Hod u srednji vijek; laku noć, Hrvatska!

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 26.5.2019. u 19:02

Izdvajamo

"...Ono što stalno govorim, mi bismo trebali organizirati - hod za žive. Svako peto dijete u Hrvatskoj je ispod granice siromaštva. Toliko je siromašne djece. U posljednjem izvještaju, pravobraniteljica za djecu, koja je inače nevidljiva i to joj jako zamjeram, piše da je imala 76 individualnih prijava zbog nasilja nad djecom. Kad se rode, ta djeca očito više nisu njihova, na njihovoj skrbi. Ne mole pred ginekološkim odjelima ni pred sigurnim kućama. Ako ste uistinu za život, borite se za djecu koja su živa i među nama. Ništa ne vjerujem ovima iz Hoda za život.“

Povezani članci

Foto: Index.hr

Hodali ne hodali navodno za život, nema pomirenja među dvjema suprotstavljenim stranama, jer nikakav kompromis nije moguć. Zabraniti pobačaj i istodobno ga zakonski dopustiti nije moguće. Ili jedno ili drugo. Kao što nije moguća ni zajednička molitva krvnih neprijatelja ustaša i partizana – i na Bleiburku i u Jasenovcu. To su kruške i jabuke. Znâ to premijer Andrej Plenković, pa bježi od pobačajnog stola kao vrag od tamjana. U Jasenovcu glumata Europejca i antinacifašista, a Bleiburškom vodu plaća 500.000 kuna za tzv. komemoraciju „nedužnim hrvatskim žrtvama“ i globalno blamira RH parlamentarnim pokroviteljstvom. Bijedna Naša ulazi sve dublje u crnu tmušu i mrak. Laku noć, Hrvatska!

Marijan Vogrinec

Karneval bio, karnval prošao. Subota u znaku fetusa, protupobačajnih parola, vike, pjesme, balona, protuprosvjeda, policije s crnim maricama, etc. U Zagrebu trasom od Lenucijeve potkove preko Trga bana Jelačića, pa Mesničkom i Strossmayerovim šetalištem do Markova trga, gdje je naručenim govorancijama stavljena točna na „i“ tzv. četvrtom nacionalnom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku, pod geslom „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Pod istim se geslom hodalo u Splitu i Zadru. Baš na predizborni dan šutnje (drugi izbori za 12 hrvatskih zastupnika u Europarlamentu), tjedan kasnije od dosad uobičajenog termina – pretposljednjeg tjedna u svibnju – što je izravan politički čin, iako organizatori to opovrgavaju. Valjda „nisu znali“, pa ni vidjeli da im u prvom redu zagrebačkog Hoda korača ratni zločinac, odnosno da je u masi većinom dovezenih tzv. crkvenim autobusima iz provincije – policija je izbrojala ukupno oko 7000 hodajućih duša, organizatori pak 20.000, oko 5000 više no lani (sic transit) – bio poveći broj eurotastupničkih kandidata s desnih ili konzervativnih listâ. Državnom izbornom povjerenstvu to nije bilo nedopustivo, jer, eto, „nisu nosili promidžbene oznake“. A sama pojava tih likova kao – jasna poruka?

Pro life hodače je dan uoči paradiranja Zagrebom, Splitom i Zadrom primila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a – da se valjda Turci ne dosjete – medijima je dojavljeno iz njezina ureda kako su „primljeni na svoj zahtjev“. Pa će biti, tom logikom za hlebince, da i Željka Markić, rodonačelnica većine svih najvažnijih konzervativnih i proklerikalnih tzv. proobiteljskih, pronatalitetnih, etc. performansa zadnjih godina u javnom prostoru Bijedne Naše, na vlastiti zahtjev dolazi na Pantovčak nazočiti raznim predsjedničinim domjencima, svečanim prigodama, primanjima… U trenutku kad gaf-predsjednica RH uvelike intenzivira svoju – službeno još neproglašenu – kampanju za drugi mandat na Pantovčaku, bilo bi nezgodno i kontraproduktivno izvan desnog i HDZ-ovog biračkog tijela preintimno se družiti sa Željkom Markić, odnosno otvoreno podržati ideologiju hoda u srednji vijek, što njezini karnevali radi zabrana i anatema zapravo znače. Ili pak oksimoron-egida „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Nepostojeću manjinu!

Ako su nerođena, nisu djeca, pa nerođeni ne mogu biti ni manjina niti većina, što – logikom stvari – znači da nepostojeće nije moguće zaštititi. Ako se već netko sjetio štititi nepostojeće, besposlen je pop koji i kozliće krsti. Najnezaštićenija manjina u Bijednoj Našoj su Srbi. Potom Romi, LGBTQI manjina, izbjeglice/migranti u tranzitu, injsl. Vladajući političari ne prestaju farbati tunele navodnim visokim stupnjem ljudskih prava i sloboda u RH, demokracije, europejstva, poštivanja različitosti svake vrsti, drugih i drukčijih, etc., a međunarodne organizacije – čak i godišnja izvješća SAD-ova State Departmenta i svjetski mainstream mediji – dokumentiraju kako to nije baš tako. Licemjerje na entu: traži se zaštita trudnica i trudnoće, što uopće nije sporno niti treba u tom smislu išta bitno mijenjati u zakonima. Dapače, svaka je trudnoća poželjna u natalitetno kopnećoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj i nikomu ne pada na um onemogućiti ili otežavati ženama rađanje. Medicinska skrb je zajamčena od začeća do poroda i kasnije. Gotovo više i nema sela, da se i ne govori o većim sredinama, koje ne isplaćuje izdašne novčane naknade za svako novorođenče, povećava ih za svako sljedeće dijete, daruje najnužniju dječju opremu, država plaća i dio stambenih kredita mladim obiteljima s djecom, majkama se ne umanjuju naknade plaće dok su na rodiljnom dopustu, očevima je također odobreno korištenje plaćene skrbi za dijete, ako je obitelji povoljnije da se majka vrati na radno mjesto, etc.

Seksualni mjesečari

Drugi je par rukava – za to treba hodati po Banskim dvorima, koji pristaju na uvezeni tip izrabljivačkog/neljudskog kapitalizma predindustrijskog doba, te hodati odajama udruga poslodavaca – nehumano, nezdravo i nesankcionirano stanje radnih odnosa u zemlji, gdje poslodavci, tzv. vlasnici sredstava za proizvodnju šikaniraju žene. Plaćaju ih i 30 posto manje, nego muškarce na istim poslovima i s istom stručnom spremom, uvjetuju im zapošljavanje nerađanjem djece, trudnicama otkazuju ugovor o radu, etc. Takozvanim pro life „nacionalnim“ hodačima po Zagrebu, Splitu i Zadru, doduše, jest i to problem, ali neusporedivo manji od „zaštite najugrože manjine – nerođene djece“. Ta bi zaštita bila po njihovu vjerskom poimanju, svjetonazoru i razumijevanju ljudskih prava i ženine slobode raspolaganja svojim tijelom samo stroga, dosljedna zakonska zabrana pobačaja, kontracepcije, medicinski potpomognute oplodnje, predbračnog seksa, pa možebitno – zašto ne, bilo je u Europi inkvizicijskog mraka i dominikanskih lomača prije pola milenija – bračnog seksa, osim jedamput mjesečno (srijedom) kada se dopuštenjem lokalnog velečasnog treba napraviti obiteljska uzdanica. Muško, po mogućnosti i receptu mjesnih baba.

E sad, u prvom kvartalu trećeg milenija, nakon što se i bivši papa Ivan Pavao Drugi ponizno ispričao civilizaciji za stoljetne inkvizicijske zločine protiv čovječnosti, protiv i samog Isusa Krista i njegove crkve, za protuznanstvene zablude zbog kojih je Crkva prolijevala krv nedužnih i spaljivala na lomačama svaku samosvijest i kritičku misao nabijeđenu za „heretičnost“, srednjovjekovlje ponovno tutnji javnim prostorom. Čak je i jedna superkatolička Irska nedavno zakonom liberalizirala ženama pravo na to da slobodnom voljom odluče hoće li roditi dijete ili će pobaciti u medicinski kontroliranim uvjetima i optimalnim rokovima, zakonski dopuštenim uvjetima, konzervativni hodači liječnice i poduzetnice Željke Markić bi natrag u srednji vijek. Gdje će, je li, prisegli na celibat i zavjetovane na nevinost arbitrirati u ginekološkim ordinacijama? Ustavni sud RH već je iznio pravorijek glede i u svezi obaveze, je li, i rokova u kojima parlament ima donijeti nove zakonske paragrafe, kojima će riješiti pitanja pobačaja. Sada su još na snazi jugoslavenski propisi iz 1970-ih, a vladajući HDZ kukavički nit’ bi piškio nit’ bi kakio, razvlači odluku poput kaugume da se ne zamjeri ni konzervama u hodnji, što traže zabranu abortusa niti civilizacijskom svjetonazoru, oslonjenom na znanost, duh suvremenog doba i stečena ženska prava na vlastitu volju.

Željka Markić, kojoj se u zaslugu upisuje – iznimnom neozbiljnošću tadašnje SDP-ove vlade Zorana Milanovića – uspješan referendum 1. prosinca 2013. o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene (B = M + Ž), ni pred streljački strojem ne bi priznala novinarima da je njezin i hodajućih zahtjev za zaštitom nerođenog djeteta drugo ime zahtjeva za zakonskom zabranom pobačaja. Na izravno je pitanje o tomu, zajedno sa svojim pobočnicama iz stožera Hoda za život papagajila jedno te isto: „Mi smo za zakonsku zaštitu života od začeća do prirodne smrti, a na vladajućima je da udovolje volji hrvatskog naroda“. Nije šija, nego vrat. Tako su zaključili i mediji, poput televizije N1 Hrvatska, koje je Markić tužila sudu budući da „ja nisam nigdje kazala da se zalažem za zakonsku zabranu pobačaja“. Ne doslovno tim riječima, pomislili su prvostupanjski sudci, pa novinarima opalili sankcije po slovu i zakonskom duhu, da bi drugostupanjski sudci oslobodili medije krivlje: „Izvan je svake sumnje da iz svega proizlazi kako zahtjev za zaštitom od začeća znači zahtjev za zabranom pobačaja“. I to je to. Pro life su hodači, međutim, svi odreda, naučili napamet mantru: „Mi smo za zakonsku zaštitu života od začeća do prirodne smrti“. Nije šija, nego vrat, je li?

„Predsjednica je saslušala naše planove i prijedloge o tomu kako osigurati zaštitu života od početka, odnosno od začeća do prirodne smrti, kako trudnicama, mladim majkama i obiteljima osigurati podršku“, izjavile su članice nerođena djeca izaslanstva Hoda za život. „Drago nam je da nas je primila. Ne znamo podržava li predsjednica Hod za život, razgovarali smo s njom o organizaciji. Jako nam je važno da ona bude upućena u to, što mislimo da je zabrinjavajuće pitanje u Hrvatskoj. Važno nam je da čuje, jer je ona naša predsjednica. Na Hod za život je dopušteno donositi isključivo transparente, majice, natpise i zastave na kojima su poruke koje slave život, zaštitu života od začeća do prirodne smrti, izražavaju brigu i potporu majkama, djeci i obitelji.“

Jutarnji list je među komentarima svog izvješća objavio reagiranje čitateljice Stojanke Čirić: „Čuj, nerođena djeca najugroženija manjina u hr?????!!!!! E takve gluposti samo retardi mogu izgovoriti, ali šta plavojka ima zajedničko s takvima – to je pravo pitanje“, a izvjesni će Miloš Veliki: „Plavojka se trudi da primi i razumije sve ono što je destruktivno i ekstremno. Normalni ljudi koji su ugroženi njoj nisu potrebni, od njih je teško izvući glasove“. Ili Danijel Kralj: „Kad hodači vjernici ne bi radili pobačaje, pobačaja u RH ne bi gotovo ni bilo. Samo apeliranjem na istovjernike da ne rade pobačaje i problem riješen. Zašto svoja vjerska uvjerenja žele nametnuti drugima koji ne dijele ta njihova vjerska uvjerenja? Kad su ti isti hodači bolesni prvo idu kod liječnika, a ne kod svećenika. Tu razum i znanost nastupaju prije vjerskih uvjerenja. Kad je pobačaj u pitanju (tuđi naravno, njihov se radi na Bregani) onda šetači stavljaju vjeru ispred znanosti. Kakav sklop u glavi moraš imati da se zalažeš za potpunu zabranu pobačaja i ako je primjerice riječ o deformiranom plodu, plodu silovanja, pedofilije ili incesta?“

Odgovara mu Mario Ptičar: „Možeš misliti. Odjebo ih Plenki, odjebo ih Bandić pa se našle njih dve… Nadam se da je ruta hoda preko Macelja“ Jest našla vreća zakrpu, kaže se u narodu za to, što Ptičar komentira na FB-u. U Dnevniku u 18 televizije N1 Hrvatska gostovala je istaknuta aktivistkinja za ženska prava Sanja Sarnavka, koja se također vrlo kritički izjasnila o tzv. četvrtom nacionalnom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku, pod geslom „Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!“ Očito su prošli obuku, drži Sarnavka, da „moraju govoriti samo pozitivno, a ništa negativno. Ako su za to da se poštuje život od začeća do smrti, naravno da su za zabranu pobačaja. S tim imam silnih problema. Kad vas se hapsi i ispituje, to traje četiri i pol sata. Taj Hod za život ne vrijedi ništa kad s njima u prvim redovima maršira jedan ratni zločinac (Dario Kordić, op. a.), osuđen zbog ubijanja u Ahmićima, pokolja u kojemu je bilo 11 djece (najmlađe tromjesečna beba u kolijevci, op. a.). Taj život je svet samo istomišljenicima i svojim vjernicima valja. Ne možemo reći da su hrvatski orijentirani, to je došlo iz SAD-a“.

Pobačaj u Brežicama

Takozvane pro life hodače, organizirano dovezene autobusima uglavnom iz pasivnih krajeva Bijedne Naše i zapadne Hercegovine u BiH, u Praškoj je ulici u Zagrebu, kao i prethodne tri godine, pokušala zaustaviti poveća skupina protuprosvjednik, aktivista građanskih udruga, civilnog društva i tzv. lijevih polit-ideoloških opcija. Policija ih je – po već uhodanom scenariju za takve situacije – odnijela u svoje crne marice te će biti ispitani u policijskim postajama i možebitno sankcionirani za kršenje javnog reda i mira. Ti aktivisti zalažu se traže „legalan i dostupan pobačaj, koji u Bijednoj Našoj formalno jest legalan, ali nije dostupan“ kako to važeći zakon propisuje. I to je veliki problem o koji se ideološki/svjetonazorski promiskuitetna država RH godinama oglušuje. „Pobačaj u Hrvatskoj nije dostupan“, naglašavaju aktivisti, protivnici Hoda za život i inih (radikalno)konzervativnih inicijativa za klerikalizaciju i praznovjersko zatupljivanje hrvatskog društva. „Trend je da liječnici imaju priziv savjesti. Prema zakonu smo dobili ove godine četiri izvanredna prijedloga zakona koji reguliraju priziv savjesti i pobačaja, ali vlast se boji, pa ih drži u ladici. Danas većina žena koje mogu i imaju sredstva obavljaju pobačaje privatno. U privatnoj praksi dosta liječnika naglo gubi priziv savjesti. Žene odlaze u Brežice u Sloveniji, gdje je pobačaj jeftiniji nego u Zagrebu. Nažalost, neke pribjegavaju i drugim rješenjima, koja uzrokuju neplodnost ili čak i smrt.“ Vlast mulja, oklijeva i prepušta rješenje nebrizi.

„Mi nismo za pobačaj“, tvrdi Sarnavka, „ali naprosto smatramo da čitav svijet shvaća da će žene obavljati pobačaje odobravala li to država ili ne, da su posljedice pogubne ako se pobačaji ne obavljaju u zdravstvenim ustanovama. Hrvatska definitivno ide unatrag. Dođe mi tužno kad se sjetim da sam 2001. radila prvu kampanju i da je bio dobar odjek. Ono što stalno govorim, mi bismo trebali organizirati – hod za žive. Svako peto dijete u Hrvatskoj je ispod granice siromaštva. Toliko je siromašne djece. U posljednjem izvještaju, pravobraniteljica za djecu, koja je inače nevidljiva i to joj jako zamjeram, piše da je imala 76 individualnih prijava zbog nasilja nad djecom. Kad se rode, ta djeca očito više nisu njihova, na njihovoj skrbi. Ne mole pred ginekološkim odjelima ni pred sigurnim kućama. Ako ste uistinu za život, borite se za djecu koja su živa i među nama. Ništa ne vjerujem ovima iz Hoda za život.“