Gospodari mržnje produbljuju talačku krizu

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 24.11.2014. u 11:19

Povezani članci

Foto: Vjeran-Zganec-RoguljaPIXSELL

Patološka mržnja, podjele, politički i svjetonazorski ratovi, međunacionalna netrpeljivost… U podlozi puzeće propasti glad, bijeda, nezaposlenost, besperspektivnost i sve veći jaz između sve užeg kruga (pre)bogatih i sve veće mase (pre)siromašnih građana. Neoliberalni kapitalizam naselio se na Balkanu i ozbiljno prijeti katastrofalnom eksplozijom

Marijan Vogrinec

Osim po slavenskoj rasnoj pripadnosti, po jeziku te milijun kulturološko-etničkih i inih osobitosti, Hrvati su braća blizanci s „mrskim“ Srbima i po valjda urođenom usudu razjedinjenosti i podjela, koji ih usud povijesno gura na poziciju – tuđe prćije. „Samo sloga Srbina spašava“ (četiri ocila u nacionalnom grbu Srba) inačica je istog vapaja za jedinstvom i nacionalnom slogom kakav se s desne strane Dunava prepoznaje u posprdnicama „hrvatski jal“, „nek’ susjedu crkne krava“ ili onoj novijeg kova „dva Hrvata, tri stranke“…

Negativna je poveznica dvaju slavenskih naroda i činjenica kako ni jedan od njih ne uspijeva makar zaliječiti kroničnu boljeticu: budale iz vlastitih redova povremeno uzimaju cijeli narod kao svoju prćiju. A vrhnje pobiru drugi, redovito oni koji sokole usijane nacionalne budale na obračune unutar vlastitog naroda, navodno u ime i radi dobrobiti naroda. Krvavi raspad SFR Jugoslavije, sa Srbima i Hrvatima u glavnim ulogama i međunarodnim suflerima u sjeni, ostavio je svu silu argumenata o teškim posljedicama manipulacije narodima. Nacionalni jahači apokalipse hrane se mržnjom, razdorom i podjelama.

Bjelosvjetski lihvari

Da nema jednako psihički bolesnih maloumnika s obiju strana Dunava – jednih s kokardama na šubarama i zamućenih očiju fatamorganom Virovitica-Karlovac-Karlobag, drugih s ušatim U na crnim kapama i opsjednutih nacionalno čistom Hrvatskom do ispod Kalemegdana i državne međe s Bugarskom – život bi i Srbima i Hrvatima bio znatno ugodniji. Pa makar i jedne i druge, plus sunarodnjake u BiH, još jače gnjeli do krvi isti bjelosvjetski bankarski i trgovački lihvari, koji su nahrupili na poslijeratni Balkan cijediti mast „posvađanima“. Lokalni „državotvorci“ smatraju ekskluzivnim i neupitnim pravom svojatati sunarodnjake kao da su uistinu njihova prćija. Zajedno s državom, ma kako traljava bila. I nastavljaju zlonamjerno huškati narode jedne na druge, kao da mržnja mora biti ključno pitanje života ili smrti.

Nije Zapad mutav ni kad govori oružje niti je Haaški sud, usred ukrajinske i bliskoistočne krize na rubu novog velikog rata, pustio štuku Vojislava Šešelja među šarane u politički uzburkanom srbijanskom/balkanskom jezeru. Ima to svoje zašto i zato. Stoga se glavni haaški tužitelj Serge Brammertz neće žaliti na „privremenu“ Šešeljevu slobodu „zbog liječenja metastazirajuće smrtne bolesti“, iako taj ratni zločinac ne izgleda kao čovjek s jednom nogom u grobu. Šešelj grmi velikosrpskim uvredama i prijeti, njegova politička djeca u vrhu srbijanske vlasti zavukla se u mišje rupe. Službena retorika hrvatskog predznaka blago i neuvjerljivo parira samozvanom četničkom vojvodi, djeluje uvrijeđeno kao vlaška mlada, a ona ultraško desna u ritmu je i duhu ratnog početka 1990-ih.

Želi se s obiju strana ostaviti dojam sukoba naroda („povijesno neprijateljskih jednih prema drugima“) i vjera (katoličanstvo-pravoslavlje) i time zamagliti stvarno stanje bolesnih mozgova osvetnički i ratno-huškački „velikodržavotvornih“ pojedinaca i skupina. Srpska i hrvatska ljuta desnica nacifašističkih krvnih zrnaca i ambicija nikad se u povijesti nisu izravno željele sukobiti ili jedna drugoj nanijeti zlo, ali su i jedna i druga izazvale biblijske tragedije svojim sunarodnjacima, gurajući ih kolektivno u međuetničku klaonicu. Uvijek u ime nacije, vjere, krvi i tla, izmišljenih mitova, guslarskih tradicija, ognjišta… Uporaba naroda kao privatne ili tuđe prćije.

Budući da se ove godine obilježava 100. obljetnica početka Prvoga svjetskog rata, možda bi „čisti hrvatski sinovi od stoljeća sedmog“ znali pojasniti za čije su babe zdravlje prolijevali krv na Drini njihovi djedovi i pradjedovi, što su tražili u regimentama crno-žute KuK monarhije koje su gadno dobile po repu na Ceru i Kolubari, je li itko još pokupio sve kosti Hrvata iz rovova na Soči i Pijavi…? Zbog čijeg su idiotizma 1942. godine samljeveni sovjetskim kaćušama Hrvati iz 369. pojačane pješačke pukovnije, koje je poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić poslao na Staljingrad, iako nije objavio rat SSSR-u (SAD-u jest)?

Ima još sličnih povijesnih promašaja, pa i u novije doba, uključujući otimanje tuđih teritorija u ratu u BiH, etnička čišćenja, palež, ubojstva, pljačke, silovanja…

Zlodjela protiv drugih i drukčijih (nacionalnost, vjera, itd.) redovito se čine u ime ovog ili onog naroda, njegovog „povijesnog prava“ na određeni teritorij, u ime srpstva ili hrvatstva, „svetog križa“… Počinitelji, logističari i ideolozi redovito se pokušavaju oprati „alibijem“ kolektivne volje i prava „svog naroda“ i „krivnjom neprijateljskog“. Ni jedan zločin, međutim, nije zločin kolektiviteta, nego nosi ime i prezime pojedinca, odnosno skupine počinitelja. Desničarski ultraši, ma gdje bili na kugli zemaljskoj, pa i neki osvetoljubivi stradalnici nesposobni ljudski oprostiti, poznaju isključivo kolektivnu krivnju i zato se nemilosrdno obrušavaju na nacionalni kolektivitet „dušmana“. Kretenizam? Jest, jer su mržnja i neoprost teški okovi što sapinju slobodu žrtve, u kojima se ne da normalno živjeti, koji odgajaju klicu nove mržnje i zla.

Ovih dana, na 23. obljetnicu pada Vukovara pred velikosrpskom osvajačkom silom, opet je došla do izražaja sva ta mješavina razuma i mržnje, mirotvorstva i netrpeljivosti, predanosti suživotu i osvetoljubivosti, oprosta i anateme…
Sin legende vukovarske obrane Siniše Glavaševića, Bojan, te najmlađi (u dobi od samo 10 godina!) zatočenik/rob srbijanskih logora Marijan Gubina ističu da neće zaboraviti nesreću koja im je nanesena, ali da ne mrze Srbe kao narod. Kažu, treba strpljivo obnavljati povjerenje Hrvata i Srba i njegovati suživot. Zločincima treba suditi, ali nitko nema pravo suditi cijelim narodima.

Zašto ne prijave?

Istodobno, žena u crnom iz Kolone sjećanja ovih dana govori u tv-kameru: „Srbi su mi ubili muža!“ Srbi, ne Srbin XY koji je to učinio. Drugi čovjek kaže: „Svi ti susjedi Srbi znaju gdje su zakopani naši nestali i tko ih je njihov ubio, ali ne žele reći!“ Žena iz stradalničke udruge također je izravna: „Srbin koji me je silovao smije mi se u lice kad me sretne na ulici u Vukovaru, a nitko mu ništa ne može! Sramota! Ovo nije hrvatska, narodna vlast!“

U prvom slučaju, bio bi red (i zakonska je to obveza!) da žena kaže koji joj je Srbin ubio muža i prijavi ga policiji. U drugom slučaju, ako čovjek zna kako srpski susjedi znaju za mjesta ukopa ubijenih/nestalih u Domovinskom ratu, također je dužan prijaviti vlastima svakoga tko taji zločin. Nije ni ljudski niti kršćanski anatemizirati sve „susjede Srbe“, odnosno sve pripadnike srpske manjine i navlačiti na njih opći hrvatski gnjev. U trećem slučaju, žena je isto tako zakonski dužna prijaviti tko ju je silovao, ako ju je silovao. Bez obzira koje nacionalnosti, vjere, itd. bio silovatelj. Budući da u sva tri slučaja, a sličnih je na tisuće, „pravna država“ nije službenim prijavama obvezana „raditi svoj posao“, optužbe pojedinaca ostaju na razini rekla-kazala, zlonamjerne, neuvjerljive, paušalne i osvetoljubive kolektivne anateme. To je neljudski, nekršćanski i nepravedno.

Bilo je mnogo domaćih Srba, koji su s puškom u ruci branili Vukovar, poginuli u njemu, ubijeni ili nestali u logorima svojih sunarodnjaka kao „krvoločni ustaše“, pa i skončali u masnoj ilovači masovne grobnice na Ovčari. Kost uz kost s legendarnim izvjestiteljem Hrvatskog radija iz opkoljenog Vukovara. To je, ne samo ovih dana sjećanja, pošteno svjedočio i najobavješteniji čovjek o nacionalnom sastavu svojih postrojbi, posljednji zapovjednika obrane Vukovara Branko Borković Mladi Jastreb. Tko ga nije čuo, neka se dodatno obavijesti. Mediji su iscrpno zabilježili njegove riječi, s konkretnim primjerima, imenima…

Bijedna Naša RH već je 24 godine talac mentalno problematičnih redikula, dugoprstića i klijentelističkih družina, pa nikako nije kadra krenuti naprijed. U zemlji je permanentna psihoza talačke kriza, jer ju kojekakvi uzurpatori ne puštaju iz šaka. Otkad je politička scena – u ne baš razjašnjenim okolnostima izbora prvog „državotvornog“ čelništva HDZ-a – iznjedrila Oca Domovine (sic) Franju Tuđmana, talačka kriza ne jenjava. Tuđman i društvo odmah su prisvojili Hrvatsku i sve u njoj, nalijepili joj HDZ-etiketu i pretvorili je u privatni bankomat svoje „državotvorne“ kaste. Rat i rasistička retorika/praksa samo su dobrodošla dimna zavjesa za kriminalne marifetluke, čije posljedice Bijedna Naša više nikad neće sasvim prevladati.

RH je u međuvremenu, sve do dana današnjeg, postala gotovo svačijom privatnom prćijom. Osobito „državotvornih“ i umjerenije desnih političara, koji stalno podjaruju „ratno stanje“ protiv Srba, četnika, partizana, komunista, Jugoslavena, udbaša i sličnih aveti iz davnina. Jednostavno ne mogu spavati od mučne prošlosti. Imaju neizlječive noćne more, kojima teroriziraju medije i svu normalnu hrvatsku javnost. Kao Šešelj sada srbijansku, koja više nije ista kao prije 12 godina kad su ga njegovi spakirali i preselili u Haag.

Hrvatsku talački ugnjetavaju i skupine samoproglašenih kolovođa svakovrsnih udruga „hrvatskih branitelja“ (registrirano 1276 udruga!), koji ucjenama (samo SDP-ove) vlasti i javnim prosvjedima traže kruha nad pogačom, za račun svojih svjetonazorsko-političkih mentora na desnici. Ako za godinu i kusur zaista dođe na vlast „novi HDZ“ (novi?- sic) s klijentelističkim partnerima, „braniteljima“ opet – kao i ranije! – neće padati na um prosvjedovati protiv Tomislava Karamarka. Zašto? Zna se, vrana vrani ne kopa oči. Ni protusrpska ljuta retorika više neće biti ni toliko protusrpska, a još manje ljuta.

„Crkva u Hrvata“ također talački pritišće RH, iako uživa položaj u zemlji koji znatno nadilazi prirodno podnošljiv u sekularnoj državi. Toj je militantnoj „udruzi građana“ imanentna tradicija desničarenja i, u određenim razdobljima, ultradesničarenja do izravnog sudjelovanja u zločinima protiv čovječnosti.

Neviđene blamaže

Tu su i sportsko-kriminalni „kumovi“, osobito u nogometnoj organizaciji i klubovima, među sucima i menadžerima te navijačke skupine, koje teroriziraju javnost i sramote Bijednu Našu širom svijeta. U nogometnom se sportu obrću milijarde (i)legalnog novca i to je područje iznimno privlačno za lopovluk i miksanje politike i kriminala. Dakako uvijek na štetu i sramotu građana.

Nacionalistički ispadi sportskih bossova poput Zdravka Mamića ušli su i u sudske anale, a sramotne tragove lika i djela Antuna Vrdoljaka ne treba ni spominjati. Skandali u hrvatskom nogometu ovih su dana kulminirali neviđenim blamažama: divljanje huligana na San Siru u Milanu i isticanje velikoga ušatog U, Hajdukov bojkot utakmice s Dinamom, oružani obračun „mamićevih“ i „protumamićevih“ navijačkih skupina… Uskoro će padati mrtve glave kao i u obračunima beogradskih Delija i Grobara.