Aureola nad grobljanskom parapolitikom

Povezani članci

• RUKA RUCI, “ONI” SU TURCI
• Zija Dizdarević: Prijeteća zabrinutost Hrvatske za BiH
• ŠVEDSKA NETOLERANCIJA
• Trijumf zapisničarke
• MOST pravila pregovaranja
• Šupačka Hrvatska

Na kleričkim se visovima RH stalno vrti isti otrcani, demode vinil: „Crkva ima pravo izraziti mišljenje o svim društvenim pitanjima“. Izraziti mišljenje, da, na sekularno primjeren način, ali manipulativno zahtijevati ili se gurati u dvorište svjetovne nadležnosti – ne. Pogotovo ne u izbore za Hrvatski sabor. Nemaju tu što solirati HBK, kardinal Josip Bozanić, nadbiskup Marin Barišić, biskup Vlado Košić i buljuk sitnijeg klera pod njihovom kapom. Nije li agresivno klerikalno pranje i prepariraju vjerničkih mozgova stvar nekih, na civilizacijsku sreću, davno prohujalih vremena?

Piše: Marijan Vogrinec

Kostimirani vođe, muškarci u haljinama dragovoljne građanske udruge Katoličke crkve opet su u nedjelju, na vjerski blagdan Svih svetih, imali svoj politikantski show u svim crkvama Bijedne Naše. Od zadnje kapele u nekom zaseoku bogu iza nago do hrvatske metropole. Mrtvi su za katolički kler bili drugorazredna briga u odnosu na živu potrebu očuvanja „pastirske“ slasti i masti povlaštene društvene kaste u zemlji, koju samo još maloumnici mogu doživljavati ozbiljno sekularnom. U svim bogomoljama Zagrebačke nadbiskupije čitalo se pismo kardinala Josipa Bozanića s nedvojbenom preporukom: vjernici, svi izađite 8. studenoga na parlamentarne izbore i glasujte za HDZ-ovu tzv. domoljubnu koaliciju, „obiteljski“ zauzetu Željku Markić i tu opciju, a nikako za SDP-ovu Hrvatska raste i ljevičare.

Ostalim je biskupijama i nadbiskupijama u RH tutnjao tog dana na vlas isti poziv iz predizbornog pisma Hrvatske biskupske konferencije (HBK) biračima te iz niza nabrijanih homilija svekolikog svećenstva. Bez konkurencije u miješanju divljeg koktela vjere u nadnaravno i grube političke zbilje otišao je splitsko-,makarski nadbiskup Marin Barišić za euharistije na gradskom groblju Lovrincu u Splitu. „Kad bi naše stranke u svojoj izbornoj kampanji posvetile i posjetile groblje i tu održale jedan svoj izborni skup“, kazao je, „sigurno bi bilo manje lažnih obećanja, više odgovornosti, manje vrijeđanja, više uvažavanja, manje osobnih interesa, a više zauzetosti za opće dobro, manje moći, a više služenja, manje protiv, a više za. I politika bi bila ne sredstvo bogaćenja, već put posvećenja.“

Takve blistave pameti – pazi: održavati političke skupove među pokojnicima i nad grobnim humcima! – nije ni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandića zajedno sa svim spin doktorima i agitprop stožerima i HDZ-a i SDP-a. Možda ti samozvani mesije ipak bolje razumiju od nadbiskupa Barišića da su hrvatski političari, bez obzira na ideološko-svjetonazorski predznak, cijepljeni protiv straha i od boga i od vraga. Kad je vlast posrijedi, a to će reći novac i moć. Nikakva ih groblja neće privesti savjesti ni degutantne komemoracije zdravom razumu.

Verbalno licemjerje

No, mons. bi Marin Barišić, ipak, morao iz vlastitog kleričkog iskustva – i bolje od nacionalnih političara – znati da su upravo novac i moć nad „stadom“ temeljni postulati na kojima kostimirana „pastirska“ hijerarhija muškaraca u haljinama 2015 godina njeguje svoj raison d’être. Nerijetko ognjem i mačem, i fizički i psihološki. Biskupi nikad u povijesti kršćanstva nisu stali uz sirotinju i pravednost, osim verbalnim licemjerjem iz kojeg su izvlačili materijalnu korist, a „stadu“ bajali o „vječnom“ i „životu u blagostanju“, ali – nakon što umru. U nekom „kraljevstvu“ kakvo postoji samo u bajkama „vidovitih“ posrednika, koji ga osobno nikad nisu vidjeli, ali ne posustaju uvjeravati druge – od začeća do naravnog skončanja života – koliko je opasno/pogubno ne vjerovati u njega.

Do 6. studenoga u ponoć više nije ostalo mnogo. Tada počinje izborna šutnja, a u nedjelju 8. studenoga izjutra otvaraju se birališta za izbor zastupnika osmog saziva Hrvatskog sabora. Predizborna promidžba, tradicionalno prljava kao ono čerupanje ženskih/muških snagatora u žitkom blatu do koljena, već je zadrla u živo meso. Borba do zadnje kapi krvi, na život i smrt: 957 žena i 1354 muškarca sa 166 kandidacijskih lista (161 stranačka i pet nezavisnih)šaketa se, jedni drugima lome kosti i izbijaju zube nevjerojatnim verbalnim eskapadama, preko mrtvih grabe prema nekom od 151 mjesta u saborskim klupama.

A tamo čeka pobjednički pehar iz snova. U njemu besplatan prijevoz svim javnim prometalima, plaćene režije i najam stana u Zagrebu, naknada za odvojeni život, plaćena kilometraža ako se dolazi u Sabor svojim automobilom, naknada za rad s biračima, jelo i pilo po izboru ili po narudžbi u saborskom restoranu za sramotu od 20-30 kuna. Prosječno dvadesetak tisuća kuna mjesečne plaće za stotinjak radnih dana godišnje, koje „časni zastupnik“ čak ne mora, ako mu se baš neće, odraditi ni javljanjem za riječ niti dolaskom na zasjedanje „Visokog doma“ (158 metara nadmorske visine). Tko se ne bi ubijao za takav „posao“? Uglavnom ne radiš, a nikom ne polažeš račune. A država te nagradi i povlaštenom mirovinom.

U cijeloj predizbornoj gunguli, začinjenoj i Glavaševim crnokošuljašima, napadno se opet isprsila Katolička crkva s buljukom uvijek istih politički goropadnih glava pod mitrama te legijama zadrtih kleričkih mrava po većem dijelu šuma i gora RH, koji otvoreno kukumavče: „Hrvatski narode, katolici, ne dajte da crveni komunjare ostanu na vlasti još jedan mandat!“ Osim rečenih HBK, Barišića i Bozanića, vitez rigidne desničarske kontrarevolucije među katoličkim klerom i laicima, sisački biskup Vlado Košić, izravniji je od drugih. U sažetom: „Izađimo svi na izbore i smjenimo ovu nenarodnu, protuhrvatsku i zločinačku vlast!“
„Pastiri“ uopće ne dvoje o tome tko od jutra 9. studenoga ima voditi „stado“ na ispašu, na koje pašnjake, koliko će i što pasti sljedeće četiri godine. Jest da je dosadašnja pragma svaki put iznova dala za pravo onima, koji tvrde da vjernici – sva sreća za njih i državu – presudno ne mare za predizborne naputke/želje svojih biskupa i nižeg svećenstva. To su dvaput potvrdili izborom „crvenih“ koalicija na vlast (Ivice Račana 2000. i Zorana Milanovića 2011. godine). Usuprot volji većine katoličkog klera u Bijednoj Našoj, triput su izabrali „komunjare“ na mjesto predsjednika RH: dvaput uzastopno ateistu Stjepana Mesića i na jedan mandat agnostika Ivu Josipovića.

Bez obzira na usrdne biskupske molitve (sic) svim (ne)mogućim nebeskim i ovozemaljskim svecima i svetinjama, skorašnji će izborni meč tzv. domoljubne HDZ-ove koalicije i SDP-ove Hrvatske koja raste biti krajnje neizvjestan do posljednje runde. Pobijedit će jedna, ali na bodove, što Hrvatskoj neće donijeti ni dva promila koristi od predizborno istovarenih tona besprimjerno nerealnih političkih obećanja. Većina ključnih determinanti obećanog boljitka je zadana izvana (EU, NATO, SAD, bjelosvjetske banke-vjerovnici) i nijedna ih vlast Banski dvori – Hrvatski sabor – Pantovčak, lijeva ili desna, neće biti kadra promijeniti u bitnom. Istina, kriza je tehnički poništena, ali i takva nastavlja pritiskati mlinskim kamenom javnog duga, proračunskog deficita, siromaštva, prevelikih socijalnih razlika, destabiliziranog mirovinskog sustava, zdravstva, školstva…

A predobro/nezasluženo potkoženi muškarci u haljinama, s ekscentričnim pokrivalima na glavama i pastirskim štapovima (ponižavajuće simbolike) u mesnatim šakama sole pamet vjernicima. Uistinu ih drže ovcama, koje ne znaju ništa osim blejati oko pastirskih skuta? Biskup i seoski svećenik trse se držati ruku s kemijskom olovkom svojoj ovčici na biralištu? Ne bi li sebe i svoju kostimiranu družbu održali u nezasluženo/nepotrebno povlaštenom položaju. A taj je beziznimno u cijeloj povijesti katolicizma najunosniji pri što rigidnijima, makar i hinjeno bogobojaznima na vlasti.

Sada je „Crkva u Hrvata“, kako „nacionalno osviješteni“ katolički predatori vole tepati jednako „nacionalno osviještenom“ dijelu klera i pastve, procijenila da pismima HBK i biskupa biračima-katolicima uoči parlamentarnih izbora treba staviti točku na i svojoj četverogodišnjoj potpori HDZ-u u rušenju/smjeni demokratski izabrane lijeve vlasti. To će joj ovi, pobijede li na izborima, višestruko honorirati upravo onim do čega je kleru najviše staro. Slašću i vlašću doteklima iz (nad)partnerskog upravljanja zemljom. Crkva očekuje od HDZ-a da joj kapitalizira neskrivenu potporu svim protuvladinim performansima u prošle četiri godine. Od režiranih buna i štrajkova i stožeraškogsramoćenja u Vukovaru do šatoraških prenemaganja na Savkoj 66 u Zagrebu i „braniteljskog“ pokušaja državnogudara na Markovom trgu, gdje je „Crkva u Hrvata“ aktivno sudjelovala.

Džep, stol i topao krevet

Stoljeća su prošla od mračnih razdoblja kada su neuki ljudi premirali od straha na sami spomen pakla i Lucifera, pa su odbijali od usta vlastite djece ne bi li od tustih biskupa skupo kupovali indulgencije, a jezive crkvene zločine nad „hereticima“ i „vješticama“.uzimali kao pravednu božju kaznu. Pape, kardinali, biskupi… neoprostivo su griješili protiv ljudskosti. Uvijek s pozicija vlasti i moći. U svoj džep, pun stol i toplo društvo u krevetu. I danas je to razlog beskrupuloznog crkvenog miješanja u građansku politiku. Milijarda je tu kuna godišnje, brate moj, iz džepa poreznih obveznika. Po svim linijama, od državnog proračuna do mjesnog odbora negdje u ruralnoj pripizdini bogu iza nogu.

Nije uzalud friški vatikanski svetac triput dolazio na noge Ocu Domovine (sic) Franji Tuđmanu, a ateistički partizanski general s cijelom razgranatom familijom njemu u audijenciju u Rimu. Kruna te ljubavi iz materijalno-političkog interesa bio je obilan honorar Crkvi za hitro državno priznanje RH: četiri tzv. vatikanska ugovora na dugoročnu štetu svih građana Bijedne Naše. Osobito boli onaj ekonomski. Narod, sirotinja, država i te stvari tek su ukrasni pridjevi, koji se lijepe na nečasne namjere Crkve. U prošlosti, danas i, ne spriječi li vrag – sutra.

A nečasno je do neba što „Crkva u Hrvata“ ne samo nagovara, nego i plašenjem vjernika lažima i izmišljotinama, nečastivim u crvenom političko-ideološkom i svjetonazorskom odijelu, želi im 8. studenoga voditi ruku s kemijskom olovkom po izbornoj plahturini 62×43 cm, ne listiću. Istina, katolički „pastiri“ su ravnopravni građani, ne bolji i važniji od drugih, pa nisu i ne trebaju biti ravnodušni prema kandidacijskim listama i pojedinačnim preferencijama u izbornojponudi. Međutim, neodgovorno je od klera i nedopustivo politikantski manipulirati „stadom“.

„Budući da oslabljena država nije u mogućnosti zaštititi velike vrijednosti, a to su ponajprije ljudi, njihovo dostojanstvo i zemlja, potrebno je poduprijeti one liste i programe koji su usmjereni na jačanje državnosti, poticanje izvrsnosti u državnim ustanovama, odgovorno trošenje javnog novca, zatiranje političke korumpiranosti te na uređivanje države na pravednosti i brizi za svoje građane, a posebno najpotrebnije (mislio je valjda na najpotrebitije, op. M.V.)“, poručuje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u pismu vjernicima isto, što piše u ama baš svim stranačkim i nezavisnim programima aspiranata na vlast.

I, što je osobito tragikomično, ta se ista politička obećanja s kojih sada kardinal Bozanić otpuhuje debele slojeve zagušljive prašine, opetovano izvlače iz naftalina – u raznim redosljedima, pakiranjima i demagoškim inačicama – od praskozorja tzv. demokratskih izbora u RH. Nikad ta obećanja nije ostvarila nijedna politička opcija dok je to bila u stanju niti će bilo koja nakon 8. studenoga. Apstraktne bajke u koje više ne vjeruju ni mala djeca. Kako će birači-katolici, kad bi i željeli poslušati „pastira“ s nadbiskupskom mitrom na glavi, a ne vlastiti zdrav razum, izabrati listu i program na koji ih nagovara kardinal? Koja politička opcija ide pred birače, naglašavajući da neće jačati državnost, poticati izvrsnost u državnim ustanovama, odgovorno trošiti javni novac, zatirati političku korupciju, urediti državu na pravednosti, brinuti se za građane, a posebno za najpotrebitije?

Nijedna. Čak ni lijevo najrigidnije, recimo, ne žele pokupiti nezanemariv broj glasova time, što će obećati građanima reviziju izrazito štetnih tzv. vatikanskih ugovora, kojima je Tuđmanov režim unesrećio i buduće naraštaje Bijedne Naše. Uvesti „Crkvi u Hrvata“, što bi bio red i potreba, PDV, poreze na prihode i imovinu, fiskalne blagajne u bogomolje i na štandove, na darove i naknade za svećeničke usluge (krštenja, vjenčanja, pogrebi, prve pričesti, krizme, lemuzine, blagoslovi kuća i stanova…). Nema logike po kojoj bi Crkvi trebale biti oproštene obveze kakvima država nemilosrdno tretira ostale, koji nešto petljaju s novcem.
Ako već biskupi žele imati svoje prste u svakoj pori javnog života, manipulirati „stadom“ kako im se prohtije, uključujući suhu politiku koju dnevno prakticiraju bez pardona i uvažavanja sekularnosti RH, neka svojim primjerom pokažu kako njihova kostimirana, dragovoljna udruga građana vjerujućih u nadnaravno jača državnost, potiče izvrsnost u državnim ustanovama, odgovorno troši javni novac, zatire pedofiliju, nemoral, pa i korumpiranost u svojim redovima, drži do pravde i istine, brine se za građane bez obzira jesu li vjernici i posebno za najpotrebitije. Drugima drže moralne lekcije kao da su uistinu općepriznati moralni autoriteti, osobito ne vole lijeve svjetovne vlasti, a sami misle jedno, rade drugo i govore treće. Dok im se, a hoće, garant, opet ne pojavi neki Martin Luther, jer ga zbog redikula u svojoj postrojbi reverendi s purpurnim pileolusima neće biti u stanju izbjeći ni razboriti papa Jorge Maria Bergoglio.

Crkva preča od škole

Pozivajući se na socijalni nauk Rimokatoličke crkve i poruku HBK u povodu parlamentarnih izbora 2015. godine, zagrebački nadbiskup se utječe „vjerničkoj mudrosti“, koja će „biti u stanju izvršiti (vrši se žito, zar ne? – op. M.V.) prije svega prekid slabljenja hrvatskoga državnog sustava i državnih institucija“. E, to sa sustavom i institucijama već je jasna aluzija/poruka, kojom Crkva neovlašteno prelazi granice svoje nadležnosti. Traži od birača-katolika da „prekinu slabljenje hrvatskoga državnog sustava i državnih institucija“, što će postići uskraćivanjem glasa onima koji „slabe“ državu, dakle smijeniti SDP-ovu koalicijsku vlast i onemogućiti drugi mandat koaliciji Hrvatska raste. Zašto se kardinal Bozanić drži pozvanim čačkati po svijesti i savjesti birača i ne srami se zahtijevati od njih odbojnost prema legitimnoj lijevoj političkoj opciji?

Zar nisu državni sustav katastrofalno ne samo oslabili nego i temeljito dotukli baš ratno profiterstvo i kriminalna pretvorba, koje su projektom „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ dopustili, osmislili i proveli Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman i HDZ od 1990-ih godina nadalje? I to uz svesrdnu pomoć Vatikana i „Crkve u Hrvata“, čiji se Tuđmanov imenjak u kardinalskoj reverendi do smrti nije odvajao od stražnjice „prvog hrvatskog predsjednika“. Ta je politički incestna/istospolna simbioza „Crkve u Hrvata“ i prijetvorno sekularne Bijedne Naše izrodila u SSN-u („Slobodnoj, Samostalnoj i Neovisnoj“) oko 700 sakralnih objekata, ali nijednu bolnicu, veću hidrocentralu ili tvornicu, dovoljno mjesta u jaslicama i vrtićima… Zato i Bozanićev apologet vlč. Ivan Miklenić , glavni urednik kaptolskog Glasa Koncila, u svom redovnom komentaru smatra da Bijedna Naša propada i grca tek prošlih 20 godina? Od 2000.

Tuđmanov režim, jelte, nije kriv. Ni kler pod pokojnim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem, koji se dan i noć muvao oko „vrhovnika“ te ga napokon prepravio iz rigidnog komunističkog ateista u rigidnog praktičnog katolika, na brzaka mu sredio sve sakramente i pred samu smrt crkveno vjenčao. Tihi i vječno nasmiješeni kardinal nije dvojio da istu milost ukaže svim članovima obitelji Tuđman. Vlč. Miklenić, komentirajući zašto birači-katolici imaju slijediti izborni naputak njegovog nadređenog u reverendi s purpurnim pileolusom na glavi, smišljeno locira krivnju za ruzinavost državnog broda baš u zadnjih 15 godina. Time amnestira Tuđmanov režim i ulogu Crkve u njemu za „stanje nacije“, što je i službeno stajalište Karamarkovog navodno retuđmaniziranog HDZ-a, Svu krivnju bezobrazno svaljuje na razdoblje koje počinje (2000.) vladavinom SDP-ove koalicije pokojnog Ivice Račana te u nastavku, u dva mandata, HDZ-ove družine Ive Sanadera i Jadranke Kosor te, osobito, SDP-ove koalicije Zorana Milanovića. Prozirno, neobjektivno, nepošteno i netočno. Tuđman je potkopao temelji i više nije bilo spasa.

Početkom rujna je u Novom Čiču između Zagreba i Velike Gorice otvorena prva osmoljetka na tom području u prošle 24 godine i nakon pet godina gradnje u stalnoj novčanoj oskudici. Ali, kojih stotinjak metara dalje odavna uredno „posluje“ nova katolička crkva. HDZ-ova vlast u RH i Velikoj Gorici uvijek se držala pragme da je važnija bogomolja i svećeničko srce na mjestu, nego škola, rasadnik znanja o čovjeku i svijetu na znanstvenim osnovama. „Bog je sve stvorio“, krupnim je verzalom pisalo za prošlih predsjedničkih izbora na jednoj školskoj ploči uz koju su tv-kamere prebirale po licima izbornog povjerenstva. To se hoće biskupima i kostimiranom im društvu muškaraca u haljinama: Ora et labora, i dalje ne pitaj! Zato bozanići, košići, barišići… besramno navijaju za HDZ-ove „domoljube“. Nije ih uopće briga što najmanje polovica od statističkih oko 86 posto katolika ne šiša pola posto ni samoproglašene domoljube niti crkvenu predizbornu agresiju.

Sisački biskup Vlado Košić poznat je po rigidnom političkom desničarenju, mržnji prema SDP-u i lijevim političarima, partizanima, maršalu Titu, antifašistima, svakoj Jugoslaviji…, ali i neraskidivom prijateljstvu s najteže osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem. Smatra ga prvim do samog boga i moralnom vertikalom, a „vertikala“ nosi na rukama krv 109 poklanih i živih spaljenih muslimanskih civila u Ahmićima. Među njima 33 žene i tromjesečne bebe u kolijevci, koje su s krunicama oko vrata bezdušno pobili ratni zločinci postrojbi Hrvatskog vijeća obrane. U ime kojeg boga i nacije!? Istog boga i nacije, kojima se moli sisački biskup Vlado Košić i njegovi istomišljenici!?

I takav kostimirani lik, pače predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, ima sada obraza govoriti vjernicima za koga (ne) smiju glasovati na parlamentarnim izborima!? Kaže, sam je bog uslišio njegove danonoćne molitve, pa je HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu RH. O naravi tih izbora, ulozi hercegovačke, njemačke i australske dijaspore, razlici u broju glasova i neuvažavanju više od 60.000 glasačkih listića, dakako, biskup Košić ne želi. Ni abera. Ni o tome da ju dvije trećine RH ne smatra svojom predsjednicom.

„Biskup Košić svojim ponašanjem sramoti HBK i navodi na sumnju da iza njihove diskrecije stoji figa u džepu“, piše kolumnistica Novog lista Sanja Modrić. „Zato bi bilo najkorisnije za Crkvu, a i za samoga biskupa Košića da čovjek napusti službu i posveti se politici. Po uzoru na one svećenike koji su željeli osnovati obitelj, pa su pošteno skinuli mantiju i krenuli za svojom zvijezdom.“ Za njim bi komotno mogli i kardinal Bozanić i pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, a bome, da ne griješimo dušu, nakupilo bi ih se u tom dugačkom četveroredu više, nego što ih je u istoimenom filmu uspio postrojiti Jakov Sedlar. Ali, ne lezi vraže, ne da se „Crkva u Hrvata“ na tanak led. Znaju njezini da bi popušili kao politička opcija na izborima, pa će se zadržati na laprdarnici sa strane. Što je sigurno, sigurno je. Da parafraziramo onu iz socijalizma – alaj volim HDZ-ov režim, lova curi, a ja na zlatu i svili ležim! Divota jedna.

Da se rigidnim politikantima omakne skinuti karnevalske haljine i poći „za svojom zvijezdom“, Crkva bi napokon prodisala punim/zdravim plućima na opću dobrobit i vjernika i sekularne države. Ovako…, nema šanse. Dok se možda ne nađe opet neki Stjepan Mesić koji će ih privesti svjetovnoj svrsi i razlogu na način kako je to svojedobno učinio s tada također politikantski pregrijanim vojnim ordinarijem Jurajem Jezerincem. Nije dobro za opće zdravstveno stanje zemlje kad Crkva zaluta izvan svog dvorišta vjerske nadležnosti i počne uređivati pitanja u nadležnosti svjetovne vlasti. A to sada opet čini u povodu parlamentarnih izbora, unoseći zbrku među birače o tome za koga (ne) trebaju glasovati.

Nije njezin posao nagovarati birače da se opredijele za programe i kandidacijske liste, gdje se zagovaraju rigidne „katoličke vrijednosti“ (u odnosu na pobačaj, kontracepciju, brak, seksualne slobode, školske sadržaje, itd.) o kojima i sam papa Franjo govori drukčije, naprednije i u svakom smislu slobodnije od glasnih hrvatskih (nad)biskupa. Jao politici kojoj bozanići, košići, barišići… drže svijeću i jao „stadu“ s takvim „pastirima“. Vuci će ga razbucati bez milosti uzme li košiće, bozaniće, barišiće, pozaiće… ispred mudrog Pape.

Klerikalna agresija

Među komentarima na Facebooku u povodu kolumne Sanje Modrić stanovita/i tmms je napisala/o: „Ova mrziteljska crkva, s ovakvim beskrajno mrziteljskim tipovima, nema ni blage veze sa kršćanstvom, već mnogo više sliči nekoj sotonističkoj sekti“. A Mućak: „Postoji li nemoralnija i veća pedofilska, homoseksualna i lezbijska udruga na svijetu od Katoličke crkve“. Pero Kraljić također nema dvojbe o miješanju Crkve u svjetovno posije: „Slažem se da su istupi biskupa Košića neprimjereni, a posebno kad se to događa u vrijeme predizborne kampanje. I nije mi to problem priznati, iako sam antikomunist poput njega, zato što je takav istup nespojiv s njegovim zvanjem, a pogotovo s njegovim položajem u crkvenoj hijerarhiji.“

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić godinama trpi medijske kritike zbog svoje politikantsko-arbitražne ovisnosti. Ali ne haje. Na kleričkim se visovima stalno vrti isti otrcani, demode vinil: „Crkva ima pravo izraziti mišljenje o svim društvenim pitanjima“. Izraziti mišljenje, da, na sekularno primjeren način, ali manipulativno zahtijevati ili se gurati u dvorište svjetovne nadležnosti – ne. Pogotovo ne u izbore za Hrvatski sabor. Nemaju tu što solirati HBK, kardinal Bozanić, nadbiskup Barišić, biskup Košić i buljuk sitnijeg klera pod njihovom kapom. Nije li agresivno klerikalno pranje i prepariraju vjerničkih mozgova stvar nekih, na civilizacijsku sreću, davno prohujalih vremena zbog kojih se („zbog izdaje u ime vjere i grijeha neke naše braće“) u proljeće 2000. godine pokajao i ispričao tadašnji papa (danas svetac) Ivan Pavao II?

Ulaskom u treće kršćansko tisućljeće, smatrao je, Rimokatolička crkva mora prihvatiti „pročišćenje sjećanja“. Isprika je obuhvatila sva zla počinjena u ime vjere Isusa Krista raznim narodima i u svim dijelovima svijeta: od križarskih ratova, inkvizicije, masovnih i pojedinačnih ubojstava, prisilnog vjerskog preobraćenja domorodaca i inovjeraca, raznih nepravdi te nesnošljivosti prema Židovima, ženama i ljudima drugih vjera. „Prepoznavanje zastranjenja iz prošlosti služi tome da probudi našu svijest o kompromisima sadašnjosti“, objasnio je Papa. No, grobljanska parapolitika nad kojom bi „Crkva u Hrvata“ silom nataknula aureolu, makar i međugorski svijetleću, nema s tim nikakve veze. Hrvatski kler vozi svoje. Osim uistinu časnih iznimaka, tipa riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića ili dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića, kojima su vjera, vjernici i pastirsko zauzeće iznad profanog politikantstva za osobnu i blamažu habita.