INTERVIEW dr. Esad Bajtal: Biti “ostali“, znači – ne postojati, biti nula, i ja to jesam!

Autor/ica 👤tačno.net 4.10.2013. u 08:59

Povezani članci

Foto: MARIO ILIČIĆ

Prof. dr. ESAD BAJTAL upravo je objavio svoju devetu knjigu NEOFAŠIZAM U ETNO-FRAKU; u otvorenom i polemičnom razgovoru za naš magazin ovaj pedagog, psiholog, filozof i sociolog govori, između ostalog, o 85 multimilionera ove gladne zemlje koji u svojim etno-patriotskim džepovima drže devet milijaradi dolara koje su “zaradili” zdušno radeći na riskantnom poslu “zaštite vitalnog nacionalnog interesa”

Razgovarao: DINO BAJRAMOVIĆ, Slobodna Bosna

Neofašizam u etno-fraku autora prof. dr. Esada Bajtala njegova je treća knjiga objavljena u Smeđoj biblioteci Izdavačke kuće Rabic iz Sarajeva. Promovisana je 30. septembra u Velikoj sali Općine Stari Grad, a među brojnim prisutnim te večeri izdvojit ćemo visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Valentina Inzka i osnivača Stranke za BiH Harisa Silajdžića. U svojoj novoj knjizi Bajtal je kritikovao mnoge, od Milorada Dodika, koji je u sebi sabrao gotovo sve nusprodukte ovog društva od 1990. naovamo, pa do Tetke Zilhe iz Narodne kuhinje Stari Grad u Sarajevu, Majke Tereze za gladne glavnog grada naše države, koja siromašnima pomaže iz budžeta koji su napunili oni koji su najviše pokrali. Ako je Dodik “lijevi” a Tetka Zilha “desna”, šta je između?

“U zemlji isključivosti i crnobijele, ili-ili, logike bivanja, sredina zapravo i ne postoji. Isključivosti se uzajamno prizivaju i dodiruju. Zatvaraju krug nemoralnog licemjerja što se uredno klati na retoričko-politikantskoj ljuljašci raspetoj između političkih i ‘narodnih’ kuhinja. Korov etno-ublehaštva prekrio je javni bh. prostor. Tetka Zilha nije ni najmanje kriva za to. Štaviše. Ona se, u svojoj nedužnosti, obrela na tužnom mjestu ‘narodne’ kuhinje koja projektovano okajava loše savjesti neodgovornih koji su Zemlje doveli do prosjačkog štapa. Što se knjige tiče, ona je nijemi dijalog pobunjene svijesti sa šarlatansko-politikantskim vremenom u kome su Istina i Laž zamijenili svoja mjesta. Naravno, ‘laž je religija robova i gospodara, a istina Bog slobodna čovjeka’, kojeg ovdje skoro da i nema”, odgovara Esad Bajtal na naše pitanje.

GLADNI, GOLI I BOSI

Je li Milorad Dodik najveća opasnost po opstojnost naše države?

Nije on nikakva i ničija opasnost. On je beznačajni, neinteligentni nezasitnovlastoljubivi blefer kome iščašeni dejtonski kontekst ide na ruku, stvarajući tako privid nekakve njegove važnosti. Kako ga spriječiti? Nikako! On već poodavno pada.Verbalni prostakluk, neobrazovanost, slijepa narcisoidnost, autistična samodovoljnost i materijalna nezasitnost je ono što će ga neodložno skloniti sa političke i prebaciti na sanaderski adekvatnu scenu. Nije moje da prognoziram. Ali, logički govoreći, gladni, nezaposleni, opljačkani i izvarani, građani manjeg entiteta moraće na izborima birati imeđu njegove vlastodržačke oholosti i budućnosti sopstvene djece. Biće zanimljiva borba između njegove spremnosti na izbornu prevaru u svrhu održanja status quoa, i životne potrebe poniženih građana da se odnosi političkih snaga konačno promijene u njihovu korist.

Sudeći po imenu i prezimenu, mada “tko sam ja da sudim”, Vi i ja pripadamo istom nacionalnom korpusu – bošnjačkom. Ko nas to, takve kakvi smo, i gdje vodi?

Mene ne vodi niko, a nadam se ni Vas, niti ja, s druge strane, imam bilo kakve potrebe i ambicije da vodim bilo koga. I nemam korpusa. Ni nacionalnog ni vjerskog. Kao gnostik izabrao sam da živim po uzusima vlastite savjesti. I plaćam punu egzistencijalnu cijenu tom izboru. Biti individua nije plodno, ali je časno.Što se imena tiče, nisam ga birao. Dali su mi ga roditelji, a prezime preci. I jedni i drugi, ako idemo dovoljno daleko u povijest čovječanstva, i ako je vjerovati svetim knjigama, Adam i Eva – Adem i Hawa – su zajednički biološki korijen svih nas, i svi ljudi su braća i sestre.

Nećemo o Sejdiću i o Finciju, o njima su Oni juče razgovarali u Bruxellesu, ali hoćemo i o Hrvatima u BiH, pa da u ovom intervjuu još na početku zadovoljimo sve konstitutivne. Kako se postaviti prema problemima Hrvata u BiH, tipa treći entitet, kanal na hrvatskom jeziku, Mostar kao stolni grad…?

Budimo racionalni i ljudski trezveni. Bez navijačke ostrašćenosti “za” i “protiv”. Govorimo jezikom životnih činjenica. Imamo li već jedan unitarni etno-entitet, sa čistokrvnom etno-vlašću na čelu? Imamo. Teče li tamo med i mlijeko? S druge strane, imamo hrvatske i bošnjačke etno-kantone i etno-vlasti. Kako u njima ljudi žive? Nikako! Jad, i bijeda, štrajkovi… Očito, predizborne bajke tipa “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”, i kad postanu stvarnost, ne rješavaju egzistencijalne probleme ljudi. Ni jezik nije ono od čega se živi. Rješenje je u dobro i pošteno uređenom društvenom sistemu u kome će svi biti ravnopravni i imati šansu da žive od svog rada i svojih sposobnosti.

VIŠE OD FAŠIZMA

U knjizi Neofašizam u etno-fraku bavite se etno-nacionalizmom, kleronacionalizmom flambiranim etno-primjesama, neofašizmom čija je svrha razvijanje i nadopuna nacionalizma, verbalnim i fizičkim šovinizmom, “brižljivo pripremanim paklom”, etničkim čišćenjem, logorima, genocidom. Motiva, povoda i ciljeva imali ste i previše, no šta je cilj ove knjige, kome je ona prvenstveno namijenjena?

Namijenjena je demokratskoj javnosti i svima onima koji tragaju za nečim boljim od ovoga što im sada visi o vratu. Uostalom, kome namijeniti knjigu u zemlji u kojoj 700.000 ljudi živi ispod granice siromaštva; u zemlji u kojoj broj nepismenih rapidno raste, i u kojoj je broj prvačića svake godine sve manji, a nezaposlenost iznosi preko 45% radno aktivnih građana. Kome je tu do knjige? Još preciznije i direktnije – kome Vi pišete svoje tekstove? Odnosno, za koga izlazi ova tvrda, socijalno kritički intonirana novina? I na kraju, kome je namijenjen ovaj intervju?

Promotor nove knjige Esada Bajtala prof. dr. Besim Spahić (lijevo) i moderator Željko Ivanković (u sredini) u društvu autora

Pišem, izlazimo i namijenjen je demokratskoj javnosti! Dobro… Puno toga vezano za teme koje tretirate u Vašoj novoj knjizi već je i napisano, izgovoreno, snimljeno… Koje su to “nepopunjene rupe” bile do sada, a koje ste Vi nastojali “popuniti” Vašim promišljanjima, istraživanjima, opservacijama?

Knjiga pokušava da premosti jezički jaz eufemizma po kome su aktualni etnonacionalizmi slatkasto benigna stvar. A radi se o tome da živimo u sofisticirano fašiziranoj stvarnosti na koju smo se navikli u tolikoj mjeri da nam sve to izgleda sasvim normalno. Naravno, niko danas nije spreman da se deklariše kao fašista, niti da sam sebe vidi tako. Još manje da nosi crnu uniformu sa kukastim krstom na nadlaktici. Na sceni je novi fašizam, fašizam u etnofraku. Izraz “nacionalizam” je ružičasti eufemizam za najcrnji fašizam u kome su samoubistva gladnih postala dio naše svakodnevnice. Uzmite tekst Umberta Eca Fašizam – zlo u deset tačaka. Primijenite ga na našu zbilju. Nema nijedne tačke za koju nećete naći primjer u otužnoj bh. stvarnosti i najbližem okruženju. Konačno, jedna manjeentitetska, tobože “socijal-demokratska” stranka, zbog svog ekstremizma, isključena je jula 2011. iz socijalističke internacionale, zbog njenog “odustajanja od socijaldemokratskih vrijednosti”, i praktičnog približavanja nacional-socijalizmu. To su istine našeg vremena o kojim valja govoriti iz dana u dan.

U kakvom je stanju, generalno, ovdašnje društvo, odnosno, u kakvoj mi to, zapravo, državi živimo?

Poricanje logora i sudski ovjerenog genocida, slavljenje i dočekivanje zločinaca iz Haaga, postali su stvar stranačkog i ličnog prestiža. Parola Nož, žica, Srebrenica je ustaljeni navijačko-stadionski inventar, čak kultni i kulturni slogan. Ono što Nijemci sude i šezdeset godina nakon rata, ovdje se, sa još uzavrelo krvavog tla, uzdiže na pijedestal slave i ponosa. Najnoviji primjer toga dolazi nam iz Bratunca. Pred zgradom Opštine kolektivno se pjevalo i pjeva u slavu počinjenih zločina i genocida, najavljujući tako nova krvoprolića: “Oj Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice.” Isto se događa na svadbama širom Srbije. To nema nigdje. Pa to je više od fašizma! Čak ni okorjelim neonacistima iz Njemačke ne pada napamet da pjevaju u slavu Auschwitza i holokausta. Da li je entitetska vlast reagovala na sve to?

Nisam primijetio. A koja je uloga “poricateljskog koda” na ovim prostorima?

Primarna uloga poricateljskog koda je izvrtanje slike jedne zločinačke stvarnosti. Tri su koraka poricateljskog koda: a) ništa nije bilo; b) ako je i bilo, bila je to samo nužna samoodbrana; i c) a ukoliko je bilo i nešto više od samoodbrane, to je djelo nekontrolisanih grupica i pijanih ekstremista. Poricateljski kod, uvezen iz nacističke propagandne kuhinje, žrtvu prikazuje zločincem, a njenog egzekutora žrtvom. Tako, logikom tog poricateljskog koda nije bilo genocida; Sarajevo nije bilo u okruženju, nego su muslimani granatirali i ubijali sami sebe, kako bi izazavali NATO intervenciju protiv vojske koja nije pucala ni na koga. “Ko puca po Sarajevu”, čuveno je beogradsko pitanje s početka rata. Taj bljutavi cinizam nadmašuje i Goebbelsovu metodologiju permanentno ponavljane laži, koja na kraju postaje istina.

U posljednjem poglavlju citirali ste i Kemala-pašu Ataturka: “Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere, običan je slabić. A slabić nije dostojan da bude na čelu države.” Koji su Vam to likovi sa ovih prostora bili ispred očiju kada ste odlučili da citirate osnivača moderne Turske?

Imao sam na umu sve one politički anemične likove koji svoju populističku vladavinu grade na otvorenoj ili skrivenoj podršci sluganski ispolitiziranih vjerskih zajednica, koje se umjesto Bogu bestidnom pokornošću klanjaju stranačkim prvacima, a ovi njima. U tom teokratsko-politikantskom krugu uzajamne pseće poniznosti leži najveći dio ratne i poratne nesreće građana Bosne i ex-YU regiona.

RENT A CAR INTELEKTUALCI

U posljednjih sedam godina objavili ste osam knjiga. Imate previše vremena ili previše ideja?

Te knjige su samo izvlačene iz računara tih sedam godina, a nastajale su posljednjih petnaestak godina mučanja, mučenja i razmišljanja nad onim što nam se “događa”. Kažem “događa”, a sve je, zapravo, bilo planirano i dogovarano i crtano na geografskim kartama ili običnim salvetama. Čekao sam trenutak kad će napisano moći da se autorski naplati kao i bilo gdje u svijetu. I nisam dočekao. Od desetak objavljenih knjiga, dobio sam samo jedan mršavi honorar (1.500 KM). U isto vrijeme svoje džepove su izvrhom punili polupismeni parlamentarci (čast i poštovanje izuzecima), stranačke gazde i njihovi idejni poslušnici – rent a car intelektualci. Prema izvještaju WELT-X, 85 multimilionera ove gladne zemlje drži u svojim etno-patriotskim džepovima devet milijardi dolara, koje su “zaradili” zdušno radeći na riskantnom poslu “zaštite vitalnog nacionalnog interesa”.

Među tim knjigama je i Sevdalinka, alhemija duše. Kako pisati o “besmrtnosti” u ova, gotovo suicidalna vremena?

Ne znam kako, ali eto, pišem. Tom knjigom pokušao sam bar na trenutak okrenuti leđa sumornoj suicidalnoj stvarnosti, kako je Vi lakonski odrešito i dijagnostički precizno definirate. A danas sam, evo, ponovo sred nje.

Predizborna utrka već je počela. Znamo da će biti prljava, degutantna i bez ikakvih skrupula. A ko će pobijediti?

To ne znam. Ali znam nešto drugo. Znam da sa onih devet opljačkanih milijardi svaki izbori mogu biti dobijeni!

Jesu li čvrste bile Vaše veze sa Liberalno demokratskom strankom BiH, u vrijeme dok ju je vodio Rasim Kadić?

Bio sam samo profesionalni urednik njihovog glasila čijeg se čak ni imena više ne sjećam. Svoj dolazak na čelo redakcije uslovio sam svojim nečlanstvom u stranci, što je Rasim Kadić odmah prihvatio. Izdao sam tada, 1997., knjigu – zbornik Za (i) protiv tolerancije, koja je za 28 dana doživjela dva izdanja. Bilo je još planova te vrste, ali sve je brzo propalo i ugasilo se zahvaljujući nekom Halkiću ili Sralkiću, kako se već zvao, njihov visoki funkcioner tih godina, koji je sve podredio svom nevjerovatnom egoizmu i pragmatski istančanom srebroljublju. Tako se, zahvaljujući njemu, pored redakcije, čini mi se, ugasila i sama stranka.

Ako nije indiskretno, kontra granice pristojnosti, kako ćete se izjasniti tokom popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini?

Ne bi trebalo ni postavljati ni odgovarati na takva pitanja. Ali, evo, biću sasvim jasan: ja sam Bosanac! I tako ću se pisati. Znam dobro ko sam i šta sam. Ne tražim da me bilo ko slijedi. Svako ima neporecivo ljudsko pravo na samoodređenje te vrste. Dakle, gluh sam i ne odazivam se samozvanim etno-agitatorima, kockarima i propalim političarima, koji su u pred-popisnom agitiranju našli novi način bogaćenja. Ne stidim se ni Bosne ni njenog imena.

Bili Bošnjak ili Eskim, Bosanac ili astronaut, do posla ćete teško. Pa, kako? I diplomirali ste, i magistrirali, i doktorirali, i radili kao univerzitetski profesor, i napisali i objavili hiljade stranica, i imate i životno i profesionalno iskustvo… Ustvari, postojite li Vi, uopšte?

Tako je to s “ostalima” u ovoj zemlji u kojoj obični popis voljom etno-agitatora postaje Propis. Biti “ostali”, znači – ne postojati. Biti nula. I ja to jesam. Uostalom, i nepostojanje je demokratsko pravo koje mi je, u smišljenom neredu sveopšteg konformizma i sluganstva našeg vremena, preostalo kao jedini način očuvanja vlastitog ljudskog i građanskog digniteta.

Nesposoban da bude podoban

Kada smo Esada Bajtala u pripremi ovog razgovora zamolili da nam pošalje vlastitu biografiju rekao je: “Nemam biografije. Ja ne postojim?” Za one za koje, ipak, postoji evo kratkog CV-a: “Esad Bajtal. Građanin Bosne i Hercegovine. Bosanac. Rođen u Sutješćici, selu između Visokog i Vareša. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavim se predavačkim, spisateljskim i uređivačkim poslovima. Autor sam desetak knjiga: Za (i) protiv tolerancije (1997, dva izdanja); Filozofski temelji psihologije (2006); Manje od ništa (2007); Al Tempo (2007); Duplo golo (2007); Država na čekanju (dva izdanja 2008 i 2009); Govor tame (2008); Sevdalinka, alhemija duše (2012); Neofašizam u etno-fraku (2013), te dva posebna, “mini book” izdanja: Metanaracija, poetizacija i psihijatrizacija Daytona (Ulcinj, CG, 2006) i Strah od kopanja (Sarajevo, 2007). U štampi je moja obimna studija Psihologija buddhističke filozofije, etike i religije. Nesposoban sam da budem podoban i živim od pisanja.”