“DESILE SU SE SAMO RIJEČI KOJE TIJELO NE ŽELI DA PONOVI…”

Povezani članci

• Bodo Veber: Tvrdnje Dodikovih spin-doktora su smešne
• Sramota: Za ratni zločin ubojstva starice tri godine zatvora
• Aluminij je dio HDZ-ove ratnoprofiterske mreže preko koje je od 1990-ih do danas u crne fondove izvučeno više desetaka milijardi eura
• Drago Bojić: Prekivanje krstova u mačeve
• Hrvatske gaće na štapu stranih banaka
• Ko je tu lud?

(Lana Bastašić: “Mliječni zubi”, Buybook, Sarajevo, 2020.)

“Smatram da književnost treba u neku ruku da bude loša savjest društva. Ona nije tu da nam nešto olakšava, uljepšava, nije tu da nas zabavlja, iako može da nas zabavi. Ona je tu da se bavi svim onim što je skrajnuto, što je na neki način potisnuto u društvu, kolektivno potisnuto…”

Ovim samopromišljajućim stavom spisateljice (iznesenim prije godinu i po u intervjuu za “Radio Slobodna Evropa”) započet ćemo osvrt na knjigu pripovijedaka Lane Bastašić “Mliječni zubi”; to je njena treća po redu pripovjedačka knjiga, ali je ova autorica najpoznatija po romanu “Uhvati zeca” (2019.), koji je, nakon što je ovjenčan Evropskom nagradom za književnost, za nepune tri godine već preveden (ili se ti prevodi već pripremaju) na dvadesetak svjetskih jezika.

Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. godine, najveći dio života provela je u Banja Luci (gdje je završila studije anglistike i komunikologije), magisterij je stekla na kulturološkim studijima (FPN u Beogradu) – a u posljednjih nekoliko godina živjela je i radila u Barseloni i u rodnom Zagrebu. Trenutno je nastanjena u Beogradu.

Dvanaest pripovijedaka koje čine sadržaj ove knjige na reprezentativan način operacionaliziraju na samom početku ovog teksta navedenu autopoetičku refleksiju autorice: sve su ove priče, zaista, zabavljene upravo tim “skrajnutim”, potisnutim, problematičnim sadržajima iz iskustva odrastanja – gdje se (kroz silinu nerazrješive traume, patnje ili boli) djeca sučeljavaju (i na taj način trajno duševno povrjeđuju) sa strahotama, s mrakom i izobličenošću senzibiliteta, karaktera i naravi najbližih likova iz svijeta odraslih. Nije uzalud motto koji stoji ispred ovog rukopisa preuzet od Georgi Gospodinova (iz romana “Fizika tuge”): “Na početku svega… stoji jedno dete, bačeno u podrum”. Bastašićeva u svim ovim pripovijetkama (većinom ispisanim u ich-formi) “daje riječ” djeci (djevojčicama ili dječacima): s jedne strane uspostavlja se infantilizacija vizure (zahvaljujući kojoj neposrednije, izravnije i iskrenije bivaju saopštene spomenute strašne istine, kao izvorna traumatična iskustva mladih bića) – ali se, s druge strane (kao efektno i dragocjeno kontrapoliranje u dinamičkoj strukturi priče), insistira na bolnoj preciznosti jezika (rekli bismo – na lesičko-sintaktičkoj razvidnosti, koja uvelike nadrasta lažnost, patetiku, glumljenost, emocionalnu i moralnu osakaćenost ili izobličenost jezika, stava i ponašanja takozvanih “odraslih”). Likovi odraslih u ovim pripovijetkama gotovo svi su obilježeni drastičnim duševnim, karakternim ili psihičkim izobličenjima (alkoholizam, sklonost zlostavljanju djece i slabijih, pervertiranosti svih boja, autoritarnost, netaktičnost i izvještačenost u odnosu prema djeci): patrocentrična slika balkanskog svijeta i mentaliteta doista obiluje varijetetima ove vrste. U mjeri u kojoj zaptivenost energetskih tokova i izobličenost duša, karaktera, ljudskih i roditeljskih profila ostaju neosviješteni i nastoje se po svaku cijenu predstavljati i održavati kao “životne okolnosti”, kao “normalnost” ili kao “neizbježnost” svakodnevnice “običnih ljudi” – upravo u toj mjeri se njihovo sučeljavanje sa nesravnjivo čistijom, izvornijom, ljudskijom frekvencijom djetinje unutrašnjosti ispostavlja uvijek već kao povreda, kao “nagrđivanje”, kao maltretiranje ili teror “starijih” nad mlađima (i to nad vlastitim porodom).

Autorica u nekim pripovjetkama (Šuma, Kiselina) hiperbolizira do izobličenosti i instrumentalizira zlo u adolescentima – oslikavajući glavne figure ovih priča kao već opsjednute (upregnute i efikasne), okrenute praktičnoj realizaciji podzemnih strahova i trauma kao zlo-počinstvu: otpor prema pritiscima (deformitetu, agresivnosti) što ih okolina ili netaktičnost, usiljenost i rigidnost pedagoškog stava roditelja pojačano vrše i uvijek iznova obnavljaju – može u mladom biću (u obje spomenute priče to su djevojčice u najosjetljivijoj dobi odrastanja) potaknuti destruktivno djelovanje čijih dimenzija i čije prirode izvršilac uopće nije ni svjestan (jer je u stanju kad samo zlim činom može da se oslobodi duboko u sebi blokirane/suspregnute energije).

Naturalistički jake i jarke slike djetinjih muka i patnji (koje su izazvane strahom, kao u pripovijetkama “Bog od meda” i “Zubić vila”, ili agresijom spolja prema tek budećoj se polnoj profilaciji, kao u priči “Hljeb”, ili zapuštenošću, nebrigom i potpunom dezorijentiranošću roditelja-alkoholičara, kao u tekstu “Krv”) – u izražajnostilističkoj ravni utemeljene su i pojačane preciznim, sažetim, iskrenim i istinosnim zapažanjima djece-pripovjedačkih subjekata: njihov ugao gledanja na stvari ispostavlja se čistijim, razvidnijim i prodornijim u konačnom rezultatu (viđenju, osjećanju), nego li je to slučaj sa svim viđenjima, tumačenjima i nastupima starijih. Nijanse kojima se raskriva učinkovitost “tvrdih” stavova, predrasuda, tiranskih ili predatorskih impulsa roditelja prema djeci, ksenofobičnosti, zlobe, zaziranja od svega drugog i drugačijeg, nasilnosti u nametanju standarda, vrijednosti i normi – rezultat su upravo te jezičkoizražajne suptilnosti čistog osjećanja (doživljaja) djeteta:

“Majka joj priča o velikom potopu u kojem su se ljudi podavili i kako je neki čovek napravio sebi barku i na nju stavio životinje. Devojčicu ta priča uplaši. Pomisli na svu decu koja su se podavila u nesagledivom moru, dok su sa broda mukale krave. Koliko bi dece stalo na barku umesto jedne krave? A majka kaže da nije njihovo da preispituju volju Božiju, već da žive čisti od greha. Devojčica zamišlja greh kao neko blato koje te isprlja kad ne paziš i da valja nositi gumene čizme kad Bog plače (….) Devojčica recituje brzo, jer nije dozvoljeno počešati se dok moliš, Majka Božija bi se onda naljutila. Blagoslovena si ti među ženama. Zašto je onda Noje spasio komarce? I blagosloven je plod utrobe tvoje. Sigurno ga nisu grizli” (“Bog od meda”, str. 36.)

Gornji navod je iz jedine pripovijetke koja je ispisana ekavicom (i jedine, uz “Dan na bazenu”, ispripovijedane u er-formi): u “Bogu od meda” djevojčicu sablažnjavaju silovite i okrutne vizije i priče vezane za religijsku baštinu (u toj mjeri da zapada u “mjesečarenje” i na kraju “otpušta” iz svoje sobe tako strašnog i okrutnog Boga, koji je uvijek tu, otvarajući mu prozor da ode) – dok se u pripovijeci “Dan na bazenu” zbiva inicijalno oslobađanje dječaka od očeve predatorske silovitosti i grubosti (potaknuto fantastičkim uplivom Spajdermena, ili njegove vizije, koji mu u najnezgodnijem trenutku pruža podršku, koju od oca nije mogao imati). Naturalistički i fantastički motivi, pritom, nikad ne “iskaču” iz konteksta realnog svakodnevnog okruženja – strahote i čudesa nisu nešto za šta su djeca odgovorna, već naprotiv, zbivaju se uvijek i samo kao “odgovor” na izobličenost, neprimjerenost, krutost ili pervertiranost nastupa i ponašanja odraslih.

Poseban tekst bi trebalo ispisati kako bi se provela jezičkostilistička analiza pripovjedačkog pisma Bastašićeve; ovdje je bitno naglasiti da “srezanost” i upečatljivost pripovjedačke sintakse dolaze od izvanrednog osjećanja za jezičku transpoziciju i sublimaciju ritma unutrašnjeg života  (doživljaja, stanja, osjećanja) glavnih likova, kao i od besprijekorno isklesanih, dinamičnih i efektnih dijaloga. Književni dar ove autorice nije samo prozni/pripovjedački, već svakako od nje možemo očekivati vrijedna djela i u domenu dramske književnosti.

Oslobađajuća je energija s kojom ona priređuje u tekstu sučeljavanje sa strašnim istinama ljudske pomjerenosti, izobličenosti i patologije – postižući upravo raskošne efekte u dekonstruiranju, denunciranju ili relativiziranju represivnog morala i odgoja (upravo zato i upravo tako što djetinjsku čistotu, neuprljanost, nevinost, nemoć… suočava sa krutošću i simulakrumom “svijeta odraslih”). Ova i ovakva proza je dragocjena jer nas upućuje na “rodno mjesto Zla” – koje uspijevamo prepoznati u neprohodnosti i zaptivenosti puteva kojima se unutar ljudskog bića odvija razmjena (metaboličko kruženje) životodajnih energija: beživotnost, nemoć, nepostojanje koji su “zapaćeni” u duševno, moralno ili duhovno već okljaštrenom čovjeku – eksplodiraju kao “krik ili vapaj nepostojanja za postojanjem”, u prepoznatljivoj formi (ili je bolje reći na frekvenciji) Zla, tim jasnije i razvidnije nezaustavljivog, što se ispoljava i iskaljuje na čistim dječijim dušama (i to na dušama vlastite djece)…

Književnost, možemo zaključiti slijedeći misao Bastašićeve sa kojom smo započeli ovaj tekst, ipak nije samo i ne treba da bude samo “loša savjest društva” – ona je i domen radikalne dekonstrukcije Zla i oslobađanja humanuma od njegove satanske učinkovitosti (od nužde njegova “usađivanja” u drugog i drugačijeg).

Završetak priče “Tata stiže kući” 

“Mora da smo se mi vratili u školu, a oni na posao i mora da smo mi imali mnogo zadaće, a oni mnogo posla, i bilo je više piletine, više čokolade, više zeljanice, više televizije. I mora da nam je rekao neke stvari, stvari koje se djeci govore, kako smo veliki, kako smo samo veliki. Možda nas je i zagrlio i čuo naše ispravno izrecitovane molitve. I mora da sam se tog dana vratila ranije iz škole, možda su nam bili otkazali neki čas ili mi je majka dala kakav zadatak, jer sam otišla ravno u vešeraj. Vazduh je bio zagušljiv, a frižider je zujao kroz naš stan.

Stopala su mu bila u vazduhu. Pomislila sam kako sigurno i limunovi vise tako u dvorištu gospođe Popović, mirno, kao moj otac u vešeraju. Bilo je savršene nepomičnosti u toj sobi, uz zvuk mokraće koja mu je kapala s nožnog palca na malu raspjevanu lokvu na parketu. Palac mu je bio zakrivljen i dlakav. U njemu je nepomično ležao utisnut vlažni četvrtasti nokat.

Ne, pomislila sam. Stopala nam nisu toliko slična. Isti oblik možda, ista zakrivljenost. Ali ne toliko. Ne ista.” (str. 110.)