Bajka o kompleksašu, soroševcu i Pinokiu

Povezani članci

• Munib Delalić: U zemlji dobroćudnih trolova
• Dragan Markovina: Krik i bijes Ive Banca
• Fra Petar Jeleč: Ćorci Jure Krište
• MIGRANTI: Problem ili izazov
• Svi tako rade, što je čudno?
• SAD uvele sankcije Dodiku zbog opstrukcije Daytona

Foto: Sahab Shamilor

Oci nacije posmatraju svakoga ko drugačije misli kao da je enfant terrible ili Pinokio koji se odmetnuo od svog (stvara)oca i za to ima da bude kažnjen. Tako nastaje mit o kompleksašu. Svaka sličnost nacionalnog Pinokia i priče o Edipu je (ne)namjerna. U ovakvom sistemu, svako ko drugačije misli je kompleksaš koji želi “njima” da dokaže kako nema ništa s “nama”. Te su matrice iznimno pogodne za široke narodne mase. Ovoj su stigmi posebno izloženi ateisti i agnostici među Bošnjacima jer im se pripisuje sablast post 11/9 stida od islama. Bajka o zlom kompleksašu koji otkazuje poslušnost kraljevstvu postaje stari-novi opijum za mase.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Temeljni problem s nacionalizmima koji cvjetaju u BiH, ali i drugdje širom bivše Jugoslavije, je u tome što su iskuljučivi. Paradoksalno, svaki od njih ima identičnu, strogo kodiranu, matricu posmatranja svijeta. Zapravo, bilo bi bolje reći viđenja svijeta jer je posmatranje misaoni proces, a viđenje, u ovom smislu, podrazumijeva predmnijenje odnosno jednostavno rečeno predrasudu. Matrica viđenja svijeta kod nacionalista je dominantno isključiva i to je suština problema. Isključivost prezire misao. Ovdje bi bila vrijedna jedna digresija. Ako ćemo govoriti pošteno, ukoliko oni koji sebe smatraju ostalima postanu isključivi u svom viđenju svijeta, postoji realna opasnost da se kao matrica pridruže bh. nacionalizmima, odnosno da ostalizam postane novi (nacional)izam. Ukoliko svi koji ne težimo nepripadanju od tog fenomena ne napravimo rigidnu ideologiju, uspjeli smo. Osim što je odlika klera i nacionalista, isključivost u stavovima je odlika i malograđana.

No, vratimo se našim nacionalistima. Glavna karakteristika koju oni pokazuju u bilo kakvom obliku odnosa sa drugima jeste markiranje. Prosta dihotomija po kojoj se svijet nacionalista dijeli na “naš” i “ne-naš” čini svakog ko je “ne-naš” unaprijed markiranim. Budući da nacionalizam na Balkanu nužno priziva klerikalizam, to su “ne-naši” isključeni iz deset zapovijesti. Njih ni ne treba tretirati kao ljude. Oni su demoni. Ili, reći će eufemistično nacionalisti, to su naprosto “anam‘ oni”.

A, šta se dešava s onima koje nacionalisti zbog imena ili nečeg drugog zamisle svojim? (Ovdje još jednom dolazi do izražaja posesivnost nacionalizma). Ti ljudi ima da razmišljaju kako treba, zapravo najbolje bi bilo da ne razmišljaju nikako. “Naš” treba da usvaja. Ako se onaj kojeg nacionalisti smatraju svojim drzne da misli svojom glavom, javlja se specifičan proces. Iznenađeni i uvrijeđeni poput petogodišnjeg djeteta, nacionalisti ga jednostavno označavaju nečim. Dvije su dominantne struje u tom markiranju.

Prva je struja u kojoj su bošnjački nacionalisti prvaci. To je markiranje svakoga ko izađe iz stada jednostavno kao kompleksaša. Bez da se ikada ta riječ razmotrila, bez da se razumije njena dubina, kompleksaš je svako onaj ko kritizira bošnjački nacionalizam u bilo kojoj formi. Takvome se lijepi etiketa čovjeka koji se stidi svog porijekla i koji, budući da se toga stidi, hoće da pokaže svijetu (pomalo mahalski, zar ne?) da nema nikakve veze sa svojim porijeklom (pri čemu se to porijeklo podrazumijeva i nikada se ne smije dovesti u pitanje). Otuda se svaki stav dotičnoga “kompleksaša” posmatra kao izljev frustracija. Time se štiti stado od štetnog utjecaja jer onog trena kada se neko označi kompleksašem, toj osobi se odriče racionalnost i njen utjecaj na vlastiti nacion koji treba zaštiti od svega izvana se u potpunosti neutralizira. Oci nacije posmatraju svakoga ko drugačije misli kao da je enfant terrible ili Pinokio koji se odmetnuo od svog (stvara)oca i za to ima da bude kažnjen. Tako nastaje mit o kompleksašu. Svaka sličnost nacionalnog Pinokia i priče o Edipu je (ne)namjerna. U ovakvom sistemu, svako ko drugačije misli je kompleksaš koji želi “njima” da dokaže kako nema ništa s “nama”. Te su matrice iznimno pogodne za široke narodne mase. Ovoj su stigmi posebno izloženi ateisti i agnostici među Bošnjacima jer im se pripisuje sablast post 11/9 stida od islama. Bajka o zlom kompleksašu koji otkazuje poslušnost kraljevstvu postaje stari-novi opijum za mase.

Druga struja markiranja onih koji se drznu da misle svojom glavom jeste matrica izdajnika i plaćenika. Ova je struja raširena kod svih nacionalista u bivšoj Jugoslaviji, a kod velikosrpskih nacionalista ima veoma dugačku tradiciju. Doduše, vrlo je moguće da nacionalisti jednostavno ne mogu povjerovati da postoji neko ko misli drugačije. Onaj ko misli drugačije ili je lud ili je plaćenik. A, to “plaćenik” ima mnogo inačica. Najzanimljivija i smisaono najobimnija je ona koja ljude proglašava soroševcima. Ne umanjujući negativni utjecaj koji neoliberalne elite imaju na geopolitiku, teško se oteti dojmu da se vlastitom nacionu ove priče podmeću kako bi ih se uplašilo svjetskom zavjerom. Jer u svakom nacionalizmu postoji i njeguje se uvjerenje o uroti cijelog svijeta protiv određene nacije koja je sam sukus čistoće i uzvišenosti. Otuda i mit o vjekovnom stradalništvu. Markiranjem svih onih koji drugačije misle kao “soroševaca” sa semantičkim potencijalom globalne teorije zavjere, zločin nezavisnog mišljenja se diže na globalni nivo i postaje dio pansvjetske urote protiv ubogih “nas”. To postaje rodno mjesto bajke o soroševcu, masonu i izdajniku, čovjeku koji je spreman za šačicu para izdati najuzvišenije ideale vlastite nacije (jer “naši” mogu imati samo najuzvišenije ideale, ništa manje od toga) i koji zbog toga pljuje na oce naše nacije i dovodi u pitanje njihovu uzvišenu moralnu čistotu, a sve to kako bismo imaginarni mi nestali.

A, kada u javnost procure dokazi o milionskim nekretninama kao što je to aktuelno u slučaju Gavrankapetanović, nacion se malo zbuni. “Čekaj, majku mu. Kako on da ima onolike kuće?” pitat će neko iz naroda. “Možda oni što su pisali o njegovom lopovluku nisu bili tako zli?” “Jesu, bolan. Plaćenici. On te pare nije ukro’ od naroda. Dali mu naši pomoć još u ratu. Imaju zaljevska braća para. Kad su ikad prodali naftu Amerikancima”, odgovorit će branilac. “Čekaj malo, to je bilo u onim Arajvalsima. Prodali naftu onom Sorošu i Rokfelerima, znam, gledo sam na YouTubeu, a eto vele da će ga Erdogan zabranit.”