Hrvatski plinski rašomon

Izdvajamo

• Bi li došlo do ovakve javne halabuke zbog plinske pljačke da Troskot nije uzbunio općinstvo i alarmirao premijera Plenkovića podrobnostima o razmjerima štete, koju će na kraju krajeva opet preskupo platiti građani? Dakako da ne bi, a upravo je ta činjenica najtragičniji znak usustavljene „truleži u državi Danskoj“. Kvarni ljudi ne mogu voditi domaćinsku politiku i jedini je izlaz da ih se definitivno preseli u politički naftalin te dijelom, po krivičnoj zasluzi, u zatvorske apartmane s prethodnim oduzimanjem sve lopovski stečene imovine, taj da se na biralištima pojavi makar većina od onih 50-postotnih okorjelih izbornih apstinenata. Tada, garant, nikakve predizborne kuhinje, alkemijski inženjerinzi i promjene u mreži izbornih jedinica neće pomoći „nezamjenjivima“ da i dalje budu nezamjenjivi.

Povezani članci

• Iz diplomatskog dnevnika: Pogled i stisak ruke
• Brano Vuković: Mostar je grad u kome je laž legalizovana
• Ekskluzivno iz Madrida
• Stjepan Mesić: Glupost izmještanja ili izmještanje gluposti
• Čulić: Postrojavanje desnice
• Tuča policije i prosvjednika, iščupali prometni znak, lete boce

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Upravo je jezivo, zastrašujuće i dugoročno deprimirajuće gledati svaki put iste face na čelnim mjestima izbornih lista svake četiri godine, pa ih onda – nerijetko iz temelja promijenjenih stranačkih boja i polit-ideoloških opredjeljenja, sic transit – opet gledati kako u sabornici u novim sazivima tzv. Visokog doma opet iritantno jalovo vade isti mrak iz istih podruma. I nije im neugodno!? Gledaju javnosti u oči i misle da su inteligentni. Da ti pamet stane od dijareje takve uškopljene pameti, koja je istom logikom parlamentarne tzv. demokracije posijana po cijeloj državnoj piramidi vlasti. Jao građanima s takvim „liderima“. Plinski rašomon samo je jedan od karakterističnih primjera disfunkcionalne Bijedne Naše u kojoj, je li, ništa vrijedno više uistinu nije – naše. Tko ne vjeruje, neka pita Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen zatečenu u nekom trenutku iskrenosti, ne Andreja Plenkovića 

Marijan Vogrinec

Budući da je izvanredno zasjedanje tzv. Visokog doma, očekivano, bilo završilo kako je završilo – prvi put na saziv predsjednika Republike i samo s dvije točke dnevnog reda: već dvomjesečni štrajk pravosudnog osoblja i 10-milijunska u eurima pljačka plina u HEP-u – tzv. stabilno je većinsko preglasavanje oporbene manjine dalo razloga građanima za strah od ovogodišnjeg rujna kada će HDZ-Plenkovićeva vlada, bude li se držala najavljenoga, izvaditi cijene električne energije iz zamrzivača te od početka idućeg travnja kada prestaje i vladino ograničenje cijene plina. U kontekstu te bojazni stidljivo leluja i neugoda direktive Europske komisije zemljama članicama EU-a kako moraju ukinuti – navodno inflacijske, sic transit – mjere državnih subvencija cijena energenata te ih, je li, prepustiti tržišnoj regulaciji što će ju oktroirati odnos ponude i potražnje. Bez obzira na kupovnu moć tzv. običnih/malih Europljana koja, ovisno o razvijenosti nacionalne sredine i upravljačkoj sposobnosti vlasti, nije ni približno ista u jednoj Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Belgiji ili Italiji te Rumunjskoj, Bugarskoj i Hrvatskoj, koje su čak znatno ispod EU prosjeka. I praktično nema nade da će ikad sustići, kamoli prestići EU zemlje tzv. prve brzine.

Prema tomu, ekonomska cijena električne struje, plina i benzina, da se o cijenama hrane i osnovnih kućanskih potrepština i ne govori, koje je vrlo kritične i za prosječan europski standard, hrvatskim su građanima omča oko vrata životnog standarda. Plenkovićeva ironija štrajkašima i ljudima koji – osobito po uvođenju „naše valute eura“ – grcaju pod nepodnošljivim tsunamijem svih mogućih poskupljenja i erozije temeljnih uvjeta života kako ih je „vlada zaštitila od višestruko viših ekonomskih cijena izazvanih ruskom invazijom na Ukrajinu“ (sic transit) laž je na entu, a onda krimen, tzv. grijeh struktura koje su neodgovorno gurnule EU u američki rat protiv pojedinačno najmoćnije nuklearne sile na svijetu, najvrednije i ponajveće nekretnine na Kugli, prehrambeno i energetski samodostatne. Za razliku i od EU kao tzv. obitelji i od svake njezine zemlje članice, pa… Uzevši u obzir – inače točnu – ekonomsku doskočicu o tomu da „nema besplatnog ručka“, hrvatskim će građanima tek biti isporučen konačni račun za HDZ-Plenkovićevo vođenje Hrvatske tzv. pravom stranom povijesti, a neće im biti dopušteno čak ni plaćanje na rate.

Bastilla u Zagrebu

Da pak premijer nije bio posegnuo za komunističkom intervencijom u kapitalističku politiku cijena električne energije, plina, benzina i nekih osnovnih živežnih namirnica, Banski dvori bi doživjeli Bastillu, a Andrej Plenković sudbinu Luja XVI. Jer, što ne ide – ne ide. Što ne valja, kaže mudar pûk, ni s kruhom ne valja. Bijedna Naša nije niti će, je li, ikad biti Njemačka i na mizeran, prosjački, balkanski životni standard nikako ne idu – njemačke cijene hrane i energenata. Dapače, njemački turisti na odmoru u Hrvatskoj s negodovanjem govore u novinarske mikrofone, što potvrđuju i domaći tzv. gastarbajteri, kako su cijene proizvoda i usluga u RH više no u Njemačkoj, u ekonomski najsnažnijoj zemlji EU-a, zemlji tzv. prve brzine koja je, tvrdi gospodarska komora u Berlinu, ove godine pala u recesiju. Rusi s tim nemaju veze, ali itekako imaju Ameri i njihov rat u Ukrajini kojim je zataočio Uniju, pa njemački vicekancelar i ministar energetike kuka svom regionalnom mediju: „Prijatelji nam zaračunavaju neprijateljske cijene“. A što je mislio: ako su Ameri i Nijemci braća, da su im i kese – sestre!? Ne bi išlo. Pa o tomu se u biti radi: Ameri žele da im kesa nikomu na Kugli ne bude sestra, pa je i ukrajinskog rat tek smokvin list za puno ozbiljniju, dublju i opasniju priču radna naslova America First!

Premijer Plenković se, valjda u provali upravljačke samodopadnosti, prije koji se mjesec pohvalio medijima da se „Hrvatska oslobodila ovisnosti o ruskom plinu te je u stanju potpuno zadovoljiti svoje potrebe zahvaljujući LNG terminalu“ u akvatoriju otoka Krka. „Zaboravio“ je kazati po kojoj cijeni da se hrvatski porezni obveznici ne bi nasmrt ohladili. „Zaboravio“ je također reći, pa je to bila učinila državna statistika, da je Bijedna Naša 2022. godine osam puta povećala uvoz iz SAD-a, a više od 91 posto tog uvoza zapasuje američki ukapljeni plin iz škriljevaca što ga balon-brodovi dopremaju na krčki LNG terminal. Američki prirodni plin je desetak puta skuplji od ruskoga zemnog plina i četiri puta skuplji no što se prodaje u Americi. U međuvremenu je eksplodirala milijunska pljačka plina u Ini, za koju su osumnjičeni visokopozicionirani Inin zaposlenik, njegov otac i neki pomagači, a koji tjedan uoči izvanredne sjednice u Saboru velika plinska pljačka u HEP-u. Navodno je čak i za jedan eurocent za MWh preprodana nevjerojatna količina „viška“ plina kupljenog od Ine za 47 eura za MWh te prouzročena šteta za više od 10 milijuna eura. Osim HEP-ovog predsjednika Uprave Frane Barbarića (nedavno osumnjičen za bespravnu gradnju vile s bazenom na Hvaru), ministra gospodarstva Davora Filipovića i regulatornih agencija, u skandalu se povlači pitanje odgovornosti i samog premijera Andreja Plenkovića.

Enigma traje tjednima, krivca/e nitko niti ne traži, HDZ-ova je saborska tzv. stabilna većina na izvanrednoj sjednici parlamenta gurnula skandal pod tepih, jer „vlada sve poduzima da se problem riješi“ (sic transit), pa akteri kriminala i njihovi jataci u političkom vrhu i represivnom aparatu mogu mirno i dalje – raditi svoj posao. Nema zime! Upeklo ljeto, a kada nakon jeseni stisne zima i plinsko grijanje, odnosno proizvodnja struje iz plina postanu hit dana, netko će pitati nekoga čija mati crnu vunu prede. Na sreću male manjine jednih, a nesreću velike tzv. obične/male većine, porezni obveznici ne mogu nikamo pobjeći. Njihovi su džepovi, ma koliko bili (polu)prazni i dnevno maltretirani čak i sasvim besmislenim haračima, pojas za spašavanje koji vlada najprije i najradije navlači oko svoga tusta trbuha. Doduše, ove će to jeseni i zime nužno učiniti opreznije i obzirnije, jer potkraj proljeća slijede veliki izbori za sve oblike i razine vlasti, pa… I u državi i u Uniji, tako da se baš nije zamjerati općinstvu uoči izlaska na birališta. A kad prođe ta ciklička fertutma u koju političari i politikanti svih boja gledaju kao u boga, a plaše je se više no vraga, opet Jovo nanovo? Pouke plinskog rašomona made in Ina, HEP, PPD, mali opskrbljivači, energetsko ministarstvo, kojekakvi državni regulatori, kontrolori, revizori, supervizori i dugoprstići tipa sam svoj majstor, odnosno bog je najprije sebi napravio bradu – nikomu u sustavu i upravljačkom pogonu neće biti pouka kakva bi morala biti. Lopovluk i državna benevolencija su sastavni dio sustava što iritantno škripi i trokira, pa im – sasvim očekivano – nije stala na rep ni izvanredna saborska sjednica o pljački plina, pa je naivno nadati se nekakvom energetskom redu i miru ubuduće. Kapitalizam nije, kažu njegovi vlasnici, nije pučka kuhinja ni socijalna samoposluga, pa…

Eldorado za lopovluk

Mostov saborski zastupnik Zvonimir Troskot, međutim, svjedočio je neki dan u formatu „Točka na tjedan“ televizije N1 Hrvatska kako kapitalizam divljega, ortačkog ili rodijačkog CRO tipa jest više no Eldorado za plinski lopovluk glede&unatoč kojemu – nema nedužnih. Bili oni u vrhu političke vlasti, u monopolnom državnomu mastodontu ili u roju zainteresiranih za omastiti brk javnim dobrom. Troskot, „zluradi mostovac koji je premijera prvi obavijestio o tomu što se događa u HEP-u“ (Majda Burić, HDZ-ova saborska zastupnica), tvrdi da se „ovdje ne može govoriti o slučajnosti i neznanju. Prije svega, opet se dogodila afera nakon afere Škugor (krađa plina u Ini, op. a.), što znači da nikakve posljedice nisu bile nakon afere Škugor. Druga čudnovata situacija: sjetimo se da je premijer Plenković za afere Škugor pozvao Upravu Ine da podnese ostavku. U ovom se pak slučaju nije napravilo apsolutno ništa unatoč tomu što je HEP višestruko oštećen. Na čelu HEP-a se nalazi osoba (Frane Barbarić, op. a.), koja je u svojoj osnovi nekretninski mešetar koji o energetici nema pojma. Na sjednici saborskog Odbora za gospodarstvo je čitao sve one stvari koje praktički niti ne razumije. To su mu napisale osobe iz Uprave HEP-a i Plinacra, pretpostavljam, jer on takve stvari ni ne zna. Nije slučajno da se premijer Plenković već izletavao u pogodovanju Pavlu Vujnovcu (vlasnik PPD-a, najvećeg privatnog opskrbljivača plinom, koji je u ovoj aferi kupio u bescjenje 63 posto HEP-ovih plinskih „viškova“. op. a.). Sjetimo se da smo zbog takvih stvari završili u Financial Timesu, gdje je HANFA kao takva bila iskorištena da bi Allianz osiguranje ušlo u deal s mirovinskim fondovima radi kupnje Fortenove zajedno s Pavlom Vujnovcem“.

Bi li došlo do ovakve javne halabuke zbog plinske pljačke da Troskot nije uzbunio općinstvo i alarmirao premijera Plenkovića podrobnostima o razmjerima štete, koju će na kraju krajeva opet preskupo platiti građani? Dakako da ne bi, a upravo je ta činjenica najtragičniji znak usustavljene „truleži u državi Danskoj“. Kvarni ljudi ne mogu voditi domaćinsku politiku i jedini je izlaz da ih se definitivno preseli u politički naftalin te dijelom, po krivičnoj zasluzi, u zatvorske apartmane s prethodnim oduzimanjem sve lopovski stečene imovine, taj da se na biralištima pojavi makar većina od onih 50-postotnih okorjelih izbornih apstinenata. Tada, garant, nikakve predizborne kuhinje, alkemijski inženjerinzi i promjene u mreži izbornih jedinica neće pomoći „nezamjenjivima“ da i dalje budu nezamjenjivi.

Upravo je jezivo, zastrašujuće i dugoročno deprimirajuće gledati svaki put iste face na čelnim mjestima izbornih lista svake četiri godine, pa ih onda – nerijetko iz temelja promijenjenih stranačkih boja i polit-ideoloških opredjeljenja, sic transit – opet gledati kako u sabornici u novim sazivima tzv. Visokog doma opet iritantno jalovo vade isti mrak iz istih podruma. I nije im neugodno!? Gledaju javnosti u oči i misle da su inteligentni. Da ti pamet stane od dijareje takve uškopljene pameti, koja je istom logikom parlamentarne tzv. demokracije posijana po cijeloj državnoj piramidi vlasti. Jao građanima s takvim „liderima“. Plinski rašomon samo je jedan od karakterističnih primjera disfunkcionalne Bijedne Naše u kojoj, je li, ništa vrijedno više uistinu nije – naše. Tko ne vjeruje, neka pita Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen zatečenu u nekom trenutku iskrenosti, ne Andreja Plenkovića.