Esad Bajtal: Bježeći u Evropu, mi se vraćamo sebi

Izdvajamo

• iskustveno govoreći, niko, kao što je iskustveno sasvim jasno vidljivo, ne bježi ni u okrilje pravoslavne Majčice Rusije, niti u krilo islamističke majke Turske, kako im to, lažno, licemjerno izmaštano majčinstvo, uporno mantraju, sugerišu i naturaju, njihovi ideološki, etno-ostrašćeni mentori i politikanti etno-vlastodržačkom pljačkom opustošenog regiona.

Povezani članci

• Dunja Hrnjičić: Ja moram tražiti pravdu dok sam živa
• Nikola Samardžić: Pisci, „pisci“ i silovanje institucija
• Edina Bećirević: Pazite, muslimani!
• Druga sedmica predizbornih debata: Još nema ni traga od SNSD-a
• Savez antifašista Vojvodine: Divjak je bio hrabar i dostojanstven
• Novo priznanje za reportera N1 Nikolu Vučića

Foto: šg

Ukratko, i metaforički govoreći, bijegom svojih građana, bježi Bosna i Hercegovina. Bježi u potragu za sobom. Odnosno, bježi tamo gdje će naći nekadašnju sebe. I onaj sistem vrijednosti po kome je mirno i dostojanstveno živjela pola stoljeća. Jer, mi smo davno bili Evropa. Evropa prije Evrope. 

Razgovarati sa profesorom Esadom Bajtalom, pa makar i pisanim putem, priličan je izazov i za nas koji smo dugo u poslu, jer uvijek ćemo čuti nešto novo i jedinstveno od čovjeka iznimno cijenjenog u BiH i regiji.

Razgovarao: Almedin ŠIŠIĆ – Inforadar 

Profesore Bajtal, na institucije države, njene simbole i one koji je personificiraju, nasrću i sa istoka i sa zapada, iznutra rovare i destabiliziraju. Mogu li stvari u ovoj prilično kompleksnoj političkoj i sigurnosnoj situaciji izmaći kontroli?

Ništa nije nemoguće, pa ni to.

Ipak, ne vjerujem da bi Zapad, nakon svega čemu je nijemo svjedočio devedesetih, dozvolio reprizu te krvave etno-fašističke kalvarije. Ali, ne iz ljubavi. I ne zato što nas taj Zapad voli, nego zato što je svjestan činjenice da bi putinovskoj Rusiji odgovarao upravo takav velikodržavni patološki scenario, idealan za ostvarenje nekih njenih, ne baš bezazlenih, geopolitičkih planova i želja. Uostalom, svaka moguća nestabilnost, bila bi svojevrsna nagrada Zapada za ovdašnje i regionalne etno-totalitariste i šovinistički antizapadno orijentisane politike u službi Moskve.

Opći izbori u BiH, uz sve ono što znamo – zabilježene velike nepravilnosti, „mrtve glasače“, kompromitovanu CIK BiH i drugo – ipak su pokazali da građani i dalje u vlastitoj bijedi i neimaštni vjeruju istim snagama, uglavnom nacionalnim partijama. Šta vam to govori?

Upravo to što ste naveli, i mnoštvo drugih stvari, na fonu brutalne neregularnosti ovogodišnjih Izbora, govori da ovdje nisu Građani i njihovi glasovi oni koji odlučuju, nego dobro uigrani izborni inžinjering protiv koga su potpuno nemoćni, a rezultatski debelo ojađeni. Naime, 500.000 nevažećih listića; prigovor 400 građana sa izbornih mjesta; upozorenja svih neutralnih posmatrača na očigledne neregularnosti, nisu bili dovoljan razlog da CIK poduzme ono na šta ga zakon obavezuje. I da, shodno svim tim neregularnostima, sankcionira združene učesnike tih prljavih, antidemokratskih i protivzakonitih radnji. Umjesto toga, CIK je, očigledno, već samom logikom svog stranačko-personalnog  ustrojstva (čast izuzecima, ako ih ima), otvoreno stajući na stranu „pobjedničkih“, etno-stranaka, simptomatski bestidno ustao i protiv Građana i protiv Zakona.

Ovih dana smo imali razgovore „lijeve koalicije“, koju čine SDP, DF i Naša stranka, sa SDA, a u vezi s formiranjem vlasti u Federaciji i državi. Iako su razgovori završili neuspješno, za mnoge je uopće sporno što je ljevica pristala na jedan ovakav sastanak?

Široki građanski front postizborne koalicije, BH blok, je u svojim postizbornim izjavama, koliko ja imam medijskog uvida u to, bio i ostao vrlo jasan: razgovarati hoćemo – zbog političke korektnosti. U koaliciju nećemo – zbog neuskladivih konceptualnih razlika i važećih vladajućih etno-matrica aktualnih, odnarođenih, retrogradnih, klero-etničkih, antibosanskih, antigrađanskih i anticivilizacijskih struktura. Bili su dakle, kratki i jasni.

Prema tome, sa stanovišta dobrih političkih običaja, kojih ovdje, nažalost, nema, ne vidim ništa sporno u činu samog razgovora. Odnosno, vidim to kao praktični poziv na promjenu principa političkog organizovanja i uvođenja ljudske, tolerantne, za razliku od dosadašnje svađalačke prakse, na kojoj, neki etno-bleferi politički profitiraju, uprkos poraznim, privredno-ekonomskim i moralnim rezultatima, njihovih neljudski ostraščenih etno-politika.

A u Sarajevu smo dobili vlast šest stranaka – bez SDA, ali među njima su i one proizašle iz SDA. Vjerujete li Vi u promjene, bilo kakav napredak, ili je u pitanju tek raspodjela fotelja i ovladavanje javnim kompanijama?

U situaciji, kako nam je medijski predstavljena, vidimo da je prije formiranja vlasti te grupacije, potpisan neki uzajamno usaglašen programski dokument o zajedničkim ciljevima na čijem će se ostvarenju raditi bez naknadnih pregovora, dogovora i eventualnih usaglašavanja koja bi izazivala moguće turbulencije i nesporazume.

Dakle, kao građanima, ostaje nam da vidimo, kako će taj postizborni politički novum funkcionisati i kakve će konkretne, ezgistencijalno smislene rezultate donijeti.

Nezaobilazno pitanje za dati trenutak u BiH, je Željko Komšić, ne kao političar koji utjelovljuje neke velike promjene u društvu, već prevashodno kao osoba koja personificira građansku državu, pravo pojedinaca ispred prava nacije i etnije. No međutim, iz Hrvatske, ali i u BiH, i dalje se vodi žestoka medijska i politička kampanja protiv njega, koju poredvode dva HDZ-a, zvanični Zagreb i Dragan Čović. Vaš komentar?

Nemam nikakvog posebnog komentara na očigledni cinizam i licmjerje te politikantski motivisane, te ljudski i civilizacijski krajnje nemoralne antikomšićevske kampanje. Tok i logika dosadašnjih izbornih iskustava demistificira sav besmisao njene bjesomučnosti.

Ima li potrebe bilo šta reći?

Naime, sve dok je Čović, po istom Zakonu, narcistički samodopadno sjedao u predsjedničku pobjedničku fotelju, stvar je bila hadezeovski neupitna, nesporna i, naravno,  legitimna. Sada, kad Čovićeva nedemokratska ambicija za vječnim liderstvom (smjenjivost je izvorni aksiom demokratije), nije urodila projektovanim plodom, rezultati njegovog totalnog neuspjeha pokušavaju se pravdati na sve moguće načine. Uključujući i HDZ-teatarsko-načaljničke provincijsko-poltronske pogrome u vidu proglašavanja Komšića nepoželjnim u nekim lokalnim zajednicama.

Očito, Zakon je dobar sve dok pobjeđuju HDZ i Čović. A kad on sasvim regularno izgubi, jer, prema zvaničnim rezultatima CIK-a, „dva od tri Hrvata nisu glasla za Čovića“ tada nastaje problem i pogrom na Komšića kao zakonski i ustavno regularnog izbornog pobjednika. Ukratko, Zakon je sasvim dobar, Komšićev rezultat sasvim regularan, ali pobjednik nije po volji HDZ-a. Za podsjećanje: kad Bošnjaci, 2016. na lokalnim izborima izaberu hadezeovca Zdravka Maroševića za načelnika Vareša, onda to ne smeta ni Čoviću ni HDZ-u, ni političkom Zagrebu.

Na isti način,  svojevremno direktno SDA-ovsko instaliranje HDZ-ovog Ive Mire Jovića u predsjedničku fotelju BiH, bilo je bez ikakvih problema i sa odobravanjem prihvaćeno. Dakle, sve je tada bilo uredu. A danas, pošto-poto, treba spaliti Hrvata, nehadezeovca – Komšića. Samo zato jer je HDZ über alles! Iznad svega. Iznad države. Iznad društva. I iznad života i želja građana-birača.

Svo to zamešteljestvujušće činodejstvije, bermudskog političkog trougla – Moskva-Beograd-Zagreb. Odnosno, na i nižoj ravni te opstruirajuće, velikodržavne strategije (Beograd-Banjaluka-Mostar), priziva na onu sjajnu, veliku, kritički preciznu i logički neupitnu misao iz 1933., velikog hrvatskog humaniste, kosmopolite, arhitekte i kipara Ivana Meštrovića: „Dobro hoće da bude bolje, bolje da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je“.

Da, piše to onaj isti humanista i sanjalica Meštrović, koji, te iste, davne, nacional-fašistički obojene 1933. ljudski dirljivo zagovara i propagira mirnodopsku kosmopolitsku ideju da je „cijelo čovječanstvo jedna duhovna porodica (koja) – uz volju i vjeru – može postati i jedno bratstvo“. Naravno, i sasvim logično, da današnje etno-klerikalne, fašisoidne nacional-politike, ne znaju i ne žele – da ga čuju.

Hoće li dakle, stakleno prozirnom logikom koju slijede, ostrašćeni Čović, HDZ i politički Zagreb, danas, zajedno sa živim Željkom Komšićem, „spaljivati“ i mrtvog kosmopolitu Ivana Meštrovića?

Naprosto vas moram pitati, budući da ste čest gost raznih tribina po Hrvatskoj, kakvo je opće raspoloženje hrvatskog društva, onog koje je van „domašaja“ režimskih kamera, u vezi sa „hrvatskim pitanjem“ u BiH, ali i pitanjem mogućnosti boljeg, normalnijeg života svih nas skupa ovdje? 

Izvan pragmatske logike etno-ekstremista, nisam, nikada ni vidio, ni čuo,  ništa loše u vankamerskom vidokrugu hrvatskog društva.

Upravo suprotno.

Svi moji susreti, razgovori i uzajamna promišljanja sa hrvatskim ljudima, pokazuju najširu dobru volju „običnih“ građana, željnih bolje budućnosti i normalnog življenja. Kako sa stanovišta životnog standarda tako i sa stanovišta mirnodopske kulture življenja i civilizacijske uzajamnosti.

Obični ljudi, građani, žele i sanjaju mir i dostojanstvo demokratski modeliranog življenja jednakih šansi za sve. Kako u lokalnom, tako i u regionalnom i planetarnom smislu bivanja. Ali, ko njih još sluša. Na njih se samo poziva, kako bi se, svemu uprkos, i dalje ostalo na vlasti, tačnije, tamo gdje ih građani najmanje žele vidjeti. 

Imate li ikakvu viziju kuda ide BiH? Stotine, hiljade mladih, ne samo mladih, već i čitavih dobro situiranih porodica bježi iz BiH prema zapadu, najviše u Njemačku.

Da, odavde se ne odlazi! Odavde se bježi – „glavom bez obzira“. Bježe goli i bosi. Zaposleni i nezaposleni. Mladi i stari. Svi oni koji više nisu spremni da podnose torturu i besmisao ovdašnjih autističnih etno-politika i njihove narcistički nametane samodovoljnosti. Bježe od samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa. Traže spas tamo gdje njih nema, i gdje su uslovi i pravila življenja definisana zakonima pravne države i poštovanja čovjeka kao čovjeka. I tačno znaju gdje je to.

Odnosno, i iskustveno govoreći, niko, kao što je iskustveno sasvim jasno vidljivo, ne bježi ni u okrilje pravoslavne Majčice Rusije, niti u krilo islamističke majke Turske, kako im to, lažno, licemjerno izmaštano majčinstvo, uporno mantraju, sugerišu i naturaju, njihovi ideološki, etno-ostrašćeni mentori i politikanti etno-vlastodržačkom pljačkom opustošenog  regiona.

Ukratko, i metaforički govoreći, bijegom svojih građana, bježi Bosna i Hercegovina. Bježi u potragu za sobom. Odnosno, bježi tamo gdje će naći nekadašnju sebe. I onaj sistem vrijednosti po kome je mirno i dostojanstveno živjela pola stoljeća.

Jer, mi smo davno bili Evropa.

Evropa prije Evrope.

Jer, Evropa se danas pokušava  sabrati, organizovati, ujedinititi i konstituisati na ljudski, ZAVNOBiH-ovski multi-kulti način. Dakle, upravo onako kako smo mi postojali i živjeli do devedesetih godina. Bježeći u Evropu, mi se zapravo, vraćamo sami sebi.

Na isti način, i istim putem, od ovdašnjih krimi etno-bandi, nasilno prognana Evropa, konačno će se vratiti nama. I to je ono čega se vraški boje ovdašnji – osiljeno raspojasani, civilizacijski nekultivisani i moralno posrnuli – etno-vladari.

Čega se boje?

Boje se vladavine Zakona i Pravne države. U kojoj nema mjesta njihovoj samovolji, neradu, neodgovornosti, sistematskom zastrašivanju i ucjenama gladnih, golih i bosih bh. građana.

Upravo zato, b-h-s vlastodršci, samo pričaju da žele, a praktično opstruiraju i čine sve, da budu – što dalje od Evrope. Cijenu tog licemjerja plaćamo mi – Građani. I spašavamo se rečenim bježanjem.

Bježanjem od njih i njihovog lažnog etno-ljublja i dvostrukog, ljubićevski koristoljubivog, poslanički projektovanog rušenja BiH u (i uz pomoć), parlamenta stranačko-sestrinskog susjedstva. A, po tom pitanju, ni u komšiluku se, prema nama, ne odnose ni bolje ni  drugačije.