Europa na braniku otadžbine

Izdvajamo

• Istovremeno sa Šešeljevim haškim igrarijama, i Sud BiH je odlučio da smanji kazne osuđenicima za genocid. Igrajući se ljudskih prava (kojih se začudo sjete samo kada treba ići fašistima na ruku), odlučili su da smanje kazne osuđenima za genocid u Srebrenici. Tako su, insistirajući na primjeni Krivičnog zakona bivše Jugoslavije, doveli do toga da Sud BiH osudi Milenka Trifunovića, Branu Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića i Branislava Medana na po 20 godina zatvora za pomaganje u genocidu počinjenom u Srebrenici. Kazne su im smanjene u rasponu od osam do 13 godina zatvora. Tako su tobožnja ljudska prava oslobodila optužene za genocid. Ljudska prava ozbiljno primijenjuju ozbiljni ljudi. Ljudskih prava za dobro fašista se igraju – pravaši.

Povezani članci

• Mržnja prema najboljima: Šta mi tu štrčiš?
• Naša krila
• Džema je volio BiH, Hercegovinu malo više, a možda Velež ponajviše
• Na Zlatištu iznad Sarajeva osvanuo spomen-krst
• Novi kurs
• Vanjskopolitička CRO komedija

Smanjenje kazni osuđenima za genocid (za ubistvo više od 1000 ljudi na poljoprivrednom dobru Kravice), pritisak na gradske vlasti Sarajeva zbog natpisa na Vijećnici, šutnja na spomen-ploču Ratku Mladiću i na doček Darija Kordića, puštanje Vojislava Šešelja na slobodu, a ponad svega pobjeda desničara u EU Parlamentu. Izgleda da svjedočimo sumraku Europe. Na braniku otadžbine, dakako.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Pervertiranje svjetske pravde, pojma koji nikada nije definiran ali u koji smo skloni da vjerujemo, pogotovo otkad je institucionaliziran u vidu raznoraznih europskih sudova,polako dostiže vrhunac. Dešavaju se stvari kakve ni u najluđim snovima nisu mogli pojmiti ni Kafka niti Orwel. Njihovi, kao i košmari Edmunda Husserla jednog od najvećih mislilaca europske stvarnosti i zastrašujuće budućnosti, nisu ni blizu onome čemu svjedočimo.

Haški Tribunal je ponudio Vojislavu Šešelju da izađe na privremenu slobodu jer – ne zna šta će s njim. Nestašno dijete, koje voli pomalo priklati i “humano” raseliti je tako pokazalo svu slabost haškog Tribunala i sistema na kojem on počiva. A možda je Voja jednostavno išao logikom – kad oslobađate druge, što ne bi mene. Nije fer.

Onda je odlučio da se zajebava – izvinjenje jezičkim čistuncima ali bolja riječ jednostavno ne postoji – s Tribunalom. Pa im je psovao, izvrtao iskaze svjedoka i slično a sluđene su sudije hineći profesionalnost ponavljale “upozorenja gospodinu Šešelju”. Njegove odgovore na ova upozorenja je odveć nepristojno citirati, a i svi ih znaju. Omalovažavajući odgovori jednog ratnog zločinca sudijama su odavno internet hit.Simultani prevodilac je ta upozorenja i uvrede prevodio profesionalnim i odmjerenim glasom i sve je ličilo na teatar apsurda (bez katarze, molim). A onda, ne znajući više šta da rade s njim, odlučili su da mu sami, izazvani ničim do li njegovim nestašlucima i izrugivanjima, ponude privremenu slobodu da bi se konsolidirali. Međutim, Vojislav Šešelj je to odbio i odlučio da ostane na braniku otadžbine. A onda je Hag rekao da to ne zavisi od njega. I ispala je frka. Gdje da bude branik otadžbine? U Hagu ne može, u Brazilu ne može, a u Srbiji je dete obuklo odijelo poštenog eurobirokrate pa bi mu sada deda-Šešelj bio samo nepotrebna smetnja. Šta da se radi? Najbolje je da se insistira na ostajanju u pritvoru i da se time još jednom Tribunal izvrgne ruglu. Doduše, nije da i sam sebe ne izvrgava ruglu oslobađajući jednog po jednog optuženika koji su optuženi za najteže zločine po visokoj komandnoj odgovornosti.

Istovremeno sa Šešeljevim haškim igrarijama, i Sud BiH je odlučio da smanji kazne osuđenicima za genocid. Igrajući se ljudskih prava (kojih se začudo sjete samo kada treba ići fašistima na ruku), odlučili su da smanje kazne osuđenima za genocid u Srebrenici. Tako su, insistirajući na primjeni Krivičnog zakona bivše Jugoslavije, doveli do toga da Sud BiH osudi Milenka Trifunovića, Branu Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića i Branislava Medana na po 20 godina zatvora za pomaganje u genocidu počinjenom u Srebrenici. Kazne su im smanjene u rasponu od osam do 13 godina zatvora. Tako su tobožnja ljudska prava oslobodila optužene za genocid. Ljudska prava ozbiljno primijenjuju ozbiljni ljudi. Ljudskih prava za dobro fašista se igraju – pravaši.

S obzirom na neefikasnost pravosudnog sistema BiH u ovome ne bi bilo ništa čudno da cijela priča nije počela upravo u Europi. Naime, nakon što su zločinci Goran Damjanović i Abdulahim Maktouf tužili BiH Sudu za ljudska prava u Strasbourghu, Europski sud za ljudska prava presudio da Sud BiH nije trebao retroaktivno primijeniti zakon iz 2003. za ova dva predmeta ratnih zločina. BiH je onda, umjesto da povede postupak protiv onih koji su napravili ovaj pravosudni cirkus primijenjujući zakone retroaktivno, dobila nalog da provede revizije tih postupaka. Revizije su rezultirale puštanjem na slobodu čak i osuđenika za genocid, valjda najteži zločin otkad je svijeta i vijeka. Rezultirale su i smanjenjem kazni, sramotnim smanjenjem kazni koje su ionako male. Sve zbog proceduralnih propusta. Tako izgleda kada birokratija zajaše pravdu. A, Europa je ogrezla u toj birokratiji, u svom možda najvećem paradoksu. Da bi sve bilo što transparentnije, Europa se neprestano birokratizirala. Onda je to prešlo u svoju suprotnost i počelo je da razara tijelo Europe zamišljene kao projekt prosvjetiteljstva čiji su svi paradoksi upravo izašli na vidjelo. Kad su se u priču o Europi upleli euro i fašisti i sve je otišlo u tri lijepe.

Suma sumarum prethodnih sedmica: smanjenje kazni osuđenima za genocid (za ubistvo više od 1000 ljudi na poljoprivrednom dobru Kravice), pritisak na gradske vlasti Sarajeva zbog natpisa na Vijećnici, šutnja na spomen-ploču Ratku Mladiću i na doček Darija Kordića, puštanje Vojislava Šešelja na slobodu, a ponad svega pobjeda desničara u EU Parlamentu. Izgleda da svjedočimo sumraku Europe. Na braniku otadžbine, dakako.