Kuduzovićeva država: od Dolac Malte, pa sve do Zenice, iliti: kako se riješiti ćafira

Povezani članci

• SJEDI – JEDAN!
• Doktor Dušan Kolarski monah u hramu nauke
• Richard Butler: Pelemiš kriv što Srebreničani nisu zaštićeni
• Kontrarevolucija
• Dennis Gratz: Odgovarat ćete za ‘politiku ušteda’ na životima pacijenata!
• Vojislav Vujanović: AMIR I MUSA

foto: minber.ba

Pa da, brate, lijepo budemo svoji na svome. A gdje? Pa, dokle nam žene smiju same putovati. Od Dolac Malte, pa sve tamo do šeher-Zenice!

Veliki pisac i humanista Kader Abdolah, autor Klinastog pisma i Kuće imama, sigurno nije neprijatelj Bosne i Hercegovine. Autorska prava na njegove knjige u Bosni i Hercegovini – a preveo sam ih sedam – ustupio nam je praktično besplatno. On, koji za prevode njegovih dijela u Americi, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, dobija “masne” iznose, za objavljivanje romana i pripovjedaka na Bosanskom jeziku ili, izuzev nekoliko autorskih primjeraka, ne traži baš ništa, ili tek simboličnih par stotina eura – koliko da zna da će mu knjiga ovdje izaći, i to u valjanom obliku.

Jer, čak i on zna: bosanskohercegovački izdavači, od onoga što se tamo zove državom ne samo napušteni nego i žestoko izrabljivani, nemaju novca da plate ono što neće objaviti.

   Pa ipak, nakon objavljivanja romansirane biografije Poslanika Muhameda, od svih zemalja na planeti napadnut i kritikovan bio je samo u – Bosni i Hercegovini! Djelo kojim je Kader, graditelj mostova, poslovično islamofobičnoj Zapadnoj Evropi htio približiti Poslanika kao čovjeka, stvarnu istorijsku ličnost, koristeći se pritom masom izvora i podataka, ovdje je, nakon godinu i po rječite šutnje, žestoko napadnuto u islamskim novinama “Preporod”. Cilj je bio da se knjiga, budući „blasfemična”, smjesta povuče iz prodaje. Lavina mailova, među kojima i dosta totalno nepismenih, pa čak i prijetnji smrću urednicima i izdavaču, bila je tako ozbiljna da su se ovi morali obratiti policiji. Srećom, na tome se i završilo.

   No, iako je knjiga „planula”, nikada nije štampano njeno drugo izdanje. „Aferim” za „preporoditelje”! U Kaderovom romanu oni su, naime, prepoznali nešto što niko drugi nije, a knjiga je samo u Holandiji prodana u preko 150 000 primjeraka, te prevedena na više stranih jezika.

   Čudna je ta „čitalačka intuicija” polupismenih, zar ne?

I Boris Dežulović je, zacijelo, prijatelj multietničke Bosne i Hercegovine. Dokazao je to bezbroj puta, a najviše “kad je grmilo”, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Skupa sa ostalim feralovcima, iz sedmice u sedmicu bujicom tekstova šibao agresore, Miloševića i Tuđmana, te njihove sluge i trabante. Glava mu je tada, u nekada slobodarskom Splitu, često bila u torbi. Iako ga lično ne poznajem, često sam slušao zastrašujuće priče o prijetnjama i provokacijama, verbalnim i drugim eskapadama “prijatelja mraka” koji su dolaskom kleptokracije svuda u ex-Yu izronili iz sjena i kanalizacija, desno od ljudske pameti.

   Koliko je lijepih tekstova i knjiga napisao, koliko oštrih intervjua dao, koliko sjajnih književnomuzičkih večeri održao u slavu naše lijepe zemlje taj čovjek, Boris Dežulović! Nekad smo ga čitali u Feralu, danas svuda na internetu, a najviše upravo kod nas, kao kolumnistu sarajevskog Oslobođenja.

   Tamo je prošle sedmice i objavio jedan od boljih tekstova u posljednje vrijeme. Naslov kolumne je “Islamska država Baščaršije i Levanta”. U njoj se Dežulović na sebi svojstven način gorko šali sa problematičnim stavovima meni do sada, moram priznati, nepoznatog “doktora islamskih znanosti, autora brojnih knjiga i tumača hadisa” Safeta Kuduzovića

   Za one koji nisu čitali Borisovu kolumnu: on ovdje prvo kritikuje Kuduzovićevu interpretaciju šarijatskog prava po kojoj onaj ko je opsovao ili vrijedio Poslanika “treba da je ubijen”! Potom je izvrgnuo ruglu Kuduzovićevu internetsku “preporuku” vjernicima da muslimanka ne smije bez muškarca putovati duže od sedamdeset pet kilometara!

   Ima toga još, ali pametnom je i ovo dosta.

   Da sad vidimo kako na Dežulovićeve “napade” u listu SAFF odgovara dr. Safet Kuduzović.

   Prije svega, on Dežulovića naziva “hrvatskim plaćenikom” i “okorjelim islamistom”, što je kolosalna budalaština u koju može povjerovati samo onaj čije čitalačko iskustvo nije maknulo ni pedalj od Kuduzovićevog SAFF-a. Nastavlja “odbranom” da nigdje nije naveo da skrnavitelje Poslanikovog lika i djela treba da smaknu pojedinci. Ma jok! To, po šerijatskom pravu, ima da čini jedino država. Naravno, Kuduzović nigdje ne dovodi u pitanje ispravnost tog dijela zakona. Naprotiv. Malo dalje izričito pominje “zločin koji su (Redakcija pariškog lista, op. GS) počinili predstavljajući ličnost našeg Poslanika…”, ni jednom se kritički osvrćući na zločin NAD tim novinarima. Kad govori o pokolju nad članovima redakcije Charlie Hebdo-a, Kuduzović, ni jednom ne kvalificira taj zločin, već stalno govori o “oružanom napadu”. No, čim počne pisati o (“islamu nesklonim”) medijima, doktorovo pero riga čistu mržnju. Oni imaju “lešinarski udio” (u proteklim zbivanjima), oni su “prezreni zločinci i pokvarenjaci”, obavljaju “huškačku profesiju”, i tako dalje, i tako redom.

   Najgori od svih je, naravno, “zagriženi antiislamista” Boris D. On je svoju “islamofobičnost” dokazao “brojnim pisarijama”. (Valjda: pisanijama, doktore?) Ali, Doktor ga je prozreo: “Boris, ustvari, želi da u mirnodopskim uslovima ostvari ono što njegova braća nisu uspjeli za vrijeme agresije na BiH.”

   Koliko moraš biti s onu stranu realnosti da izvališ ovakvu besmislicu?!

   Dokačen je tu, onako uzgred, i Dežulovićev – pazite sad ovo! – “djed-uzor Josip Broz Tito”, još jedan od brojnih ćafira s kojim se i posthumno valja razračunati.

   Koliko znam, upravo je Tito bio taj koji je, maja 1968. godine, bosanske muslimane, danas Bošnjake, (s punim pravom) priznao kao naciju. No, eto, i on “nam” je grdni neprijatelj.

   Na kraju, u ime vascijelog Sarajeva, gospodin Kuduzović predlaže – skoro naređuje! – Dežuloviću, “najgoroj i najopasnijoj kategoriji neprijatelja našeg naroda i domovine”, da kupi prnje i seli iz Sarajeva. Jer, “Tvojim odlaskom Sarajevo će biti neizostavno počašćeno, a neće biti nimalo oštećeno!” Završen citat.

   Ne znam zašto mi, dok ovo pišem, odjednom na pamet pade šaljivi “priručnik” Antonija Amurrija: “Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto““? Nekada je na osnovu ovog teksta bila napravljena urnebesna komedija. Biće što se bojim da bi se sličan uradak u Kuduzovićevoj verziji mogao zvati: ‘Kako se riješiti jarana ćafira – ne pitaj me zašto!

   Pa da, brate, lijepo budemo svoji na svome. A gdje? Pa, dokle nam žene smiju same putovati. Od Dolac Malte, pa sve tamo do šeher-Zenice!