Enver Kazaz: KOSTURNICA I ARHIV KAO METAFORE KOLEKTIVNOG PAMĆENJA

Autor/ica 👤tačno.net 26.1.2014. u 16:18

Povezani članci

(Nedžad Ibrahimović: Inkapsulirana tijela, Sarajevo, 2013.)

Ibrahimovićev roman Inkapsulirana tijela podijeljen na tri dijela, prvi i zadnji tematiziraju svijet djetinjstva glavnog junaka romana, koji je u njima i glavni narator. Tu on priča o svom djetinjstvu u Lukavcu u vrijeme blagopočivše SFRJ, koja je u odnosu na društveno smetlište u kojem danas živimo bila ozbiljna civilizacija i u kojoj su ovdašnji narodi doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum. Drugi, centralni dio romana je priča o svakodnevnom životu univerzitetskog profesora Nedima Milanovića, koji u našem vremenu radi na Tuzlanskom univerzitetu, a sveznajući narator opisuje njegov skršeni ljubavni i seksualni život i propadanje u mediokritetskoj univerzitetskoj sredini i društvenoj malograđanštini. Zbog toga većina malograđanskih književnih kritičara interpretira ovaj roman kao bukvalnu priču o autorovom životnom iskustvu i njegovu doslovnu autobiografiju. Na Tuzlanskom univerzitetu, kao i na svim ostalima u BiH, postoji mala, gotovo nevidljiva intelektualna oaza od nekoliko ljudi koji slobodno misle i kritički se odnose prema vlastitoj poziciji u društvu, i većina mediokriteta koji na ideološkoj podobnosti grade svoje univerzitetske karijere i pokušavaju društvenu svijest držati u nekoj vrsti mentalnog zatvora. Ibrahimović je dugo godina u toj tuzlanskoj oazi bio pokretač novih modela nastave i voditelj jednog od najboljih poslijediplomski studija književnosti ikad pokrenutih u BiH. Samo ovi podaci dovoljan su argument da se njegov roman ne može čitati kao doslovna autobiografija, već vanredna fikcija koja individuu situira u određeni društveni i životni kontekst i prati njene unutarnje lomove u sudaru sa sredinom i mnogostrukim oblicima egzistencijalnog pustošenja. Iz te perspektive promatrane romaneskni junak ukazuje se kao psihemska i sociemska narativna figura koja propituje i osporava društvenu normiranost egzistencije i subverzira vladajući poredak vrijednosti i njegovu usidrenost u hegemonijski ideološki centar.

Prvi i treći dio romana su antologijske stranice o djetinjstvu i odrastanju unutar nesretne porodice koja se raspada u svojoj patrijarhalnoj zasnovanosti i društva koje čije se kulturne forme i životne prakse ruiniraju iznutra. Kada kažem antologijske stranice, onda se moram sjetiti najboljih tekstova u našoj, ali i tzv. regionalnoj književnosti o djetinjstvu i infantilnoj perspektivi iz koje dijete priča vlastitu priču – priču o odgoju i odrastanju. To je priča Mljet, Aleksandra Hemona, i to je zbirka priča Mama Leone, Miljenka Jergovića. Sve drugo je ispod te razine. I uvijek kada osjetite da neki romansijer ili prozaist piše iz te perspektive, vi vidite kako on povlađuje toj djetinjoj perspektivi i kako u svom pismu književno laže, jer dječiju perspektivu zasniva na vrijednosnom sistemu i misaonom aparatu odraslih.

Ti dijelovi Ibrahimovićevog romana su gorki, ali i nostalgični sa neizbježnim melanholičnim tonovima. Porodica se potpuno raspada zato što majka i otac u stalnim bračnim prevarama. A onda se u takvu gorku priču umeće markesovski izvajan lik djede koji „prti“ nenu u sepetu na leđima i pokušava prehraniti porodicu od svog stolarskog posla. Horizont Lukavca je, pak, obilježen skrivenim pedofilima, siromaštvom radničke klase, ponavljanjem društvenih rituala u kojima se slavi proleterska revolucija, a pritom se grupa dječaka i djevojčica prekrasno zabavlja i gradi svoj maštovni svijet. U takav horizont uplovljavaju dvije temeljne narativne figure u romanu. Prva je figura kosturnice koja se nalazi u centru grada, a u njoj ondašnja revolucionarna ideologija nalazi potvrdu za vlastiti herojskocentrični, ali i viktimološki identitet. Ta se figura utemeljuje na spomeniku djevojčici Mariji Macan, komunističkoj heroini koja je žrtvovala svoj život u borbi za slobodu u Drugom svjetskom ratu. Iz nje izbija krajnje viktimološka i nekrofilijska, ideološki do perverzije diktirana priča o kostima koje se iz kosturnice iznose u vrijeme državnih praznika kako bi se svaki stanovnik i zajednici u cjelini podsjetili onih koji su se žrtvovali za slobodu. Tako kosti mrtvih postaju temeljni društveni simboli na kojima se zasnivaju ideološki normirane vizije sadašnjosti i budućnosti. Kosti mrtvih se na taj način upisuju u psihu, oblikuju društveni poredak vrijednosti i na koncu moralno uslovljavaju svakog pojedinca, tražeći od njega ne samo zahvalnost prema heroju koji se žrtvovao za zajednicu nego i spremnost da on učini isto, kako bi dokazao vlastitu moralnu vrijednost. Tako koncipirana Ibrahimovićeva narativna figura pokazuje da su sve ovdašnje kulture nekrofilijski zasnovane i da njime mrtvi neprestano dolaze u naše živote, oblikuju ih i uređuju sisteme vrijednosti. Njihovo stalno prisustvo u životima živih na koncu postaje osobenim moralnim i nadzorom nad onim što živi misle i osjećaju.

Ali, ni heroina Marija Macan, ni čitava kosturnica u centru grada ne ostaju u viziri malog Nedima neupitne autoritarne instance društva. Naime, Nedim u jednom trenutku pronikne da je to sve tek predstava, priča i da kao i svaka priča ona nije realna, nego proizvod mašte i narativne igre. Zato i dolazi do ironijskog kontrapunkta društvenom simbolu kosturnice, jer Nedim gradi svoju kosturnicu tako što u staroj kanti u koju skuplja razne kosti što ih pronalazi po šipražju i pokazuje svom dječijem društvu. Otud dječija mašta razobličuje onu ideološku, a svijet djece suprotstavlja se diktatu odraslih i društva u cjelini. Zatim se u prvom i trećem dijelu romana slika Nedimov unutarnji imaginativni horizont osjenčen porodičnim raspadom i zabranom da se razgovara sa majkom, pri meču se pretapaju neprestano u psihološku moru slika majke i maćehe, da bi se majka ukazala kao simbolička Ona koja svojim nedostatkom unosi nemir, nered i na koncu traumu u dječakov život. Niko u našoj literaturi u tako malo stranica nije uspio iz dječije perspektive ispričati priču u kojoj se prepliću porodična hronika i hronika odrastanja u kojoj se postupno demaskiraju mehanizmi moći koja oblikuje društveni identitet, a Ibrahimovićev roman u ovim dijelovima u svojoj poetskoj zasnovanosti slijedi nešto o latinoameričkog magijskog realizma.

Nedavno sam vidio plakat na kojem piše da će jedan ovdašnji kvazimistik održati govor o tome kako će se zdravo bošnjačko društvo napraviti iz zdrave porodice. To su one društvene ublehe koje dolaze iz religijskih zajednica, a koje imaju namjeru da prikriju hipokriziju i potpunu dezintegraciju društvenog poretka vrijednosti. Porodica je ćelija društva, govorilo se u Titovom patrijarhalnom socijalizmu, a ovdje je porodica ćelija klerikalnog nadzora nad pojedincem i neka vrsta amnestije za raspad institucije sistema – obrazovnih, policijskih, sudskih s ciljem prikrivanja moralne dezintegracije društva i bezočne moći političkih elita. Naime, porodica ne može biti ništa drugo, nego odraz društvenog poretka vrijednosti i sve ono što se događa u društvu, zapravo se na mikroplanu događa i u porodicama. Kvazimistik o kojem govorim će tobože spašavati tradicionalne, patrijarhalne, islamocentrične vrijednosti porodice, a pritom će romani ili naracije poput Ibrahimovićevih Inkapsuliranih tijela biti potiskivane na kulturnu marginu kako bi se očuvao privid vladajuće patrijarhalne ideologije da samo tzv. normalna patrijarhalna, heteroseksualna porodica jeste osnova tobože normalnog društva i normalnog djelovanja pojedinca. Naravno, lako je uočiti kako je normalnost u takvom društvenom i kulturnom kontekstu precizno diktirana od hegemonijske društvene institucije, a svaka vrsta devijantnosti pripisuje se stigamtizirajućim postupkom tobože bolesnim društvenim grupama i njihovom kulturološkom ludilu. I pokazat će vam kako dezintegracija odgovornosti u porodici mora nužno proizaći iz društvenog raspada.

Kontra teža takvom kulturnom diktatu u Ibrahimovićevom romanu su lirske slike i epizode u kojima mali Nedim, pod jorganom s ocem koji je potpuni gubitnik, hvata zvijezde s unutrašnje strane neba tog jorgana, potom detalji o knjigama i književnosti kao metaforičkim slikama ljudskih života u kojima mali Nedim zajedno sa prijateljicom profesoricom, odgoneta život njenog muža preko citata koje on vadio iz knjiga, da bi se na koncu otkrilo kako je njegova knjiga citata, zapravo, prazna. Na taj način se hroničarski iskaz pretače prvo u poetski, a potom simbolički, da bi priča funkcionirala kao montažni zbir simbola u kojima se odražava društveni sistem i unutarnji, psihološki profil malog naratora.

Drugi dio romana u kojemu se priča o Nedimovom životu dok radi na fakultetu i ostvaruje svoju malograđansku, mediokritetsku karijeru obilježen je nizom ljubavnih nesporazuma. Oni mrtvi koji su bili skriveni u kosturnicama, pa iznošeni u bivšem sistemu za praznika na vidjelo dana – sad su se inkapsulirali, ušli u pojedinca kako bi počeo njihov simbolički rad iznutra. A to znači da mi živimo unutar kulture u kojoj su se mrtvi internalizirali, da bi se kultura ukazala kao prostor nastanjen osobenim zombijskim simbolima. Krhotine tuđih kostiju su se u tragičnom ratnom događaju zabile u tijelo Nedimove nevjenčane supruge Alise, inkapsulirale tamo i duboko je uznemiruju. Činjenica da Nedim i Alisa žive u nevjenčanom braku povod je malograđanskom susjedstvu da ih stigmatizira. Tako se ideološkom klerikalizacijom repatrijarhalizirana kultura ukazuje kao neka vrsta moralnoga zatvora za sve one koji žive izvan diktata njene norme. Nedim upravo zbog toga postaje stranac unutar sredine, simbol nepoćudne drugosti, neko dostojan isključivo prezira, da bi potom zapao u potpunu malograđanštinu i mediokritetski komoditet univerzitetske zajednice. On nema šansu da postane kamijevski pobunjeni čovjek, jer ne uspijeva uspostaviti autonoman sistem vrijednosti u odnosu na onaj društveni. Njegov život se ukazuje kao model unutarnjeg pustošenja, seksualnih kvazi užitaka, besmislenog sukoba sa majkom koja se pokušava nametnuti kao njegov moralni autoritet, a kad to ne uspijeva počinje ga moralno ucjenjivati svojom tobožnjom brigom i požrtvovanošću za sina. Na taj način se majka u drugom dijelu romana stapa sa njenom slikom iz prvog i trećeg i ukazuje kao figura stalnog nemira, psihološkog ćorsokaka i moralnog paradoksa. U stalno sukobu sa sobom Nedim se upušta u nekoliko seksualnih avantura u kojima je seksualnost puka zamjena za nedostajuću ljubav, da bi pokušao napraviti neku vrstu istrage s ciljem da konačno otkrije čije su se to kosti inkapsulirale u Alisino tijelo. Pri tom profesor historije Voćar uspješno manipulira dokumentima iz historijskog arhiva i krije do Nedima cijele dokumente, kako bi na koncu zaveo Alisu i dokazao svoju nacionalističku ideologiju pred zajednicom te pokazao mačistiku moć.

Arhiv u drugom dijelu romana postaje slična i na momente potpuno identična narativna figura kosturnici i spomeniku Mariji Macan iz prvog i trećeg dijela. Arhiv se ukazuje kao metafora normativnih politika pamćenja koje konstruiraju kolektivni identitet s ciljem očuvanja njegove viktimološke i nekrofilijske osnove. Takav arhiv kojim manipulira ideološki i akademski moćnik, kao metafora današnjeg društvenog i etničkog identiteta, jest istodobno i simbol Alisine čežnje da preko inkapsuliranih tijela otkrije vlastiti identitet, ali i identitet poginuloga od granate, onoga čije su se kosti tada zarile u njeno tijelo. Unutar ove teče uporedo priča o raspadu Nedimovog i Alisinog braka i načinu na koji Alisa uspjeva da se osveti mužu i proglašavajući ga homoseksualcem kako bi dobila starateljstvo nad njihovim djetetom. Pri tom, Nedim potpuno stigmatiziran biva isključen iz moralnog poretka zajednice i postupno postaje narativnom figurom intelektualčeve nemoći da se opre bezbrojinim modelima manipulativnih snaga društva, bez šanse da iznutra konstituiše svoj autonomni svijet. Otud on i započinje pisanje romana kao potragu za unutarnjim vrijednostima i pokušaj da u samom činu pisanja razotkrije mehanizme društvene manipulacije i vlastitih egzistencijalnih zamki. Zato Nedim i postaje ironična i autoironična figura koja istodobno dezintegrira i ismijava vlastitu univerzitetsku poziciju i egzistencijalni apsurd, osobeni osvješteni mediokritet u stalnom sukobu sa sobom i svojom sredinom.

No, siguran sam, ovdašnja mediokritetska književna kritika sve će učiniti da ovaj roman čita kao Ibrahimovićevu autobiografiju, i sve će učiniti da izjednače Nedžada i Nedima – iako u samom romanu imate vrlo vješto poigravanje odnosom aktuelnog autora, naratora i lika koji je u središtu romaneskne priče. Nedim i aktuelni autor se, naime, susretnu u osnovnoj školi u Lukavcu razgovaraju o svom odnosu prema književnosti. Rijetko je ko u našoj književnosti ostvario takvu poetičku igru i demistificirao sam čin pisanja. Ako su Nedim, univerzitetski profesor, i Nedim, mali dječak, dva lika koji potkopavaju poredak dva društvena sistema, u priči oni postaju jedna ista ličnost sa dva narativna identiteta izložena teroru društvene i kulturološke nekrofilije. Ako su narator i aktuelni narator dvije razdvojene narativne figure, onda je Ibrahimovićev romaneskni postupak blizak onome što je na savršen način radio Mirko Kovač u našoj književnosti – njegovi su romani uglavnom kvazi autobiografije i iz kojih je na sjajan način slikan društveni horizont. Tako Ibrahimović jest Kovačev poetički srodnik, ali i srodnik lationameričkih magijskih realista, te usto romansijer osjenčen vrhunskom ironijom tako karakterističnom za doba u kojem književnost nije ništa drugo do iluzija koja je potkopala samu sebe.

Ibrahimovićev roman je do te mjere dobro napisan, kao što je rekao Almin Kaplan, da vam se čini kao da je ne napisan, nego režiran. Zato što je to roman narativne montaže i slika koje se međusobno neprestano asocijativno dozivaju. A iznad svega toga lebdi tuga koja se slama u ironijskim i autoironijskim gestama u priči. Da bi se otkrilo kako je kulturološka nekrofilija nemetafizična onoliko koliko je politična, suočavajući nas sa pitanjem: zbog čega mi pamtimo naše mrtve, zbog metafizike ili politike, i kakav je cilj našeg pamćenja – ljubav spram naših mrtvih, ili naša ljubav prema političkoj moći.