazeeri Balkans kazala da su se pristojna društva odavno dogovorila da nema nikakvog opravdanja za nacizam i fašizam, pogotovo ne za njihovu revitalizaciju. „Mi se u Hrvatskoj još nismo uspjeli to dogovoriti“, tvrdi. „Prije svega iz razloga što desnici na vlasti, a još više onoj desnici koja stremi k vlasti, izuzetno odgovara konstantno podgrijavanje mržnje, neprijateljstva i sukoba. Kao što im odgovara manipuliranje povijesnim istinama. Sve su to igre u svrhu ostvarivanja moći.“

I onda se, je li, dogodi „vitez jeruzalemski“ Željko „hrvatskog“ prezimena Reiner na fotelju predsjedavajućeg što u sabornici „arbitrira“ treba li ili ne kazati izvjesnom Anti Prkačinu da ne sere bijesne revizionističke gliste i okani se vrijeđanja žena na osnovi njihova fizičkog izgleda, a da se prije toga sâm nije pogledao u zrcalo. Ili usporedio svoj intelektualni integritet s integritetima izvrijeđanih žena. I da se pogledao u zrcalo i usporedio se sa ženama iza kojih stoji respektabilan put na tzv. pravoj strani povijesti i doprinos ne samo „hrvatskom narodu“ (sic transit) nego svim žiteljima zajedničke domovine i budućim naraštajima, je li, ne bi vrijedilo. Nekima nema pomoći. „Nacionalizam će slabiti budemo li se vodili razumom“, dijagnosticirao je istomu mediju Mile Kekin, glazbeno angažiran suprug saborske zastupnice Ivane Kekin, psihologinje KBC-a Zagreb. „Moramo čuvati institucije, ne mogu vjerovati da ja, kao stari panker, to moram govoriti, ali institucije su jako bitne, autoritet je jako bitan. Moramo obraniti demokraciju, u smislu da bi se ona kao sistem trebala zasnivati na selekciji najboljih među nama. U Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina negativna selekcija u pitanju. Taj trend treba obrnuti.“

Mržnja, ma kakva i protiv koga bila, pogonsko je gorivo za polit-ideološku impotenciju u javnom prostoru Bijedne Naše. Možda ima recepata za to kako ju maknuti, ali zasad ih ne traže oni koji su najpozvaniji za taj čin, a oni koji bi svim srcem i dušom – nemaju alate vlasti. Pa…