Božica Jelušić: IMA LI BOLJIH LJUDI?

Izdvajamo

• Svakako, bolji ljudi bili bi svjesni da su prolazni, smrtni, pogriješivi, da ima boljih od njih, te da su im "visoke dužnosti" samo temporalno povjerene i neće trajati vječno. Bili bi ljubazni, skromni, susretljivi, bez trunke oholosti i "nedodirljivosti", bez prenemaganja oko svoje važnosti. Ne bi štitili lažne heroje, patološke spodobe, lovce u mutnom, manipulatore, režimske ulizice, uništavatelje domovinskog blaga, primitivni i manipulativni kler, skorojeviće bez temelja i jučer rođene "spasitelje nacije". Oni bi vidjeli da nam civilizacija stoji na trusnom tlu, da ne možemo opstati sami, da se od mitova ne živi niti oni hrane naciju, te da podjarivanje strasti i zaparloženi povijesni gulaš truju dolazeću mladost, oduzimajući joj vjeru i energiju za izgradnju boljega svijeta.

Povezani članci

• Gradimir Gojer: Da Mostar ne bude grad slučaj
• Stogodišnjica
• BRAZDA U MOM SRCU
• Može li „Aluminij biti ratni plijen”?
• Naša stranka o veličanju ratnog zločinca: Radić nas je zadužio da pamtimo sva zla počinjena u ime Herceg-Bosne
• Čija je Crna Gora?

Božica Jelušić – foto:  Z. Kraljić

Bolji ljudi slušali bi nekoga drugoga, tko možda ima ideju, rezultat ili domašaj na svom području, umjesto da uživaju u brujanju vlastita glasa i slušaju samo sebe i svoje reciklirane i popabirčene ideje. Unaprijedili bi vrtiće, škole, zdravstvo, makar na onom području, gdje vlastitim novcem financiraju te djelatnosti. Bolji učitelji ne bi slušali nenačitanu ministricu i njene ideološki nadrilane savjetnike, već bi djeci tumačili istinu kakva jest: čistu i nepotkupljivu. Spomenuli bi im Dnevnik Anne Frank, pustili “Bilećanku” i “Bandieru rossu” u nekom trenutku obrazovanja. Vodili bi ih na mjesta patnje i govorili im da je rat univerzalno, bezumno zlo i da se tu nema što slaviti. Samo tugovati, sramiti se, strepiti od ponavljanja nenaučenih lekcija.

Prilično indisponirano otvaram svoj profil jutros, prije polaska u grad i u poslove. Već mjesecima mislim kako nam u ovoj stvarnosti, kulturi, vlasti, u svim strukturama oko nas, trebaju BOLJI LJUDI, plemenitiji, lucidniji, načitaniji, filantropski nastrojeni, otvorena uma, svjesni svojih granica, građanski uljuđeni, i prije svega, odlučni u djelovanju, nepovodljivi, dosljedni. Ako vjeruju da je ishod njihova djelovanja boljitak društva, napredak, tada nema kunktatorstva i krzmanja, već se ide za svojom vizijom i nema odustajanja.

Bolji ljudi, primjerice, stali bi iza svoga zavičaja, sačuvali njegove ekološke vrijednosti, spriječili devastaciju šume, branili rijeku doživotno, svim raspoloživim sredstvima. Zaštitili bi tradicijska zdanja, poticali vrtove, rukotvorje, proizvodnju hrane na okućnicama, čuvali bi stare sorte, ne zaboravljali zanate i vještine, stečene desetljećima. Ne bi zapustili vinograd ni zakorovili oranicu, ne bi dali humus pod betonska postrojenja i nakaze naftne industrije. Izgradili bi zaštitne pogone, za eko proizvodnju i ljekobiljke, kad jednog dana energenata nestane ili im susjedi otmu to što imaju u sprezi s perfidnom politikom. Nikada ne bi zaboravili svoj jezik niti velikane duha, u svim epohama, koji su u zavičaju djelovali. Dopustili bi da cvrčak pjeva a mrav sakuplja, s jednakim pravom na život, i da čovjek pored rijeke gleda zbor kormorana, bez zloslutnih asocijacija na upravo trajuću sjednicu “visokog mjesta”.

Bolji ljudi slušali bi nekoga drugoga, tko možda ima ideju, rezultat ili domašaj na svom području, umjesto da uživaju u brujanju vlastita glasa i slušaju samo sebe i svoje reciklirane i popabirčene ideje. Unaprijedili bi vrtiće, škole, zdravstvo, makar na onom području, gdje vlastitim novcem financiraju te djelatnosti. Bolji učitelji ne bi slušali nenačitanu ministricu i njene ideološki nadrilane savjetnike, već bi djeci tumačili istinu kakva jest: čistu i nepotkupljivu. Spomenuli bi im Dnevnik Anne Frank, pustili “Bilećanku” i “Bandieru rossu” u nekom trenutku obrazovanja. Vodili bi ih na mjesta patnje i govorili im da je rat univerzalno, bezumno zlo i da se tu nema što slaviti. Samo tugovati, sramiti se, strepiti od ponavljanja nenaučenih lekcija.

Svakako, bolji ljudi bili bi svjesni da su prolazni, smrtni, pogriješivi, da ima boljih od njih, te da su im “visoke dužnosti” samo temporalno povjerene i neće trajati vječno. Bili bi ljubazni, skromni, susretljivi, bez trunke oholosti i “nedodirljivosti”, bez prenemaganja oko svoje važnosti. Ne bi štitili lažne heroje, patološke spodobe, lovce u mutnom, manipulatore, režimske ulizice, uništavatelje domovinskog blaga, primitivni i manipulativni kler, skorojeviće bez temelja i jučer rođene “spasitelje nacije”. Oni bi vidjeli da nam civilizacija stoji na trusnom tlu, da ne možemo opstati sami, da se od mitova ne živi niti oni hrane naciju, te da podjarivanje strasti i zaparloženi povijesni gulaš truju dolazeću mladost, oduzimajući joj vjeru i energiju za izgradnju boljega svijeta.

Bolji ljudi učinili bi da ustajemo radosniji, mirniji, svježiji, da svaki dan života doživimo kao dar, ne strepeći za budućnost svoje djece i unuka, i nikada, baš nikada ne pomišljajući da bi smrt bila bolji izlaz i bolje rješenje, budući da se ovako više ne može izdržati ni opstati.