IDIL kuca na vrata zaboravljenih asova

Povezani članci

• Naša stranka Centar: Inicijativa za ukidanje savjetničkih pozicija nije prošla
• PREMIJERA PREDSTAVE “JOŠ JEDNO PISMO PREKO CRVENOG KRSTA“
• August Cesarec: Za vječan Prvi maj
• OPROSTI MI MAJO!
• Fidel Castro – posljednji komunistički hidalgo
• Zlatko Dizdarević: PATULJCI VLADAJU SVIJETOM

foto:newstalk

U zemlji u kojoj nema nikakve perspektive, u kojoj vjerski moćnici vrijeme provode smišljajući nebulozne kvazifetve o posthumnom kažnjavanju neposlušnih, jedini izlaz za mnoge mlade ljude jeste obećanje raja. Do kojeg je bitno stići. Makar odlaskom u Siriju. Ili povratkom iz nje i regrutiranjem novih wannabe šehida. Kome ba da se vi prilagođavate? Nek se oni malo vama prilagođavaju.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Prije otprilike dvije sedmice, B.D. (od ranije poznat regionalnim inkvizicijama kao dežurni ustaša, četnik a bogami i balija), je napisao tekst o tome kako se Sarajevom prošetao dečko u majci Islamske države Iraka i Levanta, a lokalni mediji nisu smjeli objaviti sliku tog dečka koju je načinio fotoreporter. Digla se tada na B. D. kuka i motika, pisalo se kako je on zapravo islamofob i kako se ruga zastavi koju je nosilo najčasnije stvorenje za sve muslimane na svijetu – poslanik Muhamed. To što IDIL i Boko Haram pod tom zastavom kolju i siluju izgleda vjerničkom puku nije odveć uvredljivo. Da muslimani sve više liče na “licemjerni Zapad” svjedoči i činjenica da, kad se desi kakav pokolj, društvene mreže budu pune hashtagova tipa #not in my name i na tome i teorijama zavjere sve stane. Svako sa strane ko progovori o problemu s kojim se muslimani u svijetu suočavaju se označava kao islamofob. Jer, šta ima neko da čeprka po našoj avliji.

Prije par godina, pojedinci iz Islamske zajednice BiH iza kojih je stajala moćna struktura Mustafe Cerića su se malo zaigrali s fetvama pa, uz pomoć jednog sarajevkog imama, došli na ideju da se sastavi lista nepodobnih – onih zločestih i pokvarenih – kojima se nakon smrti neće klanjati dženaza. Čak i ako se pokaju Bogu. U maniru inkvizicije, dakle, gdje pokajanje ne treba da primi Bog nego lokalni pop/hodža. Čak je bilo predloženo formiranje baze podataka o tim ljudima kako se nakon njihove smrti ni greškom ne bi desilo da im neko klanja dženazu jer su imali nešto protiv strukture koju je u to doba vodio Dragi veliki vođa. Na listi se inače, ni kriv ni dužan, našao i hrvatski novinar, gorepomenuti B.D. koji je koju godinu kasnije, zbog toga što je napisao tekst o omladincu u IDIL-ovoj majci i o tome kako sarajevski mediji nisu smjeli objaviti sliku dotičnog gospona proglašen – islamofobom.

Da život zna biti prvorazredna kurva pokazalo se u petak kada su young IDIL-ovci upali na džumu u džamiju imama, kreatora ideje o zagrobnoj fetvi, i napravili pomutnju te ga nakon što je citirao jedan hadis optužili da – laže. Iako sklon nebeskofetviranju, taj je sarajevki imam veoma probrano reagirao. Pomogle su mu i džematlije koje su pokazale da neće tolerisati ekstremiste u svom džematu. Ako se išta može nazvati svijetlom tačkom u ovoj sagi o ekstremizmu koji je došao i u našu avliju onda je to ova činjenica.

Ali, uvijek ima to prokleto ali. Ništa poput ovog primjera nije oslikalo bolje institucionalno licemjerje pojedinih IZ imama. A evo i zašto. Najprije se treba upitati, otkuda to mladi naraštaj koji slijedi IDIL u Bosni i Hercegovini? Nisu li proislamski mediji, skupa s pojedinim imamima Islamske zajednice, svaki put kada bi neko od ekstremista bio uhapšen, uključujući i Bilala Bosnića (provodadžiku za Siriju) pisali kako je to islamofobija i kako se ljudi hapse zbog dugačke brade i kratkih pantalona?

Jedan od onih koji su upali u džamiju se predao policiji, nakon čega je utvrđeno da je povratnik sa sirijskog ratišta i, navodno, bivši narkoman. On je negirao da su s njim bila još dva mladića iako su svjedoci tvrdili suprotno.

Inače, medijski je na ovom polju urađen ”dobar” posao jer se svaka racija u mjesta poput Maoče predstavljala kao islamofobija. Isto tako, neprestano se govorilo o novim muslimanima, onima koji su nakon genocida bili dovoljno hrabri da se vrate svojoj tradiciji. To što je ta suddenly ”naša” tradicija imala više obilježija ratnika s Bliskog istoka nikoga nije bilo briga. Islamska zajednica i bošnjačke političke elite su od muslimana napravile indijsku svetu kravu. Čak se i u slučajevima medijskog izvještavanja o Mevlidu Jašareviću koji je odlučio da se, ranivši sarajevske policajce pred ambasadom SAD, osveti Americi za rat u Afganistanu, pisalo kao o nekom incidentu koji se desio zato jer je mlad-Mevlid bio iziritiran narastajućom svesvjetskom urotom protiv islama. Nemojmo zaboraviti, islamistički sajtovi u BiH koji su obično širili kič i reduciranu verziju religije, skupa s teorijama zavjere o tome kako su za sve od 11. spetmebra pa do IDIL-a krivi masoni, Jevreji, vanzemaljci i slične uvijek krive skupine, su obilato davali podršku teroristima s Bliskog istoka. Ne zbog njihovog terorizma koliko zbog činjenice da su ”šuknuli” Zapadu. Šizoidno. Svemu je kumovala politika Islamske zajednice koja osuđuje terorizam, ali… Neka su malo šuknuli anam’ njima. Zlurado i glupo likovanje umotano o diplomatske izjave o osudi svakog oblika nasilja je dovelo dotle da idiljugend pokuca na vrata zaboravljenih asova. Sarajevskih imama. A onda se odjednom javila volja da se razriješe pitanja koja su dugo gurana pod tepih. Kada su idiljugend ugrozili autoritet Islamske zajednice, imami su odlučili da, eto, rješavaju stvari koje su gurane pod tepih. Baš kao da i oni nisu učestvovali u tome guranju pod tepih i baš kao da ih je neka nepoznata, takureć nevidljiva sila otpremila pod crvene sagove institucionalne samozaljubljenosti. Logika je jasna. Kada jedan Mevlid Jašarević puca u ambasadu u sred grada u sred bijela dana, to je incident. Kada grupa IDIL-provokatora upadne u džamiju i kaže imamu da laže, to je već problem. Jer, ulice ovog grada ionako odavno nisu briga IZ kadrovika koji ne vide dalje od svoje vizije vlastite čistoće i bezgrešnosti.

S dolaskom Huseina Kavazovića na Cerićevo nikad dosanjano doživotno mjesto stvari su se počele mijenjati na bolje. No, premalo i prekasno.

Ukazanje mladobagdadijevaca u Sarajevu je pokazatelj i još jedne bitne stvari. One institucionalno-sigurnosne. Hapšenje Bilala Bosnića je, očito, bilo samo žrtvovanje jedne glave. Bilal Bosnić nije sam u biznisu otpremanja nesretne bh. omladine u Siriju. Iza njega očito postoji razrađena cijela strukutra koja je samo nastavila s tim poslom. Kao i s poslom odašiljanja mladih idiloida da šire strah i trepet bh. gradovima. Još prije nešto više od pola godine bilo je jasno da će se, zahvaljujući ovim ljubiteljima bliskoistočnih pizdarija, sukobi iz Sirije preseliti u BiH. Naime, tada su na mrtvo ime zakuhali dojučerašnji sudžihadovci Bilal Bosnić i Nusret Imamović. Razlog je bio činjenica da su i u Siriji zakuhali Džehbetul Nusra, radikalni front kojem pripada i na čijoj se strani bori Imamović i Bosnićev IDIL. Bh. internet je eksplodirao. Jedni protiv drugih se izdavali fetve i međusobno se proglašavali nevjernicima.

Još je jedna strašna i tužna stvar bitna u cijeloj priči. Kada je nedavno u Siriji poginuo jedan bh. mladić, njegov je otac novinarima ispričao svoju potresnu priču. Naime, njegovog sina je u Siriju vrbovao i otpremio Bilal Bosnić, isti onaj kojeg je bh. javnost posmatrala kao zanimljiv reality show pa je umjesto u zatvoru gostovao po raznoraznim televizijama šireći svoju verziju islama, nekoga zabavljajući a nekoga ”okrećući na pravi put”. U zemlji u kojoj nema nikakve perspektive, u kojoj vjerski moćnici vrijeme provode smišljajući nebulozne kvazifetve o posthumnom kažnjavanju neposlušnih, jedini izlaz za mnoge mlade ljude jeste obećanje raja do kojeg je bitno stići. Makar odlaskom u Siriju. Ili povratkom iz nje i regrutiranjem novih wannabe šehida. Kome ba da se vi prilagođavate? Nek se oni malo vama prilagođavaju.