Crvena NATO krpa

Izdvajamo

• Zaista, što će Ukrajini NATO, odnosno što će NATO-u Ukrajina? Ako, je li, NATO jest mirotvoran obrambeni savez u okolnostima u kojima nema tzv. prirodnog neprijatelja tipa onoga do kraja 1990-ih godina ili još goreg i ako je Ukrajini, je li, stalo do mira, civiliziranog suživota s najbližim susjedima i ne želi provocirati Rusiju američkim projektilima sa svojih istočnih granica? Ima li vjerodostojna odgovora koji nije posvađan s logikom? Nema, dakako.

Povezani članci

• KAD IZBORI UTIHNU
• Koalicije zla
• Zamor proturuske histerije
• ŽELJKO KOMŠIĆ: Ne mislim se nikome izvinjavati što se prije trideset godina nisam odlučio boriti za Boban-Karadžićeve ciljeve
• Martin Raguž ruši koaliciju sa Čovićem
• Ne dozvoljavamo urušavanje prava žena!

Jens Stoltenberg – Foto: Kay Nietfeld/DPA

Ugledno Brownovo sveučilište iz SAD-a je istraživanjem o temi „Cijena rata“ došlo do vrlo indikativnog podatka: u američkim ratovima u prošlih 22 godine ubijeno je više od 4,5 milijuna ljudi; cca milijun je poginulo u vojnim sukobima, a cca 3,5 milijuna ljudi od posljedica ratova. Naravno da među njima nisu djeca ni ini članovi obitelji jastrebova koji su isprovocirali i zapovijedali ratovima baš kao što ni danas u Ukrajini ne ginu djeca i ini članovi obitelji Volodimira Zelenskog, Joe Bidena, Jensa Stoltenberga, Antonyja Johna Blinkena, neko od sedmero djece Ursule Röschen/Ružice von der Leyen ili kočopernoga Rishija Sunaka, injsl. Ginu tuđa djeca za proameričke babe zdravlje. I sutra će tuđa djeca biti topovsko meso u tuđem ratu što će ga NATO voditi protiv neke „globalno ugrožavajuće“ tzv. autokracije? Ili će tuđa djeca biti pokusni miševi u globalnomu nuklearnom laboratoriju nad kojim leprša crvena NATO krpa? Kad bi djeca tzv. gospodara rata i mira bila prvopozivci na punktovima novačenja, ratova uopće ne bi bilo 

Marijan Vogrinec

„Ukrajina čeka nedvosmisleni signal u vezi s jasnom perspektivom članstva u NATO-u“, prenijela je Hina da je kazao poljski predsjednik Andrzej Duda nakon sastanka (tzv. Weimarski trokut) s francuskim kolegom Emmanuelom Macronom i njemačkim kancelarom Olafom Scholzom u Parizu. „To su očekivanja ukrajinskog vodstva i vojnika koji brane Ukrajinu od sveobuhvatne ruske invazije. Nadam se da će NATO-ov summit u srpnju u Vilniusu u Litvi donijeti Ukrajini svjetlo na kraju tunela za kojim je čeznula.“ Kancelar Scholz tvrdi da Njemačka smatra kako na srpanjskom NATO-ovom summitu treba „vrlo jasno i konkretno dati Ukrajini sigurnosna jamstva“, amortizirajući poljsku već dugo vrlo snažnu proturusku jastrebovštinu što upire prstom upravo u Njemačku i Francusku zbog njihove navodne „diplomatske i logističke sporosti u pomoći Ukrajini“. Macron je, referirajući se na protuofenzivu ukrajinske vojske, kazao: „Učinili smo sve da joj pomognemo. Pojačali smo slanje streljiva, oružja i oklopnih vozila i to ćemo nastaviti sljedećih tjedana“. Ni abera o prijekoj potrebi za mirom i pregovorima s Moskvom – koji bi hitno prekinuli rat i produbljivanje najveće humanitarne tragedije u Europi po završetku Drugoga svjetskog rata – što je u par navrata zadnjih dana stidljivo, između redaka počeo spominjati čak jedan od osobnih mrzitelja ruskog lidera Putina, američki državni tajnik Antony John Blinken.

Nije tajna da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski snažno pritišće SAD i ostatak proameričkog Zapada da odmah, bez obzira na uvjete i razloge za izdavanje ulaznice u NATO, primi Ukrajinu u taj vojni savez, ali ni to da prvenstveno SAD, „vlasnik“ tzv. obrambenog saveza NATO-a, ali i još neke važnije zemlje članice nisu suglasne o tomu kojom brzinom i je li baš sada vrijeme za učiniti taj korak. Uz SAD, najopreznije su baš Njemačka i Francuska, računajući da bi taj korak mogao značiti NATO-ovo izravno proglašenje rata Rusiji i nedvojbeno izazvati Treći svjetski rat. Budući da je za učlanjenje u NATO neophodan konsenzus zemalja članica Saveza, ukrajinska će žarka želja ostati – na čekanju. Ako je pak u famoznom članku 5. Washingtonskog ugovora te proameričke vojne alijanse armirano da se napad na jednu zemlju članicu smatra napadom na NATO i aktivira taj ratni stroj u obran i napadnute države i NATO-a, zašto bi se mirotvorno (sic transit) tumačio obratan slučaj: ako jedna zemlja članica NATO-a vojno djeluje na strani jedne protiv druge države, nije li to NATO-ov ratni čin protiv te države!? U ukrajinskom slučaju, je li, sve NATO-ove članice ekstremnom vojnom pomoći u svakom smislu ratno djeluju protiv Rusije.

Unosne ekonomske veze

Politički nepromišljen potez „Ukrajina odmah u NATO-u“ – Zelenskom i njegovu režimu se živo fućka kakve će to izazvati posljedice za svijet – smjesta podrazumijeva i ratnu operacionalizaciju članka 5. Ugovora o kolektivnoj obrani, a tada na Kugli, kažu jarani, kom’ pita, kom’ tepsija. S obzirom na arsenale sudnjeg dana i s jedne i s druge strane, a bojišnica će biti cijeli svijet, bez iznimke i tzv. neutralnih, baš nikoga na kraju neće zapasti ni pita niti tepsija. Rusija će u srpnju rasporediti svoje nuklearno oružje u Bjelorusiji, Sjeverna Koreja otvoreno podržava Moskvu/Putina i šalje oružje protiv „zajedničkog neprijatelja SAD-a“, Kina i Indija ne žele prekinuti obostrano unosne ekonomske veze s Rusijom, Turska (iako članica NATO-a) kolaborira s režimom u Kremlju, a Iran se ne ustručava vojno podupirati rusku vojsku u Ukrajini, pa… Već se i odokativno dade naslutiti da stvar nije tako jednostavna i bezazlena kakvom ju prikazuje zapadni polit-medijski tzv. mainstream, koji farba (pro)zapadnu javnost „sigurnom pobjedom zapadnog oružja“ i „konačnim izbacivanjem Rusije iz civiliziranog svijeta“. Nije moguće ni jedno niti drugo, a jamačno će treće, je li, globalno perspektivno, mirotvorno rješenje doći na dnevni red tek kada (pro)ratno divljaštvo gospodara života i smrti pokuca na njihova vlastita vrata. I priupita ih za ne samo – političko zdravlje.

Što će Ukrajini NATO, ako joj je stalo do mira, civiliziranog suživota s najbližim susjedima i ne želi provocirati Rusiju američkim projektilima sa svojih istočnih granica? Što će NATO-u Ukrajina, ako armagedonskog vraga ne želi vući za rep i kočoperiti se američkim projektilima sudnjeg dana s kojih 150 kilometara od zidina Kremlja i time cijeloj Kugli ugroziti život? Što će NATO Volodimiru Zelenskom, je li, bivšem osrednjem tv-komedijašu bez političkog iskustva, programirano na mjestu predsjednika Ukrajine radi pripreme na svom tlu budućeg rata SAD/EU/NATO-a i tzv. saveznika protiv Rusije, kad može zadovoljavajuće za obje strane riješiti s Moskvom svaki suživotni problem dvaju bratskih slavenskih naroda? I što će 46. američkom predsjedniku Josephu Robinette „Joe“ Bidenu, Jr. suicidno neprijateljstvo s velesilom, tzv. najvrednijom nekretninom na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) – u koje je inflatorno/recesijski, ali i energetski i prehrambeno superkrizno na neodređeno vrijeme uvukao Europu i ostatak Kugle – kada su dogovor, povjerenje i dobronamjerna riječ snažniji i učinkovitiji od svakog oružja i mržnje? Bez velika troška poreznih obveznika, dakako, to čuva životni standard, mir i sigurnost, jamči razvitak naroda/država i razvijeniju ekološku svijest o zajedničkom staništu na Plavom planetu. Što će oružje i prijetnje svijetu, ako dogovor kuću gradi i lijepa riječ i zlatna vrata otvara?

E sad, što će i tih nekoliko retoričkih pitanja u okolnostima kada trknuta političko-vojna tzv. mainstream svijest već godinu i pol osobito žestoko vedri i oblači globalnom društveno-ekonomskom zbiljom na način da joj se uskraćuju temeljne vrijednosti što ih formalno zagovaraju deklaracije i norme međunarodnih organizacija/asocijacija o ponašanju civilizirane zajednice? Sudeći pak po aktualnoj kakofoniji u (pro)američkom taboru Zapada – koji na podlozi „ničim izazvanoga“ (sic transit) rata ruske tzv. autokracije protiv zapadne tzv. demokracije provokativno dira u svjetski mir i sigurnost – samo se po sebi nameće i pitanje: komu treba NATO kao izazivačka crvena krpa u deklarativno zabranjenoj koridi? Da Kijev Volodimira Zelenskog, je li, nije obijesno mahao tom crvenom krpom, a (pro)američki tabor zborno mu odobravao i dizao ratoborni rep, rata u Ukrajini ne bi bilo, deseci tisuća nedužnih ljudi ne bi izginuli, doživotno ostali invalidi i milijuni se ne bi (mahom za stalno) iselili iz domovine…

(Pro)američke bajke za jasličku djecu o „ruskoj neoimperiljalnoj agresiji na zapadne države tzv. demokratskih vrijednosti i našeg načina života, kojoj je Ukrajina tek „prvi korak“ – što dirigiranim medijskim fortissimom osobito žučljivo papagaje EU-zemlje srednje i istočne Europe, pribaltičke regije (svojedobno pod komunističkim skutima SSSR-a i Varšavskog ugovora) – nemaju veze ni sa geopolitičkom/geostrateškom zbíljom niti s velikom političkom pameću. Najmanje s dobronamjernošću. Mahanja tom crvenom krpom prema Moskvi, prijetnje NATO-om – na što se SAD obavezao postsovjetskom ruskom vodstvu da neće činiti, da se NATO neće širiti na istok, na bivše republike SSSR-a, i time izravno ugrožavati nacionalni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Rusije – logično je izazvalo zabrinutost u Kremlju i autoritativnog Vladimira Vladimiroviča Putina navelo na preventivno obrambeno reagiranje. Najprije aneksijom Krima, 2014. godine, pa „vojnim vježbama uz jugoistočne granice Ukrajine kada je Zelenski zanemario sporazume Minsk 1 i 2, pojačao diskriminaciju ruske manjine, pa vojnom invazijom 24. veljače 2022. nakon što je Kijev prešao tzv. crvenu crtu između mira i rata.

Vrag će znati zašto

„NATO ne smije ući u Ukrajinu i neposredno ugroziti sigurnost Rusije“, bio je izričit Putin, objašnjavajući rusku tzv. specijalnu vojnu operaciju i „neophodnom denacifikacijom” svoje prve susjede. „Ukrajina ne smije biti neonacistička država uz našu granicu.“ E sad, tko tu i koliko, ako uopće pretjeruje, stvar je (pr)ocjene na osnovi činjenica i hladne glave. Tek, nije tajna da je najkorumpiranija država u Europi reinkarnirala, pa udomaćila nacistički poklič „Slava Ukrajini“ – ekvivalent jeziva pozdrava „Sieg Heil“ u naci-njemačkomu Trećem Reichu ili „Za dom spremni“ u tzv. NDH – kao popratni znak rasplamsalog banderizma. U režimu Volodimira Zelenskog „nacionalni junak“, Stevan Bandera je bio nacistički kvisling u Drugomu svjetskom ratu, nešto à la Ante Pavelić u tzv. NDH, kojega se CRO režim ipak ne usudi okivati u spomenike, kao što ukrajinski široke ruke i falšeg razuma čini po selima i gradovima baš kao i srbijanski s kokardašem Čiča Dražom (Mihajlovićem), sic transit. Eurounijska pak kratka pamet, kritično deficitarna povijesnim zanjem iz pučke škole, odjevena u restle tkanine za ukrajinsku zastavu, zborno u Europarlamentu kliče: „Slava Ukrajini!“ Prihranjuje, santa subito: „Ukrajina u NATO!“ Pa, ako baš i ne ide smjesta/odmah, onako po PS-u, a ono bar proameričkim dogovorom tretirati Ukrajinu kao da i formalno jest članica Sjevernoatlantske alijanse.

Vrag će znati zašto, ali jest indikativno da Ursula Röschen/Ružica von der Leyen najglasnije/najstrasnije javno viče „Slava Ukrajini“ i kada to od nje očekuju i kada baš nitko ne očekuje. Ne želimo misliti da Njemica, je li, bivša ministrica obrane sada na mjestu šefice Europske komisije, ima neke, nedajbože, sentimente prema zabludama svojih sunarodnjaka u nedavnoj prošlosti koje su katastrofalno poharale Kuglu. Pa kad se i u samoj Njemačkoj danas ide ravno iza rešetaka poigra li se netko „Sieg Heilom“ u javnom prostoru – kamoli u Bundestagu, europarlamentarnom alter egu, gdje je to nezamislivo i od pronacističke tzv. desnice – zašto se ne odjenuti u boje ukrajinske zastave, mahati crvenom NATO krpom Rusima pod nosom i dati si oduška „Slavom Ukrajini“!? No, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg još je u travnju 2023. kazao u Kijevu da je toj zemlji „mjesto u NATO-u“, ali nije konkretizirao rok. Nešto kasnije se pak posipao pepelom: „Ukrajina se neće moći pridružiti NATO-u dok traje rat s Rusijom“. Doduše, to pridruživanje je najavljeno već i na NATO-ovom summitu 2008. godine u Bukureštu, ali glede&unatoč nije ništa učinjeno do početka rata. Kijev nije dobio ni tzv. Akcijski plan za članstvo (MAP – Membership action plan), hodogram približavanja tom vojnom savezu.

Od 1999. godine i raspada SSSR-a dvije godine kasnije sve su zemlje bivšega Istočnog bloka sudjelovale u MAP-u radi ispunjavanja važnih političkih, gospodarskih i vojnih uvjeta, funkcioniranja tzv. demokracije, itsl. u čemu je Ukrajina krajnje deficitarna. Po svim tim stavkama. No, vremena se mijenjaju, okolnosti ratnog sukoba također pa, što kaže mudar pûk – vrag u nuždi i muhe ždere. SAD/EU/NATO duboko su se infiltrirali u rat protiv Rusije na ukrajinskom bojištu, dobar dio sovjetskog naoružanja ukrajinske vojske zamijenjen je američkim/zapadnim po NATO-standardima, Zapad masovno obučava ukrajinske vojnike za rat, opskrbljuje ih obavještajnim podacima i tzv. savjetnicima/instruktorima izravno sudjeluje na bojišnicama, pa se više ne može govoriti da NATO nije u ratu s Ruskom Federacijom. Ukrajina je tek smežuran smokvin list. I pitanje formalnog članstva zapravo nije važno, važna je suština: Rusi su u ratu s kolektivnim (pro)američkim Zapadom, s velikim dijelom Kugle i to ne može završiti pukim pregovorima Kijeva i Moskve te bez teških, dugoročnih posljedica za cijeli svijet. Komu je to trebalo? Što je i tko bio dobio globalnom humanitarnom, ekonomskom i moralnom katastrofom?

SAD/EU/NATO-ova i tzv. saveznika propagandno-medijska poštapalica o „ničim izazvanoj ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu“ 24. veljače 2022. Je notorna laž baš kao što je notorna glupost i političko licemjerje tvrdnja SDP-ovog šefa Peđe Grbina: „Rusi su izveli agresiju na Ukrajinu i ništa me drugo ne zanima!“ Jest da je time prekršeno međunarodno pravo, ali ne samovoljno i neisprovocirano iz SAD-a/Zapada. Moskva godinama upozorava Zapad da „širenje NATO-a u istočnu Europu“, čime je SAD grubo prekršio obećanje ruskomu državnom vodstvu, doživljava kao „čin otvorenog neprijateljstva prema Rusiji, što uvjetuje odgovarajuće naše obrambene protumjere, uključivo specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini“. Točno prije četvrt stoljeća – 26. lipnja 1997. – pedesetak je najistaknutijih američkih bivših državnika, političara, ambasadora, generala, sveučilišnih profesora, znanstvenika, obavještajaca, politologa i inih intelektualaca otvorenim pismom predsjedniku SAD-a Billu Clintonu gotovo doslovno predvidjelo katastrofu (zbog Ukrajine) i potvrdilo rusku reakciju: „Vrlo poštovani gospodine Predsjedniče, mi potpisnici ovog apela mišljenja smo da su nastojanja što ih vode Sjedinjene Države, a koja su usmjerena na širenje Atlantskog pakta (na istok, u države bivšeg SSSR-a, op. a.) – političko-strateška pogreška povijesnih razmjera. Smatramo da širenje Arlantskog pakta smanjuje sigurnost saveznika i ugrožava stabilnost u Europi“. Izričito se tvrdi da „Rusija nije opasna“ i da širenje NATO-a na istok treba odmah zaustaviti.

Tragična činjenica

Demokratski američki predsjednik Clinton – istoj stranci pripada i Biden – neodgovorno se oglušio o to upozorenje, njegovi nasljednici u Bijeloj kući također, pa sada svijet balansira na vrlo tankoj žici nad armagedonskim ponorom. Stanje se osobito intenzivira u zadnjih godinu i pol. Na apel zdravog razuma, kojega ima u SAD-u unatoč ratnohuškačkim bukačima, s razlogom je podsjetio kolumnist Tomislav Jakić („Prije četvrt stoljeća“, portal Tačno.net, 29. ožujka 2023.) te spomenuo neke od „proruskih“ (sic transit) potpisnika: Roberta McNamaru (američki ministar obrane 1961.-1968.), Paul Nitze (savjetnik za ograničenje naoružanja predsjednika Ronalda Reagana i zamjenik ministra obrane), Stansfielda Turnera (šef CIA-e), etc. Ti su se američki uglednici suprotstavili primanju u NATO bivših republika SSSR-a/Rusije, koje su postale članicama Saveza i tako da se njihovim traljavim kriterijima progledalo kroz prste, a danas su baš te zemlje najagresivnije u anatemiziranju Rusije i huškanju na rat, je li, do posljednjeg – Ukrajinca. Nemoralno, licemjerno i  pokvareno. Putin je, dakle, pozivanjem na tzv. crvenu crtu u Ukrajini unaprijed upozorio kako će izazvati probleme bude li Kijev inzistirao na priključenje NATO-u te da će „znati zaštititi svoje interese i sigurnost, koji su više od dva stoljeća ugroženi širenjem NATO-a na istok prema europskim granicama Ruske Federacije“. I što tu komu ima biti nejasno?

Tko se je i od koga prisiljen braniti? Jedino, tragična je činjenica, najviše trpe/stradaju nedužni ukrajinski tzv. obični/mali ljudi koji nikomu, nikad i ništa nisu skrivili. Političku imbeciliju su prisiljeni plaćati golim životima i spaljenom domovinom. À propos, ugledno Brownovo sveučilište (Brown University) iz SAD-a je istraživanjem o temi „Cijena rata“ došlo do vrlo indikativnog podatka: u američkim ratovima u prošlih 22 godine ubijeno je više od 4,5 milijuna ljudi; cca milijun je poginulo u vojnim sukobima, a cca 3,5 milijuna ljudi od posljedica ratova. Naravno da među njima nisu djeca ni ini članovi obitelji jastrebova koji su isprovocirali i zapovijedali ratovima baš kao što ni danas u Ukrajini ne ginu djeca i ini članovi obitelji Volodimira Zelenskog, Joe Bidena, Jensa Stoltenberga, Antonyja Johna Blinkena, neko od sedmero djece Ursule Röschen/Ružice von der Leyen ili kočopernoga Rishija Sunaka, injsl. Ginu tuđa djeca za proameričke babe zdravlje. I sutra će tuđa djeca biti topovsko meso u tuđem ratu što će ga NATO voditi protiv neke „globalno ugrožavajuće“ tzv. autokracije? Ili će tuđa djeca biti pokusni miševi u globalnomu nuklearnom laboratoriju nad kojim leprša crvena NATO krpa? Kad bi djeca tzv. gospodara rata i mira bila prvopozivci na punktovima novačenja, ratova uopće ne bi bilo.

Zaista, što će Ukrajini NATO, odnosno što će NATO-u Ukrajina? Ako, je li, NATO jest mirotvoran obrambeni savez u okolnostima u kojima nema tzv. prirodnog neprijatelja tipa onoga do kraja 1990-ih godina ili još goreg i ako je Ukrajini, je li, stalo do mira, civiliziranog suživota s najbližim susjedima i ne želi provocirati Rusiju američkim projektilima sa svojih istočnih granica? Ima li vjerodostojna odgovora koji nije posvađan s logikom? Nema, dakako.