Goli Francuz, popišulje i srebroljupci

Izdvajamo

• Zato što u Bijednoj Našoj više „nema“ korone, turistima je nakon dviju sušnih sezone opet sve dopušteno. Čak i više no sve jer, što kažu mudri jarani: para vrti gdje burgija neće. A među turistima je ove godine više od 80 posto stranih, jer za domaće niti ima mjesta na „plavi se Jadran talasa“ (Mucalo) niti su platežno vješti parirati strancima za naklonost apartmanskih srebroljubaca što pola sami potajno piju, a pola državnom šarcu daju. Sezona lova traje, pa tko se opernati u tri top-mjeseca, gladi bradu, tko ne, sam si je kriv.

Povezani članci

• Mladost Splita streljana u kopačkama
• Nepotkupljiv kritički duh
• Volim te, budalo mala
• Grobna naknada
• 15. Vrisak donosi više od 40 programa u art-kvart „Benčić“
• Pupovac odgovorio na predsjednikovu paljbu

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

„Jednostavno, nemoćna sam“, kaže Petra Radić (NL), arhitektica i jedna od najmlađih načelnica općine u povijesti. „Doslovno se borim s vjetrenjačama. Jedno vrijeme sam se skrivala u automobilu i zapisivala registracijske oznake kamiona koji to dovoze. Obavijestili smo sve državne institucije, ali nitko ne reagira. Tražili smo od Policijske postaje Makarska da postave mjerače težine za kamione, ali nas nitko nije obavijestio o epilogu našeg zahtjeva. Prije početka turističke sezone sam redovito slala komunalne redare u taj dio općine, ali to je uigrana ekipa, čim bi vidjeli komunalce, sve bi stalo. Borim se svim sredstvima, ali sam nemoćna bez pomoći države.“ A državom vladaju HDZ i premijer Andrej Plenković. Pa, da se načelnica Radić upiše u HDZ, bi li vjetrenjača bilo manje ili ih uopće ne bi bilo!? Uopće ih ne bi bilo. Ali ni poštene, vrijedne i zauzete mlade žene koja želi dobro ovoj trknutoj državi u kojoj su samo pogrešni ljudi na – pravim mjestima. U vlasti. I o turizmu nemaju pojma

Marijan Vogrinec

U Hrvatskoj više „nema“ korone, ali opet dnevno raste broj zaraženih sve novim i novim, zaraznijim novoimenovanim sojevima virusa SARS-CoV-2 i dnevno umire rastući broj zih bolesnika. Život u dnevnoj zbílji glumata kako se iz tzv. novog normalnog vratio u rikverc, u tzv. staro normalno, pa su si čak i najvidljiviji HDZ-ovi stožeraši premijera Andreja Plenkovića dopustili biti opet nevidljivima, jer korone u Bijednoj Našoj više „nema“, maske su nestale, na ulazima u trgovačke centre više nema sredstava za dezinfekciju, nema ograničenja kretanja, mjere izolacije su popustile do smiješnoga, ljudi se opet grle i ljube na kućnim zabavama, svadbama, industrija zabave opet diše punim plućima, noćni klubovi su kao šipak, a režimski političari i mediji – uključivo premijera Plenkovića i medijsku tzv. javnu kuću HRT – gromoglasno trljaju ruke brojeći turističke tzv. dolaske i noćenja koji će u konačnici po svoj prilici premašiti „rekordnu 2019.“, je li, proračunskim berivima jedinu gospodarsku granu koja koliko-toliko ovoj državi drži glavu iznad vode. Što građani, doduše, ne osjete na životnom standardu, osim par povlaštenih kastâ kojima ništa ne smije nedostajati ni za biblijskog potopa tipa bankrotiranog Portorika ili Grčke…

E sad, je li politička igra bez granica – u uvjetima proračunskih posljedica dvogodišnje pandemije, prijetećega energetskog armagedona u Uniji ove jeseni i zime, (pred)ratna kriza među najvećim svjetskim silama, inflacija i recesija, (pre)skupe sastavnice ulaska RH u eurozonu, itsl. – zapravo bila izazvala eksploziju turističke sezone bez obzira i na još nepobijeđenu niti kontroliranu koronu i sposobnost domaće turističke industrije da milijunski protok gostiju iz cijelog svijeta i ona šaka platežno boljestojećih domaćih prođe „kako bog zapovijeda“? Politika jest odigrala ključnu ulogu, sunce, more i ovdašnja tradicionalno priroda svoju, liberalan postvirusni granični režim svoju i više nije bilo razloga da već turistička predsezona ne bude vrlo uvjerljiv smjerokaz svega što se dobro i loše može očekivati u hrvatskom turizmu. Ne bude li neke prirodne katastrofe ili europskog rata s Rusijom, čime ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski plaši sav svijet, jer ima razloga osjećati se krivim za toliku nesreću svoje zemlje koju mu zapadni huškači i mecene globalnih stradanja niti će zaustaviti niti platiti. Humanizam je jeftin i relativan pojam. Tko ne vjeruje, neka pita umiruće od gladi u Darfuru. Može i u Afganistanu.

Zato što u Bijednoj Našoj više „nema“ korone, turistima je nakon dviju sušnih sezone opet sve dopušteno. Čak i više no sve jer, što kažu mudri jarani: para vrti gdje burgija neće. A među turistima je ove godine više od 80 posto stranih, jer za domaće niti ima mjesta na „plavi se Jadran talasa“ (Mucalo) niti su platežno vješti parirati strancima za naklonost apartmanskih srebroljubaca što pola sami potajno piju, a pola državnom šarcu daju. Sezona lova traje, pa tko se opernati u tri top-mjeseca, gladi bradu, tko ne, sam si je kriv.

Plenković blista od zadovoljstva

Dvoje glavnih HDZ-ovih turističkih poslovođa što za sve dobro u toj grani otvoreno zahvaljuju mudroj politici premijera Plenkovića i njegovoj vladi, „najuspješnijoj od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) – ministrica Nikolina Brnjac i direktor Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice Kristijan Staničić – ističu strateški i taktički dobru pripremu sezone, velika ulaganja, pravodobnu/temeljitu obradu emitivnih tržišta te odgovarajuće povećanje kakvoće turističke usluge koja se više ne svodi samo na more i sunce, nego i na obogaćujuće popratne sadržaje za zahtjevnije goste i znatan poticaj kontinentalnoj turističkoj sastavnici. Sve u svemu, država dobro i savjesno, mudro i perspektivno razvija tu gospodarsku granu što prihranjuje gotovo 20 posto nacionalnog proračuna. Sudeći po rezultatu do polovice kolovoza, ali i popunjenosti kapaciteta do kraja rujna i dosta duboko u listopadu, budućnost hrvatskog turizma je više no sjajna. Na nedavnom sastanku predsjednika vlade RH i pobočnih mu prvaka tog sektora u Petrčanima s predstavnicima turističke operative, županima priobalnih županija i gospodarstvenicima, premijer Plenković je blistao od zadovoljstva i prosipao nadanja od kojih bolji poznavatelji stanja iza statističkog sjajila i političke larpurlartistike ostaju bez riječi:

„U vrlo otvorenom razgovoru smo ocijenili da je dosadašnja turistička sezona izrazito uspješna“, kazao je. „Imamo skoro 11 milijuna dolazaka, 56 milijuna noćenja, prihodi su izrazito dobri… Bolji su no 2019. godine. Prema podacima koje vidimo za prvih nekoliko dana kolovoza, sve upućuje na zaključak da će kolovoz biti bolji nego rekordne 2019. godine. Dogovorili smo se da važni predstavnici turističkog sektora razgovaraju s resornim ministrima da vidimo što možemo popraviti u zakonskom ili pak podzakonskom okviru kako bismo u javnoj raspravi o strategiji hrvatskog turizma do 2030. godine učinili bolje da upravo ova gospodarska grana pridonese još više rastu BDP-a i da nam omogući fiskalni kapacitet kako bismo mogli djelovati za vrijeme jeseni.“ E sad, jedno je kako se stanje turističke stvari vidi iz statističkih tablica i na toj osnovi iz polit-birokratskih kabineta, a nešto sasvim drugo ili barem drukčije u bitnomu. Kad se, je li, ta gospodarska grana – koja ni u jednom razvojnom državnom proračunu turistički tradicionalnih destinacija ne drži petinu i više BDP-a – doživljava in vivo. Nerijetko je za crvenjeti se i stidjeti dovijeka.

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Mediji za turističke sezone uopće ne štede prostora i vremena za zaviriti u pravo stanje stvari. Vrlo prispodobivo slici Doriana Graya, a to je ono o čemu Plenković, Brnjac i Staničić ne žele govoriti i što budućnost turizma u međunarodnoj konkurenciji čini vrlo upitnom. Ta se gospodarska grana događa na terenu, ne kroz političke naočale i obećanja na puku vjeru da će biti unosnija jer će biti kvalitetnija. Puka obećanja bez pokrića trajna su politička mantra od koje se ne živi i nema izglednije budućnosti. Jad je i bijeda samo politički svršavati brojenjem tzv. dolazaka i noćenja gostiju, pa tvrditi kako su „prihodi vrlo dobri“, a zanemariti činjenice kako su i na čemu, ako su uistinu ostvareni, jesu li „vrlo dobri prihodi“ ostavili iza sebe loš dojam o zemlji i ljudima (i gosta i domaćina), štetu bilo koje vrsti, trag devastacije prostora i prirode, etc. Ako su turistički cilj samo „vrlo dobri prihodi“ i to da „upravo ova gospodarska grana pridonese još više rastu BDP-a i da nam omogući fiskalni kapacitet“, pa i po cijenu lažnog dojma o tomu kako u Bijednoj Našoj više „nema“ korone i zato se dopušta puna sloboda čak i na razvikanom divljalištu svjetske mladeži na plaži Zrće u Novalji na otoku Pagu, apartmanizacija morske obale i betonizacija čiste prirode, onda takav turistički boom izravno reže granu na kojoj sjedi cijeli ne samo državni proračun nego i nacionalna razvojna strategija. Koje, je li, nema ni u teoriji, kamoli primijenjene kako to budućnost zahtijeva.

„Svjedočimo bujanju tzv. privatnog smještaja, odnosno pretvaranju stambenih jedinica u apartmane za iznajmljivanje turistima“, upozorio je u Petrčanima o pogubnom nacionalnom fenomenu istarski župan Boris Miletić, čija je jedinica regionalne samouprave već godinama perjanica hrvatskog turizma. „Događa nam se apartmanizacija obale te bespravna gradnja, koja uzima prevelik danak i moramo je hitno zaustaviti budući da razvoj turizma moramo temeljiti na održivosti. Ne na zgrtanju prihoda po svaku cijenu. Država mora hitno riješiti pitanje turističkog zemljišta kao ključnog uvjeta za nove investicije. Problem nedostatka radne snage u turizmu zvoni na uzbunu, pa treba ubrzati izdavanje radnih dozvola kvalificiranim strancima, jer se bez tih ljudi više ne može zadovoljavajuće poslovati. Turistički je sektor također suočen s izrazito velikim porastom troškova poslovanja, osobito drastičnim poskupljenjem energenata, što utječe na cijene usluga i konkurentnost.“ I ruši kvalitetu.

Recimo, dođe četveročlana zagrebačka obitelj 7. kolovoza privatnom iznajmljivaču u apartman što ga je fantastično opisanog i fotografiranog u Novom Vinodolskom unajmila internetom na 14 dana po 70 eura dnevno, a vremešna „gazdarica“ s prebivalištem u jednom zagrebačkom prigradskom naselju netom po upoznavanju počne kuknjavu o skupoći i „još većim poskupljenjima od jeseni“ za što su krivi „rat u Ukrajini i naša nesposobna vlast“ kojoj je „situacija u zemlji izmaknula kontroli“. Zato bi bilo dobro da se i „vi u apartmanu ponašate štedljivo sa strujom, plinom i vodom“, jer „vidite i sami što je događa“. Apartman je kategoriziran s tri zvjezdice, oglašen da je 200 metara od mora, u mirnoj ulici i zelenilu, osobito pogodan za obitelji s malom djecom, etc. Slobodan je od 14 sati na dan dolaska, a mora se uredan ostaviti najkasnije do 10 sati na dan odlaska. Hajde, O.K., apartman se mora očistiti i urediti nakon odlaska jednih i dolaska drugih gostiju. To je u principu u redu.

„Budući da ste prvi puta u Novom Vinodolskom, pa da baš ne lutate po tolikoj gužvi – turista je više no ikad – javite mi se mobitelom kada se zaustavite na parkiralištu ugostiteljskog objekta pod znakom morskog konjića na samom na ulazu Jadranske magistrale u Novi Vinodolski, pa će netko doći i odvesti vas do apartmana“, pao je dogovor. Malo čudno, ali… GPS ne vrijedi? Mirna ulica se svodi na dvije-tri apartmanske kuće, jednu u visokoj roh-bau gradnji i poprilično guste makije u kamenjaru uz makadamsku cestu pedesetak metara ispod Jadranske magistrale po kojoj danonoćno tutnje svakovrsna motorna vozila. Do mora, okovanog kilometrima nazubljenih stijena oštrine žileta, ali s betoniranim i rostfrei rukohvatima, „heliodromima“ za sunčanje, stepenicama, tu i tamo nekim tušem i gotovo bez uobičajenih na plažama okruglih presvlačilišta, barem je dvaput po 200 metara nizbrdicom nagiba cca 45 stupnjeva. Internetski je oglas apartmana preskočio te činjenice. Kao i to da dubina mora uza samu obalu nije manja od dva i pol metra, što nikako nije pogodno ne samo za malu djecu nego ni za neplivače bilo koje dobi.

Ali kad jednom već dođeš u minimalno opremljen apartman second hand namještajem, bez perilice rublja i klime, televizora isprogramiranog samo na češke kanale, šarenoga krajnjeg minimalizma posuđa s raskošnim tragovima kuharskih neznanja prethodnih gostiju, tava s kojih se jaje pečeno na oko jednostavno ne dâ odlijepiti, prozora čije šarapolke samo vremešna vlasnica znâ otvoriti bez dodatna oštećenja, sanitarija u kojima je tlak vode smanjen gotovo do kapanja („majstor je neki dan sfušario, pa kaplje“) i upozorenja da se gasi svjetlo u kupaonici „kako vam ventilator ne bi stalno zujao“, dakle, kad već jedno dovučeš stvari u taj smještaj, pa prizoveš bogata apartmanska iskustva, zapitaš se o kategorizaciji i tomu što dobivaš, a što si morao dobiti za svoj novac. Za 70 eura dnevno u apartmanu koji nije oglašen kakav uistinu jest i gdje jest. Na osnovi čega turističke zajednice izdaju „zvjezdice“ iznajmljivačima, nadziru li ih drže li se pravila i kriterija? Neće valjda biti da je državi stalo isključivo do inspekcijskog pripetavanja s iznajmljivačima na crno i onima što love u mutnom, varaju državu eda bi utjerala što veći svoj dio turističkog kolača, a ne do kvalitete ponude i turističkog ugleda zemlje? Kojoj proračun bez prihoda od turizma gotovo da i nema smisla.

E sad, s jedne strane dojam „samo pošaljite novac i ne morate doći“, a s druge pak „dolaze nam sve mlađi i mlađi, sve neodgojeniji i neodgojeniji“, pa crescendo iz Splita: „Majmuni su plemstvo za ove što su nas otkrili kao gostoljubivu destinaciju“. Mediji, za razliku od gluhih i slijepih lokalnih i državnih vlasti, svako malo objavljuju i slikom, i tonom i riječju nemile događaje za nepovjerovati da su mogući. Prednjači upravo Split, gdje je goli Francuz gotovo do jutarnjih sati pijan s još dvojicom svojih zemljaka divljao po krovovima Radunice, a kad je stigla policija – nikom ništa. Ljudi u centru grada noćima ne mogu oka sklopiti od urlanja pijane i drogirane mladeži što se nakon noćnog provoda vraća u apartmane. Usred žarkog podneva, roditelji svlače djecu na Peristilu da naočigled prolaznika obave nuždu. „Nekidan je grupa razularenih turista na Prokurativama zapalila cijeli štekat, planulo je sve, i suncobrani i stolci…“, javio je lokalni medij. „Jesmo li katolibani i licemjeri kad grintamo što muškarci golog torza i žene u tangama šetaju Rivom kao da su na plaži? Stotine razuzdanih turista doslovce svaku večer pijano baulja po centru grada, zapišava svaki kantun, odvaljuje ljudima kućna vrata, a onda ih rano ujutro gledamo kako spavaju pred portunima.“

Pijana i drogirana mladež

Nisu li to oni što im se bijesnima ozbiljno poremetila pamet jer su odsjeli u apartmanu u centru Splita – pisala je Slobodna Dalmacija – čiji vlasnik bez imalo srama i inspekcijskog uvida dere turiste za 67.601 kunu (!) za pet dana u dvokrevetnoj sobi za spavanje i kaučem u dnevnom boravku? Neki su, osobito za razvikanih glazbenih događaja, 40.000-50.000 kuna za isti broj dana, pa ti vidi nećeš li – pišati od muke/bijesa. Ili opaliti vruću zaušnicu, kad već novovinodolski inspektori neće, nekom vremešnom liku u potkošulji što usred makije i kolovoškog zvizdana sjedi na kamenu uz neuređen makadamski odvojak nasuprot zatvorenom („samo za goste hotela“ parkiralištu u ulici Glavica i traži 100 kuna za dva-tri sata ostaviti automobil u šikari „privatnog posjeda“. Pa kada na označenih desetak parkirnih mjesta (10 kuna za sat) uza zapadni zid Glavice već od ranog jutra ne možeš ugurati ni iglu, ili ti je odustati od jedine šljunčane plaže podno Family Hotela Lišanj, gdje je pak 90 posto prvog reda do mora nakrcano ležaljkama za iznajmljivanje po boli glava cijeni, ili platiti liku u potkošulji nefiskalizirani harač za carstvo zmija i guštera. Kaže lik, ako nećeš, ostavi automobil nepropisno na cesti, pa plati 240 kuna kazne, jer „komunalni redar stalno je tu negdje“. Ma nemoj! Grad Plenkovićevog ministra gospodarstva Olega Butkovića. Hvala na gostoprimstvu.

Pijanoj i drogiranoj stranoj mladeži u Novalji na otoku Pagu, kamo u desecima tisuća dolazi iz cijelog svijeta zabavljati se u razvikano Zrće nije dovoljno permanentno priređivati nečasne splitske reprize u mjestu i dijelom plaćati štete, nego je zbog tih gostiju višekratno planula gusta šuma uz plažu s klubovima. Normalnim gostima više nema mjesta ni u obližnjem apartmanskom naselju Gajcu, gdje ne pitaju za cijenu bilo kakvog smještaja niti imaju obzira prema bilo komu za svakonoćnih ludih tuluma sve do jutra. Policija, kako dođe – ako!? – tako i ode, pa sutradan sve iznova. Divlja glazba na najjače, dreka i galama, vrištanje, seks na redaljku i bez srama (u Splitu usred dana i na javnomu mjestu!), droge koliko želiš, alkohola u potocima… To je poželjni turizam o kojemu zbori državna trojka Plenković-Brnjac-Staničić, pa se javno prsi tzv. dolascima, noćenjima i „izrazito dobrim prihodima“?

Pitar im je poslužio umjesto školjke – foto: screenshot

To je sranje od turizma na koji jedna Hrvatska, s gotovo cijelom istočnom obalom Jadrana u svom vlasništvu – osim tih nekoliko zanemarivih kanti morske vode Albanije, Crne Gore, BiH, Slovenije i Italije – nikako ne bi smjela pristati. Niti je zaslužila išta slično, što se, recimo, događa jednoj već bankrotiranoj Grčkoj, gdje se gotovo mafijaški pljačka strane turiste i prodaje apartmanska muda pod bubrege. Hrvatska to nije zaslužila niti tzv. dolasci, noćenja i „izrazito dobri prihodi“ smiju biti državi preči od turističke održivosti, kvalitete usluga i ugleda svake destinacije. Niti se privatnim iznajmljivačima smije gledati kroz prste, ali bogme valja i svim strancima što pokušaju ono što kod kuće ne smiju ni sanjati odrapiti kaznu za vječno pamćenje i proglasiti ih personama non grata. Jer, piše lokalna novinarka o popišuljama u Splitu: „I pišaju stojeći. Čučeći. Pišaju u pitar. Na skaline. Iza stola. U zid. Onaj naš tisućljetni. Opjevani. Popišani. I tko im što može? Dvjema strankinjama je pripelo i onda su fino spustile gaćice i obavile to u pitarima u centru Splita. Posebnu ‘dražest’ daje i činjenica kako jedna od šporkulja drugu fotografira ‘pri činu’. Valjda za Instagram“. Goli Francuz, popišulje i srebroljupci, što golaće i popišulje gledaju samo eurskim naočalama ne bi smjelo biti mjesta u iole racionalnoj/kultiviranoj turističkoj strategiji.

Dobro, reći će neki, ne može se po incidentima suditi cijeloj djelatnosti, što jest istina, međutim, u zadnje je vrijeme i otkako korone u Bijednoj Našoj više „nema“, je li, malo previše golih Francuza, popišulja i apartmanskih srebroljubaca da bi se stanje popeglalo tvrdnjom o – incidentima. Ili samo pojedinačnim ekscesima koje – zbog odjeka u konkurentskoj turističkoj javnosti – ne treba tretirati strogo represivno. To je i prevladavajuće državno stajalište, na incidente zažmiriti čak i na oba oka kada se radi o rastućem trendu tzv. dolazaka, noćenja i „izrazito dobrih prihoda“, što pak na društvenim mrežama, kao vox populi, zvuči drukčije: „Kod nas je stranim gostima sve dopušteno i zato dolaze svi koji to u svojoj zemlji ne smiju raditi“. Divlja, stihijska apartmanizacija radi velike i brze zarade uzela je maha i teško da ju išta više može obuzdati. Obala se betonizira. Vlasnici stanova, podruma i čak tavana, garaža, kojekakvih šupa, etc. unosno ih iznajmljuju gostima i zlatom naplaćuju bez obzira na kvalitetu usluge. U sezoni se preseljavaju rodbini, prijateljima, u šatore u dvorištu (npr. u Vodicama), u kampove, kolibe za alat u vinogradima, stanove na poljima, etc. Sezona je lova na eure, pa tko umije, njemu dvije…

Ni trgovci i ugostitelji, kojekakvi prodavači bižuterije, krafni i kuhanog kukuruza na plažama, šverceri svih vrsti i tko sve ne uzimaju svoj dio turističkog kolača. Cijene su vrtoglave, pa će mali lokalni market bez imalo grizodušja uzeti 23 kune za štrucu polubijelog kruha i dva slanca „prstića“ koji – sa svim izmišljenim, predeurskim i energetskim alibijima te nadnevkom vlasnikova rođenja – u zagrebačkim Gajnicama ne koštaju više 11 kuna. Picamajstor na Hvaru također bez imalo grizodušja traži blizu 400 kuna za tu običnu talijansku okrugljaču s malo rajčice, sira, najjeftinije prešane šunke i nešto začina. A zašto ne, misli si, ako netko želi platiti!? Srebroljubac kao i srebroljubac iz novaljskoga Gajca što je za četverokrevetni konfekcijski apartman prije dvije godine tražio 50 eura na dan jer je korona „zabranila“ normalan pristup plažama, pa 65 eura lani kada su prve tisuće strane mladeži pokuljale na Zrće te 110 i više eura ovoga ljeta. Bude li sezona dogodine očekivano berićetna barem kao ova, ne poremeti li očekivanja eksplozija novog soja virusa SARS-CoV-2 ove jeseni i zime, cijene apartmana i svih turističkih usluga opet će letjeti u nebo dvoznamenkastom brzinom i nitko se, službeno, neće sjećati ni golog Francuza, ni popišulja što jedna drugoj fotografiraju breskvice za Instagram niti apartmana, je li, na makadamu par metara od Jadranske magistrale, na tavanu, u garaži, visokoj roh-bau gradnji…

„Divljaci“ u naponu apartmanizacije

Opet će raditi samo kriterij ponude i potražnje, isključivo euro, a sve ono što polit-turistička trojka Plenković-Brnjac-Staničić slavodobitno guraju u prvi plan kao osmišljeni sustav konkurentan najkonkurentnijima u svijetu, reklamiraju kao sustav, poštenje, kvalitetu i ljubaznost naših ljudi mačku o rep. Polit-turistička larpurlartistika je jedno, a gruba turistička zbílja ono što dnevno izvješćuju mediji (Jurica Pavičić u Slobodnoj Dalmaciji: „Priča o makarskom smeću više nije priča o jednokratnim turistima iz BiH, već o nakaradnom sustavu hrvatskog turizma“), na što upozorava župan Boris Miletić, ali i to zbog čega se načelnica općine Podgore Petra Radić noću skrivala u automobilu. Naime, tisuće turista na Makarskoj rivijeri dnevno posjećuju Park prirode Biokovo i predio Stupica „kako bi opalili selfie s prekrasnim pogledom na dalmatinsku pučinu i srednjodalmatinske otoke“ i zgražaju se groznim prizorima. „Divljaci“ su u naponu apartmanizacije i očiju zaslijepljenih eurima bez velike muke navezli gomile građevinskog otpada i šute uz cestu Gornje Igrane – Kozice, uz rub zaštićene zone, prema Saranču, ulazu u Park prirode s vrgorske strane. Šokantno.

„Jednostavno, nemoćna sam“, kaže Petra Radić (NL), arhitektica i jedna od najmlađih načelnica općine u povijesti. „Doslovno se borim s vjetrenjačama. Jedno vrijeme sam se skrivala u automobilu i zapisivala registracijske oznake kamiona koji to dovoze. Obavijestili smo sve državne institucije, ali nitko ne reagira. Tražili smo od Policijske postaje Makarska da postave mjerače težine za kamione, ali nas nitko nije obavijestio o epilogu našeg zahtjeva. Prije početka turističke sezone sam redovito slala komunalne redare u taj dio općine, ali to je uigrana ekipa, čim bi vidjeli komunalce, sve bi stalo. Borim se svim sredstvima, ali sam nemoćna bez pomoći države.“ A državom vladaju HDZ i premijer Andrej Plenković. Pa, da se načelnica Radić upiše u HDZ, bi li vjetrenjača bilo manje ili ih uopće ne bi bilo!? Uopće ih ne bi bilo. Ali ni poštene, vrijedne i zauzete mlade žene koja želi dobro ovoj trknutoj državi u kojoj su samo pogrešni ljudi na – pravim mjestima. U vlasti. I o turizmu nemaju pojma.