MATRICA

Foto: Boris Scitar

Matrica koju su uspostavili oni koje ću navesti samo je uhodani mehanizam, dio našeg folklora, povijesna konstanta, a matrica je to koja jasno oslikava naše duboko korumpirano i bolesno društvo, društvo kojim dominiraju nepotizam i klijentelizam, rodijaštvo i dobro uhodani mehanizmi odbrane od bilo koje anomalije koja se pojavi u vidu neovisnog novinarstva koje je okarakterizirano davno kao jedina prava prijetnja sustavu koji je tako posložen u samu državnu opstojnost. Hrvatska je država duboko korumpirana zemlja u kojoj vladaju elite, elite koje kontroliraju pravosuđe, medije i na koncu sudstvo sačinjeno od ljudi iz njihovih redova, poslušnika koji jako dobro znaju što rade i na koji način opslužuju matricu. Hrvatska država je država Zlatana Hasanbegovića uz par anomalija od kojih je jedna i Ante Tomić.

Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se još nisam izjasnio. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za tog retarda. Kao i obično uzbuđuju me oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kada je netko, na primjer, homoseksualac i skinhead, komunist i katolik, kada imamo takvu zbunjujuću osobu sastavljenu od raznorodnih, neskladnih djelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog.

Tim uvodom Ante Tomić otpočeo je tekst u beogradskom tjedniku NIN 28. siječnja ove godine zbog kojeg ga ministar kulture Zlatan Hasanbegović tuži tražeći od njega 30 000 kuna zbog, kako se navodi u tužbi, jasne i nedvosmislene namjere da se ministra prikaže kao maloumnu osobu, klauna i redikula, a k tome i bijednika, zbog čega ne trpi samo ministar već i njegova supruga, djeca, uža i šira rodbina kojoj na ulici dobacuju da su jednorozi.

Valja se štedjeti, nastavio je Tomić, za okršaje sa ozbiljnim hrvatskim luđacima, autentičnim manijacima, kojih ne manjka u Vladi koja je izglasana u petak. Tu je mnogo smrtonosnijih opasnosti od Hasanbegovića jer naša nova Vlada izgleda kao meksička banda iz westerna Sergia Leonea, nastavio je Tomić s teškim kvalifikacijama dok je Hrvatska razmišljala kog vraga ministar Hasanbegović pod miškom drži srpski tabloid na ulasku u Banske dvore i zamišljeno izbjegava novinare. Sa hrvatskim luđacima, autentičnim manijacima kojih ne manjka u javnom životu mile nam domovine, a koji su poslužili kao uzori ministru Hasanbegoviću, susrela se ova zemlja u samom svom nastanku i ništa se radikalno promijenilo nije od devedesetih naovamo.

Matrica koju su uspostavili oni koje ću navesti u daljnjem tekstu samo je uhodani mehanizam, dio našeg folklora, povijesna konstanta, a matrica je to koja jasno oslikava naše duboko korumpirano i bolesno društvo, društvo kojim dominiraju nepotizam i klijentelizam, rodijaštvo i dobro uhodani mehanizmi odbrane od bilo koje anomalije koja se pojavi u vidu neovisnog novinarstva koje je okarakterizirano davno kao jedina prava prijetnja sustavu koji je tako posložen u samu državnu opstojnost. Hrvatska je država duboko korumpirana zemlja u kojoj vladaju elite, elite koje kontroliraju pravosuđe, medije i na koncu sudstvo sačinjeno od ljudi iz njihovih redova, poslušnika koji jako dobro znaju što rade i na koji način opslužuju matricu. Hrvatska država je država Zlatana Hasanbegovića uz par anomalija od kojih je jedna Ante Tomić.

No krenimo redom.

Stotine tužbi za “duševne boli” s ukupnim odštetnim zahtjevima od nekoliko milijuna eura, deseci kaznenih postupaka protiv novinara i urednika, prekršajne kazne za “vrijeđanje javnog morala”, istražne radnje, ovrhe, optužni prijedlozi. Ovdje ću se pokušati prisjetiti samo nekih karakterističnih slučajeve pokušaja sudskog gušenja Ferala u razdoblju od kada je bio trn u oku puno opasnijim ljudima nego će to, kako je ustvrdio Tomić, Hasanbegović ikada biti. Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda, jednom je dao intervju novinarima Ferala i otkrio pravu pozadinu nebrojenih pravosudnih udara: poseban stožer koji je osnovao Franjo Tuđman – u kojemu su, uz poglavarove savjetnike Hrvoja Šarinića i Ivića Pašalića, sjedili i najviši pravosudni dužnosnici Milan Vuković i Smiljko Sokol – nekoliko je puta zasjedao i dogovarao strategiju uništenja tog lista.

Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića. Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen – područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.

Suđenje je izazvalo golemu pozornost domaće i svjetske javnosti, a sudac Marin Mrčela donio je oslobađajuću presudu. Državno odvjetništvo se žalilo, Županijski sud ukinuo je Mrčelinu presudu i vratio mu predmet na daljnju obradu u matricu. Mrčela je i drugi put potvrdio svoju presudu i tko zna koliko bi još trajala ta farsa da oklevetani i uvrijeđeni nije umro, pa je Državno odvjetništvo odustalo od tužbe.

No to je bio tek početak, uvertira.

Najviši iznos zatražen od Ferala za pretrpljene duševne boli stigao je također od Tuđmanovih. Ovaj put potpisala ga je Nevenka Tuđman, kći, koja je od Ferala zarad “duševnih boli” tražila četiri milijuna kuna zbog satiričnog teksta “Sveto ime Sutjeska”, te zbog niza tekstova u kojima su informirali kako se Nevenka bez natječaja domogla poslovnog prostora u vlasništvu Ministarstva obrane. Istodobno, Nevenka je pokrenula i postupak zbog povrede ugleda i časti. No, kad je saznala da bi za utuženi iznos trebala platiti enormne sudske pristojbe, smanjila je tužbeni zahtjev na 600 tisuća kuna.

Drugi na listi Feralovih rekordera bio je dr. Josip Husar, koji je od ugašenog splitskog tjednika tražio dva milijuna kuna zbog tekstova o smrti šestero mališana podvrgnutih kirurškim zahvatima na srcu u KBC-u Rebro. Premda su ga svojim iskazima teretili roditelji nekih od mališana, te njegovi kolege, Husar je svejedno istaknuo svoj rekordni tužbeni zahtjev, a predmet je dobio oznaku hitnosti.

Po broju podignutih tužbi u samome je vrhu bio i Tomislav Merčep, sa čak sedam tužbi zbog tekstova o zločinima koje je u Pakračkoj Poljani počinila postrojba pod njegovim zapovjedništvom. Primjerice, Gordana Jalšovečki, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, razrezala je u lipnju 1995. godine Feralu 130 tisuća kuna kazne zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani”, autora Drage Hedla, u kojemu se, kako je sutkinja lijepo primijetila, “iznose razne neosnovane tvrdnje o masovnim grobnicama i koncentracionom logoru u okolici Pakraca”. Presuda je donesena i na temelju Merčepova iskaza, kojemu je sud u potpunosti vjerovao, jer je dat na jasan i uvjerljiv način.

Najpogubniji učinak za Feral imala je presuda donesena u listopadu 2001. godine na zagrebačkom Županijskom sudu, prema kojoj Feral ima platiti Željku Olujiću i Marici Meštrović ukupno oko 200 tisuća kuna, zbog čega je tom tjedniku promptno blokiran račun. Olujiću je dosuđeno 52.910,78 kuna, jer je upao u strašne duševne boli 8. srpnja 1996. godine, nakon objavljivanja teksta “Glasovir za arijevsku Hrvatsku”, u kojemu Viktor Ivančić komentira Olujićeve teze publicirane u Slobodnoj Dalmaciji da “ustaše nisu bili fašisti”, da u Drugome svjetskom ratu “nije bilo žrtava fašizma”, da su “Židovi iznudili holokaust nad samima sobom.”

Ako ministar Hasanbegović čita ovaj tekst zasigurno će se dobrano lupiti šakom po čelu radi onih smiješnih 30 000 kuna posebno što sve kvalifikacije Olujiću stoje i za njega i to od istih autora. Znakovito je da se malo toga mijenja od devedesetih naovamo i iz samih tužbi jasno možemo zaključiti u kolikom periodu Hrvatska živi praktički kao neoustaška država u kojoj bilo kakav oblik uvrede ustašama (koji tu činjenicu nikada nisu ni krili) završava sudskim procesima i nevjerojatnim odštetama za duševne boli. Možemo li matricu krstiti i fašističkim i ustaškim obilježjima? Naravno da možemo. Ta te su joj tužbe najdraže.

Inače, Olujić je kao odvjetnik bio i zastupnik većine Feralovih tužitelja u to vrijeme.

Hrvatski suci pokušali su uništiti Feral ne samo kao suci nego i kao tužitelji u nekoliko sporova. Jedan je inicirala Anđelka Rađa, splitska sutkinja. Naime, u tekstu “Ugovor s onoga svijeta”, objavljenom 25. svibnja 1998. godine, Feral je pisao kako je sutkinja Rađa u jednom postupku 1998. godine nekoliko puta zvala na raspravu Mirka Buića, oca Jagode Buić, koji je umro 1968. godine. Kako se on, naravno, nije odazivao, Anđelka Rađa presudila je u korist suprotne strane i dodijelila dio Buićeve imovine tužitelju.

Njezin kolega Joško Biliškov, sudac trogirskog Prekršajnog suda, ipak je gospođi Rađa dosudio 85 tisuća Feralovih kuna. Jagodi Buić je naknadnom sudskom presudom vraćen dio obiteljske imovine. Anđelka Rađa nikada nije vratila novac Feralu.

Damir Čudina i Teo Karabotić Milovac, suci Trgovačkog suda u Splitu, dobili su po 80 tisuća kuna od Ferala zbog ukupno dvadeset riječi u jednom tekstu o stanju u splitskom pravosuđu. Uvredljive kvalifikacije svele su se na to da je za jednog pisalo da “služi kao primjer kako ne treba pisati sudske odluke”, te da mu je deviza “sve za Hrvatsku”, a za drugoga da je “po mnogima površan sudac”.

Andriji Hebrangu, bivšem ministru zdravstva, Jasna Guštek, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, dosudila je 150 tisuća kuna, što je sa zateznim kamatama iznosilo više od 200 tisuća, zbog niza Feralovih tekstova u kojima se kritički piše o stanju u zdravstvu u vrijeme njegova mandata.

Feral su zbog duševnih boli tužili i (navodimo samo istaknutije osobe) Hrvoje Šarinić, bivši predstojnik Tuđmanova ureda, Dino Mikulandra, prvi urednik Kutline Slobodne Dalmacije nakon HDZ-ova puča, Josip Jović, također HDZ-ova urednička uzdanica u Slobodnoj, Rikard Gumzej, Tuđmanov modni savjetnik, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, haaški osuđenici, Anto Đapić, sitni znanstveni prevarant, Ivan Tolj, general i pjesnik, Neven Barač, bivši šef Dubrovačke banke, Nedjeljko Mihanović, istaknuti HDZ-ovac, Ivan Bobetko, Sin, Igor Štimac, bivši nogometaš i vlasnik kladionice.

Pravu pozadinu nebrojenih sudskih postupaka protiv Ferala otkrio je Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnoga suda. U intervjuu Feralu u rujnu 1998. godine Olujić je otkrio da su Hrvoje Šarinić i Ivić Pašalić, savjetnici Franje Tuđmana, od njega nekoliko puta tražili uništenje Ferala.

Olujić je tada otkrio i da su na sastancima gdje je razmatrana strategija rasturanja Ferala bili i Milan Vuković, također bivši predsjednik Vrhovnoga suda, i Smiljko Sokol, bivši predsjednik Ustavnog suda. Olujić je naveo i da su ti sastanci bili izravna posljedica Tuđmanova nezadovoljstva Feralovim pisanjem.

Podužoj listi “uvrijeđenih” pridružio se i bivši šef SZUP-a Smiljan Reljić, poznatiji kao čovjek zadužen za prisluškivanje i praćenje Feralovih novinara.

Podsjetimo splitski tjednik Feral Tribune ugašen je nakon niza pravosudnih i odštetnih parnica koje su trajale godinama. Feral Tribune prestao je izlaziti, no jasno nam je na svom primjeru pokazao svu anomaliju jedne države koja duboko korumpirana, premrežena klijentelizmom tone u mrak bez jasne naznake da će se bilo što promijeniti barem što se slobode medija tiče, neovisnosti novinarstva i etičkih kodeksa koji se drži suvremena zapadna civilizacija u kojoj su neovisni mediji jedina prava i istinska, moralna vrijednost koja se stalno u sferi istraživačkog novinarstva bori protiv korupcije.

Ako ste mislili da će se dobro uhodana matrica, mehanizam promijeniti dolaskom novih vlasti ili trendova grdno ste se prevarili. SDP koji je naslijedio vladavinu HDZ-a u dlaku je “ignorirao” matricu kako je simptomatično “ignorirao” i sam HDZ. Ignoranstvo spram događaja, gušenja medijskih sloboda i parnica koje su vođene protiv novinara bio je jasan pokazatelj da i jedna i druga opcija na vlasti jednako uspješno opslužuju matricu ne obazirući se na događaje koji su jasno samu matricu razotkrivali. U slučaju HDZ-a, za vrijeme Ive Sanadera matrica je bila samorazumljiva stvar, no u slučaju SDP-a pod vodstvom Zorana Milanovića matrica i događaji oko nje se ignorirala na, možemo kazati bestidan način, kao i kadroviranje nakon određenih procesa koji su baš u eri Milanovića poprimili i radikalnije mjere od samih odšteta za duševne boli.

Jedan od najslikovitijih primjera bio je otkaz najboljem novinaru Slobodne Dalmacije na čije mjesto dolazi Tihomir Dujmović, čovjek koji uporno agitira upravo protiv Zorana Milanovića.

I to točno godinu dana prije parlamentarnih izbora. Duboko u vladavini SDP-a.

Boris Dežulović je dobio otkaz nakon što je objavljena presuda Županijskoga suda u Splitu po kojoj nakladnik lista, Slobodna Dalmacija d.d., čiji je vlasnik EPH, mora isplatiti 150 tisuća kuna odštete osobama koje su ga tužile zbog Dežulovićevog teksta pod naslovom “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji” objavljenoga u Slobodnoj 2012. godine. HND je istakao kako je tekst objavljen uredničkom odlukom te da se redakcija niti nakladnik Slobodne Dalmacije, od objave do donošenja presude, nisu “niti na koji način distancirali od spornoga teksta niti je itko zbog njegove objave sankcioniran”.

“Stoga je logičan zaključak kako je odluka o otkazu suradnje ‘Slobodne Dalmacije’ s Borisom Dežulovićem (stalno zaposlenome u tvrtki EPH Mediji) zapravo posljedica činjenice da se nakladnik presudom obvezuje isplatiti odštetu tužiteljima te nema nikakve veze s dosljednom obranom profesionalnih novinarskih standarda kao niti sa zaštitom ugleda osoba spomenutih u tekstu”, poručili su iz HND-a, upozoravajući da “nakladnici sve češće odbijaju stati iza svojih novinara u slučaju sudskih tužbi, pri tome ne sankcionirajući eventualne uredničke propuste bez kojih ne bi bilo niti objave tekstova koji su predmet tužbi”.

Nakladnici sve češće odbijaju stati iza svojih novinara, zapamtite dobro tu rečenicu, rečenicu u kojoj jasno vidite matricu i rečenicu u kojoj ona dolazi do svog punog smisla i jasno se razotkriva. Naime nakladnici, a sam predsjednik HND-a Saša Leković sastavio je gore citirano priopćenje, duboko su svjesni sustava koji ni na jedan način ne štiti neovisno novinarstvo (što je nezamislivo u slobodnom, demokratskom svijetu) uredništva koje je kadrovirala politika, kao i činjenice da se ta ista politika itekako miješa u samo kadroviranje i na koncu i zaštitu novinara koji pišu za njihove medije, bili oni tiskani ili elektronski.

Dežulović, i slični komentatori njegovog ranga, postaju tako preskupi za medijske kuće, i one bi bile najsretnije da ih se riješe, jer ne donose nikakvu financijsku korist. Prije, za vrijeme pravih novina i novinarstva, jesu, jer su kvalitetnim tekstovima podizali brend medija i privlačili čitatelje, tada kupce, ali danas, kada novca u medijima nema, oni su jednostavno ogroman teret, kazat će upućeni i stvar će završiti na tome, mediji su u konopcima, medijima vlada senzacionalizam i žutilo, medijske kuće danas su tabloidne redakcije sklepane od jedne sobe u kojima se svakodnevno održava portal određene domene i Dežulović je, u javnim priopćenjima koje su na kapaljku davali nižerangirani SDP-ovci, dinosaur iz jednog drugog vremena.

Nikome na pamet tada nije palo da istraži pozadinu uhodanog sistema rješavanja nepodobnih novinara i matricu, matricu koja je po prvi puta dobila i novu dimenziju duševne boli – promptni otkaz nepoćudnom novinaru koji se usudio opslužitelje matrice nazvati – gnjidama.

Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se još nisam izjasnio. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za tog retarda. Kao i obično uzbuđuju me oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kada je netko, na primjer, homoseksualac i skinhead, komunist i katolik, kada imamo takvu zbunjujuću osobu sastavljenu od raznorodnih, neskladnih djelova.

Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Tim tekstom Ante Tomić upisao se u modernu matricu koja će, uopće ne sumnjamo, ministru Hasanbegoviću priskrbiti 30 000 kuna koliko vrijede duševne boli njega i njegove obitelji. Modernu matricu koja se kroz vrijeme sustava nije promijenila ni u jednom smislu, a ministar je itekako dobro poznaje, njene mehanizme, njen način funlkcioniranja i njenu dobru uhodanost i „podmazanost“ kroz godine.

Mogu s pravom kazati da su me ljudi, upravo Dežulović, Ivančić, Lucić i danas Tomić, isključili davno iz matrice i da sam je duboko svjestan pišući iz dana u dan. Svakoga dana, svakim tekstom potpuno sam upoznat s onima koji opslužuju matricu i onima kojima će matrica izdašno izaći u susret jer su dio nje, dio sistema, dio ove duboko korumpirane države u kojoj je jedina mijena ona da se svakih četiri godine otprilike isti ljudi rotiraju u njenoj politici i da budno paze da ih bilo tko duševno ne povrijedi, stane im na put ili ih prokaže kao jednoroge, kao gnjide i kao maligno tkivo koje nas je sve dovelo u situaciju da živimo u matrici, matrici koja se neprestano ponavlja u svim svojim prokušanim mehanizmima.

Jedina sitna razlika između nas isključenih iz matrice i ministra Hasanbegovića je u jednom sitnom detalju, a taj se zove moral.

Naime, Borisu, a vjerujem i Anti nikada na pamet nije palo da tuži bilo koga osim sebe za bilo što. Sve si sinko kriv sam sebi, učile su nas tako naše dobre i poštene bake, onako kako si sijao, tako ćeš i požnjeti.

I kod svake uvrede na svoj račun pomislim isto.

Za sve sam ja to kriv sam sebi, za sve što mi se događa, za svjesno isključivanje iz matrice i nepristajanje da živim u njoj, po metodama ministra Hasanbegovića ili bilo koga drugog. Moj život vrijedi puno više od 30 000 kuna ili promptnog otkaza.

To je onaj život koji vas svako jutro dočeka u ogledalu dok se brijete.