Bauk Karl Marxa širi se svijetom

Povezani članci

• Akademik Slavo Kukić: Izetbegović i Čović neće” preživjeti” 2017 godinu!
• Viktor Ivančić: NEVJERNIČKA MOLITVA (2)
• U N I V E R Z I T E T I: Mjesta životne nužde
• Genocidno, a naše
• Heroji mira: Razorni Feral
• Budućnost – ako Možemo! Zagreb je naš – to je Master plan!

Omrznuti, naročito na ovim prostorima koji su se decenijama kleli u njegov autoritet, Karl Marx, a kojemu se svako malo vraćaju i njegovi najžešći kritičari, čini se da je ipak imao pravo – što ostavljamo budućnosti da potvrdi ili demantira. Trendovi u svijetu međutim upućuju da će – kad tad – njegova predviđanja doživjeti priznanje. Naime, strašni Karlek – čiji bauk već stoljeće i pol kruži svijetom – predvidio je krah kapitalističkog sustava kao nespojivog sa osnovnim humanističkim načelima, i to prvenstveno i prvo u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Zašto baš tamo? Iz razloga što se evolutivnim promjenama taj sustav morao, malo po malo, prilagođavati zahtjevima vremena, odnosno snagama koje su zahtijevale više prava za sve, a ne samo za neke. Uz ovo sazrijevanje ljudskog duha – u tražitelja prava prirodno, a u osporavatelja samo prinudno – sasvim je izvjesno da u budućem(!) prevratu njegovi nosioci neće pisati povijest ispočetka, već će u novi sustav ugraditi najnaprednija dostignuća sustava koji svrgavaju. Radi se prvenstveno o individualnim ljudskim pravima (jednakopravnost spolova, spolna i rodna ravnopravnost, osobne slobode – poput prava na slobodno izražavanje i neomeđenog prava kretanja – ista plaća za isti rad, rasna, politička i vjerska ravnopravnost,…) koje je kapitalistički sustav, podvrgnut pritisku politički još ne sasvim sazrelih masa, bio prinuđen legalizirati, tvrdokorno se opirući onom najvažnijem zahtjevu – ekonomskoj ravnopravnosti! Uz sve svoje pozivanje na idealizam i idealističko tumačenje svijeta i historije, ostaje činjenica da se najgrčevitije drži upravo pukih materijalnih privilegija rezerviranih za elitu.

Na čemu temeljimo ovo razmišljanje? Na inicijativi masa jedne od najnaprednijih kapitalističkih zemalja današnjice, u kojoj je usprkos vladavine kapitala, prevladala izrazito socijalistička ideja. Riječ je o najuspješnijoj ikada potaknutoj inicijativi Švicaraca – inicijativi o referendumu za takozvani “univerzalni dohodak”, kojom bi (ako se ostvari, što za naše razmatranje nije nužno; važniji je trend koji ona pokazuje) “svaki odrasli stanovnik te države, bez obzira na to ima li posao ili ne, mjesečno dobio 2.500 franaka (2029 eura)”. Dovoljno da skromno, ali ipak – preživi, bez tavanja po kontejnerima i socijalnim službama, bez ataka na svoje urođeno, prirođeno ili ako hoćete – od Boga dano ljudsko dostojanstvo. Ideja niukoliko nije nova, i danas se širom EU potpisuje peticija za njeno ostvarenje. Nailazimo na nju već kod Thomas More-a i Thomas Paine-a, te socijalista-utopista Charles Fourier-a, koji su je i detaljno argumentirali. Naravno da će njeni protivnici odmah graknuti kako je ona neprovediva, kako se svodi na uzdržavanje ljenčina od strane marljivih zaposlenika, kako je riječ o iskorištavanju tuđeg rada (kao da kapitalistička elita upravo to i ne radi, i to na veliko!), i sličnim smicalicama kojima je cilj da obrane prvenstvo profita nad humanističkom etikom. Dakako da (za sada eventualna) provedba rečene ideje, ne znači nikakvu promociju nerada i nagradu za njega, jerbo omogućava samo osnovno preživljavanje (dom, sitost i toplinu) dok će svatko željan uživanja u naprednim socijalnim i tehnološkim dostignućima ljudskog roda (školovanje, turizam, automobili, mobiteli, televizija, kompjuteri,…), shvatiti da će do njih (ako izuzmemo etički neprihvatljivu krađu) moći doći samo vlastitim radom. Elite nerazvijenih zemalja (među koje su upale i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, osim Slovenije) upravo će svoju nerazvijenost isticati kao neprelaznu zapreku ostvarenju ovog “utopijskog sna”, uz istovremene neupitne troškove za vojsku, reprezentaciju državnih službi i službenika, ulaganja u megalomanske projekte neprimjerene njihovoj nerazvijenosti (svjetska prvenstva, Olimpijske igre,…) te gradnju maestralnih pratećih objekata koji propadaju već par godina nakon podizanja, i slično, da ne spominjemo osnovno čega se ne žele odreći – svog profita nastalog eksploatacijom radno zavisnog stanovništva.

Razmotrimo detaljnije na čemu počiva ideja o zajamčenom dohotku za svako punoljetno ljudsko biće ove planete. Postoje, na veliku žalost elita i još uvijek prevladavajućeg stanovništva, ljudi koji život – kao zasad jedinstvenu pojavu u cijeloj vasioni – stavljaju na prvo mjesto, ispred svih ostalih vrijednosti, zamislivih stvari i pojava. Posebno ako se radi o inteligentnom, razumnom životu. Kao što većina ljudi cijeni dragulje uslijed njihove nesvakidašnjosti, postoje osobe koje život – zbog njegove rijetkosti (koliko danas znamo) u cijelom svemiru – smatraju najcjenjenijim draguljem, vrijednost kojega prelazi sve zamislivo. Kao što pojedinci, opčinjeni zlatom, dijamantima i novcem, nastoje po svaku cijenu u neprobojnim trezorima čuvati i sačuvati svoje bogatstvo, tako i humanističkom etikom impregnirani ljudi smatraju da je još prevashodnije čuvati naše najveće bogatstvo – život, posebice ako je to onaj ljudski. Da nije to sve samo teorija idealističkih ljenčina koje bi prisvajale rezultate tuđeg rada, svjedoči i niz pokreta širom svijeta koji iz dana u dan (moramo to promatrati u povijesnoj perspektivi) jačaju. Spomenimo samo:

– pacifiste, koji rat smatraju najvećom sramotom čovječanstva

– protivnike primjene smrtne kazne za najteže delikte

– vegetarijance, koji se vode mišlju kako je protiv “božje volje” uživati meso životinja

– bioetičare koji prethodna razmišljanja na neki način uopćavaju na sav živi svijet

– ekologe koji uviđaju da svojom djelatnošću čovjek ugrožava globalni “živi organizam” na kojem prebiva – planetu Zemlju

– ljude koji se bore za očuvanje izumirućih vrsta, uslijed nerazumne ljudske djelatnosti i neograničenog širenja u svaki kut planete, radi čega oduzimaju životni prostor našim sustanarima – biljnim i životinjskim vrstama

Svi oni, i masa nenabrojenih, stavljaju život kao pojavu i njegovu zaštitu na prvo mjesto prioriteta ljudskog roda. Smatraju da zajednica ima svojih obaveza, kako prema svojim članovima, tako i prema članovima drugih bioloških zajednica s kojima dijelimo zemaljski prostor. Zagovornici univerzalnog dohotka, da se vratimo ponovno njima, koji su raspisali referendum o njegovoj primjeni – za sada u Švicarskoj, no kojima su se pridružili i mnogi pripadnici razvijenih zemalja EU – vode se među inim i slijedećim stavovima, koje je zastupao i prije spomenuti “čovjek za sva vremena”:

– čovjek je prije svega član zajednice, koja ne smije dopustiti da joj članovi umiru od gladi;

– preživljavanje pojedinaca mora biti prioritet u redistribuciji zajedničkog bogatstva;

– to pravo proizlazi iz pripadnosti nekoj zajednici (državi) i iz zajedničkog vlasništva te zajednice.

Onima koji sa skepsom, nepovjerenjem, mržnjom, neprijateljstvom i aktivnim protivljenjem (admistrativnim i nasilnim) gledaju na tu ideju, preporučujemo primjer jedne od saveznih država najrazvijenijenije kapitalističke države svijeta, gdje je spomenuta ideja ostvarena već 1982. godine – Aljasku. Svi pobrojani primjeri, koji se množe svakodnevno – ponavljamo, sagledavajući u povijesnoj perspektivi – svjedoče samo da su “utopije često samo prerano sazrele istine” (Lamartine). A dok ne sazriju toliko da ih mogu ubrati svi pripadnici jedine bitne “etničke” odrednice čovjeka – čovječanstva – duh Karl Marxa i dalje će širiti bauk diljem svijeta.