Ante, ogledalo

Povezani članci

• Razglednica iz Bremena
• Viktor Ivančić: MEDIJI I MLIJEKO
• Iz štampe izašla nova knjiga Tomislava Jakića
• „Kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole se javno
• Politički Zagreb i političko Sarajevo: Šta da se radi?
• Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

I umjesto da se zaštite ljudska i dječija prava maloljetnika poput Ante, ta se djeca ismijavaju putem društvenih mreža. A i to je ismijavanje zapravo samo produkt svijesti neke grupacije da je bolja od Ante i da ga zato treba ismijati. A nije. Ante nije gori od onih koji ga tobože kritikuju. Samo je manje licemjeran. Zato je i raznoraznim čaršijskim pobornicima jednakopravnosti, koji bi vjerovatno kastrirali svakog geja kojeg sretnu, jako zgodna okolnost zgražavati se nad Antinim stavom. Jer, iznimno je lako udariti na Antu koji je proizvod činjenice da se i dvadeset godina nakon rata živi u getima.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Srednjoškolac Ante je na jednoj tv emisiji, govoreći o odlascima u istočni Mostar, rekao:

“Ako odem tamo, neko će prepoznat da sam Hrvat, upašću u probleme i može bit svašta. Isto kao što ja mogu prepoznat po boji kože nekog muslimana koj pređe vamo na zapadnu obalu ili koji tu živi po govoru, po kretanju, po načinu odijevanja po majci ili ne znam ni ja čemu. Ne znam, vidi se jednostavno ta tekstura lica, tamnija koža se odnosi na Bošnjake barem ovdje u Mostaru, sad ne znam kako je u drugim. Ne znam kako bih to obrazložio. Ja ne smijem otići na lijevu obalu u dresu Hrvatske za koju navijam jer može se desiti incident neko će me vidjeti od Veležovih navijača i njih desetero će se zaletjeti na mene i ja neću ostati živ ili ću u bolnici biti.”

Ovo je izjava koju je, treba ponoviti, dao srednjoškolac iz zapadnog dijela Mostara i koja je izazvala gnušanje takozvane bh. javnosti i time postala više ogledalo našeg licemjerja nego Antinoga fašizma ili rasizma (kod nas se ova dva pojma permanentno brkaju). Zašto?

Prva stvar koja se vidi u Antinoj izjavi je strah. Dečko koji nikada nije bio na Starom mostu, ali zna da bi mu se u istočnom dijelu Mostara moglo desiti da ne ostane živ ako prošeta u dresu reprezentacije Hrvatske, je tipičan produkt klime straha. A najgore od svega je to što su sveopšte zgražanje na facebooku i ubrzo-dolazeća reagiranja lokalnih analitičara, koji se razumiju u sve od igle do lokomotive, stvar koja prijeti da opravda Antin strah. Na Antu se ne smije gledati kao na nekog Adolfa Hitlera iz naše avlije jer Ante to nije. On je mladi dečko, srednjoškolac u čudovišnom ustroju BiH koji je decenijama zasnovan na podjelama. Cjelokupan je Antin kontekst situiran u zemlji koja je rasparčana i podijeljenja na etno-tabore prije nego što je Ante uopće i rođen. Ante, dakle, nije smislio taj model već ga je naslijedio. Tako se baš po herojskim arhaičnim matricama taj model prenosi s koljena na koljeno i iz generacije u generaciju. Na kraju krajeva, upitajmo se, otkud uopće podjela na zapadni i istočni Mostar? Ante je, sigurno, nije smislio.

Licemjerno je zgražavati se nad Antom, a zaboravljati na činjenicu da postoje dvije škole pod jednim krovom, institucionalno zadužene za proizvodnju razmišljanja kakvo je Antino. Zapravo, suštinska stvar u tome je da, dok smo slušali lažne izjave međureligijske ljubavi od takozvanih vjerskih vođa u eteru, sa oltara i minbera su odašiljane poruke o spasonosnim nama i groznim njima. Šizofrenija, dakle, jedna potpuna. I ništa tu ne bi bilo sporno, pa licemjerje je drugo ime institucionalne religije, da se takav model ponašanja nije presadio u vrtiće, škole, na fakultete u bolnice, policije i poslaničke klupe te postao dominanta političkog djelovanja. I sada umjesto da se za udruženi kretenoidni poduhvat ganjaju oci cijelog toga nakaradnog sistema, kola se lome na jednom srednjoškolcu koji je samo produkt svega gore navedenoga.

Osim toga, veliki broj onih koji se zgražavaju nad Antinim uvjerenjima ih zapravo dijeli. Samo se pretvara da je drugačije. Veliki broj onih od kojih ćete čuti da nije bitno kako se ko zove, već je važno da biti čovjek, bi vjerovatno sutra ekskomunicirali svoje dijete ukoliko bi stupilo u mješoviti brak. Iako se ovaj stav može činiti odveć paušalnim, djeca poput Ante svjedoče da je tako. Nešto stariji bi vjerovatno dali neku prigodnu izjavu da nema veze kako se ko zove dok bi u sebi vjerovali da itekako ima. Ovako je Ante samo skinuo čudovišnu masku s lica bh. stvarnosti i otkrio ono što dobar dio etnija u ovoj zemlji misli, ali ne želi da kaže. I da se ne lažemo, ovakvi stavovi se ne kriju iz pijeteta prema drugim narodima već zbog stvaranja slike o super moralnim “nama” koji, eto, ne marimo ni za ime ni za naciju ni za vjeru. Nekim čudom, u takvim avlijama na sve tri strane svakodnevno niču nove Ante.

I umjesto da se zaštite ljudska i dječija prava maloljetnika poput Ante, ta se djeca ismijavaju putem društvenih mreža. A i to je ismijavanje zapravo samo produkt svijesti neke grupacije da je bolja od Ante i da ga zato treba ismijati. A nije. Ante nije gori od onih koji ga tobože kritikuju. Samo je manje licemjeran. Zato je i raznoraznim čaršijskim pobornicima jednakopravnosti, koji bi vjerovatno kastrirali svakog geja kojeg sretnu, jako zgodna okolnost zgražavati se nad Antinim stavom. Jer, iznimno je lako udariti na Antu koji je proizvod činjenice da se i dvadeset godina nakon rata živi u getima. Danas možda nema fizičkih zidova koji bi odvajali djecu iz istočnog i zapadnog Mostara, ali su zidovi u glavama puno moćniji. A nakon sveopšte pomame (malo)građanske šokiranosti i zgroženosti Antinim stavovima, dečko bi mogao biti ubijeđen da je prvi put kad je pokušao iskoračiti iz geta u svojoj glavi napravio fatalnu grešku. Odmah je markiran kao fašist. Nikad više, zaklinjao bi se u sebi na opšte zadovoljstvo getolizaca, ali i profesionalnih getozgražavalaca.

Očekivati od djece koja rastu u društvu u kom je segregacija ne samo prisutna, već je cijelo društvo zasnovano na njoj, da imaju širokogrude poglede na svijet jednako je očekivanju da se u Islamskoj državi Iraka i Levanta uvede seksualni odgoj u škole. Ako vam se ovo poređenje čini pretjeranim, sjetite se samo da se djeca u BiH  odmah po rođenju podjele u tri (konstitutivne, molim lijepo) skupine i da im se onda kroz cijeli sistem obrazovanja (čak i predškolskog) u glavu imputiraju naracije o demonskim “njima” od kojih nas štite naši slavni očevi i sablasti predaka. U onom minimumu nužne interakcije, protiv “njih” se treba boriti političkim sredstvima, a ako Bog da rata onda obavezno pušku u ruke pa na branik domovine. To je naravoučenije.

Stoga je samoproklamovanim borcima za ljudska prava puno teže udariti na tvorce ovakvog sistema i na sam sistem koji proizvodi Ante na svim stranama. Mnogo je ugodnije Antu, koji je zapravo žrtva tog famoznog fašizma, markirati kao fašistu i onda se odmarati u ugodnoj sjeni svoje takozvane političke ispravnosti. Jer, ako se dirne u visoku politiku ili barem u onu kantonalnu, moglo bi se napraviti dosta problema. Puno je ugodnije sjesti na kaficu u gradu i zgražavati se nad Antom koji nikada nije vidio Stari most. I time zakucati posljednji čavao u mrtvački sanduk jedne izgubljene mladosti.