Hrvatska reinkarnira bavarske pivnice iz 1930-ih i ulične naci-derneke

Izdvajamo

• „Stoga“, priopćuje Savjet za nacionalne manjine RH, „u cilju stvaranja pozitivne društvene klime, tolerancije i suživota, te principa integracije nacionalnih manjina u hrvatsko društvo s njihovim punim identitetom pozivamo hrvatsku političku, kulturnu i sveukupnu javnost da se zajednički najoštrije suprotstavimo diskriminaciji po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj, dobnoj i rasnoj osnovi, kao i diskriminaciji temeljem političkog ili drugog uvjerenja kako bismo stvorili pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštite svih građana kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“ Ima li taj apel šanse? Nema. Kao što mudar pûk poslovično tvrdi da riba smrdi od glave, a čisti se od repa, nijedna vlast u Bijednoj Našoj u minulih tridesetak godina nije učinkovito mrdnula malim prstom radi suzbijanja u zametku svake pojave ustašluka, međunacionalne mržnje, rasizma i zadnje tri-četiri godine eskalirajuće protuizbjegličke/protumigrantske ksenofobije - tradicionalno izbjeglički, migrantski i raseljenički Hrvati dižu kuku i motiku protiv nesretnika iste povijesne sudbine!? - tako će i Ustav RH, Ustavni i ini zakoni, propisi, međunarodni akti, etc. u Bijednoj Našoj ostati mrtvo slovo na papiru.

Povezani članci

• Regija na nogama
• Josip Milić, pretučen i prešućen
• “FIN DE PARTIE”
• Vratite nam Krešu Ćosića
• I, FAKAT, KAKVA JE BUDUĆNOST PRINTANIH MEDIJA?
• Jelko Kacin: Njemačka govori ono što 22 članice EU misle

Foto Željko Hajdinjak/ Hanza Media

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno marginaliziranim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu“, priopćio je Savjet za nacionalne manjine RH. „Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije NDH, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu RH. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“ 

Marijan Vogrinec

Tek što se prividno stišao (!?) prljav rasistički eksces ekstremnog dijela žitelja međimurskog mjesta Pribislavca i razišlo tih tisuću ljutitih ksenofoba sa skupa u Čakovcu protiv „romskih kriminalaca i huligana“ iz obližnje favele – ksenofoba što godinama truju javni prostor protivljenjem tomu da im djeca sjede u istim razrednim odjelima s romskim vršnjacima – minuli je tjedan okončan još gorim rasističkim ispadom jednako zadrtih žitelja zagrebačkog prigradskog naselja Petruševca. Ovi su pak, ničim opravdanim izazvani, priredili bljutav performans masovne dreke, uvreda, prijetnji, psovkâ, gadljivih transparenata, otvorenih izljeva protumanjinske mržnje i ometanja javnog reda i mira, protiveći se useljenju desetak socijalno ugroženih romskih obitelji u praznu zgradu nerealiziranog tehnološkog parka u njihovu naselju. Zgrada je vlasništvo Grada Zagreba, otkupljena je javnim novcem, a gradonačelnik Milan Bandić nakanio je tim useljenjem omogućiti socijalno najugroženijim romskim obiteljima koliko-toliko pristojne životne uvjete. U neusporedivo pogodnijem stambenom prostoru od favelâ na kraju grada u kojima getoizirani Romi žive ispod svake razine ljudskog dostojanstva.

„E, nećeš, razbojniče!“ – maminjovski je smisao petruševačke poruke ne samo neostvarenom „gradonačelniku Hrvatske“ – koji će jamačno nazimu opet pokušati izboriti taj status – nego i svima službeno odgovornim i više no odlično plaćenim u vlasti za barem solidno stanje zdravlja ovog društva. Tima u HDZ-ovoj vladi koji, makar forme radi zbog civiliziranog svijeta, uvažavaju činjenicu da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena međunarodno priznata pod ključnim uvjetom: jamčiti u društvenoj praksi sva demokratska/ljudska prava svim manjinama. Baš svim, od etničkih do LGBTQI. I ta su prava oktroirana Ustavom RH, zakonima i propisima u čijoj su osnovi neospornih stečevina i načela najvažnijih međunarodnih akata. Glede i u svezi, je li, etničkih manjina, RH je i posebno osnažio te proklamacije u 45 članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Hrvatski sabor 13. prosinca 2002.), gdje se vlastitim građanima i međunarodnoj zajednici „obvezuje na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnoga pravnog poretka, svim svojim građanima“.

Zatajene međunarodne pljuske

Visokim i „čak višim stupnjem zaštite prava manjina u RH, nego u nekim drugim državama“ ovih se dana javno podičila novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić (HDZ), ali je (ne)svjesno zatajila učestale međunarodne pljuske hrvatskim vladama zbog kardinalnih propusta na tom području i nepoštivanja međunarodnih obveza u tom području. Da ne povjeruješ, i američkog State Departmenta u godišnjim izvješćima o stanju ljudskih prava i vjerskim slobodama u svijetu ima Bijednu Našu na kritičkom radaru. Bijedna Naša osobito tolerira, neodgovarajuće sankcionira ili uopće ne sankcionira kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda srpske i romske narodne manjine, pa LGBTQI zajednice, etc. Izbjeglice/migranti su posebno sramotna hrvatska priča nakon globalno svijetle epizode SDPove koalicijske vlade na odlasku ujesen 2015. Svjetski mediji su tada izvješćivali i donosili snimke kako hrvatski policajci nose na rukama izbjegličku/migrantsku malu djecu na tzv. balkanskoj ruti kroz RH „prema Njemačkoj“, a lokalno stanovništvo dijeli nesretnicima vodu, hranu, voće, odjevne predmete, etc. I domaći i strani su pak izvješćivali kako tek ustoličena u bivšoj Titovoj vili Zagorje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović subverzivno trči u Budimpeštu osvjedočenom ksenofobu Viktoru Orbanu cinkariti vladu (Zorana Milanovića) vlastite države.

Ona bi žicom, pendrecima, dugim oružjem, suzavcem, izdrilanim policijskim mišićima i – zašto ne!? – vojskom na granicama na goloruk narod, kojem je SAD/NATO sa saveznicima, EU-zemljama tzv. prve brzine, vojno i ekonomski u interesu megakorporativnog kapitala razorio domovine, poubijao sunarodnjake, (o)pljačkao prirodne resurse, izumio terorizam kao osvetničku reakciju i već dignuo na izbjegličke/migrantske noge 71 milijun ljudi u svijetu (zadnje UN-ovo izvješće). Dolaskom HDZ-a na vlast u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – najprije komedijašku anonimca iz kanadskog iseljeništva Tihomira Oreškovića, na daljinski upravljač neostvarenog „premijera“ Tomislava Karamarka, koja je u 146 dana „rada“ bespovratno profućkala Bijednoj Našoj cijelu 2016. godinu, pa „preporodnom“ zamjenom Andreja Plenkovića od jeseni te godine – počelo se ostvarivati sve zlo o kojemu Grabar-Kitarović i Orban nemaju ama baš ni jedno ozbiljnije nesuglasje. Izbjeglice/migranti, kojima uopće ne pada na pamet nastaniti se u Bijednoj Našoj, već je pretrčati čim prije i glavom bez obzira, postali su paradigma za istu ksenofobiju, rasizam i mržnju bez pokrića, kojima „uljuđena, pravna država Hrvatska“ tretira i svoje građane srpske, romske i LGBTQI manjine. Dapače, kerozin je to za odvratnom mentalitetu, kojem se urbi et orbi nazočilo u Pribislavcu, potom u Čakovcu, pa Petruševcu i na zagrebačkom Kvatriću. Gdje su i nedužni vozači bili blokirani ksenofobnim cirkusom ne bi li Bandića valjda primorali da socijalno ugrožene Rome useli u svoju obližnju dvoetažnu raskoš u Bužanovoj 4 umjesto među „čiste bijelce“ na gradskoj periferiji, u „njihovom“ Petruševcu.

Foto: Phralipen

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno isključenim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. Uključivo nekažnjen gotovo cijelo stoljeće američki ratni i zločin protiv čovječnosti dvjema atomskim bombama na civile u japanskim megapolisima Hirošimi i Nagasakiju, ali i britansko-američko dvodnevno zločinačko, vojno i moralno neopravdano razaranje Dresdena u Njemačkoj u kojem se te veljače 1945. zateklo oko 1,2 milijuna civila, ranjenika, ratnih zarobljenika, izbjeglica, etc. Više od 2000 bombardera danonoćno je istresalo smrtonosan teret na nebranjeni grad. Sva su tri „neprijateljska“ grada zvjerski uništena iz čiste obijesti ratnih vođa i demonstracije istog ludila – Drugi svjetski rat je praktično bio okončan pobjedom antinacifašističke koalicije i više nije bilo nikakvog opravdanja dodatno ubiti više stotina tisuća nemoćnih ljudi – što je od bavarskih pivnica i ekstremno nakon Kristalne noći vodilo tzv. konačnom rješenju.

Jedva pola milijuna domicilnih njemačkih Židova – koje naci-rasizam nije smatrao ljudskim bićima, kao ni Slavene, etc. i kao što dan-danas u Bijednoj Našoj ista bolest iz istih razloga anatemizira Srbe, Rome i ne baš javno opet Židove – osuđeno je na smrt zbog suludog „krimena“ da samim svojim postojanjem zagađuju „svetu Germaniju“ i otimaju kruh „čistokrvnim Nijemcima“. Fetva je Hitlerovim terorističkim pohodima proširena na sve Židove u Europi – u Holokaustu ih je ubijeno više od šest milijuna – budući da je Nietzscheovom Übermenschu „trebao“ čist, arijevski Lebensraum, a taj je podrazumijevao nestanak Židova i Slavene kao „gnojivo na njemačkim njivama“.

Klinom na klin

E sad, jesmo li malo zafitiljili glede i u svezi bavarskih pivnica i njemačkih rasističkih/protužidovskih naci-derneka 1930-ih godina u usporedbi s ovim što u Bijednoj Našoj nije od jučer i što upravo eskalira simbolikom Pribislavca, Čakovca i Petruševca? „Poglavico, ne želimo živjeti u rezervatu“, „Gradonačelniče, nismo poginuli u ratu, poginut ćemo za naš Petruševec“, etc. bile su neke patole bunta na zagrebačkoj periferiji i na Kvatriću. „Moramo zaštititi sigurnost stanovnika Međimurske županije“, žustro je poručila načelnica Općine Pribislavec Višnja Ivačić, dodavši da „u Međimurju nema govora mržnje“. Orgabizator skupa u Čakovcu Alen Pancer: „Policija je stvorila ovaj problem, politika ga mora riješiti“. Sudrug mu u organizaciji, maturant (!?) Tin Hrgović: „Institucije moraju početi djelovati. Ne tražimo puno, samo svoje pravo na normalan život. Je li ljudsko pravo ubiti ženu koja ti svaki dan donosi i prodaje hranu? Ako su to ljudska prava, onda smo mi rasisti“. Drukčijim riječima, ali ista naci-poruka iz bavarskih pivnica, mrzilačka zbog navodne životne ugroze goleme većine od neznatne manjine. Tada više od 60 milijuna Nijemaca, je li, nije moglo disati od „terora“ pola milijuna domicilnih Židova, što je otprilike isti odnos ne samo Roma prema bjelačkoj“ Hrvatskoj nego i svih pripadnika svakovrsnih manjina prema domicilnim Hrvatima u RH.

Ako i jesmo malo zafitiljilik, držeći se one da i pretjerivanje jest ponekad klin za izbijanje klina, Savjet za nacionalne manjine RH, na čijem je čelu pripadnik njemačke manjine Aleksandar Tolnauer, priopćenjem je dao indikativan, racionalan i argumentiran odgovor, koji prepoznaje vampirski duh nacifašističkog/rasističkog mentaliteta bavarskih pivnica 1930-ih: „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu. Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu Republike Hrvatske. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“.

Savjet za nacionalne manjine RH poziva se na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u RH (14. svibnja 2015.) i svoje priopćenje (24. veljače 2016.) o porastu atmosfere opće nesnošljivosti u hrvatskom društvu i pojavama etnocentrizma, ali i na međunarodne pravne stečevine u tom području te upozorava na „neprovođenje i neshvaćanje“ u RH „dostignutih demokratskih standarda u kojima vlada princip poštovanja slobode drugog i drugačijeg“ te „prava na mišljenje oslobođeno od ideološke i političke pristranosti, bez selektivne primjene dvostrukih standarda u ostvarivanju prava, a koja korespondiraju s civilizacijskim tekovinama europskog sustava vrijednost koje smo prihvatili kao članica Europske unije“. Savjet razumno primjećuje kako „manjinska i ljudska prava ne ovise prvenstveno o Ustavu, zakonima i deklaracijama, nego o moralnoj spremnosti i svjetonzoru zajednice u kojoj se trebaju ostvarivati. Ta spremnost i snaga zajednice za prihvaćanjem drugog i drugačijeg od izuzetne je važnosti jer povijesna iskustva govore kakve posljedice snose manjinske skupine, kao i cjelokupno društvo, kada ih se pokuša getoizirati, dehumanizirati te onda u tako stvorenoj društvenoj atmosferi eliminirati iz političkog, javnog, kulturnog i društvenog života“.

To se u Bijednoj Našoj sustavno čini prema drugima i drukčijim od 1990-ih godina, s punim znanjem najviših dužnosnika i institucija državne vlasti i njihovim kontraproduktivnim bagateliziranjem suštine problema. Puna je Hrvatska, je li, grafiterskih „ukrasa“ na fasada, prometnim znakovima, etc. tima „Mamiću cigane/Srbine/četniče“, „Kill Srbe“ (npr. u zagrebačkim Gajnicama), ustaškog ušatog U s križem među krakovima, stadionska skandiranja „Ubij, ubij, ubioj Srbina“ uobičajen su dio krvožednog rasističkog folklora za koji nitko ne odgovara, kao ni za ZDS i ustaški design šahovnice, grbova braniteljskih udruga, zastave HOS-a… Uza Srbe, Romi su na svaki način najisključenija socijalna skupina, izložena masovnim predrasudama, anatemi i pogrdama. Svojedobno se, a i danas u zabitim hrvatskim krajevima, plaši/lo malu djecu: „Ako ne budete dobri, ukrast će vas Cigani“. Romofobi dan-danas – u „nacionalno osviještenom“ hrvatskom narodu nakon tzv. državnog osamostaljenja vrijeđaju tu društveno getoiziranu/isključenu etničku manjinu pogrdnim nazivom Cigani, govore o njima kao lopovima, neradnicima, neukima, prljavim, neprilagođenim ljenčinama koji „samo štancaju djecu i bogatije od Hrvata žive od javnog novca, dječjih dodataka i socijalne pomoći“. I čim poštar donese državnu apanažu, Romi navodno banče u kafićima i spiskaju novac po kladionicama.

Apel za toleranciju

Kao da je to pravilo za cijelu populaciju i kao da Hrvati i ini građani to ne čine, koja javna objeda cilja i dio hrvatskih branitelja s prosječno boljim mirovinama/invalidninama od civilnih. Nijedan od romofobnih rasista ne znâ suvislo odgovoriti po čemu je teška uvreda nekom Hrvatu reći da je Ciganin ili Srbin. Makar i tako ozloglašenom pobjegu među svoje u Hercegovinu (BiH) Zdravku Mamića nadimkom Maminjo, razvikanom, je li, „gazdi hrvatskog nogometa“. Među Srbima i Romima ima nebrojeno puno poštenijih, vrjednijih, intelektualno/moralno časnijih ljudi od mnogih Hrvata, koji svojim likom/djelom nisu dostojni čistiti srpske/romske cipele. Milijun je i jedan primjer, gdje se i školovanije Rome ne želi zaposliti (slučaj deficitarnog radiologa u Zagrebu, konobara-sezonca u Šibeniku, etc.), uključiti kao ravnopravne u društvenu sredinu, zdravstveno zbrinuti i omogućiti školovanje do vrha obrazovne piramide, etc. Manjine su u RH marginalizirane skupine, remetilački faktor i nužno zlo i društvo se tako odnosi prema njima, iako to nitko otvoreno ne želi priznati.

Foto Romski Portal

„Stoga“, priopćuje Savjet za nacionalne manjine RH, „u cilju stvaranja pozitivne društvene klime, tolerancije i suživota, te principa integracije nacionalnih manjina u hrvatsko društvo s njihovim punim identitetom pozivamo hrvatsku političku, kulturnu i sveukupnu javnost da se zajednički najoštrije suprotstavimo diskriminaciji po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj, dobnoj i rasnoj osnovi, kao i diskriminaciji temeljem političkog ili drugog uvjerenja kako bismo stvorili pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštite svih građana kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“ Ima li taj apel šanse? Nema. Kao što mudar pûk poslovično tvrdi da riba smrdi od glave, a čisti se od repa, nijedna vlast u Bijednoj Našoj u minulih tridesetak godina nije učinkovito mrdnula malim prstom radi suzbijanja u zametku svake pojave ustašluka, međunacionalne mržnje, rasizma i zadnje tri-četiri godine eskalirajuće protuizbjegličke/protumigrantske ksenofobije – tradicionalno izbjeglički, migrantski i raseljenički Hrvati dižu kuku i motiku protiv nesretnika iste povijesne sudbine!? – tako će i Ustav RH, Ustavni i ini zakoni, propisi, međunarodni akti, etc. u Bijednoj Našoj ostati mrtvo slovo na papiru.

Rasističke metastaze, je li, zahvatile su prevelik i predubok dio nacionalnog korpusa da bi više mogli pomoći poznati medikamenti, kemoterapija, sâm Svevišnji tko u njega vjeruje ili razvikani travari. Možebitno tek masovna antikancerogena lobotomija, ali za nju niti je tko s pozicije i moći spreman niti Bijedna Naša – takva kakva jest – raspolaže odgovarajućim alatima. Pa ćemo i ubuduće slušati „osude“ vladajućih s figom u džepu i čitati/slušati priopćenja vapijućih u pustinji hude hrvatske povijesne zbiljnosti. Sic transit.