Dragan Markovina: Debakl kao rezultat potcjenjivanja

Povezani članci

• „Niti podržavam – niti ne podržavam…“
• Vođina slika
• Ivanu Zeleniki objedinjene kazne za ratne zločine u Mostaru
• Posvađani blizanci
• Duhovi Karađorđeva 23 godine poslije: Kako su Tuđman i Milošević spremali podjelu BiH
• Dobar ili loš znak: CNN ponovo dolazi na Balkan

Istina je, ovo što Hrvatskoj slijedi, upakirano u ambalažu HDZ-a, doista je najcrnji mrak, no to ne može biti razlog da ljudi podrže daljnjih pet godina cinizma u kojima bi predsjednik radio isto što i ta desnica, da navodno ne bi bilo gore. U prilog toj tezi, uostalom najbolje svjedoči činjenica kako je pokret ulične desnice upravo i eskalirao za vrijeme njegovog mandata, pri čemu Josipović nije napravio ništa da se tome aktivno suprostavi.

Nakon jučer održanih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj postalo je više nego očito kako je su Ivo Josipović i njegova politika doživjeli zaslužen debakl. Rezultat je to višegodišnjeg potcjenjivanja dostojanstva i inteligencije birača, i to prije svega onih s ljevice. Još od trenutka kada je praktično ismijao vlastiti koncept ‘Nove pravednosti’, na način da se u priči oko sudbine braće Drobac, u čiji je stan nakon njihovog izbacivanja i kratkog intermezza s izvjesnim braniteljem, uselila tadašnja premijerka Jadranka Kosor, jasno postavio kao podrška premijerki, propuštajući uočiti moralnu dubioznost čitavog tog procesa, pa do glorificirajućih izjava usmjerenih prema Franji Tuđmanu, Josipović je napravio praktično sve da mu se ovo dogodi. Kako je mandat počeo s navedenim primjerom, tako ga je cijelo vrijeme i vodio. U stalnom strahu da ne počini kakav krivi korak, ili se, ne daj bože, ne zamjeri desnici, on je te pogreške korake uporno i činio. Naravno bez svijesti da ih radi. Događaj koji bi možda najbolje mogao opisati sav besmisao i cinizam Josipovićeve politike, odvio se u Mostaru polovicom travnja 2010. godine. Tog dana Josipović je otišao u Ahmiće da se kao predsjednik Republike Hrvatske pokloni nevino ubijenim civilima, i taman kad se činilo kako će taj događaj trajno pozitivno obilježiti njegov mandat, na isti način na koji je Mesić obilježio svoj umirovljenjem pobunjenih generala, u popodnevnom programu imao je posjetu Mostaru. Gdje je na Sveučilištu održao manje-više korektan govor. No problem nije bio u govoru, nego u činjenici da ga je iz prvog reda, pažljivo slušao tadašnji ugledni profesor mostarskog sveučilišta Smiljko Šagolj. Da je Josipović istinski iskreno otišao u Ahmiće, tog dana napravio bi potez karijere, pa bi recimo ili odbio održat predavanje pred takvom publikom, ili bi ga prekinuo i zamolio Šagolja da napusti predavaonicu, ili bi u konačnici održao predavanje o medijskoj ulozi dotičnog novinara tokom ratnih zbivanja unutar kojih se dogodio zločin u Ahmićima. No Josipović ništa od toga nije napravio, već je u maniri tipičnog akademskog cinizma, održao već pripremljeno predavanje kao da govori isključivo pred studentima, izabravši tako biti bos, a ne hadžija. Na ovaj način Josipović se mogao uvjeriti koliko je mali korak od zvijezda do ponora. Da je to napravio bio bi zauvijek upamćen kao veliki čovjek i predsjednik, a ovako neće biti upamćen po ničemu. Tek će izblijedjeli povijesni almanasi govoriti o suhom birokratu, koji je poriv za akcijom osjećao tek u slučajevima kad bi se osjetio osobno ugroženim, kao u aferi oko ZAMP-a. Pri čemu bi u tim situacijama pokazivao prirođeni totalitarni refleks, ne libeći se zagovarati redukciju manjinskih prava iz razloga što mu nije odgovaralo pisanje tjednika ‘Novosti’. Dalje je sve išlo dosadno predvidivo. Okruživši se savjetnicima svih mogućih profila, pokušavao je utjeloviti idealnog duhovnog domobrana, računajući valjda na činjenicu kako će na taj način moći računati na najširu podršku, te potpuno smećući s uma kako ima ljudi koji zaista pamte i znaju zbrojit dva i dva.

Tako je, istovremeno dok je na dan diskriminacijskog referenduma o pravima istospolnih zajednica davao programatski intervju ‘Jutarnjem listu’, u kojem je osudio postavljeno pitanje i glumio liberala, kao Povjerenika za vjerske zajednice, u svom uredu imao Stjepu Bartulicu, jednog od organizatora gostovanja Judith Reisman u Hrvatskoj, a samim tim i čovjeka koji je u toj diskrimacijskoj kampanji izrazito aktivno sudjelovao. Interesantno je pri tom kako nitko to pitanje nije ozbiljno problematizirao u široj javnosti. Taj cinizam njegove politike posebno je došao do izražaja na slučaju, sad već bivšeg savjetnika Dejana Jovića. Kada je Josipović, umjesto da zaštiti vlastitog suradnika od hajke šovinističke desnice, Jovića smijenio koristeći njihove argumente o štetnosti njegovih teza, udijelivši mu usput pokoju riječ utjehe i razumijevanja.

Da ne može na kraju nikako biti slučajno ni to što, ni na jedan način u kampanji nije problematizirao sve prisutniju pojavu orkestrirane mržnje prema Srbima, postalo je jasno s njegovom izjavom kako je Franjo Tuđman bio istinski demokrat i antifašist. To je već zvučalo kao da netko ismijava Josipovića. Da je bilo kakvu drugu floskulu kojom ga je želio pohvaliti pronašao, npr. da je bio istinski državnik ili neku sličnu besmislicu, to bi se još i moglo progutati, ali izjaviti pri zdravoj svijesti nešto, na što bi se i sam Tuđman iskreno nasmijao, graniči s ludošću i najbolje svjedoći o tome koliko tom čovjeku nije stalo do vlastitih birača, a još manje do uspostavljanja moralnih standarda.

Najbolja stvar koji su ovi izbori pokazali krije se u činjenici kako je valjda konačno postalo jasno da je nemoguće pobijediti na način da uporno ponižavaš birače s ljevice i oduzimaš im i zadnje ostatke dostojanstva, da bi se dodvorio desnici. Ujedno nudeći sebe kao posljednju branu od dolaska radikalne desnice.

Istina je, ovo što Hrvatskoj slijedi, upakirano u ambalažu HDZ-a, doista je najcrnji mrak, no to ne može biti razlog da ljudi podrže daljnjih pet godina cinizma u kojima bi predsjednik radio isto što i ta desnica, da navodno ne bi bilo gore. U prilog toj tezi, uostalom najbolje svjedoči činjenica kako je pokret ulične desnice upravo i eskalirao za vrijeme njegovog mandata, pri čemu Josipović nije napravio ništa da se tome aktivno suprostavi.

Poraz će stoga biti bolan, ali zaslužen, zahvaljujući čemu bi pristojna i građanska Hrvatska mogla početi konačno držati do sebe i proizvesti platformu za istinski otpor militantnoj desnici, umjesto dosadašnjeg glađenja, tepanja i nuđenja najboljih komada mesa.