BAKA SLIŠKOVIĆ SVOG VREMENA

Izdvajamo

• Marko Livaja nažalost ostat će samo Baka ovog vremena. I kao takav Baka, nikada neće postati Baka vremena o kojem će se raspredati priče, koje će se pričati kao narodne pripovijesti i koje će njega, Baku svog vremena, uvesti u besmrtnost.

Povezani članci

• Sead Kolašinac: Osjećam se odlično
• Realu Bale, Tottenhamu 120 miliona €, Suarez i Soldado
• Mascherano će potpisati novi ugovor s Barcelonom do 2019. godine
• Primarni cilj Intera: Dovesti Džeku u januaru
• Promijenio odluku: Dennis Salanović će ipak nastupati za Lihtenštajn
• SRAMOTNO: Himna Bosne i Hercegovine izviždana u Mostaru!

Marko Livaja, foto: Luka Stanzl/Pixsell

Dan koji mi je promijenio život bio je dan kada me je djed prvi puta odveo na Stari plac. Onako malen čekao sam da me djed provuče kroz masu i po prvi puta u svom životu ugledao sam stadion okupan reflektorima.

Bila je zima, i Hajduk je igrao protiv Crvene Zvezde. Miris trave, masa koja skandira imena svojih igrača u bijelom fascinirali su me u tolikoj mjeri da sam do dana današnjeg inficiran virusom koji se zove Hajduk. Vjerujte mi na riječ, koronavirus je goli kurac prema tom virusu. Kada po prvi put, kao dijete dobijete dozu koja će vam trajati za života. Moj djed, okorjeli navijač Hajduka i armer splitskog Lavčevića, držao je da je Hajduk više od kluba. No upravo na toj mojoj prvoj utakmici u životu shvatio sam da je istina kako je Hajduk nešto veće od života, ali da i taj život ima nekakva nepisana pravila. Da ima metafore, da ima simboliku, i ono najveće, da ime Hajduk u sebi nosi sve ono najbolje u narodu iz kojeg proizlazi.

Čojstvo, junaštvo, zaštita slabijem, prkos moćnom.

Tako me naučio moj djed, tako nas je sve naučio Miljenko Smoje kroz svoje besmrtne ode klubu i gradu. Velo i Malo misto. Na Starom placu, a slušao sam djeda kako govori sa svojima, opraštao se jedan od najvećih. Dragoslav Šekularac. U dresu svoje Zvezde opraštao se od nogometa najveći od najvećih kako je govorio moj djed. Baka Slišković svog vremena. Onako mali i stisnut uz žicu slušao sam priču.

Vikali mu ljudi da je Cigan, da je Srbin, i da proslavi kraj svoje karijere u Beogradu. Dragoslav Šekularac – Šeki, mrtav hladan uzeo je tada popularnu buba-maru i sa trideset metara prvo pogodio lijevu spojnicu prečke i stative, a zatim pokazujući gdje će iduća lopta – desnu.

U zajebanciji, u zagrijavanju pred utakmicu. Jurica Jerković, Baka Slišković svog vremena, Dragoslavu Šekularcu je stisnuo ruku i poklonio mu se točno na centru Starog placa. Hajduk je dobio Zvezdu, tribine su gorjele, a Jurici Jerkoviću nije na pamet padalo da proslavi tu pobjedu na način kako su je proslavili navijači Hajduka. Da Dragoslavu Šekularcu pjeva pod nosom na ramenima svojih navijača kako je Zvezda srpsko ime i kako ih istinski mrzi.

Jurica Jerković bio je iznad toga. Te usplamtjele mase u kojoj ako si pametan, i ako prihvatiš ono što ona hoće možeš postati ikona. Ikona grada, ikona vremena, ikona kluba. Samo naravno, trebaš na ramenima navijača prihvatiti ono što oni nude. Da bi postao ikona, da bi postao Blaž Slišković svog vremena. Kada odrasteš uz takve priče shvatiš što je sport, što su sportaši i kako se isti ponašati trebaju. Godine su prolazile, moj djed je ostajao nedjeljom kod kuće, a mi mularija preselili smo se na Poljud.

Dan koji mi je promijenio život bio je dan kada je Hajduk u prvenstvu Prve savezne lige deklasirao Crvenu zvezdu na Marakani sa 1:3. Bila je zima 1984., i Hajduk je igrao u zastrašujućoj postavi sa Ivanom Pudarom na golu, Brankom Miljušem i Ivanom Gudeljom u zadnjoj liniji, sa Zoranom Vulićem i Dragutinom Ćelićem „Ricom“ u veznom redu. No moj Hajduk imao je te zime napad. Onaj ubojiti, onaj mitski. Zlatko Vujović i Blaž Slišković sa Stjepanom Deverićem u špici. Moj Hajduk te je zimske večeri igrao protiv Zvezde sa Bakom Sliškovićem svog vremena.

Da se sprema ludilo, Baka je najavio već kod prvog izvođenja kornera. Izravno u gol. Pa drugog, pa trećeg. I trajalo bi to, rapsodija talenta Baka Slišković vremena, da Zlatko nije zabio za prvi, pa minutu iza za drugi na centaršut velikog Bake točno na trepavicu što bi mi rekli u Splitu. Velika Zvezda, Srpsko ime to, pala je šaptom kako je to slikovito opisao Dragan Nikitović kojeg je umjesto boksa dopala ta utakmica, i ja sam gledao Baku Sliškovića kojeg su dočekali navijači pred Poljudom u noći iza izravnog leta Beograd – Split, razdragani kako i ne bi bili. Dobili smo izravnog favorita za titulu i to usred Beograda.

Čulo se tada istina i za Zvezdu i Srpsko ime to, ali je Baka Slišković ostao smiren, rukama „motirao“ da to nije u redu, i da ime Hajduk, ono što to ime predstavlja i dres koji nosi, znači puno više od običnog ponižavanja protivnika kojeg smo dobili.

Dobili da, ali ne na takvim načelima. Jer je nogomet veći od svih načela. Posebno onih nacionalističkih. Posebno onih koji veličaju nešto drugo što nogomet ne predstavlja, i pozivaju na mržnju nečeg drugog što nogomet ne da nije već mu je sušta suprotnost. No ono što me je naučio Baka Slišković te večeri bila je još jedna dodatna dimenzija nogometa kao igre. Poštuj ljude koje si dobio. Budi velik u porazu, ali još veći i u pobjedi. I to sam shvatio gledajući Baku Sliškovića svog vremena kako tiša tenzije i moli navijače da veličaju svoje, a poštuju tuđe.

Dan koji mi nije promijenio život zbio se jučer. U euforiji, sa tisućama istomišljenika u Splitu ispratio sam finale kupa na Rujevici.

Naivan kakav već jesam, vidjevši Livaju kako trči prema jugu punom navijača Šibenika zaključio sam kako živim opet u vremenu Blaža Bake Sliškovića.

Srce staro pedeset godina, i srce staro zadrhti i kaže samo sebi kako je moguće da ova današnja djeca imaju isti pogled na život, na sport, na čojstvo i junaštvo, na zaštiti slabijem i gospodstvo u pobjedama.

I tada shvatiš. Shvatiš da jebiga neće. Gledajući Livaju kako nema tu veličinu. U pobjedi. Da je proslavi kako su pobjede proslavljali najveći.

Ponizno.

Marko Livaja nažalost ostat će samo Baka ovog vremena. I kao takav Baka, nikada neće postati Baka vremena o kojem će se raspredati priče, koje će se pričati kao narodne pripovijesti i koje će njega, Baku svog vremena, uvesti u besmrtnost.

Da bi postao besmrtnik moraš pod salvom zvižduka pogoditi mjesto gdje se spajaju prečka i stativa, kao što moraš po treći put poslati centaršut izravno iz kornera i na huk sa svoje tribine pokazati na srce.

Baka Slišković tvog vremena, više nego bilo koji Baka bilo kojeg vremena, mora to shvatiti. Da bi jednom i o njemu jedno dijete otvorenih usta slušalo svog djeda kako ga spominje kao čovjeka.

Pa tek onda kao vanzemaljca.