KNJIGA GODINE: “RADNICI I SELJACI” VIKTOR IVANČIĆ

Knjiga godine, prema izboru Tačno.net je ”Radnici i seljaci” Viktora Ivančića – revolucionarno štivo koje je do kraja otkrilo mehanizme poretka. To je i naša preporuka za čitanje. Donosimo prikaz knjige koji je objavila naša saradnica Amila Kahrović-Posavljak

Psovke. Posebne lože u teatrima. Posebne lože na stadionima. Odjeća s biranom etiketom koja je jednake kvalitete, a sto puta skuplja, od one bez etikete. Jahte veličine položenih nebodera koje nikada ne isplovljavaju iz luka. VIP saloni na aerodromima. Satovi koji pokazuju isto vrijeme kao i oni tisuću puta jeftiniji. Krzna od polarne lisice. Kavijar na maslacu. Dražbe s djelima mrtvih slikara. Registracije na limuzinama s oznakama tipa “Jolly” ili “0001”. I tako dalje, i tome slično.

Kuda god kreneš okružen si psovkama koje nemaju drugu svrhu osim da vrijeđaju i zagađuju okolinu. Držim da je za normalne osobe nesreća prihvatljivija od vulgarnosti. Tiranija je lakše probavljiva od prostaštva. Što se mene tiče, ne bi škodilo da se prostaštvo suzbija tiranskim metodama. Ali nisam ja ta koja bi ikoga poučavala što mu je činiti.

(Radnici i seljaci)

Knjiga Viktora Ivančića “Radnici i seljaci” je angažirana književnost u njenom najboljem izdanju. Iako u podnaslovu označena kao “eseji”, knjiga se može čitati i kao roman i kao zbirka priča, toliko je misaono i formalno gipka. Uostalom, treba se upitati nije li ovakav podnaslov ironijski postupak s obzirom da je naracija u potpunosti fikcionalizirana?

U svakom slučaju, knjiga pripovijeda o sveprožimajućoj snazi poretka, ali i njegovim slabostima. Naracija se razvija prostorno, od prvog poglavlja se pokazuje kako se poredak realizira zauzimajući svaki dio prostora, javnog ili privatnog.

Prvi dio “The ghost reader” otvara temeljne narativne preokupacije: prostor poretka i pobunu. Uposlenik izdavačke kuće Profil International završava na detektoru laži jer je neko u njegovoj firmi otuđivao knjige (on ih je, napominje nas u svojim mislima, posuđivao i čitao pa ih vraćao na mjesto). Već se u prvom dijelu naslućuje bitna stvar koja će postati vidljiva tek punim sklapanjem Ivančićeva obzora: morbidnost društva koje ne čita, ali postavlja nadzorne kamere i ispituje na poligrafu uposlenike jedne firme zbog – knjige. Tek će se kasnije, kada se u naraciji zaplete priča o zločinima u Lori, ta morbidnost pokazati u punom sjaju s policijskim službenicima koji isljeđuju uposlenike izdavačke kuće dok za zločine u Lori ne žele znati. Uostalom, vidjet će se to u posljednjem poglavlju, državni aparat će zabrinuti tek ona ubistva koja mu oduzimaju ekskluzivno pravo ubijanja.

Oslobodilački komitet

Uvođenje nadzornih kamera i ispitivanje uposlenika koji mogu, priključeni na žice, odgovarati samo sa “da” ili “ne” predstavlja mirnodobnu verziju logorskog principa. Logorske su žice smijenjenje poligrafskim. A ovaj princip svoje ekstremno lice pokazuje u poglavljima koja govore o Lori. Sva se naracija razvija kao disperzija logorskoga principa (to je postignuto i odličnim efektom rasporeda poglavlja), pa će tako u poglavljima “Paviljon”, “Aukcija” i “ׅOstavinska rasprava” princip društvenog prostora kao makro-logora vješto maskiranog sintagmama o nacionalnom interesu ili tranzicijskoj krizi doći do izražaja. U posljednjem dijelu, “Originali i krivotvorine”, ovaj će se princip demaskirati i hiperbolizirat će se igre kojima se poredak služi da prostor logora prikaže kao prostor (nacionalne) slobode.

U dijelovima koji izravno ne govore o zločinima u Lori (mada su i tu prisutni kao podtekst i smisaoni horizont koji organizira naraciju), govori se o bešćutnome društvu koje samo sebi voli tepati da je tranzicijsko. Jedini način na koji se iz takvog poretka može iznuditi nešto je pobuna kakva se događa u poglavlju koje nosi naziv “Paviljon” – nasilna pobuni ljudi iz staračkoga doma protiv sistema koji im uzima cijele penzije i krajnje ih surovo tretira. Vrlo vješto, Ivančićevo pero slika uslove penzionera koji žive u tome staračkom domu. I gle, oni se skoro nikako ne razlikuju od onih u logoru, prisutno je čak i fizičko nasilje koje nad ulogorenim penzionerima provodi osoblje. Tek kada se i sami penzioneri nasilno pobune, nasilje poretka prestaje biti samopodrazumijevajući princip. Jedna od Ivančićevih junakinja nešto kasnije u knjizi, sublimirajući ono na čemu je izgrađena naracija, promišlja:

“Hoću reći, sada se prostor unutar bodljikave žice samo proširio, i to toliko da se žica uopće i ne vidi. Vrlo bih lako mogla dokazati da je ljudima nasilje neprihvatljivo samo dok je vidljivo. Kada je ono neprimijetno, prepuštaju mu se kao veseli dobrovoljci.”

Zajedno s poretkom koji fundira kao režim, dešava se i disperzija prostora logora pa cijela zemlja postaje logor.

Tako i bolnica postaje logor u kome važe samo zakoni sile i novca pa se jedna dostavljačica “pametnoga lijeka” u poglavlju “Aukcija” buni što se lijek koji je namijenjen siromašnome gospodinu 3D daje gospodinu 7A, društveno i politički utjecajnoj osobi. Do srži ogoljen princip nejednakosti postoji tako što 7A ne daje direktno mito već obećava donaciju za novo krilo bonice, a u bolnici insistiraju na tome da će 7A biti zapamćen po tome i mnogim drugim dobrim djelima. Milosrđe postaje eufemizam za mito.

Rent-a-logor

Ivančić je vrlo vješto naraciju isprekidao pripovijestima iz Lore, poglavljima “Laufer (Lora pro nobis –1)”, “Odbačeni teret (Lora pro nobis – 2)” i “History Channel (Lora pro nobis – 3)”. U pripovijesti “Odbačeni teret (Lora pro nobis – 2)” govori se o čovjeku koji je bio vojni policajac i “operirao” u Lori, a nakon rata se zaposlio na dizalici i odatle teretom ubio Marinova. Princip neinteresiranja vlasti za ratne zločine se najbolje vidi u ovom poglavlju. Policajac koji ispituje optuženog ne želi ni da čuje za zločine u Lori čiji su sudionici ljudi iz državnog vrha i ubijeni Marinov. Štaviše, policajac govori da je to prošlost na koju neće gubiti vrijeme. No, ovo poglavlje čini iznimnim identitarna igra, jedna od sigurno najbolje ispisanih u južnoslavenskoj književnosti. Srpske civile iz logora je moguće iznajmiti (kućna posjeta, rent-a-logor) i mučiti u udobnosti vlastitoga prostora. Upravo je to uradio čovjek koji će poslije rata postati ministar u Vladi. Srbin Rade kojeg vode na mučenje umire od straha i jedan od isljednika, Žila, dobija zadatak da glumi preminuloga Radeta a optuženi i Tibor, njegovi suzločinci iz Lore, ga lažno zlostavljaju. No, u toku zlostavljanja Žila počinje govoriti glasom onih koji su zbilja zlostavljani i psuje ustašku majku. Nakon toga biva teško ranjen i ostaje invalid (ranio ga je Marinov). Žila postaje jedna vrsta zamjenske, metonimijske svijesti u trenutku mučenja. Na kraju, tu je i teatarski moćna scena ranjenoga Žile koji leži na zadnjem sjedištu s mrtvim Radetom. Vješto koristeći jezik, Ivančić ovakve scene stvara bez imalo patetike.

Prostor poretka, opet s logorom kao glavnim principom, se širi i na virtuelni svijet. U poglavlju “History Channel (Lora pro nobis – 3)” sjenu logora nad savremenom Hrvatskom predstavlja sablast ubijenoga čovjeka. Ta sablast mailovima opsjeda načelnika policije koji poslije toga proganja njegovu kćerku Ružicu Baranovski. U naraciju se, mailovima oca ubijenoga u “malom logoru u Sjevernoj ulici”, uvodi priča o otetome milijarderu Lakashmiju Mittalu i sugerira se da se to desilo jer je on zabranio da se nakon rata na području Omarske oda dužni pijetet žrtvama. Na kraju, kao zaključak u mailu mrtvoga oca se navodi ovaj izniman dio:

“Daily Mirror: ‘Enver Alić (X) i Jasmin Hrnić (Y), koji su 26. siječnja 2011. oteli poznatog magnata Lakshmija Mittala, optuženi su za teška kaznena djela međunarodnog terorizma, islamskog fundamentalizma, militantnog ekstremizma, ekstremističkog militarizma, religijskog fanatizma, te su nakon provedenog procesa osuđeni na smrt i pogubljeni 18. lipnja 1992. u Omarskoj.”

Princip fantastike se transponira u princip čiste subverzije, one koja razara prostorno-vremenske uzročnosti da do srži ogoli zločinačke sisteme.

U Ivančićevom romanu se prostor poretka toliko širi da su njemu podložni čak i bogati i moćni koji isluže svoje, a to je iznimno oslikano u poglavlju “Ostavinska rasprava”, gdje se mreža špijunaže uvlači i unutar bogatih i moćnih porodica. U trenutku kada se bogati vlasnik Atlantis grupe suoči sa smrtnom bolešću, on hoće sve ostaviti svojim uposlenicima umjesto bogatoj, razmaženoj i nesposobnoj porodici. Tada ga njegova supruga ucjenjuje slikama s mladim dečkima (od jedva šesnaest godina) i on pristaje promijeniti oporuku. No prije nego li je promijeni ubija ga Adela, njegovateljica i pripovjedačica u ovom dijelu, a kojoj je imao običaj reći da je anđeo.

Laži aktivizma

U posljednjem poglavlju Ivančić, koristeći se poetičkim uzusima krimi žanra, poredak diže na nivo aktanta kojemu ništa ne može biti suprostavljeno budući da on svaku pobunu usisava u sebe i uz pomoć šireg društvenog aparata pretvara u vlastiti simbolički kapital. Iznimnom imaginativno-poetičkom igrom se oslikavaju tanane niti onoga što se često naziva spinovanjem a što je eufemizam za fabriciranje najprljavijih laži i interpretiranje svake informacije tako da ide u korist poretku. Osim toga, pripovjedač direktno spominje čitatelje koji će čitati “ovaj izvještaj”. To nosi dašak smjele žanrovske igre jer je ovo poglavlje, budući da otkriva sve tajne poretka skrivene u zvaničnim izvještajima, zapravo jedna vrsta anti-izvještaja. Istovremeno se to može čitati i kao dekonstruktivistički postupak budući da je priča ispisana na rupturama zvaničnih izvještaja. U ovome se nazire i svojevrstan ironijski otklon. U poglavlju nailazimo na cijelu mrežu onoga što se u takozvanom civilnom društvu smatra bastionima slobode, a što zapravo služi moćnicima: mediji i umjetnici. Poglavlje opisuje serijsko ubijanje tajkuna kojima se utiskuje pečat s uskličnikom u trokutu čiji je vrh okrenut prema dolje, kao i simultano paljenje luksuznih automobila. Nakon što su ubistva predstavljena kao tajkunsko-mafijaški obračuni i jedno samoubistvo, skrivani znak se pojavljuje na zgradi velike banke i prijeti da se sve otkrije. No, šef Ureda za odnose s javnošću Vlade se dosjetio da angažira Richarda Demichellija. On je lik stvoren u formi onoga što bismo mogli označiti oskimoronom režimski buntovnici, čiji tobožnji bunt postoji da režim pruži privid slobode i time prikrije svoju pravu narav. Zapravo su umjetnici koje sam ovdje nazvala režimskim buntovnicima vrhunac cinizma jednoga režima. Ivančić taj cinizam u pripovijesti dovodi do krajnjih granica kada šef Ureda za odnose s javnošću Vlade potkupljuje Demichellija sa 7000 eura ugovora za umjetnički projekt čime spomenuti umjetnik “krivicu” za pojavljivanje znaka na zgradi banke preuzima na sebe i pred kamerama slavodobitno izjavljuje:

“To je moj umjetnički protest protiv svijeta u kojem živimo. To je svijet nepravde i nejednakosti, korupcije i beznađa. Devedeset i devet posto ljudi ropski radi i jedva preživljava da bi jedan posto privilegiranih zgrtali enormna bogatstva. Predatorski kapitalizam zatvorio nas je u logore, oduzeo nam pravo glasa, pretvorio u biomasu koja služi izrabljivanju i osiguranju profita za ugojene multinacionalne gospodare. Takav svijet se mora promijeniti. A da bi se promijenio, treba se pobunuti. E, evo ja sam se pobunio.”

Iz ovoga se može iščitati i bitna razlika koja nije temeljito promišljena u kulturnoj zajednici bivše Jugosalvije. To je razlika između angažirane umjetnosti i aktivističke pseudoumjetnosti. U tom smislu na makrotekstualnoj razini tobožnji performans tobožnjeg pobunjenog umjetnika postoji kao suprotnost Ivančićevim “Radnicima i seljacima”. Aktivizam je, poput navedenog performansa i inače rastuće kulture besmislenih performansa, onaj koji upire prstom i pri tome ponavlja aktivističke floskule o slobodi i pravdi koje nisu ništa drugo do li divergentan znak: s jedne strane isprazni označitelj, s druge strane garant sigurnosti poretka jer se stvara farsa slobode i onemogućava njeno suštinsko poimanje. Suprotno tome, Ivančićeva knjiga demaskira poredak i ide u dubinu umjesto da, ispisujući aktivistički pamflet, postavi retorički šitit poretku.

 ”Radnici i seljaci” Viktora Ivančić, Fabrika knjiga, 2014