Munib Delalić: Najbolje da me ”pronalaze” u onome što radim

Povezani članci

• Molba za pomoć migrantima u Sarajevu
• Roland Gilles: Razlozi koji građane odvode na proteste isti su u cijeloj BiH i šire
• Na sjeveru Kosova mirno, policija čuva zgrade opština
• Može li doći do promjene?
• KASNO MARKO NA KOSOVO STIŽEŠ
• Dno bezdana

Munib Delalić, (1950.)  jedan od najvećih suvremenih bosankohercegovačkih pjesnika, prevodilac, književni kritičar, esejist… Baveći se prosvjetnim i književnim radom, do rata živio u Mostaru. Od 1993. godine  živi u Oslu. Do sada je objavio 13 knjiga poezije. Prevodi s norveškog, objavio preko 30 knjiga u prijevodu. Zastupljen je u mnogim antologijama, nagrađivan za poeziju i za prevodilački rad.

Svoj „uski put prema dubokom sjeveru“ Delalić je „popločao“ mnogim prijevodima norveške klasične i moderne literature, preveo je preko trideset knjiga, tako da je svojoj domovini, svima nama, isporučio još jednu zlatnu škrinju, zadužbinu kakve nema u našoj literaturi, kazao je Mile Stojić u pogovoru Delalićevoj knjizi Svijetu sučelice, Sarajevo, 2009.

Kad govori o sebi, Munib kaže: „Nikad se nisam osjećao čovjekom javnosti, eksponiranje mi je uvijek bilo tuđe, ne volim ni promocije ni književne večeri, mislio sam i mislim da je najbolje da me ”pronalaze” u onome što radim.“

Prije povratka u svoju drugu domovinu, Norvešku, u intervjuu  za naš portal Munib  govori o svojim pjesničkim počecima, svom rodnom Ljubuškom, književnom radu,  norveškim piscima, Bosni i Hercegovini….

Munib Delalić

Razgovarala Štefica Galić

Tvoja knjiga „Razgovor s Nadom”  najbolja je objavljena knjiga članova Društva pisaca u BiH u 2010. godini iz oblasti poezije, proze, esejistike, književno-historijskih i esejističko filozofskih studija… U najužem izboru bila je i poetska zbirka Amira Brke „Turistički vodič” i roman Miljenka Jergovića „Otac”.

„Razgovor s Nadom”, Muniba Delalića, u prvom redu predstavlja značajan iskorak iz ranijeg pjesnikovog pjevanja, koje je prije svega nosilo atribut suzdržanog, hermetičkog. Delalićeva pjesma je napravila iskorak i iz sebe same, noseći pečat dehermetizacije, osnažena poetikom iskrenosti, ne praveći pri tom ni retoričku ni eruptivnu famu, nego kreativnu erupciju, zakoračila je u novi tematski i idejni prostor naše književnosti, dio je obrazloženja kojega je pročitala Kristina Mrđa, članica žirija.

Iskrene čestitke  na ovoj nagradi koja je i povod našeg  razgovora…  Nada, jedino utočište od egzilantske samoće, kako rečeMile Stojić, Nada, stvarna ljubav i družica tvog života. … Kako je nastajala ova knjiga i po čemu je iskorak iz dosadašnjeg Tvog pisanja? Jesi li sretan zbog nagrade, koja nije jedina do sada,  i šta Ti nagrade uopće znače?

– Hvala na čestitkama! No, ne znam jesam li baš sretan zbog nagrade (ah, što je sreća?), zadovoljan svakako jesam, i ugodno iznenađen, jer se nagradâ dosad i nisam baš naprimao. Nije loše biti nagrađen, premda ne znači da si s nagradom bolji pisac, kao ni da si bez nje lošiji. Nagrada, ako ništa drugo, skrene pozornost na knjigu, i njenoga autora, što nije nevažno, tim više ako si ”pisac na margini”, kamo me je, u svom obrazloženju, smjestio jedan od članova žirija. Inače je knjiga, kako i stoji u njenom podnaslovu, lirski dnevnik, koji je pisan skoro dvadeset godina, od mog dolaska u Norvešku, u jesen 1993, do naših dana, dakle malo poetsko svjedočanstvo mog egzilantskog življenja. Je li ona ”iskorak” iz mojeg dosadašnjeg pisanja? Ne znam, nerado govorim o svojim knjigama i svom pisanju, to prepuštam drugima, iako bih se možda mogao složiti s onima koji kažu da je ova knjiga nešto izravnija u odnosu na druge moje knjige, s neposrednijim obraćanjem čitatelju, a time mu valjda i bliža.

Kratki flashback, Tvoji počeci:  Ars mea, Mile Stojić, Diana Burazer, Miro Petrović…ljubuško druženje, prve knjige, ljubavi… Da li su te odredili na neki način?

– Kako da ne, Ljubuški je moj život! U njemu sam se rodio, tu sam stasavao, doživio prve ljubavi, počeo pisati, i premda danas u njemu uglavnom nema onih s kojima sam se družio (ili su na grobljima, ili su se rasuli diljem svijeta), Ljubuškom se stalno vraćam, i fizički, a posebno u svojim zapisima. Ljubuški je fenomen po mnogo čemu, te i po spomenutoj književnoj grupi ”Ars mea”, koja je osnovana ranih sedamdesetih po ideji Neđe Galića, jednog od ljubuških identitetskih znakova, i moga brata Slobodana, i koja je dala toliko afirmiranih pisaca da to ne bi bilo malo ni za daleko veće sredine. A tu je i ljubuška gimnazija, koju sam pohađao, i za koju me vežu lijepe uspomene, s profesorima koji su i usadili u me ljubav prema knjizi i lijepomu, što je umnogome i trasiralo moj životni put.

Od 1974. godine živio si i radio kao profesor književnosti  u Mostaru, sve do kobne 1993. Kako pamtiš Mostar, danas podjeljen grad?

– U Mostaru sam živio i radio pune dvije decenije, u njemu značajnije objavljivao svoje prve književne radove i svoje prve knjige, stekao nemali broj prijatelja, zasnovao obitelj, u njemu su mi se rodila djeca, Tihana i Vanja, i imao, čini mi se, lijep i sređen život. Mostar je bio nešto posebno, to sam uvijek osjećao i mislio, bio je grad kulture i umjetnosti, u njemu je bilo nemoguće ne pisati, ili ne baviti se nekim drugim umjetničkim poslom, slikati, svirati… Pamtim, recimo, generaciju sjajnih slikara, koju je svesrdno podržavao i o njima često pisao prof. Rade Prelević, čestit i uman čovjek; jedan od tih likovnih stvaralaca danas je u Norveškoj, Rusmir Mešić Rus, koji se na sjeveru sasvim afirmirao… Pa Narodno pozorište, s veoma bogatom tradicijom, Simfonijski orkestar, Prva književna komuna, Šantićeve večeri poezije, časopis ”Most”, gdje sam neko vrijeme bio član redakcije, pa Podružnica pisaca za Hercegovinu… Eh, Mostar… Zaista me boli što je doživio sudbinu takvu kakvu je doživio; kao da se sve zlo nedavnoga rata najviše prelomilo baš preko njegovih leđa, i još se uvijek prelama!

U početku svoga progonstva predavao si  bosansku književnost na sveučilištu u Oslu. Kako je bilo počimati u četrdesetinekoj na dalekom hladnom sjeveru, u novom svijetu u koji si, ne svojom voljom, bačen?

– Nije bilo nimalo lako, posebno ne u dobi kad si ”ni tamo ni ovamo”, ni dovoljno mlad da bi započeo s nečim novom, a opet ni tako star da bi se prepustio tek ”brojanju dana” i svođenju životnoga računa. Valjalo se ipak uhvatiti u koštac s izazovima, i ići dalje, jer sentimentalno meditiranje i puka kuknjava ne bi ničemu vodila. Kad sad o tome ponekad razmišljam, učini se da možda i nije bilo baš tako teško, iako znam da nije bilo tako. No, imao sam i sreću da sam se odmah po dolasku upoznao i sprijateljio s nekim, za mene važnim, ljudima, čija je pomoć bila dragocjena, kao što su prof. slavistike Svein Mønnesland i pjesnik Mathis Mathisen, a i još neki. A Norveška je, opet, takva zemlja da se čovjek lako snađe, ako si, naravno, spreman uložiti svoje znanje i htijenje.

Tvoje pjesme u egzilu  snovi su i čežnja za Hercegovinom, roditeljskim domom, likom  oca, majke, prijatelja, rodnog grada, dragih ljudi… uspomena. Pisanje Ti je pomoglo preživjeti  zlo vrijeme koje nas je zadesilo?

– Da, to mi je neizmjerno mnogo značilo. U svom sam prtljagu na sjever donio i tri gotove zbirke pjesama, koje su kasnije i objavljene, ”Lahor”, ”Zlatnik”, i ”Sjaj usputne postaje”, koja je djelomice nastala i u Norveškoj. A Norveška mi je, i to skoro odmah, omogućila da se bavim svojim pisanjem, odnosno da njegujem svoje uspomene, i da napisano objavljujem. To ne mogu nikada zaboraviti, i zato Norvešku doživljavam kao svoju drugu domovinu, a Oslo svojim drugim rodnim gradom, gdje sam se zaista ponovno rodio.

Prevodiš (do sada si preveo  31 knjigu) pišeš poeziju ( do sada si objavio 13 svojih knjiga) …neumoran si, samozatajan. Znam da ne voliš intervjue, promoviranje…Ti samo pišeš… Neka čitatelji pamte Tvoje riječi, (ne Tebe), Tvoj je stav. Smatraš da tek zapisano ostaje. Da li je to život kakav si želio, živjeti od pera?

– Vjerujem da svako, ko se imalo bavi pisanjem, bar ponekad pomisli kako bi bilo lijepo baviti se isključivo time, dakle pisanjem, i od toga živjeti. To sam i ja pomišljao, i bio uvjeren da mi se to nikada neće ostvariti. No, imao sam sreću da mi se taj san ipak postvari, i to u egzilu, te danas uglavnom živim od svog spisateljskoga i prevoditeljskog rada. Tako sam i mogao, za relativno kratko vrijeme, objaviti toliko knjiga. I sretan sam zbog toga, jedino me spisateljski rad, uz moju obitelj, i nekoliko odanih prijatelja, čini (potpuno) sretnim. No i to ima svoju cijenu, osjećam da sam se, mnogo radeći, nekako odveć osamio, izopćio od svega, ponekad se osjećam običnim najamnim radnikom (sjedim, prevodim i pišem, a Norvežani plaćaju po učinku, hehe).

Preveo si mnoge značajne norveške pisce (Per Petterson, Lars Saabye Christensen, Kjell Askildsen, Dag Solstad, Georg Johannesen, Knut Hamsun, nekoliko antologija norveške poezije) sigurno i desetine  puta više si ih pročitao, imaš najbolji uvid u norvešku književnost. Tko je po Tvom mišljenju najbolji suvremeni norveški pisac: pjesnik, prozaik…norveka duša? 

– Nisam baš siguran kakav i koliki uvid imam u norvešku književnost, premda sam s njom u stalnom doticaju. Znam samo da je norveška književnost nadasve zanimljiva i vrijedna svake pažnje, da država ulaže nemala sredstva u afirmaciju pisane riječi, posebno u njenu afirmaciju izvan norveških granica, i da se norveški pisci danas mnogo prevode, da su mnogi popularni u Evropi i svijetu, da se nagrađuju i najuglednijim književnim nagradama… Ko je od njih za mene najbolji? Teško mi je to reći, svi koje sam prevodio su mi dragi, i prevodio sam ih zbog njihove književne vrijednosti, naravno, premda najradije prevodim Larsa Saabya Christensena, i ako je to neki znak onda… Mislim da je Hamsun ipak jedan, skoro pa nedoseziv (osjećam se privilegiranim što ga mogu čitati u izvorniku, jer se prijevodom, u to sam se itekako uvjerio, ljepota njegova jezika umnogome gubi), ali mislim da je norveška duša ponajviše u njihovim narodnim pričama i bajkama, koje sam obuhvatnije prevodio, i što je 2004. objavljeno u knjizi ”Istočno od sunca, zapadno od mjeseca”.

Ja sam čitala uglavnom sve što si objavio u prijevodu u nakladničkoj kući Fidipid u Zagrebu. Nešto si objavio u BiH, Međugorju… Najveći dojam na mene je ostavio roman  Polubrat (Halvbroren, 2001.), Larsa Saabyjea Christensena.  Za ovaj roman autor je dobio mnoge nagrade, uključujući i najveće skandinavsko književno priznanje, nagradu Nordijskoga vijeća za književnost, a bio je nominiran i za prestižnu nagradu IMPAC u Dublinu. Kod nas  je također sjajno primljen. Gdje čitaoci mogu nabaviti Tvoje knjige?

– Radio sam s mnogim izdavačima, i u BiH i u Hrvatskoj, s Bosanskom riječi, Alefom, Meandrom, Algoritmom, Dobrom knjigom, Connectumom, Vremenom, a najviše s Obzorom i Fidipidom, i knjige se, koliko znam, mogu nabaviti u svim većim knjižarama u BiH i Hrvatskoj, ili izravnim obraćanjem izdavaču.

Mogu slobodno reći da Te više poznaju u Norveškoj, Hrvatskoj u Bosni nego danas u rodnom Ljubuškom i Hercegovini. Ništa više nije isto, svi smo  se promijenili. Došli su neki novi ljudi, otišli stari… Ipak, primjetila sam još prošlog ljeta, da si nasmijaniji nego nekad… Otud možda i knjiga “Razgovor s Nadom”, drugačija od dosadašnjih?

– He, nasmijaniji… Hvala, ako je to neki kompliment. Premda bih najradije citirao L. S. Christensena, koga sam citirao i u knjizi ”Razgovor s nadom”, da je žalost odjevena u ruho smijeha… Ne znam, možda sam se napokon pomirio sa sudbinom, hehe. No, ako je knjiga ”Razgovor s nadom”, kako kažete, drugačija knjiga, ne mislim i da je veselija od mojih prethodnih knjiga, naprotiv. A to ko me poznaje, ili ne poznaje… Onaj ko bi me trebao poznavati, taj me valjda i poznaje. No, nikad se nisam osjećao čovjekom javnosti, eksponiranje mi je uvijek bilo tuđe, ne volim ni promocije ni književne večeri, mislio sam i mislim da je najbolje da me ”pronalaze” u onome što radim.

Što misliš o bh-književnoj sceni danas? Mnogi naši pisci su politizirani, umjeto  promoviranja ideje mira, pravde, tolerancije, oni raspiruju mržnju, nacionalnizam…znamo koliko zla je takva retorika prouzročila u Bosni i Hercegovini. 

– Nemam priliku intenzivnije pratiti zbivanja u bh. književnom životu, pročitam tek sporadično ono što se objavljuje, nažalost. No, poznato je da su mnogi pisci pred rat i u ratu bili barjaktari zla, i naravno da nije dobro ako je taj trend i danas prisutan. Dobar bi pisac trebao biti i dobar i pošten čovjek, estetika bi trebala ići ”ruku pod ruku” s etikom, premda znamo da to i nije uvijek tako.

Možeš li komentirati stanje u našoj zemlji s trokleroetnoklepto-rušiteljima koji su na vlasti, držeći nas u agoniji već dvadeset godina? Umire li Bosna?

– U Bosni danas nije lako biti optimist, nakon sveg zla koje se dogodilo, i još uvijek događa. No, volio bih kazati da Bosna (i Hercegovina) kao zemlja umrijeti ne može, da je odveć dubokih i snažnih korijena da bi tek tako nestala, da zemlje ostaju a države umiru, i da bi Bosna i Hercegovina kao (ovakva) država trebala umrijeti, i to: što prije, tim bolje. Ali je moja želja i moj glas tek krhak vapaj u pustinji.

Dehumanizacija Zapada, ovaj stravični napad u Norveškoj, terorizam svih boja u cijelom svijetu…. Proizvodi li današnje društvo ovakve monstrume, ili je problem u nečem drugom?

– Nije lako odgovoriti na to pitanje, bojim se da je problem možda dublje i šire naravi. No, ono što se nedavno dogodilo u Oslu i Norveškoj, umnogome djeluje neshvatljivo, šokantno. Norveški, i skandinavski prostor u cjelini, važi za možda najhumaniji, najzdraviji prostor, prostor u kojemu se doista živi po mjeri čovjeka. Norveška se, recimo, smatra i najsigurnijom zemljom na svijetu. Ali, eto, i na takvom se prostoru rodi monstrum, što možda samo dokazuje da nema sredine koja je potpuno zaštićena od ludila i zla.

Razmišljaš li o povratku jednog dana, u Ljubuški, ili negdje u BiH?

– O povratku razmišljam, naravno, i ako se on dogodi, to bi mogao biti samo povratak u Ljubuški. Tu sam se rodio, tu sam činio svoje prve životne korake, i možda ne bi bilo nelogično u Ljubuškom i završiti svoj životni vijek. No, nekad pomislim da i nije važno gdje obitavaš, gdje ti je adresa, iako dobro znam da to i nije nevažno.

Možemo li očekivati uskoro Tvoju novu knjigu?

– Nerado govorim o onome što radim, a nekog vraga stalno radim. L. S.  Christensen, jedan od najmudrijih norveških pisaca, kojega često citiram, ima običaj kazati da nikada ne treba govoriti o onome što planiraš uraditi, ili o onome što radiš, jer onda obično od toga ne bude ništa. No, ipak da kažem da bi se najesen trebale pojaviti dvije, možda i tri, a moguće čak i četiri knjige u mom prijevodu s norveškog, s tim što se neprekidno zapisuje i ponešto od mog svakodnevnog razgovora s nadom (i Nadom), kojemu kraja kao da i nema. Vidjet ćemo što će biti od svega toga.