Tomislav Jakić: Zapad ne želi surađivati s Rusijom, on je želi eliminirati

Izdvajamo

• Kubanska je kriza izbila kada je Sovjetski Savez počeo instalirati svoje rakete na Kubi, što znači u neposrednom susjedstvu Sjedinjenih Država. Kennedy tada nije oklijevao uspostaviti pomorsku blokadu Kube i ultimativno tražiti povlačenje sovjetskih raketa, čime je doveo svijet na sam opasni rub nuklearno g sukoba. E pa sada, projicirajte tu sliku na današnje stanje u Evropi. Zamijenite Kubu s Ukrajinom, a Ameriku s Rusijom. NATO se uporno širi, Ukrajina se doslovno gura u njegovo članstvo. I što to onda znači? To znači da bi Rusija imala na svojoj granici članicu Atlantskog pakta u kojoj bi Pakt mogao rasporediti i svoje ofanzivno naoružanje. U tome slučaju od lansiranja rakete iz Ukrajine do njezine eksplozije u Moskvi prošlo bi, ovisno o tipu rakete, pet do sedam minuta. I, naravno, da se Rusija osjeća ugroženom, baš kao što se u vrijeme kubanske krize osjećala Amerika.

Povezani članci

• Jastrebi i tetrijebi
• Goran Sarić: Stigma i dječaci-ubice
• Duško Radović, pjesnik za djecu, a naročito za odrasle
• Imigranti & ignoranti
• DJECA S KOZARE
• Sramotno: Milanović odlikuje jedinice HVO-a koje su učestvovale u zločinima

Zapad Rusiji želi odreći, oteti bilo kakvu važnost u međunarodnim odnosima. Tome su služile i spomenute optužbe. Bezbrojni su članci o tome objavljeni, knjige su o tome napisane, sati i sati tzv. dokumentarnih filmova snimljeni, da bi se na kraju pokazalo kako su sve optužbe u najmanju ruku pretjerane i na staklenim nogama. No, takva je danas međunarodna scena. Od američke invazije Iraka laž je na njoj etablirana kao priznato i prihvatljivo sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva.

Neprestano prepucavanje između predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića preuzelo je novo naličje, ono slanja hrvatske vojske u Ukrajinu ili povlačenja iz nje, a ujedno je potaknulo širu raspravu o geopolitičkim odnosima moći između Ruske Federacije i NATO-a. Rusija je poslala vojsku na granicu s Ukrajinom i zahtjeva da NATO povuče svoje snage i oružje iz istočne Europe i obeća da Ukrajina neće ući u NATO. S obzirom na članstvo Hrvatske u NATO-u, u javnom prostoru izostaje dubinska kritika SAD-ove vojne hegemonije, koja se ogleda i u odnosu prema Ruskoj Federaciji, odnosno pokušaju da je se nakon Hladnog rata eliminira kao snažnu pregovaračku silu. Iako je Vladimir Putin iz moralne perspektive nebranjiva osoba, riječ je o svjetskoj politici, a postoji snažan argument da bi po principima vojnog suda u Nürnbergu svi predsjednici SAD-a od Drugog svjetskog rata naovamo bili optuženi. Zato je važno istaknuti širi povijesni kontekst odnosa Rusije i NATO-a, a kako bismo to napravili razgovarali smo s Tomislavom Jakićem, uglednim novinarom, TV reporterom, savjetnikom za vanjsku politiku bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića te autorom knjige “Nisam zavijao s vukovima”. Intervju prenosimo sa portala H-alter

Razgovor vodio: FRAN RADONIĆ MAYR 

Koja je svrha NATO-a danas?

Dobro pitanje! Odgovorit ću Vam usporedbom koja se zaljubljenicima u NATO sigurno neće svidjeti. Atlantski pakt je u današnjem svijetu ono što bi bio dinosaur koji je nekom čudnom igrom slučaja preživio razdoblje u kojemu je nestala njegova vrsta. Upravo to! Po logici stvari njegova je uloga trebala prestati s trenutkom nestanka Sovjetskog Saveza i tzv. istočnog bloka. Govorim o skupini zemalja pod dominacijom Moskve u kojima se prakticirao socijalizam u raznim varijantama, ali koje su sve bile autoritarne, jednostranačke, pa i policijske diktature. I da podsjetim, jer bojim se da je na neke notorne činjenice potrebno uvijek iznova podsjećati. NATO je formiran kao vojno-politički savez, obrambeni savez zemalja zapadne Evrope za suprotstavljanje Staljinovoj ekspanzionističkoj politici. Njegovo je zamišljeno područje djelovanja bila isključivo Evropa. Naglašavam: isključivo Evropa! Dakle, najprije se Zapad vojno udružio, a potom je Istok odgovorio formiranjem Varšavskog ugovora. I ta su dva do zuba naoružana saveza stajali sučeljeni cijelo vrijeme trajanja hladnoga rata. No, kada je slomom socijalizma taj sukob okončan i kada je Varšavski ugovor raspušten, nije – objektivno govoreći – bilo nikakvog razloga da se NATO i dalje održava na životu. Osim ako je Zapad imao cijelo vrijeme u primisli da jednom zauvijek eliminira Rusiju kao mogućeg rivala u međunarodnoj areni, a da sebi pri tome zadrži alat kojim će moći širiti svoju, zapravo američku hegemoniju na ostale dijelove svijeta. I, nažalost, svojim djelovanjem izvan Evrope NATO je u proteklim desetljećima pokazao da je upravo to njegova nova uloga. Naravno, sve se to odvija pod plaštem tzv. humanitarnih intervencija, rušenja diktatora i onih koji krše ljudska prava, širenja demokracije, ali stvar je – ako sve svedete na ono jedino bitno – savršeno jasna. I još nešto: ne samo da je NATO ostavljen na životu, ne samo da je područje svojega djelovanja proširio praktično na cijeli svijet, taj je vojno-politički savez kojim dominiraju Sjedinjene Države prešutno, ali bez iznimke, pretvoren u neku vrstu čekaonice za članstvo u Evropskoj uniji. Od novih članica EU nema ni jedne koja najprije nije primljena u NATO, da bi joj se tek nakon toga otvorila vrata ujedinjene Evrope. Dakle, najprije u NATO, a tek potom u EU. To nigdje nije zapisano, ali tako se postupa.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je od strane zapadnjačkih političara i medija često prikazivan kao iracionalni provokator, a uglavnom se zanemaruje širi povijesni kontekst. Što za Putina predstavlja širenje NATO-a na istok?

Putin sasvim sigurno nije bez mane i nema dvojbe da bi mu se što-šta moglo prigovoriti. Ali, Putin definitivno nije onakav kakvim ga prikazuje zapadna propaganda. Kada bi sve ono za što ga se optužuje, ali uvijek bez čvrstih dokaza, bez onoga što Amerikanci zovu: smoking gun, kada bi sve to bilo točno i kada bi Putin zaista stajao iza svih nedjela i nepodopština koje mu se pripisuju, on bi bio zli genij. Međutim, Putin nije ni genij, ni zli genij. On je čovjek nevjerojatno dobrih živaca, nikako iracionalan, upravo suprotno: vrlo racionalan, promišljen, ako hoćete i proračunat i, nimalo nevažno, odgovoran. A prije svega i iznad svega, on je ruski političar koji je svjedočio kako je njegova zemlja pod Jeljcinom bila bačena na koljena, i politički, i gospodarski. On se očito s time nije pomirio, nego si je postavio zadatak da vrati Rusiju na međunarodnu scenu kao zemlju s kojom treba računati, koju treba tretirati s određenim respektom. Nakon često alkoholiziranog Jeljcina i, doslovno, bijede što je obilježila njegovo razdoblje, a u tome je razdoblju Zapad mogao raditi s Rusijom što je htio, zar je ta Putinova ambicija tako teško shvatljiva? Pri tome Rusija pod njegovim vodstvom ne prijeti, ne ruši režime u stranim zemljama, ali itekako želi imati svoje mjesto u međunarodnoj areni  i vrlo spretno i promišljeno koristi svaku priliku da bi se na tom željenom mjestu učvrstila i potvrdila. Pa ako je tako, onda nije nikakvo čudo što Putin polako, ali stalno širenje NATO-a prema ruskim granicama doživljava kao opkoljavanje Rusije, a u Atlantskom paktu vidi instrument politike obuzdavanja, što je inače termin preuzet iz vremena hladnog rata kada je to bila službena doktrina Zapada u odnosu na Sovjetski Savez.

Mnogi Zapadnjaci smatraju je dogovor između tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera i predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova 1990. trebao biti pismeno zapečaćen ili da se ne odnosi na stanje nakon raspada SSSR-a 1991. Kako odgovarate na tu tvrdnju?

Ne odgovaram ja, odgovaraju činjenice. To što ih neki danas negiraju, ne mijenja ništa na tome da one postoje i da su posvjedočene. Kada se dogovaralo ujedinjenje Njemačke, trebalo je dobiti i privolu Sovjetskog Saveza. Ne samo zato što je SSSR bio druga priznata super-sila tadašnjeg svijeta, nego i zato što je taj SSSR podnio goleme žrtve u Drugome svjetskom ratu, u zajedničkom naporu Saveznika da poraze naci-fašizam. Pa je bilo logično da se takvu zemlju pita kada se priprema ujedinjenje Njemačke, a time i pretvaranje Njemačke u vodeću silu zapadne Evrope. I pitalo se. Tadašnjeg šefa sovjetske države i Partije, Mihaila Gorbačova. Tek usput da kažem: Britanija je, pod vodstvom Margaret Thacher, bila vrlo rezervirana, da ne kažem negativno raspoložena prema ujedinjenju Njemačke. Dakle, pitalo se Gorbačova, a s pitanjem bilo je povezano i obećanje: ukoliko pristanete, Atlantski se pakt neće pomaći ni pedlja dalje od onoga što je u tome trenutku bio Istočni Berlin. Tko ne vjeruje, neka čita memoare tadašnjeg šefa američke diplomacije Jamesa Bakera. On to potvrđuje. I time otpadaju sve priče o izmišljenom obećanju. A krajnje je licemjerno pozivati se na to kako nema nikakvog pisanog traga tome obećanju, jer na Zapadu jako dobro znaju da je ono dano usmeno, a Gorbačov nije poslušao sugestiju nekih svojih suradnika, da to zatraži i na papiru. Ostalo je, kako se to obično kaže, povijest. Odnosno, riječima ruskog predsjednika Putina: Zapad je obećao da se NATO neće širiti, prevario je Rusiju i stalno širi NATO. I to su činjenice.

Može li se proširivanje NATO-a na istok usporediti s Kubanskom raketnom krizom?

Itekako može! I zato se ta usporedba svih ovih proteklih tjedana i mjeseci na Zapadu tako rijetko poteže, čak i osporava. Kubanska je kriza izbila kada je Sovjetski Savez počeo instalirati svoje rakete na Kubi, što znači u neposrednom susjedstvu Sjedinjenih Država. Kennedy tada nije oklijevao uspostaviti pomorsku blokadu Kube i ultimativno tražiti povlačenje sovjetskih raketa, čime je doveo svijet na sam opasni rub nuklearno g sukoba. E pa sada, projicirajte tu sliku na današnje stanje u Evropi. Zamijenite Kubu s Ukrajinom, a Ameriku s Rusijom. NATO se uporno širi, Ukrajina se doslovno gura u njegovo članstvo. I što to onda znači? To znači da bi Rusija imala na svojoj granici članicu Atlantskog pakta u kojoj bi Pakt mogao rasporediti i svoje ofanzivno naoružanje. U tome slučaju od lansiranja rakete iz Ukrajine do njezine eksplozije u Moskvi prošlo bi, ovisno o tipu rakete, pet do sedam minuta. I, naravno, da se Rusija osjeća ugroženom, baš kao što se u vrijeme kubanske krize osjećala Amerika. Samo, dok su Americi svi, osim SSSR-a i istočnog bloka naravno, priznavali pravo da svim sredstvima, pa i prijetnjom otvorenog rata, iznudi povlačenje sovjetskih raketa s Kube, za ruski zahtjev da se Moskvi jamči kako Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO i kako na njezinom području neće biti postavljeno ofanzivno oružje zapadnog saveza, kao da razumijevanja nema. Zašto? Pa očito zato što u međunarodnim odnosima, svim deklaracijama i poveljama usprkos, ipak u praksi važi pravilo da ono što jedan može, drugi ne može, ili ne smije. A kada se taj drugi pobuni, imate krizu kakvoj svjedočimo ovih dana i koja je – ne zavaravajmo se – krajnje opasna.

Stoji li tvrdnja da je SSSR instalirao ofanzivno oružje na Kubi, dok NATO u Ukrajini instalira samo defenzivno? Nije li i u kubanskoj krizi bilo neke trgovine – “maknut ćemo rakete iz Kube, ako vi, SAD, maknete iz Turske”?

Sigurno je da SSSR nije imao namjeru napasti SAD kada je počeo instalirati svoje rakete na Kubi. Kakvo bi oružje i s kojom svrhom NATO instalirao u Ukrajini, o tome se može samo nagađati, a ja nastojim ostati na tlu činjenica. Slanje sovjetskih raketa na Kubu bio je potez u stalnom globalnom prepucavanju dviju super-sila, pokušaj da se ravnoteža straha malo pomakne u korist Moskve, ali i da se učvrsti Castrov režim. Inače, imate pravo, osim što se javno prijetilo, tajno se pregovaralo. Pa je Washington dao jamstva da neće silom pokušati srušiti režim na Kubi  i obećao da će povući svoje rakete srednjeg dometa iz Turske. No, taj dio dogovora bio je strogo tajan, a američke su rakete maknute iz Turske tek pola godine nakon kubanske krize – baš zato da povezanost ne bi bila očita. Američka se vlada svojim građanima i saveznicima mogla predstaviti kao pobjednik, a Sovjetski je Savez u osnovi dobio ono što je htio – sigurnost svojeg saveznika u Havani i odlazak raketa iz Turske.

Rusija traži od NATO-a da povuče svoje snage i oružje iz istočne Europe i ne dopusti da Ukrajina postane članica tog vojnog saveza. Jesu li ruski zahtjevi prema NATO-u opravdani?

Rusija je postavila maksimalističke zahtjeve, kao što se uvijek radi kada idete u pregovore. Moskva jako dobro zna da svi njezini zahtjevi neće biti ispunjeni, naravno ako do ozbiljnih pregovora ikada dođe. Ovo do sada, to nisu bili pregovori, pogotovo što je Zapad u startu odbacio svaki razgovor o onome što je Rusiji najvažnije, a to je članstvo Ukrajine u NATO-u. Polazeći s pozicije njezine sigurnosti, uzimajući u obzir da je Zapad, Amerika u prvome redu, u svojim službenim dokumentima označava kao ‘protivnika’, a to je samo korak do ‘neprijatelja’, mislim da se može reći kako su ključni zahtjevi Rusije opravdani. Ne poziva se Putin bez razloga na jednu gotovo zaboravljenu maksimu koja je upravo u vrijeme hladnoga rata itekako imala svoje značenje: mir i sigurnost su nedjeljivi. U konkretnom slučaju to znači da, naravno, Ukrajina ima pravo poduzimati sve što smatra potrebnim da bi ostvarila svoju sigurnost, ali ne može time dovoditi u pitanje sigurnost bilo koje druge zemlje, u ovome slučaju Rusije.

Antony Blinken je u odgovoru na ruske zahtjeve upozorio na “poštovanje suvereniteta i teritorijalni integritet Ukrajine, kao i pravo država da same odaberu u kojim će sigurnosnim savezima biti”, što znači da nastavljaju s politikom “otvorenih vrata”. Kako pomiriti argument o globalnoj nestabilnosti s argumentom slobode građana Ukrajine i drugih zemalja istočne Europe koji imaju pravo izabrati hoće li ući u NATO?

Da odmah kažem: izraz ‘politika otvorenih vrata’ nećete naći ni u jednome od temeljnih dokumenata Atlantskog pakta. To je novovjeka izmišljotina. Rekao sam kako je, kada i zašto NATO osnovan. Nikada, sve do kraja hladnoga rata, nije bilo mišljeno da se NATO širi, a pogotovo da se učlanjenje u njega tretira kao pravo svake zemlje. Ne kažem naroda, jer u pravilu takve odluke donose vlade, a ako se i ide na referendum, onda tome prethodi takva medijsko-psihološka priprema, da je ishod referenduma unaprijed poznat. Osim toga, vrijedilo bi malo razmisliti o tome što zapravo znači tvrdnja kako su vrata NATO-a svakome otvorena. Znači li to da NATO nema nikakvih kriterija za primanje novih članica? Dovoljno je htjeti? Što bi bilo, na primjer, da Venezuela izrazi želju da uđe u NATO? Ili Saudijska Arabija? Ili Vijetnam? Pokazalo bi se da vrata nisu otvorena, nego se otvaraju onda i samo onda kada to odgovara globalnim planovima zemlje koja od početka u NATO-u vodi glavnu riječ, a to su Sjedinjene Države.

SAD se znao uplitati u slobodno tržište i ekonomske interese Ruske Federacije, poput utjecaja na odluke EU o plinovodu Sjeverni tok 2. U kojoj je mjeri ekonomski interes SAD-a bio prisutan u toj situaciji?

U najvećoj mogućoj i zamislivoj mjeri. Amerika je šampion poslovanja, što znači prodavanja i stjecanja profita. Amerika je božanski čuvar ideje i prakse slobodnog tržišta koje je slobodno samo do onoga trenutka kada bi njegovo funkcioniranje moglo dovesti u pitanje američke ekonomske interese. Sjeverni tok 2 je školski, rekao bih upravo: ogledni primjer toga o čemu govorim. Evo i opet činjenica. Evropa nema dovoljno plina za svoje potrebe, pa mora plin uvoziti. Rusija nudi plin, ali nude ga – doduše po višoj cijeni – i Sjedinjene Države. I kako natjerati Evropljane da kupuju američki plin? Tako da se onemogući projekt koji bi doveo dovoljno jeftinijeg plina i Njemačkoj, ali i drugim evropskim zemljama. U tome kontekstu moram još nešto dodati. Stalno se ponavlja kako se ne smije Rusiji dozvoliti da energente upotrebljava kao oružje. A činjenica je da Rusija izvoz energenata nikada do sada nije upotrijebila da bi time nekoga ucjenjivala. Niti je to učinio Sovjetski Savez. Moskva je poznata po tome da uredno izvršava preuzete ugovorne obveze, pa i u sve prije nego normalnim prilikama. Kao ilustraciju navest ću pričicu iz memoara generala Zlatka Rendulića. U vrijeme tzv. češke krize, dakle nakon ulaska trupa Varšavskog ugovora u Čehoslovačku, kada je Jugoslavija strahovala da bi ona mogla biti iduća na redu, u Beogradu je nastala panika kada je javljeno da se jugoslavenskoj granici iz Mađarske približava kompozicija nakrcana sovjetskim tenkovima. Ispostavilo se, međutim, kako je riječ o naručenim i plaćenim tenkovima koje Moskva isporučuje JNA. I to u vrijeme kada je ta ista JNA imala povišenu pripravnost zbog straha od moguće sovjetske invazije. I još nešto, što je ili malo poznato, ili se svjesno prešućuje. U Zagrebu je, u drugome mandatu Predsjednika Mesića, održan Energetski summit jugoistočne Evrope kojemu je prisustvovao i Vladimir Putin. U završnoj izjavi predsjedavajućeg skupa, hrvatskog Predsjednika, na samome početku naglašava se kako je u uvjetima tržišnog gospodarstva energija – roba, mada specifična i kako ta roba u skladu sa zakonima slobodnog tržišta mora biti dostupna svima u komercijalnim i konkurentnim uvjetima, uz poštovanje načela otvorenosti, transparentnosti i učinkovitosti. I zatim slijedi nešto, što ću doslovno citirati: ‘Niti proizvođači, niti potrošači energije, baš kao ni tranzitne zemlje neće koristiti energiju, odnosno energente kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, ili za političke, odnosno druge pritiske.’ Bio sam tada savjetnik za vanjsku politiku Predsjednika Mesića, pripremao sam taj dokument i u toj sam pripremi blisko surađivao s ruskom stranom. Rusima takva formulacije nije predstavljala nikakav problem, dapače uskladili smo je s njima. Pa onda, drži li se Rusija toga? I tko se očito ne drži? Tko je gurnuo Evropu u plinsku, i ne samo plinsku krizu, tko je odgovoran za divljanje cijene plina, tko i zašto laže da je Rusija smanjila isporuke plina Evropi, kada je istina upravo suprotno: Rusija je isporučila 3% više plina od ugovorenih količina. To je sigurno, dok je tvrdnja kako je Moskva smanjila isporuke plina za 30% gola laž.

Puno ste pisali o neodgovornosti vanjske politike SAD-a prema Ruskoj Federaciji. Koliko je slanje američkih vojnika na granice istočnih europskih zemalja NATO-a i prijetnja ekonomskim sankcijama neodgovorno i opasno?

Neodgovornost je svakako nešto što, nažalost, karakterizira ponašanje mnogih aktera na današnjoj političkoj sceni, a onih iz Washingtona, pogotovo kada je riječ o odnosima s Rusijom, itekako. A da je ta politika i opasna, to doživljavamo ovih dana, kada Zapad na čelu s Amerikom i – ne sumnjam – na američki poticaj, pa i pritisak, sve glasnije trubi o prijetećoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, kada zapadne zemlje šalju svoje vojnike na granice prema Rusiji, kada Ukrajinu pretvaraju u golemo skladište oružja, a – zapravo – u igrača koji će najlošije proći u ovoj opasnoj igri, pođu li stvari po zlu. I, moram reći, dugo sam novinar, ali stidim se zbog nekih koji se danas zovu novinari, a koji su pristali da ih se pretvori u najgore ratne propagandiste. A možda neki zaista i vjeruju u ono što govore? Ne znam. Ali znam da nas zasipaju datumima ruske invazije, počelo je sa 7. prosinca prošle godine, a najnoviji je datum 14. veljače. Pa nikako da se slože koliko su to vojnika Rusi dovukli na ukrajinsku granicu. Počelo je sa 170.000, pa je onda nekim čudom palo na 100.000, pa je sada opet 120.000, a pri tome, uvjeravaju nas, Rusi stalno dovlače sve nove i novije trupe. Pa nam prikazuju mape s ucrtanim pravcima prodora ruskih trupa na područje Ukrajine, pri čemu je svakome tko se nije odrekao privilegije da misli vlastitom glavom jasno, kako Rusi – pod pretpostavkom da zaista napadnu Ukrajinu – ne bi imali nikakvog razloga zauzimati glavni grad Kijev. Pa onda, a to mi se čini vrhuncem podcjenjivanja zdrave pameti javnosti, uporno žongliraju s pretpostavkama o zaleđenoj zemlji, ili o ukrajinskom blatu kao o bitnim elementima koji bi igrali ulogu pri donošenju odluke o invaziji. Kao da smo se vratili u vrijeme Drugog svjetskog rata i pratimo napredovanje Wehrmachta. I u svemu tome ono što je najgore, stvara se ratna psihoza. Prosječni je čovjek izložen takvoj baražnoj vatri propagande da će vjerojatno zaista povjerovati kako rat samo što nije počeo. Pri čemu moram još nešto reći. U situaciji kakva je danas i kakva se razvija u smjeru zaoštravanja, a ne smirivanja, rat zaista može početi svakoga trenutka. Previše je ljudi i oružja nagomilano na obje strane, a da bi se mogao isključiti incident. Dogodi li se to, veliko je pitanje hoće li biti moguće incident lokalizirati, ili će se rasplamsati u otvoreni rat. Kakav rat? Konvencionalni? Nuklearni? To nitko ne zna. Ne bih, međutim, zaboravio Putinove riječi da Zapad želi Rusiju gurnuti u rat. Znam, crna predviđanja i razmišljanja, ali kada govorimo o tome, mislim da moram biti do kraja jasan i otvoren.

Kako bi po vama SAD i ostale članice NATO-a trebale postupiti?

Suprotno od onoga kako sada postupaju. Umjesto stalnih prijetnji i sankcijama i vojnom katastrofom, trebali bi pokazati volju da s Rusijom sjednu za stol i da otvoreno razgovaraju, da rasprave pitanje po pitanje. I ono što njih tišti, i ono što brine Ruse. Ponovit ću: Rusi znaju da svi njihovi zahtjevi neće nikada biti ispunjeni, ali ono što očekuju to je da ih se tretira kao ozbiljne partnere u ozbiljnim pregovorima o kojima, doslovno, ovisi mir u Evropi, ali i u svijetu. Rusija svakako ne želi da je se tretira kao huligana na međunarodnoj sceni kojemu valja samo priprijetiti prstom, ili u njega uperiti oružje, pa će se odmah smiriti i biti dobar i poslušan. Zapad već godinama pokušava slomiti Rusiju sankcijama, a postigao je samo to da su Rusi razvili svoju proizvodnju u sektorima koji su pogođeni sankcijama. Zapad je uporno radio na međunarodnoj izolaciji Rusije, da bi danas Putin bio traženi partner za razgovor, možda više no ikada. Dakle, sankcije nisu uspjele. Zastrašivanje nije uspjelo. Dapače, Rusija je danas u nekim osjetljivim sektorima naoružanja ispred Zapada. I to nisu animacije mitskih oružja, kako je nedavno rekao jedan zapadni analitičar, to su stvarna ubojita oružja koja su već u operativnoj upotrebi.  I kakva Zapad nema.  Neću pogriješiti, ako kažem da je svojom politikom stalnih pritisaka upravo Zapad pretvorio Rusiju u ono što je ona danas: u zemlju koja u Zapadu vidi potencijalnog neprijatelja i koja je u sve tješnjim odnosima s Kinom. Zašto, dakle, ne prestati s time? Zašto ne prihvatiti Rusiju takvu kakva jest i početi s njom ozbiljno razgovarati? Uvjeren sam da spremnost na ozbiljne razgovore u Moskvi još postoji. Koliko dugo, teško je reći. Jer i Putin mora računati s raspoloženjem svoje javnosti, a sve su glasniji oni koji mu prigovaraju neodlučnost i pokazivanje slabosti u sučeljavanju sa Zapadom. Dakle, rusku spremnost na pregovore trebalo bi iskoristiti dok nije kasno i trebalo bi sići s pobjedničkog trona na kojemu se Zapad samoinstalirao nakon završetka hladnoga rata.

Dobro, a što ćemo s Krimom? Postoji li ozbiljna opasnost da Rusija nastavi s pripojavanjem ostalih dijelova Ukrajine gdje živi veliki broj ruskog stanovništva ako NATO ustupi njenoj želji i obeća da Ukrajina neće ući u NATO?

Rusku intervenciju u Donbasu vidim kao mogućnost samo ako vlada u Kijevu koja uporno odbija provesti Minski sporazum i početi pregovore o autonomiji te oblasti, krene vojnom silom protiv pobunjenika od kojih u međuvremenu mnogi imaju i ruske dokumente, pa su time postali građani Rusije. No, to je i opet nagađanje, a ja bih volio da operiramo sa činjenicama. Pa evo činjenica o Krimu. Kroz povijest, poluotok Krim bio je neusporedivo dulje u sastavu Rusije, nego Ukrajine. I u Sovjetskom Savezu Krim je bio dio Ruske federacije, dok ga potezom pera glavni tajnik Komunističke partije, Nikita Hruščov, i sam Ukrajinac, nije pripojio Ukrajini. Rusi su činili većinu stanovništva na Krimu i uoči početka Drugog svjetskog rata, i nakon njegovog završetka, i kada je Krim nakon disolucije SSSR-a ostao u Ukrajini, a i u trenutku održavanja referenduma poslije kojega je pripojen Rusiji. Ugovorom s Ukrajinom Rusija je imala pravo na držanje, mislim, 30.000 vojnika na Krimu. Ti su vojnici izašli na ulice i stvorili uvjete za održavanje referenduma o budućnosti Krima nakon što je pobunom u kojoj je Zapad itekako imao svoje prste, u Kijevu srušen legitimni predsjednik Janukovič, i to samo zato što je pokušavao lavirati između Zapada i Rusije; a Zapad se postavio u stilu: ili s nama, ili s njima. S obzirom na sastav stanovništva na Krimu, rezultat referenduma bio je jasan i prije održavanja. Rusija je zvala promatrače Evropske unije, ali je EU odbila poslati ih. Referendum je održan i slijedom njegovoga rezultata Krim je, to se mora naglasiti: ponovo, postao dijelom Rusije. I to je svršeni čin. Samo: nitko se to ne usuđuje glasno reći, a ako netko i kaže, onda prođe kao onaj njemački admiral koji je po hitnom postupku umirovljen. Državnim udarom u Kijevu Moskva je praktično bila navedena na to da povuče potez na Krimu, gdje je – a to svakako nije nevažno – baza njezine crnomorske flote.

Kako tumačite višegodišnje fokusiranje američkih liberalnih medija na Russiagate, pretpostavku da se Rusija uplela u izbore SAD-a 2016. godine? Na kraju se ispostavilo da su optužbe plasirane od strane mnogih političara i medija bile značajno preuveličane. Slična se situacija dogodila s Brexitom, gdje nikad nije dokazano da se Rusija uplela.

Mediji, toliko hvaljeni američki mediji, prihvatili su da igraju prljavu igru. U službi loše i opasne politike. To je sve dio stalne kampanje protiv Rusije koja se vodi s jednim, jedinim ciljem: spriječiti da Rusija postane na međunarodnoj sceni faktor s kojim se mora računati, netko tko ima što reći, ali i netko koga se ponekada nešto i mora pitati. Ne da bi se dobila dozvola, nego da bi se zajednički radilo. Naravno,  zajednički rad već je godinama nešto što spada u sferu snova, da ne kažem iluzija. Zapad ne želi surađivati s Rusijom, on je želi eliminirati. Pri tome mislim upravo na sve ovo što sam naveo. Zapad Rusiji želi odreći, oteti bilo kakvu važnost u međunarodnim odnosima. Tome su služile i spomenute optužbe. Bezbrojni su članci o tome objavljeni, knjige su o tome napisane, sati i sati tzv. dokumentarnih filmova snimljeni, da bi se na kraju pokazalo kako su sve optužbe u najmanju ruku pretjerane i na staklenim nogama. No, takva je danas međunarodna scena. Od američke invazije Iraka laž je na njoj etablirana kao priznato i prihvatljivo sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva. Za mene koji sam kao novinar počeo pratiti odnose u svijetu potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, to je nešto i novo i apsolutno neprihvatljivo. A nerazumljivo mi je još nešto. Ne mogu shvatiti odakle odjednom na svjetskoj sceni toliko nesposobnih, ispodprosječnih, očito potkapacitiranih političara koji svi za sebe drže da su veliki državnici, a koji, ne pretjerujem previše, cijelome svijetu rade o glavi. No, možda sam samo star, pa ne razumijem nove trendove. Možda tako mora biti. Ne znam. Volio bih se nadati da ne mora.

Kako komentirate prepucavanje između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića o ovom pitanju?

Do sada smo razgovarali o međunarodnoj sceni, što je unatrag nekoliko desetljeća moja novinarska specijalnost. Ne bih želio pokvariti ugođaj razgovora ulaženjem u močvaru hrvatske unutarnje politike. Ali – da Vam ipak ne ostanem dužan: što se Ukrajine i krize oko nje tiče, Predsjednik Milanović stoji na pozicijama koje razumijem i koje su u interesu Hrvatske. Stvarnom interesu. O tome kako on to formulira i kakva je uopće komunikacija između njega i predsjednika Vlade, ne bih.

H-alter