Muamer Brekalo: Optimističan sam i pored svih nakazluka i nelogičnosti u Mostaru

Izdvajamo

• Što se tiče Mostara, nekako sam uvijek optimističan i pored svih nakazluka i nelogičnosti koje svakodnevno vidimo. S jedne strane Mostar je grad kao i svi drugi u BiH, a s druge strane Mostar je vrlo specifičan. Sviđalo se nama ili ne Mostar i njegovi građani su u bliskoj prošlosti pretrpili grdne rane. Treba biti vrlo odmjeren pa pričati ko je ko i šta je šta, sada i ovdje u Mostaru. Uglavnom političke elite su u sprezi sa tajkunima i oni fino surađuju. Podjele interese i resurse između sebe, a u medije šalju jednu drugu sliku. Onu kako brinu o narodu i ekonomiji. Otprilike to ovako izgleda: Raspravlja se o mravima, a slonovi nam prolaze ispred očiju.

Povezani članci

• Kako do istine i pravde?
• “Pax Bosniensis” ponovo na sceni
• Bilježnica Robija K.: Uvod u lustraciju
• Hercegovina se priprema jer stiže Dinamo
• Mostarsko – Vukovarski antisrpski antagonizam!
• Anketa

Muamer Brekalo, Mostarac, altruista, čovjek koji ide srcem, bez kalkuliranja, pomažući gdje god zatreba, bez poziva, onda kada osjeti da je pomoć potrebna. Njegova djela govore o njemu više od riječi.

Njemu je najnormalnije naći torbu sa 74 000 KM, i vratiti je čovjeku koji ju je izgubio ne želeći uzeti nagradu koja se obično daje čovjeku koji je pronađe. Najnormalnije mu je da sa grupom svojih prijatelja-dobrovoljaca organizira gašenje velikih požara po Hercegovini, danima ne spavajući niti dolazeći kući, zadobijajući ozbiljne povrede. Njemu je normalno skočiti u Neretvu usred zime, spasiti čovjeka koji je vozeći auto doživio moždani udar, te pritom sletio s ceste u kanjon Neretve. Njemu je najnormalnije bilo one ledene zime 2012. kada je snijeg napadao nezapamćeno u Mostaru, paralisao cijeli grad i okolicu, samoinicijativno reagirati i pomoći više ugroženih ljudi, čisteći snijeg i dostavljajući im hranu, lijekove, hranu za stoku, itd. A potom se odmah javiti u Štab Civilne zaštite, unatoč povrijeđenim leđima, te provesti vrijeme s momcima iz Gorske službe spašavanja Mostar, djelujući zajedno sa njima.

Muameru je najnormalnije bilo odmah poći u poplavljena područja u Bosni, u maju ove godine, pomoći ljudima koji su ostali bez ičega, vozeći i dijeleći humanitarnu pomoć, tamo gdje se drugi nisu usudili, organizirajući i koordinirajući akcije, ne bojeći se pri tome za svoje zdravlje, ostavljaući kući petomjesčnu kćerkicu i suprugu. To su samo neke, poznate crtice iz Muamerovog života.

Razgovarala: Štefica Galić

Navikli smo da svako malo čujemo vijesti o Vašem aktivizmu, humanizmu, altruizmu, no nigdje nismo našli malo opširnije: ko je zapravo Muamer Brekalo? Kakva je Vaša životna priča, šta volite, šta Vas pokreće, šta Vam daje toliku energiju zapravo?

Rođen sam u Mostaru 1979. godine. Mašinski tehničar po struci. Živim sa svoje dvije cure. Suprugom Aidom i osmomjesečnom kćerkicom Esmehanom. Vanredni studij sociologije sam stornirao na neko vrijeme.

Moj otac je bio fizički radnik, kasnije viljuškarista u Đuri Salaju. Mama je neko vrijeme radila u Hepoku, a kasnije je bila domaćica. Imam godinu i pol mlađeg brata Adisa. Bili smo živa i otresita djeca. Roditelji nisu prihvatali kompromise kada je u pitanji bio odgoj. Pravo drugog i drugačijeg se visoko vrednovalo i poštovalo. Radili smo od malih nogu, zajedno sa roditeljima oko zemlje, uzgajali duhan, krompir, žito, pilali drva i prodavali ih, brali ljekovito bilje, itd. Moralo se, jer je plaća u oca bila vrlo mala, pravila se kuća, nas dvojica išli u školu, bile su stalne inflacije…

Od malih nogu sam volio čitati. Nije me mogla zadovoljiti samo školska biblioteka. Čitao sam i upijao sve kao sunđer. Od Lunovih Magnus stripova do Hegela. Dosta mojih prijatelja su bili katolici i pravoslavci pa sam pročitao Bibliju. No već tada sam razvio kritički osjećaj za sve oko sebe. Fino sam crtao i slikao, bio u likovnim školskim sekcijama. Pred sami rat sam naučio svirati. Nastavnicu Muzičkog vaspitanja, gospođu Ružicu sam volio… A onda je došao rat. Cijelo vrijeme rata sam bio u Mostaru. Nagledao se i doživio svašta. Ratne 95. sam dobio još jednog brata, Senada.

Poslije rata se radilo sve i svašta da bi se živijelo dostojno. Naravno uvijek se vodilo računa o obrazu. Mama je ubrzo obolila, te postala invalid. Posljedica teškog života. Ona je žrtvovala svoje zdravlje za porodicu. Ni moj otac, niti ja i brat Adis, nismo se znali a ni htjeli laktati niti ulizivati poslijeratnoj vlasti. Naša kuća, iako ratom devastirana, nikada nije obnovljena. U isto vrijeme su se šakom i kapom dijelile donacije u građevinskom materijalu, mašinama, bespovratnim kreditima, štelili poslovi i tenderi, zapošljavali se podobni. Radio sam najteže poslove uglavnom. No cijena za to je bila narušeno zdravlje, tačnije problemi sa kičmom. Ipak to me nije sprečavalo da i dalje nastavim raditi fizičke poslove. Slobodne trenutke sam provodio uz tomove knjiga, čitajući djela iz književnosti, filozofije, psihologije, logike, historije, itd. Nisam mogao zbog loše finansijske situacije ići na fakultet, ali mi zato niko nije branio da čitam. Volim prirodu, planinarenje, rafting, volim putovati. Jednostavno volim pokret kao način života. Eto, nahvalih se ja ovako, na brzinu…

Muamer s građanima Mostara koji su protestirali protiv napada na naselja u Pojasu Gaze

Muamere, Vaša hrabrost, nesebičnost i humanost potvrđena u bezbrojnim situacijama ostavlja nas zadivljene, ali i postiđene jer je danas rijetkost vidjeti takvo što. Pomažući drugima često ugrožavate vlastiti život: upravo ste se vratili iz bolnice. Što se dogodilo?

Ja često kažem da je čovjek ono što radi a ne ono što misli da jeste. Nisam nikakav supermen, običan sam čovjek sa brojnim manama. Moja motivacija, te moja duševna, moralna i mentalna hrana su one dobre ljudske vrijednosti koje su bezvremenske, univerzalne. Tvrdoglavost je moja karakteristika, za mene ne postoji ništa za što bi se moglo reći – e ovo ne može. Sve može, samo treba pronaći način. Kad je namjera iskrena, ona uvijek nađe put i način ostvarenja. Prije ili kasnije.

Zbog svega toga se duboko unesem u sve što radim, radio za svoj ili opći interes. Ne primjećujući tako, često zanemarim sebe i svoje potrebe, ignorišući signale koje mi danima šalju tijelo i um da se odmorim i okrijepim. Supruga i prijatelji me stalno opominju da usporim. Nedavno mi je prvo opao imunitet, a uskoro sam pokupio i neki virus za koji doktori nisu ustanovili tačnu dijagnozu. Odležao sam na Infektivnom, sada se oporavljam. Trebaću malo više vremena da budem ponovo fit, jer me ovo baš iznurilo i ispilo mi snagu. Tek nedavno sam napravio retrospektivu i shvatio, da od majskih poplava zapravo nisam našao slobodan dan samo za sebe, svoje potrebe i svoje dvije cure. Svi su mi rekli da ne radim više tako, a ja im obećao da neću. Ali lako je jeziku slagati. Prije ovoga sam par puta bio hospitaliziran. Jednom je stanje bilo ozbiljno. Doktori su mi rekli da se samo rijetki izvuku iz stanja u kom sam bio tada, ali za mene je to bio veliki izazov i uz velike i dugotrajne napore i borbu, hvala Bogu uspio sam. Doktori su se tada divili mojoj mentalnoj snazi.

Muamer Brekalo voli planinarenje

Vaš rad su prepoznali mnogi, bili ste na prijemima u Predsjedništvu BiH, kod Predsjednika Federacije, gradonačelnika Mostara, pojedinih ambasadora u našoj zemlji, mnogih sportskih, kulturnih i javnih ličnosti. Bili ste u skoro svim medijima, u talk show emisijama. Pišete i kolumne. Vaš požrtvovan rad prilikom majskih poplava su prepoznali Vedad Ibišević, Miralem Pjanić, Elvir Rahimić. Posjetili su Vas i ponudili konkretnu pomoć.

Pa ne znam. Valjda ljudi prepoznaju kad neko nešto iskreno i dobro radi. Nema čovjeka koji ne voli iskrenost i dobro. Napišem pokoju kolumnu, ali rijetko, jer danas svak svašta piše. Što se tiče poplava, u pravu ste. Da, bili su nam Vedo, Mire, Rahimić i mnogi drugi, ali ja sam tada bio zajedno sa mojim prijateljima iz Asocijacije sportskih novinara, i oni su došli radi njih jer se poznaju od prije. Tu smo se upoznali svi i stvarno su me oduševili kao osobe. Bez ikakve pompe su ponudili konkretnu pomoć. To jako cijenim.

Dugo ste bili bez posla. Danas radite, imate obitelj. Kako se nosite sa svim u vremenu kada je posao postao privilegija, kada država ne funkcionira, kada živite u podijeljenom gradu koji nije imao izbore već osam godina?

Da. Ko je navikao raditi i dan bez posla mu je dug. Hvala Bogu danas radim, u svojoj struci, volim svoj posao. Imam dovoljno za sebe i potrebe svoje porodice. No teško mi pada kad se sjetim ljudi koji se bore i žive dan za dan. Radio sam zajedno s njima, dijelio s njima dobro i zlo. Znam težinu njihovih briga, ali i nadanja. Nažalost, živimo u klasnom, skoro kastinskom društvu. Velike su razlike u blagostanju i bogatstvu, odnosno siromaštvu među ljudima. Govorim o razlikama unutar nacionalnih korpusa, a ne među narodima u BiH. Tako da u startu pada svaka priča da nam je za ovakvo teško stanje kriv onaj drugi a ne mi sami. Sama pomisao da smo mi jedni drugima „drugi“ mi je nekako neljudska prije svega. Neprirodno je da nam može biti bliži neko ko ne živi ovdje sa nama i ko je daleko, a da nam je dalek onaj što živi uz nas. Danas je običan čovjek sluđen. Pored svakodnevne borbe s preživljavanjem, bombardiran je oprečnim vijestima o jednim te istim događajima i ljudima. Svako svakome spočitava, optužuje, presuđuje… No u prljavu ogledalu se niko ne može ogledati. Što se tiče Mostara, nekako sam uvijek optimističan i pored svih nakazluka i nelogičnosti koje svakodnevno vidimo. S jedne strane Mostar je grad kao i svi drugi u BiH, a s druge strane Mostar je vrlo specifičan. Sviđalo se nama ili ne Mostar i njegovi građani su u bliskoj prošlosti pretrpili grdne rane. Treba biti vrlo odmjeren pa pričati ko je ko i šta je šta, sada i ovdje u Mostaru. Uglavnom političke elite su u sprezi sa tajkunima i oni fino surađuju. Podjele interese i resurse između sebe, a u medije šalju jednu drugu sliku. Onu kako brinu o narodu i ekonomiji. Otprilike to ovako izgleda: Raspravlja se o mravima, a slonovi nam prolaze ispred očiju.

Znam da ste apolitični. Ali ipak ću Vas pitati: vidite li izlaz iz ovakvog stanja u Mostaru, ali i cijeloj BiH? Razmišljate li kad o odlasku iz Mostara?

Bez političkih sam ambicija, no pitanje je da li čovjek može baš biti totalno apolitičan ako ima imalo kritičnosti prema ovom šizofrenom stanju i imalo tankoćutnosti prema pravdi i istini. Imao sam više ponuda od raznih političkih stranaka da se uključim, naravno odbio sam svaku. Izlaz uvijek postoji, iz svake situacije i stanja. Pitanje je volje i truda samo. Potrebni su karizmatični ljudi, vizionari, oni koje će voditi politiku realnog, a ne utopističkog ili fatalističkog karaktera. Takvi ljudi moraju imati sposobne timove, koji će ponuditi ostvarive planove i izlaze iz ovog luđačkog stanja. A za sve to trebaju, jasni i čvrsti, beskompromisni stavovi kada su u pitanju borba sa korupcijom, nepotizmom te ratnim zločinima. Trebaju nam ekonomska štednja, ciljana ulaganja, pametno iskorištavanje resursa ove zemlje. Trebaju nam najobrazovaniji, najrevnosniji i najpametniji, a ne najpodobniji kadrovi. Ovdje se sve mora riješavati zajedničkom sinergijom opet, jer su nam drugi nametnuli neprirodno stanje stvari. Ne razmišljam o odlasku iz Mostara. Svako stanje ima svoj početak i svoj kraj, pa tako i ovo. Treba se hvatati ukoštac sa događajima, a ne bježati od njih ili ih ignorisati.

Muamer s prijateljima

Mladi bi mogli i trebali biti pokretači promjena u društvu u kojem žive, no ne mogu ne primjetiti da zainteresiranost mladih ljudi nije na nekom pristojnom nivou kada govorimo o „društvenoj atmosferi“, premda postoje razna omladinska udruženja i grupacije kojima bi se mogao veći broj mladih pridružiti i svojim aktivizmom doprinijeti određenim promjenama: u čemu Vi vidite problem?

Mladi bi trebali biti pokretači promjena, oni bi trebali biti ti koji donose nove vrijednosti i kvalitete u društvenu zajednicu. Trebali bi, ali nisu nažalost. Studenti su najbolji primjer. Poskupe im školarine, naprave proteste, odazove im se jedva 20-ak % članstva, prohodaju do kantonalne vlade, malo se zviždi, pročitaju se tekstovi i ujeo vuk kenjca. Niko iz vlasti ih ne shvati ozbiljno. S druge strane kada su koncerti šund muzike ili partiji uz obilje alkohola isti se odazivaju masovno. O stanju duha koji vlada među mladima, ali i oslikava ukupno stanje u društvu je dovoljno reći da im je glavna želja otići vani, na Zapad. Gdje je tu njihov mladalački elan, gorljivost, poduzetnost, kreativnost, inovacija? S druge strane ih se ne može ni kriviti, jer društvo im nije omogućilo da razviju i pokažu svoje vještine. Kad bi se njih optužilo to bi bilo kao kad bi najboljem kuharu dali samo vodu i brašno i zahtijevali od njih da naprave tortu.

Osnovali ste Fondaciju Bazara? Koja je misija i plan ove Fondacije?

Da. Osnovao sam Fondaciju Bazara, ustvari nije još sve dovršeno, završavamo. Prije svega na to su me potakli i dobrim djelom nagovorili drugi. Hvala Bogu stekao sam dosta prijateljstava i poznanstava iz svih sfera života, političkog, sportskog, umjetničkog, i oni to stalno potenciraju i raspituju se „kad će ta fondacija više krenuti sa radom?“ Kažu mi „Muamere ti si neko iza koga stoje djela kojima smo svi svjedočili, ti si neko ko je riskirao život zbog drugih, i na kraju ti si neko ko završi posao koji počne, ti si jednostavno brend, tebi ljudi vole i vjeruju ti“. Okupio sam dobar tim mladih ljudi. Želimo da ponudimo jedan drugačiji pristup u svemu. Misija ove fondacije su univerzalne ljudske vrijednosti. Fokus je na čovjeku i njegovu usavrašavanju, jer znanje je jedino mjerodavno stepenovanje i jedino koje vodi našem napretku. Treba znati razlikovati inteligenciju i obrazovanost, religioznost i duhovnost. Predrasude i mitovi, te njihovo neutralisanje je još jedno polje na kome ćemo raditi. Zatim, konkretne stvari, kao što je rad sa kriznim grupama ljudi. Razni oblici pomoći i edukacije društvenih grupa i zajednica. Ukratko želimo razviti više sekcija/sektora unutar fondacije. Prosječnost i površnost neću prihvatiti. Humanitarnim radom se ne želimo baviti, na moje izričito zahtijevanje. Jer svjedočio sam više puta kako se na taj način manipuliše ljudima. To je najjadniji, umobolan oblik okorištavanja humanosti i dobrote ljudi. Kad su bile ove majske poplave zvali su me ljudi iz dijaspore koje ni ne znam, moleći me da ja dočekam konvoje humanitarne pomoći koje su oni spremili, te da ih sprovedem i podijelim unesrećenim ljudima lično. Svakom zahtjevu tih ljudi sam zahvalio, iako je velika stvar kad ti ljudi vjeruju i ukazuju čast, ali nisam prihvatio niti jednu ponudu. Upućivao sam ih ili na institucije ili na ljude direktno na terenu.

Hvala Vam, gospodine Brekalo!