Monopol na svijet? Malo sutra

Povezani članci

• The Washington Times: Sarajevo je antički grad kojeg su horde divljake terorizirale četiri godine
• Sveti Franjo
• NAJGLAVNIK I ODRUBGLAVNIK
• Branko Vuković Brano: Nalogodavci neće mirno spavati
• BEBIĆU NE PAKOVATI!
• OTVORENO PISMO BAKIRU IZETBEGOVIĆU, DRAGANU ČOVIĆU I MILORADU DODIKU

Wladimir Putin (Reuters/A. Zemlianichenko)

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama plina, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih 2,6 milijardâ m³ ukapljenog energenta. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno 

Marijan Vogrinec

Neki prozapadno procijepljeni mediji – ne samo u balkanskoj miš-državi, neukusno samopodređenoj Uncle Samovoj prevrtljivoj volji tipa America First – upravo halabuče u povodu šestodnevne (21.- 26. ožujka) europske turneje kineskog predsjednika Xi Jinpinga, jer da je „Europa zabrinuta zbog jačanja kineskog utjecaja“. Nešto manje ili još i više, ako se pita glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, zbog ruskog, ali zbog američkog, je li, nije budući da se to na službenom Zapadu podrazumijeva kao prirodno, normalni i čak – poželjno. Ako se pod geopolitičkim pojmom Europe iščitava  umišljeni leno tvrdokorne administracije nepredvidljivog Donalda Trumpa nadimkom Twitteraš i Narančasti Barun, zabrinutost ima smisla. Ako je pak ekonomija posrijedi, zabrinutosti nema mjesta ili je tek suhonjav smokvin list za neke opipljivije apetite protekcionističke provenijencije budući da i trgovanje s crnim vragom podrazumijeva isključivo interes/korist. Ne prijateljstvo, ljubav, simpatije i tako to. Povijest je prepuna primjera kako su čak krvni neprijatelji usred najtežih ratnih sukoba trgovali jedni s drugima. Npr. Hitler i Churchill visokokaloričnim engleskim antracitom, a istodobno su leteće lokomotive V-1, pa projektili V-2 raketnog genijalca u SS-ovoj časničkoj odori (poslije rata konstruktorskog mozga američkog svemirskog programa) Wernhera Magnusa Maximilliana Freiherra von Brauna razarale London.

Kina je balvan u Twitteraševu oku, uz Rusku Federaciju, ali i samu Uniju, koje – svjesne svojih potencijala, razvojnih potreba i ambicija – s istim pravom kao SAD, traže odgovarajuće mjesto pod postblokovskim suncem i pripadajuću ulogu za stolom gdje se upravo miješaju karte novog međunarodnog poretka. Nema logike u tomu da je kineski utjecaj na Starom kontinentu, ako mu to koristi, nešto loše i pogubnije od američkog globalnog političkog, vojnog, ekonomskog i mentalnog žandarenja tipa America First. Kojim se Donald Trump u manje od prve godine svog mandata već uspio zamjeriti i najbližim zapadnim partnerima/saveznicima. Rat protiv „njihovog“ utjecaja mantra je, zapravo, rata – za „naš“ utjecaj. Pa je u Europi, je li, skandalozno dopustiti kineski ili ruski utjecaj, koji se u ekonomskom smislu ne mogu zaustaviti, jer to ne dopuštaju zakonitosti/logika razvoja u globalnom selu (Marshall McLuhan). Kina Xi Jinpinga postala je neupitnom svjetskom velesilom, najvećim svjetskim tržištem te razvojno već sustiže ili „tuče“ samoproglašeni SAD-ov monopol i na najosjetljivijim konkurentskim područjima, osobito u Africi. I bez pardona ide dalje, što vrijedi i za ruski utjecaj koji se također ne dâ ničim zaustaviti bez velikog zla za Plavi planet.

Huawei pokorava Europu

Vladimir Vladimirovič Putin je uzdigao Rusku Federaciju – prostorno najveću te prirodnim resursima najbogatiju zemlju na svijetu – iz postkomunističkog pepela na globalnu poziciju bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u njegovim najmoćnijim godinama. Opet politička, vojna i ekonomska velesile, Rusija je proglašena na Zapadu „prijetnjom SAD-u i EU“. Što je u biti američka floskula na koju se, silom prilika političkog/svjetonazorskog promiskuiteta, interesno lijepi dio zemalja. Skandalozno je, eto – dráme sada njihovi medija u povodu Jinpingova posjeta Europi – dopustiti na Starom kontinentu kineski utjecaj, iako je on već toliko pustio korijenje da ga se jednostavno više ne dâ suzbiti, kamoli prekinuti bez gadnog minusa u vanjskotrgovinskim bilancama EU-zemalja tzv. prve brzine.

Tomu ponajbolje svjedoči aktualan košmar i podijeljenost među zemljama članicama Unije – otuda i pojačana medijska introspekcija proameričkih interesa – glede i u svezi slučaja kineskog giganta Huaweija (oprema za mobilne mreže pete generacije, 5G), kojem su SAD i Australija „zalupile vrata“ (Hina), te velikog kineskog projekta novog tzv. Puta svile. „Washington također vrši velik pritisak na europske saveznike da ne koriste opremu kineskog diva Huaweija za razvoj mobilnih mreža pete generacije“, izvijestila je Hina. „Talijanska vlada je podijeljena s tim u vezi. Kada je riječ o Francuskoj, dva telekom operatera koriste opremu Huaweija za mreže 4G i testiraju opremu za 5G. Konačnu odluku Pariz ipak još nije donio (ali zato stiže u posjet baš Xi Jinping, koji će se sastati s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a za nedjelju imaju zakazanu intimnu večeru na Azurnoj obali, op. a.). Monako je 2018. potpisao sporazum s kineskom grupom da postane prva zemlja posve pokrivena 5G mrežom, po priopćenju Monaco Telecoma. Tijekom posjeta Monacu, Xi će se sastati s princem Albertom II. To će biti prvi posjet jednog kineskog predsjednika toj zemlji.“

Moderna Kina zauzetog predsjednika Xi Jinpinga jamačno ima čime konkurirati SAD-u i politikom ekonomskog zbližavanja i suradnje ne samo s velikima i moćnim ekonomskim i vojnim aglomeracijama već i s malim partnerima, kakav je Monaco sa svojim turističkim i potencijalima europskog financijskog središta. Ili Srbija, Crna Gora ili miš-država RH, gdje je veliki kineski konzorcij China Road and Bridge Corporation (CRBC) pobijedio zapadnoeuropske konkurente iz Austrije i Italije na natječaju za gradnju Pelješkog mosta, vrijednu nešto više od dvije milijarde kuna. Kinezi su jak investitor u Srbiji i Crnoj Gori, s tendencijom jačanja i širenja poslova na europskom Jugoistoku. Gospodarska suradnja Kine i Njemačke „stara je priča“, etc., što će reći da globalna ekonomija i kretanje kapitala podliježu jačim i drukčijim zakonitostima od pukih političkih/politikantskih pripetavanja tipa – utjecaja ovog ili onog na ovo ili ono. Nije slučajno da Xi Jinping dolazi u šestodnevni posjet Staroj dami u trenutku kad ju trese Brexit groznica zbog koje poslovni ljudi sele poslove s Otoka na kontinent, kao što su prije desetak godina iz Unije u Kinu i drugdje po Aziji. Ili, kao što njemački investitori „preskaču“ Bijednu Našu i otvaraju radna mjesta u Srbiji, jer kapital – time i politički utjecaj, u simbiozi s njim – ide tamo, gdje mu je dobro i gdje se oplođuje. Zato je ekonomski jako skliska ta floskula o zabrinutosti zbog utjecaja.

Recimo, hrvatski politički mainstream već desetljećima, svakako znatno prije ulaska RH u NATO i Uniju, odnosno nakon međunarodne izolacije režima Franje Tuđmana zbog uplitanja Hrvatske u međuetnički rat u BiH – neki domaći i strani političari tvrde: agresije RH na susjednu, suverenu državu – neutemeljeno, na ekonomsku i političku štetu vlastitih građana zazire od tzv. ruskog utjecaja. Koji se također ne dâ spriječiti ne samo zato što je itekako snažno/moćno prisutan u najbližem susjedstvu (Srbjji te Republici Srpskoj u BiH, Sloveniji, Crnoj Gori, Mađarskoj…) već i u samoj Bijednoj Našoj, gdje – među inim – drži vlasničke ključeve posrnulog koncerna Agrokora, dio naftno-plinskog businessa, Ine posredstvom mađarskog MOL-a, etc. Bit će golema frka, recimo, kad sljedeća opet s ko’ca i konopca skrpljena HDZ-ova vlada i jamačno opet HDZ-ova gaf-predsjednica – transatlantistica, kakvom se samoprozvala Kolinda Grabar-Kitarović, američka agitatorica u RH – puste preskupi američki ukapljeni plin iz škriljevaca teći terminalnom nervaturom LNG-a u krčkom akvatoriju ne bi li, je li, po Twitteraševoj direktivi diverzificiranim opskrbnim pravcem udarili kajlu najmanje 30 posto jeftinijem Putinovom energentu iz cijevi. Sic transit. A ekonomski zrela Europa neće se nikad – zbog politikantskih razloga America First s one strane Velike bare – odreći blagodati proste računice: za manje novca dobiti više.

Crnilo za „Bijele noći“

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih kapaciteta 2,6 milijardâ m³ plina. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno.

RH istjeruje ruskog diplomata, jest, najnižeg ranga, ali…, jer je Putin – otkrila Theresa May istom metodom kao njezin prethodnik Tony Blair Saddamovo kemijsko oružje za masovno uništenje – u nekom engleskom selu „otrovao“ užasnim otrovom novičokom dvostrukog špicla Sergeja Skripala, koji je ostao živ… I koji otrov posjeduju zemlje u pola svijeta, a kako ne bi SAD i Velika Britanija. No, kad na Zapadu dreknu aport, eto Bijedne Naše uz nogu. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Jesu li ili hoće li Ameri, NATO ili Unija nadoknaditi Hrvatskoj, što bi kazao nogometni izbornik Zlatko Dalić – poniznost, poslušnost na vlastitu štetu, pravovjernost „našem načinu života“ i tzv. zapadnim vrijednostima? Nije, i neće. Ruski i kineski utjecaj, ako je vjerovati braniteljima samoproglašenog američkog monopola na svijet, dođu mu kao metastaze karcinoma, pa ih – ucjenjuje Twitteraš – američki prijatelji moraju goniti na svakom mjestu, u svako doba i svim učinkovitim sredstvima. Bez obzira na veliku svoju gospodarsku štetu i diplomatsko samoponiženje. Civilizirane zapadnoeuropske zemlje koje drže do sebe i skrbe prvenstveno o interesima svojih ekonomija i žitelja ne gledaju na zahtjeve Bijele kuće naočalana mentaliteta nek’ susjedu crkne krava. Razumna će se njemačka kancelarka Angela Merkel, najmoćnija žena na svijetu, tek nasmiješiti i odmahuti rukom na Trumpov bijes zbog gradnje plinovoda Sjeverni tok 2 (kapacitet 55 milijardâ m³), koji će dnom Baltičkog mora dopremati jeftin/siguran ruski energent u EU. Glede i u svezi američkih zahtjeva za sankcijama Moskvi, prva joj je briga hoće li Putin, za „protuuslugu“, staviti ključ u bravu oko 5000 njemačkih tvrtki, što solidno zarađuju u njegovoj zemlji, stotine tisuća radnika baciti na ulicu i kastrirati njemačku vanjskotrgovinsku bilancu. Samo zato kako bi Uncle Sam pokušao natjerati Ruskog medvjeda na ples!? Malo sutra. Zdrava šuška jača je od svake demagogije, a mudri državnici koji drže do sebe i svoje zemlje itekako znaju – razliku.

Autor: Reuters

Šestodnevni posjet kineskog lidera Xi Jinpinga Europi je u ekonomskom i političkom interesu najmnogoljudnije države na svijetu, a realizirat će se učincima, kojima će profitirati i njegovi ciljani partneri. Drukčije ne može. Nema alternative. Što bi tu imalo biti – zabrnjavajuće? Kina je u svakom smislu svjetska velesila, koja ima što ponuditi i Europi i ostatku svijeta, ali i tržište bar triput već od europskog i pet puta veće od američkog na kojem svaka mudra ekonomija mora samo pokupiti novac s tla. RH to ne zna ni nakon pompoznog petodnevnog posjeta u listopadu 2015. godine Grabar-Kitarović s obitelji i državnom svitom Kineskom zidu, pardon predsjedniku Xi Jinpingu radi „razvijanja gospodarskih odnosa dviju zemalja“, pa su mogućnosti ostaje u niši potencijalnih. A jedna Kina potroši za jedno prijepodne sve što je Bijedna Naša još kadra proizvesti u cijeloj godini. SAD već godinama – plaćajući svoje imperijalno žandarenje po globusu životnim standardom vlastitih žitelja, ekonomskim deficitima, kompromitacijom svih vrijednosti koje navodno zagovara, proizvodnjom globalnog terorizma, izazivanjem migracijama biblijskih razmjera, etc. – neuspješno pokušava uškopiti kineski i ruski utjecaj ne samo u Europi, Aziji, Africi, Latinskoj Americi… nego i u Svemiru. Gdje  Uncle Sam odavno ima dostojnu rusku konkurenciju, a odnedavno i kinesku. Američki monopol? Malo sutra. Ruše se monopoli kao kule od karata, i to Uncle Samu nikako ne ide pod cilindar.

Otkad se Trump prije dvije godine i kusur uselio u Bijelu kuću, pa arogantno proglasio nerazuman projekt America First, jaki kompleks slabljenja/gubitka globalnog utjecaja  SAD-a izbio je u vrlo nakaznom obliku prijetnji, vrijeđanja, hladnoratovskih, vojnih i obavještajnih destabiliziranja „neposlušnih“, sankcija, etc. Trump raskida trgovinske sporazume SAD-a s Kanadom, Kinom, Meksikom…, prijeti sankcijama zemljama koje zbog navodnog kršenja tzv. nuklearnog sporazuma ne žele izopćiti Iran ili zbog ruske aneksije Krima ne žele to isto učiniti Ruskoj Federaciji, prijeti raspadom NATO-a ili restrikcijom sufinanciranja UN-a, ismijava ekološka upozorenja o klimi i izvlači SAD iz Pariškog sporazuma, daje energetske ultimatume Europskoj uniji, Venezueli, Iranu…, beskrupulozno ucjenjuje, bahati se i glumata. Notorna glupost upravo je odjeknula iz Bijele kuće, nakon soliranja potporom izazivačkom Arapima „preseljenju Tel Aviva u Jeruzalem“, proglašenja svetog mjesta triju vjerskih predestinacija glavnim gradom Izraela: „Došlo je vrijeme da SAD prizna izraelski suverenitet na Golanskoj visoravni (Izrael je u tzv. šestodnevnom ratu 1967. godine okupirao 1181 km² arapske zemlje, op. a.)“. Slijedi li i „vrijeme“ američkog – domino efektom i svezapadnog – priznanja ruskog suvereniteta na Krimu te suvereniteta samoproglašenim republikama Donjeck i Lugansk u Ukrajini!? Zašto bi jedna okupacija bila O.K., a druga ne? Nonsens.

Podrivanje kolabirajuće Unije 

Trump neskriveno podriva i sâm opstanak ionako već kolabirajuće Unije, hvali Brexit, nagovara Macrona da postupi s Francuskom kao premijerka Theresa May s Velikom Britanijom – da napusti EU – odobrava Viktoru Orbánu i inim oponentima Bruxellesu, ohrabruje protumigrantske ekstremiste/populiste, itsl. Svijet više nije bipolaran, a one pak postjaltanske podjele tzv. željeznom zavjesom zona utjecaja gadno su korodirale već 1960-ih godina Tito-Naser-Nehruovim Svjetskim pokretom nesvrstanih. Ruska Federacija nije boljševički SSSR Kobe Staljina, pa labavi kolhoz smješuljka Nikite Hruščova. Nije ni Kina komunistička država kultur-revolucionara Mao Tse-tunga, iako se komunizma nije odrekla. SAD se ne želi pomiriti s činjenicoim da nema monopol niti ima pravo monopolizirati ni zapadni, kamoli ostatak svijeta. Otud opsesija vojnom i obavještajnom moći, ekonomskim i političkim ucjenama radi suzbijanja konkurencije i tuđih utjecaja, što permanentno izaziva krize/nesigurnost u međunarodnoj zajednici.

Iluzija o američkom monopolu na svijet osobito je osnažena rušenjem Berlinskog zida i raspadom SSSR-a, a time – domino efektom – komunističkog sustava na Starom kontinentu.

Međunarodna geopolitička/geostrateška tektonika nije išla na ruku Uncle Samovim prorocima svekolikog američkog prestiža prototipa America First, Henryju Kissingeru i Zbigniewu Brzezinskom, dvojici ključnih savjetnika za nacionalnu sigurnost trojice predsjednika (Jimmyja Cartera, Richarda Nixona i Geralda Forda). Ali SAD se nije ni odrekao njihovih monopolizirajućih tlapnji o američkom 21. stoljeću i američkoj Euroaziji od Vladivostoka do Lisabona. Što ne znači da neka dovoljno trknuta budala, ovlaštena pritisnuti gumb sudnjeg dana, neće… Uvjerena kako ima, a žele joj oteti monopol ili isključiv, ekskluzivan utjecaj na svijet. Američki utjecaj na pojedine zemlje, skupine zemalja ili dijelove globusa nije ništa validniji, potrebniji ili opravdaniji od ruskog, kineskog, eurounijskog, azijskog, afričkog, etc. Ti su utjecajki sami po sebi i nekim vrijednostima što ih sadrže ili na njih vjerodostojno upućuju te se, srećom, ne daju oktroirati nečijom političkom voljom, nametnuti ucjenom sankcijama ili snagom vojne moći. Nasilje glede i u svezi monopola i utjecaja degenerativno. Posljedice su smiješne ili tragične, a ostavljaju trag. Kao, je li, na životnom standardu poreznih obveznika i djece hrvatsko sudjelovanje u NATO/SAD-ovom monopoliziranju tzv. svjetskog mira, demokracije i zapadnih vrijednosti po kroju bojovnika protiv ruskog i kineskog utjecaja u svijetu.

Kakva je korist tom populusu, npr. od hrvatske vojske u Afganistanu, Poljskoj, Litvi, na Kosovu, u Libanonu, etc., gdje pod njemačkim NATO-zapovjedništvom, a ovo pod američkim, brani megakorporativne interese prebogatih  kapitalista. Oxframovo pak istraživanje tvrdi da jedan posto najbogatijih raspolaže s više od 80 posto svjetskog bogatstva. U Bijednoj Našoj svaki četvrti žitelj na rubu je ili ispod ruba siromaštva, više od 21.000 djece gladni liježu na počinak, 800.000 penzića životari s manje od 2500 kuna na mjesec, etc. A hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u lihvarskom džepu „brane svjetski mir u Afganistanu, Poljskoj, Litvi…“ Budalaština.

Američki utjecaj u Bijednoj Našoj, smiješan i dozlaboga negativan glede i u svezi domaće ekonomije i mentalnog zdravlja vladajućih kastâ, najočitiji je na paradnoj razini od koje nitko živ nema nikakve koristi – baš kao ni od hrvatskog vojnika u Afganistanu – niti će joj itko skinuti kapu zbog maloumnog imitiranja i plagiranja tipa vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona dig’la nogu svega i svačega s one strane Velike bare. Policijske i vojne odore napadno američkog designa, držanja ruke na srcu za izvođenja državne himne kao u dvorištu Bijele kuće, copy-past američkog mentaliteta i kulture življenja, američki engleski od kolijevke pa do groba, etc. U redu je prihvatiti, možebitno unaprijediti pozitivan utjecaj Uncle Sama, ili bilo koga izvana tko je u nečemu bolji i napredniji, ali kad to balkanskom mentalitetu u miš-državi RH stoji kao piletu sise, smiješno je, brate, i primitivno. A kolateralno, s „trulog Zapada“ je uvezeno – kao svojedobno krumpirova zlatica – vršnjačko/obiteljsko nasilje u nikad ovdje viđenim količinama, divljekapitalističko radno i socijalno zakonodavstvo, loše školstvo i zdravstvo, nezdrava hrana i prehrambene navike, izrabljivačko bankarstvo, životna nesigurnost svake vrsti, ovisnosti, nemoral, podržavljena vjerska zatucanost.

pri.scr.youtube

Iako su, načelno, partneri u NATO-u, RH u UN-u isključivo američki glas više, a hrvatski iseljenici važna sastavnica američkog multi-kulti identiteta, SAD nije uložio ozbiljniji novac u gospodarstvo RH niti ima nakanu (već tridesetak godina!?) ukinuti vize hrvatskim putnicima u tu zemlju. Ali si pridržava „pravo“ odlučiti o kupoprodaji borbenih aviona, zahtijevati povećanje vojnog proračuna, opskrbu vojske američkim naoružanjem, pokazati grb ruskim utjecajima u posrnulom Agrokoru i energetskom sektoru (na hrvatsku štetu forsirati LNG terminala na Krku), etc. Po čemu taj utjecaj jest dobar, a nije dobro da Kinezi grade Pelješki most ili da prvi ruski bankar Maksim Poletajev bude direktor Fortenova grupe, novog Agrokora, gdje ruski ulagači imaju deponiranih više od 1,1 milijarde eura? Dok američki strvinarski fond, milošću vlade RH, uredno inkasira debelu kamatu od čak 14 posto na preskup i tržišno neosnovan roll-up kredit, koji Agrokoru uopće nije bio potreban. A Kinezi dali najbolju ponudu za realizaciju strateškog hrvatskog projekta i – zbog zabrinutosti Zapada za, je li, kineski utjecaj – RH je trebao odbiti kineski CRBC i iskeširati pola milijarde kuna više za isti posao (bez aneksa) Austrijancima, odnosno Talijanima u kompi s Turcima? Gadna stvar ti utjecaji kad se moćne politike pograbe za kolač na koji, kao, imaju monopol, a moćnici pritisnu petom one, što se usude imati nešto protiv.

Mȋg hakerima?

„Europska unija objavila je prije tjedan dana plan za ‘uravnoteženje odnosa’ s Kinom, opisujući je kao ‘suparnika’ iako je njezin prvi trgovinski partner“, izvijestila je Hina. „S tim u vezi, odluka Italije da tijekom Xijevog posjeta potpiše sporazum o potpori kineskom projektu novog Puta svile izazvala je zabrinutost njezinih zapadnih saveznika koji upozoravaju da Kina time želi proširiti svoj politički utjecaj. ‘Suradnja s Kinom na tom projektu izbor je čisto ekonomske i trgovinske prirode, posve u skladu s našom pozicijom u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji’, poručio je talijanski premijer Giuseppe Conte. ‘Peking želi ulagati u talijanske luke u Trstu i Genovi’, rekao je Giuliano Noci, stručnjak za Kinu s Milanskog politehničkog sveučilišta. Naglasio je ipak da luke moraju ostati talijanske, pozivajući talijansku vladu da ne dopusti da se ponovi primjer grčke luke Pirej koju je 2016. kupio kineski div u pomorskom prijevozu Cosco.“

E sad, je li Vladimir Vladimirovič namignuo svojim hakerima da poguraju Twitteraša preko praga Bijele kuće ili nije, o čemu se jalovo još spore američki „supervizori“, manje je važno od činjenice da ta dvojica (ne)prijatelja iz Helsinkija – podjednako se loptajući monopolom na globus: prvi ga želi ovjekovječiti i rivale grubo gura od sebe, a drugi posovjetiti, kupujući saveznike gdje god stigne, uključivo energetski potrebitu Kinu – nimalo ne sliče JFK-u i baćuški Nikiti iz razdoblja tzv. kubanske krize kada je globus zatitrao na samom rubu armagedona. Rečeni je dvojac u zadnjoj stotinki sekunde prisegnuo zdravoj pameti, a ne monopolu te uklonio detonator. Jastrebovi iz Pentagona te su 1962. godine zaprijetili Moskvi razmještanjem raketa u Turskoj, a SSSR odgovorio Washingtonu raketama s Kube. Zloporabom vojno obesmišljenog NATO-a, koji više nema protivnika u nekakvom alter egu Varšavskog pakta, SAD sa saveznicima (uključivo miš-državu RH) opet na ruskim granicama neodgovorno prijeti Moskvi tzv. raketnim kišobranom od Baltika do Crnog mora. Zemljopisno nepismenim „alibijem“ o obrani europskog Zapada od projektila (s nuklearnim glavama?) iz Irana i  Sjeverne Koreje, ali i provokativnim izmišljanjem „skorašnje ruske agresije na EU“, lansirne se rampe lociraju u Poljsku, Češku, Rumunjsku… Zašto ne i u Bijednu Našu, ako Trump poželi. Kolinda Grabar-Kitarović i Damir Krstičević neće imati ništa protiv.

Američka projekcija tzv. uspravnice, ideja triju mora (Baltičko, Crno i Jadransko), što ih hrvatska gaf-predsjednica Grabar-Kitarović svojata kao svoj konstrukt, dio je novog hladnoratovskog zaoštravanja. I te gluposti kako Zapad ima „naravno pravo braniti se“ od napada, je li, raketama iz Sjeverne Koreje i Irana, koji doduše nemaju ama baš nikakvog razloga za agresijom i čiji bi projektili morali prelijetati nepregledan ruski teritorij ne bi li dosegnuli London, Pariz, Berlin… Zagreb im nije zanimljiv ni u noćnoj mori. Budući da bivši kagebeovac, koji govori njemački bolje od Angele Merkel, ali i engleski bolje od Donalda Trumpa, nije veslo sisao glede i u svezi projekta America First, monopola na svijet i uloge globalnih velesila za stolom, gdje se miješaju karte novog međunarodnog poretka. Koje se ne mogu valjano promiješati ni bez Kine.

Foto – Brendan SMIALOWSKI / AFP

„Ako SAD želi“, kazao je Putin medijima u povodu Trumpove najave izlaska SAD-a iz najvažnijeg hladnoratovskog sporazuma, o kontroli nuklearnog naoružanja, „Rusija je spremna za krizu u stilu kubanske raketne. Ako SAD nastavi instalirati balističke projektile kratkog i srednjeg dometa u Europi i ugrožavati sigurnost Ruske Federacije rasporedit ćemo hipersonične nuklearne projektile na brodovima i podmornicama u blizini američkih teritorijalnih voda. Ti nosači raketa nisu nepokretni, kreću se i morat će ih pronaći.“ Washington optužuje Moskvu da krši Sporazum o nuklearnim projektilima kratkog i srednjeg dometa (INF), kojim se SAD-u i Rusiji zabranjuje raspoređivati te (zemaljske) projektile. Ne prestane li, prijeti State Department, SAD se za šest mjeseci povlači iz tog sporazuma. U Trumpa ništa novo, reklo bi se. Kao što nije novo ni to da se s Vladimirom Vladimirovičem nije šaliti. Bez obzira koliko je istine u tomu kako SAD još nema u Europi (zemaljske) nuklearne projektile kratkog i srednjeg dometa za napad na Rusiju, odnosno, ako ih razvije odustane li od INF-a, da će supersonici biti znatno brži u razaranju SAD-a od 10-12 minuta koliko bi, je li, američki projektili letjeli do Moskve. Ako bi neki ipak doletio.

„Napetosti nisu razlog da se jača suprotstavljanje velesila do razine kubanske krize 1960-ih godina“, tvrdi Putin. „To nije ono, što mi želimo. Ako to netko želi, O.K., neka izvoli. Izložio sam danas što bi to značilo. Neka računaju vrijeme lêta projektila.“

Tko se mača laća…

Kako je Reuters nedavno izvijestio s washingtonskog skupa Heritage Fundation, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John R. Bolton je najavio da Trumpova administracija ima sasvim novu, učinkovitu strategiju za Afriku, kojom će se „SAD boriti protiv ruskog i kineskog utjecaja na Crnom kontinentu“. I da će svaki dolar američke humanitarne pomoći biti ubuduće strogo u funkciji nacionalnih interesa SAD-a. Kao da dosad nije bio i kao da je oštriji diskurs sebičnosti nešto novo. Ni do sada „humanitarni“ zelembaći nisu putovali iz SAD-a, UN-a i inih tzv. humanitarnih organizacija pod kontrolom Uncle Sama iz puke ljudske potrebe. Samo iz interesa megakorporacija, kojima politički establishment odrađuje posao, utjecaje, ratove i destabilizacije suverenih zemalja po Africi, Aziji, Latinskoj Americi, etc. Nikom u toj branši nije stalo do spašavanja djece od gladi i bolesti, boljeg života, obrane ljudi od stradanja, pljačke prirodnih resursa, etc. Posrijedi je suhi materijalni interes i utjecaj po svaku cijenu radi namirenja pohlepe – raison d’être kapitalizma – koja se hrani tim interesom. Svijet jest otišao na kvasinu, i tu jamačno nema pomoći dok se ne stekne kritična masa svijesti da nitko nema monopol na svijet i ljudsku slobodu. Ma koliko bio moćan i ma kakav agresivac zauzdao ratnog pastuha.

„Naša će vojska uskoro biti moćnija nego ikad u povijesti“, zborio je lani Donald Trump za govornicom UN-a, odbacujući „ideologiju globalizma“ radi „doktrine domoljublja“, što je svijetu dalo misliti o Americi First s tim likom pri gumbu sudnjeg dana. „SAD je snažnija, sigurnija i bogatija zemlja, nego prije dvije godine kada sam stupio na predsjedničku dužnost. Branimo američke vrijednosti i narod, ali se borimo i za cijeli svijet. To je sjajna vijest za sve nacije svijeta. Kad se borimo za vlastiti prosperitet i poštujemo svoje susjede, lakše je osigurati mir.“ Monopol na svijet? Malo sutra. Nekretninski poduzetnik jamačno nije dovoljno derao školske klupe da bi uopće čuo za onu iz davnina: tko se mača laća…