Pervez Hoodbhoy, pakistanski atomski fizičar: “Muslimanska društva su kolektivno zakazala”

Povezani članci

• Karamarko je kriv za cenzuru na HTV-u, ali i za sumnjiv ishod ‘Suđenja stoljeća’
• Glogov kolac u srce Crne Gore
• Psihijatrijski scenarij pretvaranja države u kolektivnu ludnicu
• Zdravlje na aparatima, ministar na lovorikama
• Osmica i matematika jada
• Tuđmanova vila korijen zla

By: Hasnain Kazim, Islamabad
Prevod: Ešref Zaimbegović

U islamskim zemljama vri, i nakon arapske revolucije su religiozne snage svuda u nastupu. Pakistanski atomski fizičar Pervez Hoodbhoy vidi “kolektivni neuspjeh” muslimanskih društava.

Studentkinje i studenti se okupljaju oko Perveza Hoodbhoya. Oni nose akademske talare i šešire, a mlade žene su šešire jednostavno stavile preko marama. Upravo su informisani da su položili svoje ispite. Sada hoće da se fotografišu sa Hoodbhoyem. Sa svojim poznatim profesorom.

Pervez Hoodbhoy, 62 godine, je nuklearni fizičar na Quaid-e-Azam univerzitetu u pakistanskom glavnom gradu Islamabadu. On ovdje predaje od sedamdesetih godina. Sam je studirao na renomiranim fakultetima u USA i Evropi, a tamo je i predavao. Za svoja naučna dostignuća dobio je niz nagrada, a preko fizike došao je do političkih tema.

Na primjer, kritikovao je nuklearno naoružavanje Pakistana i prodiranje religije u naučna, kulturna i politička područja života. Sa tim stavovima stvorio je sebi neprijatelje u Pakistanu, koji je ponosan na svoju atomsku bombu. Jedan privatni univerzitet u Lahoreu upravo ga je otpustio, a za svoj rad u Islamabadu već mjesecima ne prima platu.

Uprkos tome, nikada nije pomislio da napusti Pakistan.

Hoodbhoy je rođen kao musliman u jednoj ismailitskoj familiji. Od mnogih omržen, ali od nekih tajno omiljen, on ne dopušta da bude ušutkan. “ Ja govorim ono što mislim. I to potkrepljujem činjenicama.” kaže on u svom birou, koji još uvijek ima na fakultetu koji ga više ne plaća. Na zidovima vise slike Japana nakon razaranja od atomskih bombi, na radnom stolu su knjige o fizici i politici.

SPIEGEL ONLINE: Gospodine Hoodbhoy, Vi redovno upozoravate na radikaliziranje muslimana. Na čemu to bazirate?

Hoodbhoy: Kad sam počinjao predavati ovdje na Quaid-e-Azam univerzitetu početkom sedamdesetih godina, u cijelom kampu je bila jedna jedina studentkinja koja je nosila burku. Danas je ovdje 70 procenata žena pokriveno. Samo 30 procenata se kreće normalno.

SPIEGEL ONLINE: Objašnjavaju li to vaše studentkinje? Ili to nije tema za diskusiju?

Hoodbhoy: Pitam ih ponekad i mnoge kažu da to od njih zahtjeva islam. Druge kažu da nose burku ili hidžab jer se većina žena tako odjeva. Opet, neke kažu da se tako osjećaju sigurnije, jer dok stoje na autobuskoj stanici niko ih ne opterećuje.

SPIEGEL ONLINE: Dakle ipak bez okretanja bogu i striktnog tumačenja religije?

Hoodbhoy: Nešto ipak ima. Mi upravo doživljavamo veliku kulturnu revoluciju u islamskom svijetu. Nije pogođen samo Pakistan već, manje ili više, sve muslimanske zemlje. Pakistan se mijenja, Afganistan se radikalizirao, Iran, Irak, mnoge zemlje u Africi i u arapskom svijetu, Egipat, Alžir, sada Mali. Prije ili kasnije moće ćete i u Siriji vidjeti samo pokrivene žene. Ali pogledajmo islamske zajednice u Evropi i USA – one su inficirane od istog uzročnika. Zašto? Vjerujem zato jer ljudi opažaju da su drugačiji nego ostali. Očevidno egzistira potreba pokazati se drugačijim. Burka nije ništa drugo nego etiketa kojom se izolirate. Time se u svoj jasnoći pokazuje: moj identitet je islamski. Taj identitet je usko povezan sa osjećajem istorijske žrtve. Duboko u sebi osjećaju muslimani da su zakazali. Ova mješavina osjetljivosti uliva mi strah jer vodi ka ponašanju koje je veoma nezdravo.

SPIEGEL ONLINE: Vi posmatrate muslimanska društva kao neuspješna u cjelini. Kako to mislite?

Hoodbhoy: Na svijetu je 1,5 milijarda muslimana – ali oni ne mogu pokazati značajna ostvarenja niti u jednom području. Ni u političkom, ni u društvenom pogledu, niti u prirodnim naukama, niti u umjetnosti ili literaturi. Sve što rade sa velikom odanošću je moliti se i postiti. Ali uopšte nema nastojanja da se poboljšaju uslovi života unutar islamskih društava. Ljudi naravno i nesvjesno osjećaju da je to kolektivni promašaj.

SPIEGEL ONLINE: Skoro se dogodilo takozvano Arapsko proljeće, gdje su se ljudi – muslimani- vrlo jasno borili za bolje životne uslove.

Hoodbhoy: Arapsko proljeće bilo je samo odgovor na autokratske sisteme i despotizam, dakle na temelje onoga što je dopustilo da arapski svijet potone u tamu. Protesti, međutim,  nisu bili zahtjev za kulturnom i naučnom renesansom. Zbog toga se ne mogu očekivati nikakve velike promjene. Stvarno oslobođenje dogodiće se samo onda ako se na političke promjene nadovežu kulturni zaokret i izmjena stajališta. Arapski muslimani moraju napustiti njihovo pogrešno, ali široko rasprostranjeno  mišljenje da nauka na neki način sadrži elemente religije. Ovaj “ akobogda” mentalitet, koji za sve čini odgovornim boga, u suprotnosti je sa naučnim razmišljanjem. Ne uzimajući u obzir i to da je arapski radni moral loš. Stalno dolazi do pauza da bi se ispunile religiozne obaveze. Da bi se postalo konkurentno u modernom svijetu, moraju se dramatično poboljšati stvari kao što su tačnost i poštovanje pravila koja su zadali ljudi, a ne bog.

SPIEGEL ONLINE: Dobijate li Vi prijetnje zbog ovakvih izjava?

Hoodbhoy: Prijetnje ne, ali otežava mi se život. Upravo sam otpušten sa Univerziteta  za znanosti menadžmenta u Lahoreu, gdje sam predavao fiziku. To je jedan vrlo napredan privatni univerzitet, ali u ovom društvu postoje granice za to šta se smije reći. I ovdje u Islamabadu mi nije jednostavno. Pošto sam profesor – državni činovnik, ne mogu me otpustiti, ali već nekoliko mjeseci ja ne primam platu. Pritom se držim samo činjenica: Koje značajno otkriće ili pronalazak su ostvarili muslimani u proteklih hiljadu godina? Električna energija? Elektromagnetski valovi? Antibiotici? Motor sa sagorjevanjem? Računar? Ne, ništa, u svakom slučaju ništa od onoga  što predstavlja modernu civilizaciju. Moramo prihvatiti da je to tako. A za religiozne fanatike to nije nikakav problem. Oni su sa razmišljanjima još uvijek u dvanaestom stoljeću.

SPIEGEL ONLINE: Postoje i vrlo progresivni muslimani, takvi koji su sekularni i koji cijene moderni svijet. i u religioznom pogledu oni su u većini umjereni. Vi prema njima  sada niste fer.

Hoodbhoy: Prirodno, sredinom 20. stoljeća bilo je pokušaja u islamskim društvima da se moderniziraju. Pakistan je bio, kada je 1947. osnovan, jedna vrlo moderna zamisao. Egipat, Indonezija, Iran, sve su to bila društva koja su obrazovanje i napredak posmatrala kao nešto dobro. Sve je to prošlost. Za to ima više razloga. Arapski nacionalizam je zakazao. Palestincima se ne da podići glava. A Zapad slijedi svoje interese nezavisno od pozitivnih razvoja u islamskim zemljama, na primjer kada se radi o nafti. Kada sve ide krivo, ljudi se okreću bogu.

SPIEGEL ONLINE: Vi mislite da je to dovoljno da se proširi radikalizam?

Hoodbhoy: Za mnoge muslimane se postavlja pitanje: Zašto se izgubila naša veličina? A odgovor koji im daju mule glasi: Zato što niste dobri muslimani! Molite se! Postite! Pokrijte svoje žene! Mislite o vašem shvatanju islama! Samo, tako nema nikakvog napretka. Mi sada preživljavamo posledice. U Pakistanu svaki dan radikalni suniti ubijaju šiite samo zato jer ih smatraju nevjernicima.

SPIEGEL ONLINE: Šta je po vašem mišljenju pravi put da se zaustavi ovaj razvoj?

Hoodbhoy: Društva moraju doživjeti krvava iskustva. Na taj način je Evropa postala sekularna. Prije su katolici i protestanti stalno ratovali i tek pošto je prolijevanje krvi trajalo dovoljno dugo, došli su ljudi do pameti. Bojim se da mi ovo strašno iskustvo sada proživljavamo.

SPIEGEL ONLINE: Uprkos tome, mi danas i ovdje imamo posla sa radikalima. Šta mislite Vi o razgovorima sa Talibanima?

Hoodbhoy: One koji nisu spremni za razgovor, nego sve rješavaju silom, moramo pobiti. Uzmimo pakistanske Talibane: Oni imaju dva zahtjeva, naime, da Pakistan prekine svoje veze sa USA i da se šerijat uvede kao jedina važeća pravna norma. Oni ne traže ulice, ne traže škole, ne traže posao. Oni su potpuno nekompromisni. Naravno, sa njima se ne može razgovarati. Vidjeli smo to 2009. u regionu Swat, kada je vlada pravila sve više ustupaka,  a ekstremisti su sve više napredovali. Njima se mora sasvim jasno reći: Sa vama ćemo razgovarati kada položite oružje. I ako to ne urade, moramo se sa njima boriti. Ako se hoće razgovarati sa Talibanima, onda samo sa pozicije sile.

SPIEGEL ONLINE: Da li bi vlada imala podršku stanovništva ako bi išla u borbu sa Talibanima?

Hoodbhoy: Kada se 2009. radilo o tome da li armija treba da ratuje protiv Talibana u regionu Swat, imala je žestok otpor stanovništva. Uprkos tome, armija je tamo išla. Danas je situacija u tom regionu znatno bolja nego pod Talibanima. Ja vjerujem da mnogi ne vole armiju, ali ekstremiste vole još manje. Ubjeđen sam da je vojno rješenje moguće.

SPIEGEL ONLINE: Koliko je jaka radikalizacija unutar pakistanske armije, koja uostalom raspolaže sa najbrže rastućim atomskim arsenalom u svijetu?

Hoodbhoy: Armija u svojoj suštini ne može biti drugačija nego društvo iz koga se regrutuje. Pakistansko društvo je islamskoj agendi dalo značajnu poziciju i to važi i za armiju. Vojska zato stoji pred velikim teškoćama. Tamo su oficiri koji se osjećaju kao dio pakistanske armije. Ali tamo su i oficiri koji se osjećaju dijelom armije islama. Svjetovne snage unutar borbenih snaga posmatraju to sa velikom brigom, ali nemaju odgovor na ovaj izazov.

spiegel.de

Foto: The Friday Times