Čovićev paradžemat
Izdvajamo
- Dragan Čović i njegovi ideološko-politički sateliti ne bi ovo mogli sami izvesti. U priči je bitna i bošnjačka politička scena koja jako dobro zna politički kapitalizirati Čovićeve aspiracije. Tako da podijeljeni Mostar – koje li ironije – predstavlja čisti politički konsenzus. Podijeljenost odgovara svima, osim građanima Mostara. Razlozi za to nisu nimalo naivni. Tiču se mnogo stvari. Od ratnoga profiterstva do podijeljene teritorije. Dirati u Čovićevu nevidjivu – ali svepristunu – Herceg-Bosnu čiji su glavni heroji Dario Kordić i Mladen Naletilić Tuta bi značilo prekomponiranje mnogih sličnih toposa u Federaciji BiH. Značilo bi naposlijetku i konačan politički obračun s Republikom Srpskom i njenim ratnim naslijeđem koji sarajevskim političarima svih spekatara služe kao omiljeno opravdanje za vlastiti nerad. Zato danas pitanje Mostara nije samo pitanje uređenja toga grada. Znaju to dobro i bh. vlastodršci pa su odlučni u namjeri da (ne) riješe problem toga grada. Sve vrijeme izvođenja igrokaza “Traženje rješenja za Mostar” Čovićev hercegovački paradžemat i dalje postoji. I niko mu nema namjeru politički stati u kraj. Najviše zbog toga što bi to moglo biti ishodišno mjesto propitivanja kompletne bh. ideološke stvarnosti. Upravo zbog toga Mostar može postati jedna od dvije krajnosti. Ili rodno mjesto građanskog ustroja Bosne i Hercegovine ili konačna smrt te ideje.
Povezani članci
Sve vrijeme izvođenja igrokaza “Traženje rješenja za Mostar” Čovićev hercegovački paradžemat i dalje postoji. I niko mu nema namjeru politički stati u kraj.
Piše: Amila Kahrović Posavljak
Izbora u Mostaru će biti. Izbora u Mostaru neće biti. Izbora u Mostaru će možda biti. To su uglavnom vijesti koje se svakodnevno plasiraju u javnost. No, problem Mostara je kudikamo dublji od održavanja ili neodržavanja lokalnih izbora. Ne radi se tu samo o ustavnom prekomponiranju već i o brižljivom političkom i kulturološkom čuvanju naslijeđa devedesetih. Problem s izborima u Mostaru se nameće tek kao simptom jedne strašne činjenice koja se ne problematizira u javnom prostoru. Herceg-Bosna postoji i danas kao eksteritorijalna i (para)politička činjenica, a njen neprikosnoveni vođa Dragan Čović daje sve od sebe da je legitmira u Federaciji BiH. Ona ne postoji – barem ne još uvijek – u formi ospoljenog Trećeg entiteta već kao politički podtekst, kao sablast i mjesto moći koje utječe na odnose u FBiH od formiranja vlasti, preko sudstva i policije pa sve do privatizacija. Potonje dvoje je najizraženije u Hercegovini gdje su sudovi de facto Čovićevi sudovi. Baš kao i policija. No sve ovo ne bi bilo moguće bez prećutne saglasnosti političkog Sarajeva koje s postojanjem nevidljive, ali moćne Herceg-Bosne politikantski kalkulira. Nije mali broj finansijsko-političkih afera koje su otikrile tu činjenicu, baš kao što nije malo poteza kojima je političko Sarajevo u Mostaru podebljalo crte podjele, koji su postavili herceg-bosanski bojovnici devedesetih, da bi ih poslije tobože prevazilazilo.
Otuda se Mostar – koji se u kolokvijalnom jeziku Čovićevih ideoloških patrljaka naziva još i stolnim gradom – nameće kao temeljno mjesto bh. političke aporije. Riječ je o prostoru koji je zbiljski podijeljen (otuda strašni nazivi Istočni Mostar i Zapadni Mostar) i koji bi trebalo da ujedine baš one snage koje su ga podijelile. A to je suluda ideja, kao kad bi neko dao Radovanu Karadžiću da ukine RS. Umjesto ujedinjenju lakše je pribjeći konačnom rješenju. Ili, pak, zadržavati status quo. Zastrašujuća stvarnost Mostara otuda se nameće i kao kategorija koja prostor ovog grada definira prije svega kao političku datost u kojoj su strane i zadaci jasno podijeljeni. Tako današnji Mostar postoji kao neka vrsta anti-Mostara ili potpuna negacija grada koji je nekada postojao. Taj anti-Mostar je nikao na razorenom luku staroga mosta, na hercegovačkim logorima i etničkom čišćenju. A opstao na poslijeratnim pregalaštvima raznih profitera. Poslijeratni Mostar je sveden na dvije provincije koje su međusobno povezane tek toliko da se ne doživi potpuni kolaps koji bi natjerao na fundamentalno preispitivanje postavki. Otuda se Zapadni Mostar, Grude, Ljubuški i još neka hercegovačka mjesta mogu shvatiti i kao specifična vrsta eksteritorijalnih jedinica. U tim mjestima slavi se Dario Kordić, na njihovim institucijama izvješene su zastave Republike Hrvatske, manjine su nevidljive a neistomišljenici bivaju pretučeni i brutalno ekskomunicirani iz zajednice. Ukoliko se pobune, tu je sudstvo da popegla račune. Ako se manjine pojave u javnosti, poput mostarskih Srba, kapitalizirat će ih negator genocida i politički populista Mladen Ivanić. I onda ih ostaviti na milost i nemilost podijeljenom gradu.
No, Dragan Čović i njegovi ideološko-politički sateliti ne bi ovo mogli sami izvesti. U priči je bitna i bošnjačka politička scena koja jako dobro zna politički kapitalizirati Čovićeve aspiracije. Tako da podijeljeni Mostar – koje li ironije – predstavlja čisti politički konsenzus. Podijeljenost odgovara svima, osim građanima Mostara. Razlozi za to nisu nimalo naivni. Tiču se mnogo stvari. Od ratnoga profiterstva do podijeljene teritorije. Dirati u Čovićevu nevidjivu – ali svepristunu – Herceg-Bosnu čiji su glavni heroji Dario Kordić i Mladen Naletilić Tuta bi značilo prekomponiranje mnogih sličnih toposa u Federaciji BiH. Značilo bi naposlijetku i konačan politički obračun s Republikom Srpskom i njenim ratnim naslijeđem koji sarajevskim političarima svih spekatara služe kao omiljeno opravdanje za vlastiti nerad. Zato danas pitanje Mostara nije samo pitanje uređenja toga grada. Znaju to dobro i bh. vlastodršci pa su odlučni u namjeri da (ne) riješe problem toga grada. Sve vrijeme izvođenja igrokaza “Traženje rješenja za Mostar” Čovićev hercegovački paradžemat i dalje postoji. I niko mu nema namjeru politički stati u kraj. Najviše zbog toga što bi to moglo biti ishodišno mjesto propitivanja kompletne bh. ideološke stvarnosti. Upravo zbog toga Mostar može postati jedna od dvije krajnosti. Ili rodno mjesto građanskog ustroja Bosne i Hercegovine ili konačna smrt te ideje.