Zemlja u kojoj je riječ delikt

Od devedesetih pa do danas svjedoci smo desecima klasičnih procesa koji imaju potpuni status diktature, a koji se provode nad novinarima koji su se usudili jasno i precizno, nedvosmisleno, kritizirati nekoga zbog obnašanja kakve javne funkcije ili pojedinog postupka ili istupa.

Piše: Ivo Anić

Kao ultimativni dokaz da je Jugoslavija bila kazamat i tamnica naroda, zemlja kudikamo inferiornija ovoj danas u kojoj živimo, nacionalisti svih boja, veličina i dezena koriste slobodu kao glavni argument. Kako je svima kroz ovih trideset godina postalo jasno kako ekonomski, a posebno industrijski ili gospodarstveno Jugoslaviju nećemo nikada stići, tako se polaritet dokaznog materijala sveo na ljudska prava, slobodu misli i govora, te kolokvijalno na 133. član kaznenog zakona SFRJ koji je propisivao da možete biti kažnjeni zbog nečega što ste izjavili, napisali ili rekli o nekome.

Kada razumno i sistematično izložiš argumente o SFRJ kao o kudikamo ugodnijoj, poštenijoj zemlji za život, barem onaj jednostavni radnički, kada izvadite ključeve svog stana ( koje uglavnom imaju i nacionalisti), kada izvadite svoju zdravstvenu knjižicu, radnu knjižicu iz Jugoslavije, tada vas dočeka salva uvreda na račun upravo vašeg pisanja, jer vas nacionalisti drže licemjerom kojem je lako kritizirati danas, u slobodnoj državi koja njeguje demokratska prava čovjeka o slobodi izražavanja. Uz salvu uvreda čeka vas i standardna porcija „činjenica“ koje omraženu Titovu tvorevinu oslikavaju kazamatom, dok je ova danas po tom „činjeničnom“ pitanju kudikamo tolerantnija, no istina jest da su te i takve činjenice najčešće su zapravo – u krivu.

Članak 133. kaznenog zakona o slobodi izražavanja, popularni „verbalni delikt“ je postojao u SFRJ i odnosio se na sve osobe koje pozivaju ili potiču na obaranje vlasti radničke klase, na promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, ali je istovremeno bio i predmetom žestokih rasprava, kako među intelektualcima, tako i u medijima, no nacionalisti se uglavnom drže postulata kako se upravo taj članak zlorabio i bio osnovnom polugom diktature koja je njegovala kulturu prokazivanja na svim razinama. Generacija iza Jugoslavije, koja demokraciju upoznaje početkom devedesetih, uzela je zdravo za gotovo tu mantru nacionalista, koja je s vremenom postala zaglavnim krimenom i razlogom raspada te „trule“ države koja je gušila medijske, ljudske i sve druge zajamčene slobode. No kada realno gledamo kraj osamdesetih i recimo jedan podlist (op. Feral Tribune) u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, kada uzmemo tadašnji srednjostrujaški socijalistički tisak, neovisne novine, Mladinu ili Polet, tada za „verbalni delikt“ možemo mirne duše kazati da je bio obično slovo na papiru, pravno i formalno nefunkcionalan,dok recimo u Hrvatskoj, isti taj ili slilčan zakon ima itekakvu stvarnu, opipljivu, i zastrašujuću konotaciju.

Ta cinična poza da se konstantno sublimira o slobodi koja zapravo to nije, i da se ta sloboda stalno uspoređuje sa bivšim sistemom stvorila je na koncu uvjete za posvemašnju konzumaciju straha od bilo kakve kritike, jer se ova izdašno kažnjava na hrvatskim sudovima koje se prikazuje demokratskim. Mi ćemo se, da pojasnim, rado kititi demokratskim standardima i uzusima modernog civilizacijskog doba, ali nećemo podnositi da nas netko kritizira ili o nama govori kako smo nesposobni.

Ta generalna strategija nacionalista zapravo je i strategija aktualne vlasti koja cijelo vrijeme generira taj i takav slobodan i demokratski ugođaj u društvu koji to činjenično i zapravo nije, jer se konstantno od devedesetih pa naovamo proganjaju neovisni novinari i mediji, te se ukidaju sredstva za iste, koje nam je prezentirao Hasanbegović koji je barem po tom pitanju bio fer, jer nije krio svoje namjere. Strategija slobode koja to nije, je zapravo strategija Franje Tuđmana koji nije trpio kritike, posebo one koje su dolazile iz lista Feral Tribune. Tadašnju usporedbu rahmetli generala i predsjednika sa generalom Francom, povodom miješanja kostiju u Jasenovcu novinari Ferala su branili na sudu, i to je bio prvi javni proces koji je razotkrio cinični aspekt sadašnje države koja mentalno i ideološki vrši nasilje nad demokracijom, a koje se tolerira jer je bivša država bila kudikamo represivnija prema tom pitanju?

Frustracija nacionalista tako se na koncu pretvorila u farsu i običnu laž, jer je Jugoslavija i zbilja bila kudikamo superiornija sa svim svojim manama, sa svim svojim člancima 133, sa svim svojim demokratskim deficitom ovoj tvorevini koja je nastala nakon nje, no trebalo ju je ozloglasiti, upravo taj demokratski deficit istaknuti, tako da se samo pamćenje na nju računa za krivnju.

Da bi se danas moglo mirno isti taj demokratski deficit u Hrvatskoj držati za nešto sasvim benigno, samorazumljivo, i poželjno. Jer novinari, točnije oni koji se usuđuju nekoga ili nešto kritizirati, pokazati njegove manjkavosti i nesposobnosti treba procesuirati i novčano kazniti, jer takve subverzivne djelatnosti zapravo funkcioniraju kao sjećanje na prošla kazamatska vremena po ključu kritike na današnje, demokratsko i slobodno.

Od devedesetih pa do danas svjedoci smo desecima klasičnih procesa koji imaju potpuni status diktature, a koji se provode nad novinarima koji su se usudili jasno i precizno, nedvosmisleno, kritizirati nekoga zbog obnašanja kakve javne funkcije ili pojedinog postupka ili istupa. Isti ti novinari na koncu su u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ostali bez posla kao u slučaju Borisa Dežulovića koji je 2012 zbog teksta „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, a koji je povrijedio čast, ugled i dostojanstvo desetero tužitelja, žurno izbačen iz redakcije iste. Slobodna Dalmacija uručila je otkaz svom novinaru opravdavši to presudom.

Uz već spomenute novinare Ferala koji je praktički ugašen pod pritiskom sudskih tužbi, duševnih boli, verbalnog delikta i sličnih „demokratskih“ poluga povrijeđenih, ubrzo su za iste tuženi i Ante Tomić ( od strane Zlatka Hasanbegovića kojem je isplaćeno preko trideset tisuća kuna za duševne boli), a najnoviji slučaj zbio se u Splitu, gdje bivši intendant splitskog HNK dobija na sudu parnicu protiv kolumnista Jurice Pavičića kojeg je tužio osobno zbog kako je naveo u optužnici „grubog, zlonamjernog, bez osnovanog“ napada na njega u svojoj kolumni pod naslovom „Splitskom teatru hitno treba semafor.“

Sud je Dušku Mucalu u cijelosti uvažio tužbeni zahtjev težak 50 tisuća kuna koje kolumnist Jutarnjeg i Slobodne dalmacije treba Dušku mucalu isplatiti u roku od 15 dana. Duška mucala iznimno je povrijedila rečenica u kojoj Pavičić navodi kako Mucalo ne zna razliku između Aristofana i Aristotela, kako misli da je Avignon klub u ligi prvaka, a Nekrošius litvanski košarkaški centar. Mucalo je, kako se navodi zbog rečene kolumne pod sedativima i njegovo se prezime u Splitu počelo izgovarati kao sinonim za nekompetenciju. U članku je osim spomenutih usporedbi, Pavičić Mucala nazvao „estradnim diletantom“ te kako je kao isti postao metaforom za eru u kojoj je Split postao vic, a ne grad.

Tužbu je Mucalo upotpunio i člankom ‘HNK: Teatar blagoslovljen apsolutizmom’ iz veljače 2013. godine koji, drži, obiluje neistinama i grubim uvredama ugleda i časti. Opisan je kao praznoglavac, čovjek doveden s ulice i bez stručne podloge. Mucalo je naveo kako je tražio ispravak pa su ga odbili unatoč tome što je priprijetio sudskom tužbom.

Pavičić je predložio sudu da se tužba odbije kao neosnovana, a istakao je i prigovor promašene legitimacije jer on ne objavljuje tekstove, nego ih piše, odnosno, da bi za štetu trebao odgovarati nakladnik, a ne novinar. Nakladnik se, kao i u slučaju Borisa Dežulovića ogradio od svog novinara, kao što se ograđuju svi nakladnici, medijske kuće, portali i ini od svojih novinara poučeni visokim novčanim kaznama, u zemlji koja se toliko kiti slobodom i slobodnim izražavanjem.

Sutkinja Dunja Ljubičić zaključila je da je Pavičić profesionalni novinar s dugogodišnjim iskustvom, usto i diplomirani profesor komparativne književnosti što ga kvalificira kao velikog znalca kojem je riječ glavno oruđe.

Riječ kao glavno oruđe tako je u Hrvatskoj postala isto ono što je u Jugoslaviji bio članak 133. tj. verbalni delikt. Potpuno ista stvar, sa potpuno istim posljedicama. Jer ako Jurica Pavičić ne plati odrezanu svotu, Jurica Pavičić će u zatvor. Kao onomad Vlado Gotovac, zbog potpuno iste stvari. No hoće li ova razložna priča poljuljati ustaljenu mantru zajapurenih nacionalista i konačno im izbiti zadnji argumet o Jugoslaviji kao tamnici naroda iz ruke?

Naravno da neće. I dalje će sve ostati isto, i dalje će novinari biti ti koji će plaćati punu cijenu za svoju hrabrost, a gnjide će zauzimati njihove pozicije i pisati ono što je režimu milo i korisno kako je to razložio u svojoj oproštajnoj kolumni sa SD Boris Dežulović. I dalje ćemo imati dovoljno onih koji su glasni i premalo onih koji se usuđuju, i dalje ćemo vjerovati u iste mantre koje nam kolektivno pamćenje podmeću pod krivnju, te ćemo i dalje biti samo mala, ustrašena zajednica kojom dominiraju nestručni, nesposobni i nekompetentni.

No ako nas je išta povijest naučila, naučila nas je da se stalno ponavlja. Bojim se da u našem slučaju, slučaju u kojem iz iste ništa nismo naučili, sve ide tome. Frustracija bivšom državom, kao kudikamo superiornijom u svakom smislu, na kraju će se pokazati ključnom, jer se frustacija ovom više ne uspijeva gurnuti pod tepih.

Riječ kao glavno oruđe, kako je metaforički presudu objasnila sutkinja Ljubičić, jednom mora ljudima otvoriti oči.