KA TRANSETNIČKOM PAMĆENJU RATA

Autor/ica 👤Enver Kazaz 25.3.2014. u 15:23

Povezani članci

Govor Envera Kazaza na predstavljanju knjige Gorana Sarića “Lijepo gore klasici marksizma” u Mostaru

Goranu Sariću, autoru ratnog dnevnika „Lijepo gore klasici marksizma“, kojeg sam ja trebao napisati, divim se iz dva razloga. Prvi se odnosi na model pisanja. Sarić, naime ne piše dnevnik na tradicionalan način – suhim notiranjem događaja, već kombiniranjem poezije i dnevničkih bilježaka stvarajući osobeni literarni hibrid. A drugi razlog je taj što sam ja trebao napisati ovakvu knjigu, a nisam, jer je moj život u ratu bio potpuno drugačiji od Sarićevog. A trebao sam zato što su zločini o kojima se govori ovom dnevniku počinjeni u ime Bošnjaka, moje ime simbolički pripada tom kolektivitetu, pa su slijedom te simboličke pripadnosti počinjeni na simboličan način i u moje ime. A to znači da sam za njih u posrednom smislu i na simboličan način i ja moralno odgovoran, kao i svako onaj ko simbolički pripada bošnjačkom etničkom kolektivu. Stoga se zahvaljujem Goranu Sariću što mi je pomogao da podijelim s njim tu spisateljsku moralnu odgovornost i napišem recenziju za njegov ratni dnevnik. Divim mu se i iz još jednog razloga. Zamislite za trenutak vlastitu poziciju u ratnom užasu u jednom malom gradu kakav je Konjic, koji ima ozbiljnu urbanu tradiciju, a u njemu se najednom dogodi ono što zovemo ratnom, ideološkom lobotomijom, operacijom uma i u kojem dojučerašnje komšije postaju ideološki klaunovi etničkih, nacionalističkih vođa. Kad se govori o rigidnim oblicima nacionalizma ili fašizma, to nužno izaziva potrebu da se koriste visoki tonovi u kritici takvih ideologija. Ako postoji nešto pred čim intelektualac danas ne smije zatvarati oči, onda je to vampirski nacionalizam sa elementima fašizma. Ili, preciznije rečeno – tronacionalizam u Bosni i Hercegovini. Goran Sarić nije zatvarao oči pred takvim nacionalizmom u trenucima kada je pisanje dnevnika podrazumijevalo ogroman rizik i kad je svakodnevni užas tražio vrisak, kao jezičku reakciju na njega. Namjesto vriska, on piše stišanu poeziju bola i ljubavi za ljude i odozdo iz užasa ratne svakodnevnice demaskira, kritizira i razobličuje nacionalističke narative.

Bosanskohercegovačka književnost ima nekoliko izvanrednih ratnih dnevnika. Jedan je vrhunski, potpuno zaboravljen – napisao ga je franjevac, sarajevski fratar, genij fra Ljubo Lucić, pod nazivom „Između neba i granata“, koji ima nekoliko hiljada stranica. Ne mislim da ga je u Bosni i Hercegovini pročitalo više od 30-ak ljudi. Taj dnevnik zaboravljen je iz dva razloga – jedan je hrvatski nacionalistički ideološki aparat koji takve franjevce poput fra Ljube Lucića, ovdje u ovome gradu i s nacionalističkog, nerijetko fašiziranog Poskoka, naziva daidžama, a drugi razlog je bošnjački rigidni nacionalizam prema čijim stajalištima Ljubo Lucić je drugi i tuđin i onda zagovornici takvih stajališta kažu: „Šta nama jedan fratar ima pričati o istini rata kada mi imamo naše dnevne komentatore koji dijele naša nacionalistička uvjerenja, i koji će napisati istinu našega rata u kojem je Armija BiH apsolutno nevina i koja je“, kako vole reći njeni nacionalizmom opijeni generali, „nastavljač Titove partizanštine,“ da bi je na koncu proglasili antifašističkom armijom. Kao da se radi, kad su u pitanju zločini počinjeni od strane nekih njenih pripadnika o cijeloj Armiji BiH, a ne pojedincima koji su te zločine i počinili.

Ovdje govorim i kao kapetan Armije BiH i neko ko je bio na najtežem ratištu u Sarajevu, na brdu Žuč. Otud meni ne može bilo koji akademski poklonik predsjednika Izetbegovića ili kakv njegov politički klon nametati svoju ideologiziranu interpretaciju rata. Tim prije što sam slušao Izetbegovića kako na sastanku sa oficirima Armije BiH izlaže teze o podjeli BiH, tražeći od njih da se izjasne o podjeli zemlje. Bilo je to doba rata četiri vojske U BiH, plus paravojne formacije, plus potpuno besmislen rat između HVO-a i Armije BiH. Gledao sam, dakle, tog čovjeka kako zastupa pomenutu tezu i otvora dilemu: narod ili država. I tad sam mislio o tome kako je Armija BiH osnovana na poznatoj Platformi Predsjedništva BiH iz 1992. godine i kako se upravo bošnjakizira, a malo potom će se svojim velikim dijelom i islamizirati. Bošnjački dedo, kako su mu tad tepali, glumio je oca nacije s lažnom dilemom i mijenjao ideološku platformu borbe za slobodu BiH. Sve kasnije je luk i voda, jer jednom napuštena oslobodilačka ideologija nužno je vodila ka onome što imamo danas u BiH – namjesto multietničke troetničku zemlju, nikad završenog rata i trogetoiziranog društvenog sistema. A poslije će doći Cacini zločini u Sarajevu i nemoć Alijne vlasti da ih na vrijeme zaustavi i procesuira, te nesposobnost da se na vrijeme kazni svako onaj ko je u ime Armije BiH počinio bilo koji oblik ratnog zločina. Jer, moralni, ideološki i politički legitimitet stiče se tek onda kada se razračuna sa zločincima u svojim redovima i kada se dokine svaka mogućnost da se zločinac promovira u etničkog heroja. A sjećam se kako je Izetbegović o Caci govorio u jednom intrevjuu magazinu Dani kao o heroju i ratnom zločincu. Trebalo je samo na vrijeme zaustaviti Cacina ritualna ubijanja i kazniti zločinca za njih i time dati paradigmatski obrazac svakog oblika pravednog kažnjavanja zločina. A zašto vam ovo govorim? Zato što istina o ratu u Bosni i Hercegovini mora biti istinom naše budućnosti i ključnom supstancom naše etike i našeg humaniteta. Ako nema toga, onda nema naše budućnosti. Ona može da traje u ovom ili onom obliku, i može se do u beskraj nastaviti kao vampirski oblik prvobitne akumulacije kapitala u ovdašnjoj pljačkaškoj privatizaciji u kojoj političke oligarhije piju zadnje kapi krvi vlastitom stanovništvu.

Goranov dnevnik i dnevnik fra Ljube Lucića, te dnevnik dječijeg pjesnika Jakova Jurišića, koji je poginuo na Grbavici kopajući rovove vojske Republike Srpske – djela su koja nas mogu osvjestiti. Dnevnik Jakova Jurišića neće biti čitan u BiH, jer za nacionalistički orijentirane Srbe i Bošnjake on je onaj drugi – Hrvat, a za Hrvate izdajnik. Nema bolje pozicije od pozicije morala i nepripadanja surovim kolektivitetima. Goran je u odnosu na mene imao je sreću da bude društveni autsajder. Ja sam simbolički označen kao Bošnjak, a to kako se osjećam moja je privatna stvar. Za one koji su islamizirali Armiju BiH i kojima je u jednom trenutku postao idol revolucionar u Iranu i Islamska republika Iran, Goran je bio označen kao Srbin – tek jedan običan Srbin, bez obzira na to što je ostao da sa komšijama u Konjicu brani multietničku BiH, s jasnim stavom ko je agresor a ko žrtva rata. Na toj osnovi su ideolozi ciljano ukidali razliku između nacionalizma i nacije, kako bi sebi priskrbili apsolutni legitimitet u društvenom polju.

Ima jedno mjesto u ovome dnevniku koje vas suočava s činjenicom da se već tokom rata BiH praznila od svog multietničkog sadržaja. U njemu Goran priča o avlijskoj Bosni i Hercegovini. To je Bosna koju mi svi imamo u sjećanju, Bosna susjedstva i neposrednog svakodnevnog ljudskog kontakta. U jednom trenutku u tu avlijsku Bosnu uplivavaju velike nacionalističke ideologije: Karadžićeva, Bobanova, pa kasnije Izetbegovićeva, kada mu savjetnici postanu ljudi poput Džemaludina Latića, kojemu je bliži Malezijac, nego li njegov susjed – recimo moj suborac Slaviša dobitnik Zlatnog ljiljana. Džemaludinu Latiću bliži je Malezijac, nego Slaviša Šućur, a radi se o savjetniku predsjednika Izetbegovića u jednom trenutku. Zašto ovako govorim nevezano za dnevnik? Zato što je u Konjicu otkazana, odgođena promocija ove knjige Gorana Sarića. Znam da se svakom društvu teško suočiti s vlastitim čirevima i koliku odgovornost to suočenje podrazumijeva. Ali, krajnje je vrijeme da se ti čirevi otvore. Ne smijemo ih ostavljati ili odlagati za budućnost zbog vlastite djece. Ne smijemo sebi dozvoliti da taj moralni teret prenosimo na buduća pokoljenja. Taj moralni teret vodit će novom obliku rata i zvjerstva.

U Bosni i Hercegovini mnogi stalno „laprdaju“ kako treba pamtiti rat da se zločinstvo ne bi ponovilo. No, šta to mi u stvari pamtimo dok to činimo na osnovama nacionalističke ideologije? Pamtimo ideološke interpretacije rata koje proizvode medijske, religijske, političke i kvazi-akademske elite. Te elite ne rade ništa drugo, nego od vlastitih nacija skrivaju puno ratnu istinu. Cilj je da se na osnovu te sakrivene ratne istine priskrbi enormno društveno bogatstvo za dvjestotinjak porodica u BiH. Takva vrsta pamćenja nije ništa drugo nego legitimacija zvjerskog oblika prvobitne akumulacije kapitala. Zato je pamćenje rata dalo legitimitet Princu u Bošnjaka, ili Draganu Čoviću – političkom vampiru – u Hrvata, ili Miloradu Dodiku – političkom moralnom satrapu – u Srba, ili onima koji na Betaniji grade vile, mislim na Izetbegovića, Lagumdžiju ili bilo kome drugom, čitavom nizu skorojevića, krležijanskih Glembajevih i Domaćinskih koji grade staklene nebodere ili pljačkaški privatiziraju društveno bogotatsvo. Takva interpretacija rata drži nas u moralnoj pokornosti poltičkim oligarhijama i u mentalnom konc-logoru. Da bismo se oslobodili tog konc-logora, moramo se suočiti s vlastitim zlom.

Ako je Sarić napisao nešto što je etički, humanistički univerzalno – to je onda ovaj dnevnik. Progovoriti o zločinu nad Srbima koji su odlučili da ostanu u Konjicu i podijele tragediju i sudbinu sa svojim komšijama Hrvatima i Bošnjacima, podrazumijeva da progovorimo o onima koje je Karadžićev režim proglasio Alijinim Srbima, a Alijin režim smatra ih etnički drugim, dok ih hrvatski, Bobanov režim smatra nebitnim ljudskim smećem. To su oni ljudi koji su u ovom trenutku sama sol Bosne i Hercegovine kao minimalne multietničke zajednice. Da bošnjački nacionalizam nije krenuo islamocentričnom, klerikaliziranom ideološkom verzijom, on bi od tih ljudi gradio simboličke i moralne vrijednosti. Ne bi ih nakon rata svojim politikama, tihog etničkog čišćenja, izbacivao iz Sarajeva. Ne bi ti ljudi npr. gubili poslove. Radilo se o preciznoj strategiji reislamizacije Bošnjaka i preciznoj strategiji za koju Pascal Bruckner kaže da je potpuni poraz Hrvata i Bošnjaka kao naroda BiH u jugoslavenskim ratovima činjenica da su pristali na narative velikosrpskog fašizma. To je potpuni poraz. Bosna i Hercegovina nije poražena u ratu, već je poražena u miru kao nastavku rata političkim sredstvima i to od strane onih političkih subjekata koji su umjesto građanske, multietničke zemlje gradili zapravo islamocentrično bošnjaštvo, ili hercegovinocentrično hrvatstvo, ili su pak gradili isključivo republičkosrpsko srpstvo. Ovaj mali prostor koji je ostao i u koji ulazi Goran Sarić, autor ovog dnevnika, taj prostor je, zapravo, revizija društvenog moralnog osjećanja. Ta revizija ne bi smjela da stane ni kod jednog tabua, jer ako stane kod bilo kojeg tabua, ona će se raspasti. U Sarajevu ima spomenik djeci ubijenoj u ratu (o tome sam već nekoliko puta pisao), taj spomenik ima jedan ogromni moralni problem u načinu na koji pamti djecu kao najnevinije žrtve rata. Naime, na natpisu na spomeniku piše: Djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu. To bi valjda trebalo značiti da djeca koja su poginula u neopkoljenom Sarajevu tokom rata nisu vrijedna našeg pamćenja i činjenice da im trebamo podići spomenik. Moje pitanje kao pripadnika Armije BiH glasi: jesu li snajperi radili po Grbavici i da li je tamo poginula ijedna djevojčica od snajpera Armije BiH? Jesu li granate Armije BiH možda pogodile neko dijete?

Zamislimo sljedeći natpis na spomeniku: Djeci poginuloj u Sarajevu, bez naglašavanja onog – u opkoljenom i na taj način začnemo model transetničkog pamćenja u kojem ćemo djecu kao najnevinije žrtve rata postaviti kao sami simbol moralnosti našeg društva. Tada bismo imali pravo da se iz užasa, genocida, masovnih silovanja, urbicida vratimo u multietničku civilizaciju. Dnevnik fra Ljube Lucića donosi niz vrlo preciznih bolnih dokumenata, jer je njegov autor kao suradnik fra. Petra Aranđelovića, provincijala Bosne srebrene, prisustvovao nizu važnih političkih sastanaka. Kad pročitate taj dnevnik onda se šokirate šta su sve vidjele te dobre oči fra. Ljubine. Dnevnik Jakova Jurišića priča je o strahu pjesnika kojeg velikosrpska vojska zarobljava i tjera na prve borbene linije – a zatim pogine vjerovatno kopajući rovove Vojske Republike Srpske. Treća u priča nastavku je ona Gorana Sarića. U ovom dnevniku nemate, kao u klasičnim dnevnicima, datume i linearnu hronologiju, ali imate ekspresiju unutrašnjeg stanja. To je s jedne strane ljubav prema djeci koja su u izbjeglištvu, potom ljubav prema prijateljima koji su u opasnosti, a onda ljubavi prema čovjeku uopšte.

Ova knjiga ispunjena je poezijom ljubavi i bola i utopijom univerzalne etike. Da, lijepo gore klasici marksizma. Nacionalizam se potrudio da marksizam predstavi đavolskim ideološkim aparatom. Nacionalizam se potrudio da utopiju socijalne pravde pretvori žudnju za džennetom ili rajem s one strane života. Nacionalizam se potrudio da u naše živote unese apsolutnu sebičnost, svirepost, lobotomiranost, ideologiziranost. A nedavno reče bošnjački princ Izetbegović, da narod nije slijedio SDA i da treba pomoći onima koji se nisu snašli. Kad klekne gospodin Izetbegović pred zločinima Armije Bosne i Hercegovine na Kazanima, pred zatvorom za Srbe i Hrvate u Čelebićima ili na nekom drugom mjestu gdje su počinjeni zločini u ime Armije BiH – tad može računati da se kao političar vratio u civiliziranu i moralno normiranu politiku. Do tada on je samo ideološki politički vampir, kao i čitav niz drugih. Ako je SDA, kako često bošnjački princ Izetbegović, tvrdi zaslužna za odbranu BiH, onda je i politički najodgovornija za zločine pojedinih pripadnika Armije BiH. Vrijeme je da na osnova transetničkog pamćenja rata zasnujemo novu, postragičku moralnost u BiH. Može li se očekivati da to učine političke oligarhije. Ne. Jer, one na osnovu monoetničkog pamćenja rata grade svoje feude u našoj zemlji.

A dolje, u podnožju društva, među onim tzv. običnim ljudima ostaje nam shvatimo da smo bili pripadnici Armije BiH u čije ime su činjeni zločini. Ne bismo smjeli dozvoliti nijednom zločincu da ostane nekažnjen za njih. Rat protiv BiH baziran je na ideologiji zločina, genocida i etničkog čišćenja. Praviti društvo na osnovu tih vrijednosti znači zatočiti se u mentalni konc-logor. A poricati zločine, ma ko da ih je počinio u naše ime, znači implicitno odobriti ideologiju na osnovu koje je vođen rat protiv naše zemlje. Pisati pak o njima znači braniti golu ljudsku supstancu u ratnom užasu. Ima li za pisca veće odgovornosti i većeg izazova. Zato Hvala Goranu Sariću što mi je omogućio katarzu svojima ratnim dnevnikom Lijepo gore klasici marksizma.