Milan Račić: Naši neprijatelji su vladajući paraziti koji žive od našeg rada

Povezani članci

• Basara: Smrt Srbima – sloboda fašizmu!
• Koliko je nacionalizma Hrvatima prihvatljivo?
• Tamir Waser: Ljudi hoće posao, a ne prazne priče
• Prosvjed „Radnički Božić pred Čovićevom vilom“
• Sram vas bilo ministre Kujundžiću
• Ladislav Babić: Maloljetno društvo (1)

Milan Račić je jedan od najvažnijih intelektualnih pojava u prijeratnom i poslijeratnom Mostaru. Bez dlake na jeziku govori ono što se drugi ne usude ni pomisliti. Aktivan je u SUABNORu grada Mostara. Mada ima više identiteta, ističe samo dva: ljevičar i antifašista. Dobio je  novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” zbog tekstova koje već godinama objavljuje na našem portalu.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Račiću, navršilo se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koliko je BiH napredovala u tih 25 godina? 

Rat je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, a nastavak u mirnodobskim uslovima još nije prestao. Od tog sporazuma vladajuće političke elite uzimaju samo onoliko i ono koliko im je potrebno za ostvarivanje svojih ciljeva. Nikada Dejtonski mirovni sporazum nije primjenjen u cjelosti, a pogotovo njegov Anex IV, odnosno Ustav ili Anex o povratku izbjeglica. Interesantno je da ga najviše napadaju njegovi direktni stvaraoci i sudionici. Govore da je to ludačka košulja. No ludačku košulju oblače samo onom kome su prethodno stručnjaci uspostavili adekvatnu dijagnozu. Napredovali smo samo toliko da dvije i po decenije nema rata, ali u tih 25 godina nema ozbiljnog pomaka ni na jednom planu: demokratskom, ekonomskom, kulturnom, obrazovnom, političkom…Naprotiv, svi smo u ćorsokaku. Građani najviše, a političke elite ponajmanje. Istovremeno, međunarodna zajednica se zadovoljava činjenicom da ovdje nema više rata, privatizuju sve od domaćih banaka do prirodnih bogastava. Naravno, tako ostvaruju svoje geopolitičke ciljeve, ekonomske interese i uticaj na ovim prostorima. I sve to preko leđa tri konstitutivna naroda i nešto preostalih građana. Primjera radi, naši vlastodršci nemaju odgovor ni na jedno pitanje koje se tiče migrantske krize. Tako je ili slično u svim oblastima. A što li ćemo tek sa presudama Suda za ljudska prava i zadnjim mjestom na putu ka Evropskoj uniji. Sem lažnih obećanja, ni santimetar dalje. Nasukali su nas devedesetih i još se odmotavamo.

Čini se da se po pitanju kulture sjećanja nalazimo u 1993.. Šta je razlog tome? 

Danas se u poštenje i obraz najviše kunu oni koji to nikad ni imali nisu. Zabijene glave u pijesak, a mladima natovareno breme rata i da rješavaju ono što su stariji zakuhali. Poslije rata dogodilo se da našim životima upravljaju vjerski službenici, ratnici, falš političari… Takvi danas 2020.godine, rušenje spomenika, macole i čekiće prikazuju demokratijom. Sve se pobrkalo. Važnija smrt od života, izgled od duše, pare od humanosti, loše od dobrog, nečovjek od čovjeka. Vlast je struku i dobre ljude isknjižila i sa ulica i iz institucija. Samo manji dio intelektualne elite na pravi način i otvoreno ukazuje na naše opšte sivilo i pravce kud i kamo bi trebalo.

Nedavno smo vidjeli da obični ljudi opraštaju “svojima” sve, uključujući najgore i najmonstruoznije zločine za koje su lično odgovorni. Kako to komentirate? 

BiH je politika straha i neizvjesnosti, kombinacija kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti. Umjesto afirmacije onih najboljih koji su pomagali druge i drugačije, na sceni su tzv. ratni heroji, pa i ratni zločinci. Ne može Amir Reko, čovjek koji je spasio pedeset civila druge nacionalnosti, ni u opštinu Foča, a mogu i biraju se oni drugi na gotovo sve funkcije, posebno tamo gdje je vlast, a pare pogotovo. Običan čovjek im je samo sredstvo za ostvarivanje poganih nakana.

Treba li donijeti zakon kojim će se kažnjavati negiranje gonocida i presuđenih ratnih zločina kao i slavljenje ratnih zločinaca?

Gotovo dvije generacije jašu nacionalističkim pričama, veličaju svoje, negiraju druge i drugačije. Od kulture, do politike i obrazovanja. U takvom miljeu gotovo da postaje normalno negiranje genocida i slavljenje zločina i zločinaca. Ako treba i zakon, da. No prije toga treba utvrditi istinu o svemu i svakom, te temeljito reformisati obrazovanje, kulturu, sport i društvo u cjelini.

Treba li Međunarodna zajednica kažnjavati one političare koji negiraju genocid i ratne zločine?

Najbolja kazna za sve njih jeste da im se na izborima pokaže crveni karton, a mi sami da rješavamo svoje probleme. Ovdje su očekivanja da nam sve što mi ne znamo ili nećemo da znamo, rješavaju stranci, što je i nerealno i neblagotvorno. Sve dok očekujemo da nam međunarodni, visoki ili niski predstavnici riješe probleme, još ćemo se više zapetljavati, međusobno svađati, mučiti, a bogami treba priznati i mrziti.

Kako komentirate nedavno završene općinske izbore u BiH i mogu li oni pomoći da kultura sjećanja postane važnije pitanje kod nosioca javnih funkcija? 

Narod(i) su se tri decenije divili lošim političarima kao bankomatu koji izbacuje njihov novac, glasali za one koji su im potjerali djecu u nedođije, opozicija nije bila u stanju organizovati ni samu sebe, a tek društvo i državu. Radujemo se tuđim porazima, a ne razmišljamo da će već sutra zakucati i na naša vrata. Uveli smo “kiseljak obrazovanje”. Naš neprijatelj  nije ni Marko iz Banja Luke, Mate iz Posušja ni Meho iz Tuzle. Naši neprijatelji su vladajući paraziti koji žive od mog i tvog rada. Objesni i osioni, polupismeni tajkuni. Sve dok se to ne promijeni, kultura sjećanja biće samo naša i njihova, moja i tvoja. Kod nosioca javnih funkcija još i više, pa čak i kad se promijeni vlast i nosioci javnih funkcija.

Uskoro su izbori u Mostaru, može li dolazak novih ljudi učiniti da se Mostar i Mostarci suoče s ratnim naslijeđem? 

Nikada od devedeset i druge nisu bile bolje prilike da građani obore ove što nas pune tri decenije jašu. U Mostaru za naših 50 miliona KM godišnje, a šire u BiH za silne i nedokučive milijarde. Jašu nas nacionalističkim pričama. Dogorilo je običnom građaninu pa, čak, i vjernom im glasaču koji se avertio i skontao da, od do sada vladajućih, neće nidokle. Vide i oni koji do sada nisu progledali da ih sadašnji vode jedino u pustoš, neizvjesnost i 18 vijek. No pobjede ne dolaze same od sebe. Sad bi, među pobjednike, Sarajevo to pokazuje, da se ukrcaju i oni koji su, ovako ili onako, bili uz vladajuće. Oni koji su doprinijeli slomu ljevice, protjerali njene najbolje ljude, a prvom prilikom za sebe i svoje uzeli nepovratna sredstva i to zamislite od koga. Od invalida i za njihovo zapošljavanje. Svoju bahatost pravdali su da je sve bilo po zakonu i propisima. Tako novokopomponovani i novoizabrani ne znaju da su se slikali sa presuđenom zastavom i obilježjima. Istovremeno fenomenalna i univerzalna poruka sa predstave Mostarskog teatra mladih – Uspavanka za Mladenku – o stradanju nedužnih civila u Grabovici nema ni približno odjeka kako to imaju nacionalističke poruke sa predizbornih skupova. Toliko je ludila unijeto u našu svakodnevnicu da se i dobro upućenima veoma teško snaći. Moram priznati da, bar do sada, nisam čuo da su se nešto posebno i novi kandidati za gradsko vijeće angažovali na iznošenju strateških planova ili iskazali ličnu odlučnost u namjerama velikonacionalista da pometu Partizanski spomenik. Strah me od poraza, znajući da često i velike pobjede postanu još viši porazi. Posebno kad ste nerealni, osioni i bahati, kad vam je fotelja zacrtani cilj, a neznate ni osnovne tačke vlastitog programa. Sve ćemo to, uostalom, provjeriti dvadesetog decembra. I poslije, svakako.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.