Tomislav Jakić: Vučić nije predsjednik Srba u Hrvatskoj

Utjecajni novinar i vanjskopolitički komentator iz Hrvatske, Tomislav Jakić, kaže da je žaljenje premijera Andreja Plenkovića za srpskim žrtvama tokom Oluje, koje je izrekao u srijedu u Kninu, dobro za Hrvatsku, pogotovo pokaže li se da to nije bio tek prigodni govor. Pomjeranje vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) od desna prema centru, bilo bi u prvom redu blagotvorno za hrvatsku političku scenu, a onda i da odnose sa susjednim zemljama, kaže Jakić za Al Jazeeru, no dodaje da, za razliku od nekih drugih analitičara, on na takvu mogućnost ipak ne gleda s tolikim optimizmom.

Premijer Hrvatske je u Kninu vrlo otvoreno žalio zbog zločina nad Srbima tokom Oluje. Takve poruke čule su se po prvi put s ovog mjesta, dvije i po decenije nakon sukoba. Može li se reći da je to početak suočavanja s vlastitom pogrešnom prošlošću? Kako ste vi uopće razumjeli poruke Andreja Plenkovića?

Hrvatski premijer nastojao je u prvome redu napraviti očiti odmak od trijumfalizma koji je svih ovih prethodnih godina, pa i desetljeća karakterizirao istupanja čelnika Hrvatske demokratske zajednice; počevši s Franjom Tuđmanom i njegovim porukama iz tzv. Vlaka slobode godine 1995. Nije, međutim, točno da se sada prvi puta u Kninu čulo o zločinima koje je počinila hrvatska strana u operaciji Oluja, odnosno nakon nje. O tome je u Kninu, upravo na obilježavanju obljetnice Oluje, svojevremeno govorio tadašnji predsjednik, Stjepan Mesić. Njemu se tada zviždalo, Plenković je osigurao probranu publiku koja mu nije zviždala. Dakle, ako se na njegov govor u Kninu gleda kao na suočavanje s vlastitom prošlošću, onda to nikako nije početak, nego nastavak nečega što je pokrenuto prije više od jednoga desetljeća, da bi potom bilo prekinuto. No, bilo kako bilo, dobro je da je tako nastupio i dobro je da je rekao ono što je rekao. Koliko dobro za njega osobno – ne znam, ali svakako dobro za Hrvatsku, pogotovo pokaže li se da to nije bio tek prigodni govor.

Poruke srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića također su bile blage. On je rekao da nije sretan zbog prisustva Srba na proslavi u Kninu, ali je dodao da poštuje odluku Borisa Miloševića. Dakle, nije bilo teških riječi, barem kada su u pitanju šefovi dvije države. Teške riječi su došle uglavnom sa nižih nivoa.

Pa, to nije nikakva novost. Tome smo svjedočili bezbroj puta. Kada oni na vrhu krenu putem ublažavanja napetosti, radikalizam prepuštaju nižim razinama – ili namjerno, ili zato što ga ne mogu kontrolirati. Što, mislim, kod Vučića nije slučaj. Nedostaje mi, međutim, da napokon netko kaže predsjedniku Republike Srbije da nije na njemu da govori u ime Srba u Hrvatskoj, niti da odobrava ili ne odobrava njihove postupke. On nije njihov Predsjednik.

Ovogodišnju proslavu Oluje obilježile su i kritike na račun predsjednika Zorana Milanovića jer je odlikovao generala HVO-a Miju Jelića kojeg bosanskohercegovačko pravosuđe sumnjiči za ratne zločine. Jesu li kritike iz Bosne i Hercegovine, po vama, opravdane?

Utemeljene svakako jesu. Činjenica je da je protiv tog generala Hrvatskog vijeća obrane podignuta i pripremljena vrlo opsežna, vrlo dokumentirana optužnica u Haaškome sudu. Tu je optužnicu preuzelo Tužiteljstvo BiH, a kako je Jelić pobjegao u Hrvatsku, BiH pravosuđe njegov je predmet prepustilo hrvatskom pravosuđu. S kakvim ishodom, tek će se vidjeti. Naravno, da i u ovome slučaju vrijedi pravni postulat koji kaže kako nitko nije kriv, dok mu se krivnja ne dokaže i dok ne bude pravomoćno osuđen. No, trebalo je imati dovoljno političkog instinkta, da ni o čemu drugome ne govorim, i naći način da se ta situacija izbjegne. Bilo bi bolje i za Hrvatsku, pogotovo u očima međunarodne zajednice, a svakako bi bilo bolje za perspektivu odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Milanović je tokom inauguracije u februaru, govoreći o susjedstvu, rekao da treba početi sa stvarima oko kojih se svi slažu, i da treba stvarati atmosferu međusobnog povjerenja. Kako ocjenjujete rad predsjednika Milanovića u dosadašnjem polugodišnjem mandatu, ako govorimo o njegovom utjecaju na Zapadni Balkan?

Pandemija je aktualnoga hrvatskog Predsjednika praktično paralizirala u prvih pola godine njegovoga mandata. Govoriti stoga o njegovome potecijalnom utjecaju na Zapadni Balkan bilo bi preuranjeno. Ako će se u budućnosti držati onoga što je rekao, da pristupom stvarima oko kojih se svi slažu treba stvarati atmosferu međusobnog povjerenja, bilo bi dobro. I onda bi taj utjecaj mogao biti i vidan i pozitivan. Svjesno govorim u kondicionalu, jer njegova izjava kako mu “se fućka” na prosvjede iz BiH vezano s predajom odlikovanja već spomenutom generalu HVO, ostavlja ili otvara prostor sumnji.

Neovisno od slučaja Milanović, kojeg je predsjednik bosanskohercegovačkog SDP-a optužio da koketira s desnicom, zbog čega se ljevica na prostoru nekadašnje Jugoslavije nema hrabrosti u potpunosti distancirati od desnih birača?

Odgovorit ću vrlo krako. Čini mi se da se ljevica naprosto uplašila toga da bude istinska ljevica. Takva uplašena ljevica boji se svoje prošlosti, boji se svojih izvorišta, a pogotovo se boji zastupati vrijednosti i principe u kojima bi netko mogao “prepoznati” izraz jugonostalgije. Što onda gotovo nužno vodi u kompromiserstvo, da ne kažem u oportunizam. I ta, uvjetno rečeno, ljevica, gubi karakter ljevice, ali gubi i potporu onih koji su lijevo orijentirani. Možda lijevo-zelena grupacija Možemo koja se iznenađujuće dobro plasirala na nedavnim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, pokaže da se javlja neka nova ljevica, ali prava ljevica.

Brojni analitičari vjeruju da će Andrej Plenković HDZ pokušati primaknuti više centru, po uzoru na njemački CDU. To bi moglo značiti relaksaciju odnosa ne samo u Hrvatskoj već i poboljšati odnose Hrvatske prema BiH i Srbiji. Vjerujete li i vi u tako nešto?

Ne isključujem mogućnost da hrvatski premijer i aktualni šef HDZ-a to ima u vidu. Ako zaista na tako nešto pomišlja, bilo bi to blagotvorno u prvome redu za hrvatsku političku scenu, jer bi HDZ koji je još uvijek više pokret, nego stranka, napokon dobio jasan politički profil. Postao bi građanska konzervativna stranka. Usuđujem se, međutim, posumnjati da je to moguće. Golema većina članova HDZ-a pobornici su ako ne krajnje desnice, a ono svakako jasno izraženog desnog centra, utemeljenog na tvrdom nacionalizmu, pa i na klerikalizmu. A jednu nacional-klerikalnu stranku transformirati u uljuđenu evropsku konzervativnu stranku praktično je nemoguće. Hrvatski premijer dobar je unutarstranački taktičar, ali nije se – barem do sada – odlikovao energičnim i korjenitim zahvatima, pogotovo ako bi to ugrozilo njegov vodeći položaj u stranci. Dakle, pozicioniranje HDZ-a više prema centru, a dalje od desnice bilo bi i dobro i poželjno i za Hrvatsku i za cijelu regiju, ali ne gledam na takvu mogućnost s optimizmom – da se najopreznije izrazim.

Izvor: Al Jazeera